Tamilci
Tamilci su najzagonetnija etnička skupina koja švrlja evropskim gradovima. Mogu se vidjeti samo noću, u sumrak izlaze iz svojih tajnih boravišta i s buketima krupnih ruža u rukama obilaze restorane. Tamilci su uvijek neobično tihi, ljubazni, ruže su uvijek svježe. Pa ipak, nitko ih ne kupuje. Sjedila sam u raznim restoranima, u raznim gradovima, u raznim dijelovima tih gradova, ali se ne sjećam da ih je itko ikada kupio. [to, dakle, rade i od čega žive Tamilci ostaje nejasno. Jesu li
Tamilci neka zagonetna sekta. Mladi, tamnoputi, lijepi, s osmijehom na licu i ružama u naručju, sliče na anđele, donosioce važnih poruka. Tamilci iščezavaju brzo, nošeni nekim nevidljivim vjetrom, i nijemi su, kao anđeli. Uvjerena sam da Tamilci nisu s ovoga svijeta.
Ipak, ovo nije priča o Tamilcima. Ovo je priča o Ivanu Kostiću. A Ivan Kostić postojao je prije Tamilaca.
– Ivan Kostić je bio prije Tamilaca, to zna svako u Berlinu – kaže Bosiljka i naglašava prije. Bosiljka živi u Berlinu već dvadeset i pet godina. Ona zna, ona je u Berlinu najveći znalac “našeg. svijeta, .jugoslavenskoga”.
Ivan Kostić, Ciganin, prodavao je ruže po berlinskim restoranima prije Tamilaca. Bio je naočit čovjek, s dugim crnim brkovima, uvijek s crnim ciganskim šeširom na glavi. U restorane je ulazio kao kralj. Širokom, nehajnom gestom bacio bi ruže u kut, važno zasukao brkove, zakolutao očima, pustio promukli glas, zapjevao cigansku pjesmu. Gostima je zastajao dah, jela su se hladila u tanjurima. A onda bi se u maniri pjesnika koji je upravo bacio bisere pred svinje zaputio prema vratima.
– Kostiću, vrati se, ostale su ti ruže! – vikali bi za njim posjetioci restorana i spremno vadili novčanike.
Kostić je znao znanje. I kako prodati ruže. I kako ispuniti teške njemačke formulare. Koliko je samo molbi, koliko pisama, koliko formulara ispunio svojim Ciganima! I nikada za to ni paru nije uzeo.
Kostića je jednoga dana na berlinskoj ulici pregazio automobil. Jugoslavenski Cigani u Berlinu skupili su 40.000 DM (četrdeset tisuća maraka) i priredili mu sprovod koji se pamti. Šta da se kaže, ciganske suze lile su Berlinom neštedimice. Mjesec dana nakon pokopa Kostićeva žena požalila se da joj muž dolazi svake noći i gunđa li gunđa. Ne samo da mu je lijes neudoban, sve ga, kaže, žulja, nego ga i ti Nijemci koji leže oko njega tjeraju. Idi odakle si i došao, govore mu njemački pokojnici.
Kamo da idem, zar u Kruševac?! U Kruševac! – zaključili su neprijateljski raspoloženi pokojnici.
Žena kao žena, baš je zapela. Obilazila je danima berlinske institucije, i one za mrtve i one za žive, i tražila da joj dopuste da preseli pokojnika. Luda žena, rekli su. I nisu joj dopustili. A Kostić se prestao javljati.
– Umukao je kao grob, uvrijedio se, ne javlja mi se više… – kukala je Ciganka.
A onda se jedne noći Kostić napokon objavio. Bio je, kaže, u Kruševcu.
Neće ga, kaže, ni ondje. Ne možeš bez papira, treba ti novi pasoš, ovo je nova država, ne trebamo Cigane… Tamo su svi pobjesnjeli kao psi, i mrtvi i živi, svi su postali jebeni fašisti! . rekao je Kostić ženi i nestao.
Žena je čekala da joj se opet javi, a onda, ne dočekavši, i sama umrla.
Tek onda su u Berlin došli ti Tamilci. Nakon Kostića. Izlaze samo noću, prolaze ulicama kao sjene, prodaju ruže koje nitko ne kupuje. Sliče na anđele, donosioce važnih poruka. Iščezavaju brzo nošeni nevidljivim vjetrom. I nijemi su, kao anđeli.
Nijemi su jer im nitko ne postavlja pitanja. A pravo pitanje bilo bi jesu li sreli Ciganina Kostića i njegovu ženu, kako im je na onome svijetu, jesu li se smirili ili su možda odlutali kamo drugdje… Ako itko zna, onda to moraju znati – Tamilci.
Dubravka Ugrešić
Reč no. 64/10, decembar 2001.
