Jednom sam u New Yorku upoznala nekog mladog Amerikanca za kojeg se ispostavilo da je porijeklom Hrvat. Ispričao mi je da su njegovi roditelji došli u Ameriku u ranim šezdesetim godinama, u potragu za srećom, dakako. Kako su roditelji zamiš ljali tu sreću? . pitala sam. Kao u filmovima Doris Day, odgovorio je mladić.
Roditelji danas žive u New Jerseyu. Mama i danas jednom mjesečno izbjeljuje sjedine superoksidom i nosi staromodne kostimiće kao Doris Day. I papuče s visokim petama i pufnom, potvrdio je nekoliko mjeseci kasnije, tada već u Zagrebu, majstor koji je farbao moj stan. Ispostavilo se da je majstor (kojeg li slučaja!) brat one mame koja je obožavala Doris Day. I sam je proveo neko vrijeme u Americi. I? – pitala sam. I ništa. Pet godina farbao je Brooklyn Bridge. Ofarbao i vratio se. Amerika mu se nije osobito dopala. Najgore je bilo kad bi puhao vjetar, rekao je bivši ličilac Brooklyn Bridgea.
Nisam povjesničar ideja pa ne mogu zapravo reći koji je rejting osobna ljudska sreća imala u nekim drugim vremenima. Povijest ideje je duga: eudaimoniom su se bavili Grci . Aristotel je sreću tumačio kao ostvarenje ljudskih potencijala.
“Težnja prema sreći” (pursuit of happiness) pojavila se u .Američkoj deklaraciji o nezavisnosti – kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Samo trinaest godina kasnije, s Francuskom revolucijom, riječ sreća ušla je i u “Deklaraciju o ljudskim pravima”. Prije svog legitimnog prava na sreću ljudi su se stoljećima bavili uglavnom svojim obavezama, onima “prema Bogu i prema ljudima”. Pitanja sreće bila su ostavljena eliti: bogovima, filozofima, pjesnicima i vladarima.
Čini se da je sreća svoj pohod na mase započela u trenutku kada je Bog umro (kada je Friedrich Nietszche objavio njegovu kliničku smrt), a tržište, tada još u povojima, shvatilo da u proizvodnji supstituta leži njegova šansa. Zato se naše stoljeće, barem što se tzv. zapadne civilizacije tiče . stoljeće globalnog tržišta, informacija, masmedija, ljudskih prava, jeftinog transporta, godišnjih odmora, turizma, seksualnih i drugih sloboda, filma, televizije i zabave . tako upelo da ostvari masovnu ljudsku sreću. Ne računajući, dakako, dva svjetska rata, masovne pomore i otkriće efikasnosti atomskih bombi.
Artikulacija ideje ljudske sreće pripada onima koji imaju najjače medije i najjače tržište. U tom je smislu moderna ideja sreće američki proizvod. Nema zemlje u kojoj riječ sreća ima u svakidašnjoj uporabi takvu učestalost kao u Americi.
U mnogim jezicima nedostaju riječi koje bi opisale dijapazone sreće. Što je happyend znaju svi, što je .sretan kraj. ne zna nitko. Sreća je u ovom stoljeću definitivno američki proizvod.
U zemlji u kojoj je u širokom opticaju “pilula sreće” Prozac, u kojoj ljudima ne dopuštaju da se rastuže čak ni zbog vlastite smrti (u modu upravo ulazi terapija smijehom koja se primjenjuje kod bolesnika na samrtnoj postelji), u kojoj su depresivci stigmatizirani baš kao i pušači, u kojoj se osiguranje za vlastiti ukop reklamira vedro i energično poput “coca cole”, postoji i pokret otpora, brojčano posve zanemariv, ali postoji.
Film Todda Solondza pod naslovom Happiness mračna je i neobično okrutna slika ljudskih napora u potrazi za osobnom srećom. Članovi obitelj Jordans iz New Jerseya, koji pred filmskim gledaocima performiraju jezivu suštinu osobne sreće, završavaju s podignutim čašama i tvrdoglavom zdravicom: “Za sreću!”
Još prije četrdeset godina slika obiteljske sreće, novih kuhinja, frižidera, automobila, kuća i travnjaka s uredno podšišanom travom bila je dovoljno jaka da jednu Zagrepčanku povuče do New Jerseya. Pedesete godine danas izgledaju kao bespovratno propuštena utopija. Buntovne šezdesete s “djecom cvijeća” u potrazi za arkadijskom srećom danas se čine jako starima. Na sreću konačno oslobođenog, nesputanog orgazma danas gledamo s blagom dosadom. Sedamdesete godine i otkrivanje egzotičnih krajeva u sve jeftinijim i dostupnijim turističkim aranžmanima danas, u strahu od opasnih sunčevih zraka, radije zamjenjujemo ostankom kod kuće.
Rušenje zida i oslobađanje komunističkih masa u devedesetima nije, čini se, donijelo očekivanu sreću ni nesretnicima iza niti sretnicima s ove strane zida.
I na kraju, čini se da je jedina efikasna formula sreće sadržana u staroj ruskoj poslovici: “Sretni ljudi ne gledaju na sat”.
Za sreću, dakle!
Dubravka Ugrešić
