Moj američki znanac, gay, nedavno je uz pomoć Interneta naletio na potencijalnog partnera. Internetski razgovor poveo se najprije o izgledu.
-Ljudi kažu da sličim na Toma Hanksa -napisao je potencijalni partner.
-A ti? Kako ti izgledaš?
-Ljudi kažu da sličim na Dustina Hoffmana -odgovorio je moj znanac, koji, usput rečeno, nije puno pogriješio.
Nakon internetskog upoznavanja odlučili su da se sretnu.
-Puno si zgodniji od Dustina Hoffmana -primijetio je Tom Hanks.
Međutim, do drugog susreta nije došlo.
-Uopće nije sličio na Toma Hanksa, nego na onog Talijana, Beninija -rekao mi je kasnije moj znanac. I usput me priupitao:
-Misliš li da zaista izgledam bolje od Dustina?
-Svakako -rekla sam. -Više vučeš na Banderasa…
Kako živimo u tržišnom svijetu nijedna stvar više ne postoji sama po sebi, čak ni osobni životi, nego su za njezinu identifikaciju potrebni netko drugi ili nešto drugo. Na njujorškom West Broadwayu postoje, jedna do druge, dvije trgovine s odjećom. Jedna se zove “Philosphy”, a druga “Art, Science & Philosophy”, ili otprilike tako. Odjeća se više ne prodaje kao odjeća nego kao “art, science and philosophy”. Odlična reklama za najnoviji tip “mercedesa” prikazuje animirane portrete Leonarda da Vincija, Van Gogha i Tulusea Lotreca kako zadovoljno sjedaju u automobil.
Ni automobil više nije prijevozno sredstvo, nego produkt institucionalizirane visoke kulture primjeren produktima visoke institucionalizirane kulture. Svijet tržišno nestabilnog trivijaliteta najradije se oblači u odjeću čvrstih i provjerenih vrijednosti. Trivijalitet bezočno krade jezik visoke umjetnosti (Jackie Collins, popularna spisateljica trivijalnih romana, reklamira se kao “holiwoodski Marcel Proust”), visoke medicine (laksative najčešće reklamiraju tobože znameniti liječnici), visoke znanosti i kulture naprosto zato da bi podigao vlastitu tržišnu vrijednost.
Posjedujem hrvatski pasoš, pasoš zemlje u kojoj se niti što proizvodi niti što prodaje, a ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem. Usprkos nerazvijenom tržištu umješnost reklamiranja i samoreklamiranja neobično je visoka. Ponekad se čini da stanovnici te zemlje nikada nisu drugo radili nego se vježbali u starim vještinama: prelijevali su iz .šupljega u prazno. i “prodavali maglu”.
Svatko prodaje to što ima, samo praznina prodaje to što nema. Ispada da su Hrvati, baš kao i Srbi, apsolutni šampioni u prodavanju morala. Prodaju ga uglavnom jedni drugima i sebi samima. Jugoslavenska komunistička retorika morala koja je s godinama oslabila . pa je već u sedamdesetim godinama Jugoslavija bila manje .zemlja heroja. a više zemlja s .najljepšim morem na svijetu. . naglo je buknula prije deset godina. Hrvatska je u tom međuvremenu postala “najdemokratskija zemlja na svijetu”, njezin predsjednik “gigant hrvatske misli”, glavni grad Zagreb avanzirao je u “metropolu”, a Trg žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana. Sam Franjo Tuđman pokušavao se prodati i svjetskom tržištu kao “hrvatski George Washington”.
U ovom trenutku, opozicija je zajedno s vlašću preuzela identičnu reklamnu retoriku. U času dok ispisujem ove retke Hrvatskom šeću “moralne vertikale” (svi su se oni borili protiv nacionalizma), hrvatski intelektualci, ti “žestoki i bespoštedni borci za demokraciju”, ti koji su “podrivali tuđmanizam iznutra”, nenadmašne “Himalaje morala”. Sve bi još bilo podnošljivo kada bi sitni “prodavači magle” na lokalnoj političkoj tržnici ipak priznali da se radi o reklamnoj retorici. Oni, međutim, vjeruju u vlastiti “moralni vertikalitet”. Štoviše, uvjereni su da im je taj “vertikalitet” založen u genima. Što i nije bez pokrića, pogotovo ako se čovjek prisjeti anegdote koja dolazi iz riznice lokalnoga folklornog humora. A anegdota glasi ovako:
Ide kokoš i sretne crva.
– Zdravo, orlušino – pozdravi je crv.
– Zdravo, caru zmijski – otpozdravi kokoš.
Dubravka Ugrešić
