Hometown
Da sam američki pisac mogla bih na temi svoga hometowna ubrati književni profit.
Štoviše, od mene bi se to i očekivalo. Američka književnost i američki film živjeli su i još uvijek žive na temi hometowna. I hrvatska književnost, makako bila beznačajna, svoja najznačajnija djela ostvarila je na temi povratka glavnog junaka u hometown. Taj povratak u svim književnim primjerima završava tragič- no: junaci se propiju, polude i izvrše samoubojstvo. Tema se uvukla u književnost krajem devetnaestoga stoljeća i ugasila se s remek djelom – romanom Miroslava Krleže Povratak Filipa Latinovicza, objavljenim u kasnim tridesetim godinama ovog stoljeća.
Slika moga hometowna skladno se uklapa u mitologiju koju su proizveli američki hometown filmovi. Ako kažem da gotovo nije bilo razlike, teško da će mi itko vjerovati. Jer radi se o proizvodnji slika, o mitologiji. Jedna je privlačna, druga, iako ista, neprivlačna. Nikada nikoga neću moći uvjeriti da je razlika između malog mjesta u Americi u pedesetima i malog mjesta u komunističkoj Jugoslaviji zanemariva.
Zato i ne mogu, čak i kada bih to poželjela, na toj temi ubrati profit.
Gradić se zvao Kutina. Bio je smješten pored godinama građenog autoputa Zagreb-Beograd. Autoput se zvao “Bratstvo i jedinstvo”. Kutina – gradić od nekih petnaestak tisuća stanovnika – bila je glavni grad Moslavine, poznate po vinima koja su se zvala “nadaleko poznatim moslavačkim vinima”. Pored Kutine se nalazilo selo Voloder. Selo se tako zvalo jer su njegovi paganski orijentirani stanovnici svake jeseni znali ispeći vola na ražnju. U voloderskim podrumima čuvala su se moslavačka vina.
Nedaleko od gradića nalazilo se naftno polje Stružec. Gradić je živio na nafti i od nafte. U gradiću je postojala tvornica čađe i vapna. Zvala se “Metan”. U toj tvornici je radio i moj otac. U najranijem djetinjstvu naučila sam što je nafta, vidjela sam naftne crpke, a čađa je u sitnim pahuljicama padala svakodnevno, kao kiša.
Znala sam i što je plin: grijali smo se na snažnim plinskim pećima, udisali plin, a znalo se dogoditi da nekome “eksplodira plin u kući”. Ipak, gradić nije podsjećao na crna engleska radnička naselja. Bio je to američki gradić. Moja mama kupovala je i gutala američke romane. Čak je i jedan roman koji je kupio tata bio američki, iako se zvao Petrolej. Filmovi koje smo gledali bili su američki. U gradiću je postojalo samo jedno kino. Mama me vodila u kino gotovo svaki dan.
Moje tinejdžerske godine sličile su na američke, osim što nisu bile američke. Dječaci su po cio dan dreždali pred lokalnom kavanom i lokalnim kinom ili se vozikali na motorima. Jednom nedjeljno išli smo na ples (vrijeme twista i shakea). Na televiziji se prikazivala mamutska američka serija Payton Pace. Ja sam bila ošišana kao Jean Seberg u Godardovu filmu Do posljednjeg daha. Nosila sam mornarske majice, uske hlače koje su završavale ispod koljena i “balerinke”, cipele s niskom petom, baš kao i Jean Seberg u Godardovom filmu. Lokalni momci bili su snažni, malorječivi i gledali su iskosa kao James Dean. Glavna ulica zvala se Kolodvorska i vodila od malog željezničkog kolodvora austrougarskog tipa do centra grada. Druga ulica zvala se Crkvena, ta je vodila od centra grada do crkve (katoličke, nije bilo drugih) na uzvišici. S te uzvišice pružao se pogled na moslavačka brdašca i šumice.
Moje prijateljice bile su, za razliku od mene, iskusne i prepune nevjerojatnih korisnih znanja. Od Almice sam naučila da momcima ne treba dopuštati “niže od pojasa”. To “niže od pojasa” zvučalo je posve mistično, ali kako momci u mom slučaju ionako nisu ni na što pretendirali, ni “naviše od pojasa”, vjerovala sam Almici i odlučila da ne dopuštam. Od Lidije sam naučila da trepavice treba mazati ricinusovim uljem, od čega brže rastu, i uvijati ih kuhinjskim nožem. Štefica je bila lokalna Brigitte Bardot, imala je istu takvu frizuru i iste takve prirodno napućene usne. Od Štefice sam naučila da se tehnika ljubljenja može vježbati na ogledalu.
Biba me bezuspješno pokušavala naučiti kako se pravi “most” i “stoj na rukama”, što je bilo dosadno, jer Bibine poduke nisu imale puno veze s uzbuđujućim, iako nejasnim Almičinim savjetima.
Momci su se cijenili po tome kako su igrali rukomet. Frga i Davor bili su lokalne rukometaške zvijezde. Lidija se zabavljala s Davorom. Simpatija se tih dana izražavala posredno. “Pozdravio te Frga”, rekla je Lidija. To je značilo da se Frgi sviđam. “Pozdravi i ti njega”, rekla sam. To je nadalje značilo da ćemo Frga i ja ići u kino. I išli smo. Jednom ili dvaput.
Osim rukometa glavna lokalna atrakcija bile su moto-trke. Moto-trkači su bili stariji momci i oni nas nisu zanimali. Ti moto-trkači su barem dva puta godišnje na lokalnim blatnim brdima i jamama izvodili svoje majstorije na opći ushit okupljene publike.
Kutinu sam napustila kada sam završila gimnaziju i krenula na studij u Zagreb. Iako je moj hometown bio udaljen od Zagreba samo sedamdeset i tri kilometra, vratila sam se samo jednom: na proslavu petogodišnjice mature, koju je organizirala Lidija.
A što se tiče Štefice, lokalne Brigitte Bardot, koja me podučavala da se tehnika ljubljenja može vježbati i na ogledalu, ona se nakon studija otisnula u Njemačku. Njezin brat je u nekoliko navrata silovao lokalne djevojčice, odležavši u zatvoru svaki puta po nekoliko mjeseci. Mislim da ju je to najviše mučilo, taj brat. Lidija, ta koja me podučavala da trepavice mažem ricinusovim uljem i uvijam ih kuhinjskim nožem, udala se, izrodila dvije kćerke i živi u Kutini. Frga, taj koji me jednom dao “pozdraviti”, propio se i umro od alkohola. Davor, taj koji se zabavljao s Lidijom i bio lokalna rukometaška zvijezda, postao je učitelj koji je u novim “demokratskim” previranjima dogurao do funkcije mjesnog političkog “komesara”. Almica se jednom udala i jednom rastala, danas živi u Zagrebu i njeguje starog oca. Biba se udala, pri porodu izgubila blizance, provela godinu dana na liječenju na psihijatrijskom odjelu i danas radi kao patronažna medicinska sestra. Prošle godine proslavili su tridesetogodišnjicu mature. Proslavu je, kao i uvijek, organizirala Lidija.
Kutina ima mjesnu industriju dušičnih gnojiva. Industrija, u koju su se u komunističkim osamdesetim godinama utrošili veliki novci, danas polako propada.
Grožđe na moslavačkim padinama još uvijek, kažu, uspješno zrije, vino je još uvijek jednako kiselo, a u obližnjem Voloderu paganski orijentirani seljani svake godine okrenu na ražnju po jednog vola.
Dubravka Ugrešić
