Lucije Marcije, legat Rimljana, hoteći u ratu protiv Perzeja, kralja macedonskoga, dobiti na vremenu koje mu je još nedostajalo da pripremi svoju vojsku, ubacio je nekoliko varljivih prijedloga o sporazumu, na koje je još bunovan kralj pristao na primirje od nekoliko dana.1 Na taj je način ovaj dao svom neprijatelju priliku i mogućnost da se naoruža, a baš je to bio razlog njegove konačne propasti. Pa ipak, starci u rimskome Senatu, vjerni običajima svojih predaka, osudiše taj postupak jer da je suprotan njihovim starim navadama, a te su tražile, rekoše, da se borba mora voditi srcem i hrabrošću, a ne iznenadnim varkama i noćnim prepadima, niti hinjenim uzmacima i sakupljanjem raštrkanih četa te da se rat smije započeti samo kada ga se objavi, a često i nakon što se navijesti čas i mjesto borbe. Poštujući takvo svoje uvjerenje, vratiše Piru njegova liječnika izdajicu2, a Faliscima njihova vjerolomnog školnika3. To su doista bili pravi rimski postupci, a ništa sličnoga grčkoj domišljatosti ili punskoj lukavosti gdje je pobijediti silom manje vrijedno nego pobijediti prijevarom. Varanje može jednom poslužiti, ali samo se onaj drži nadvladanim koji zna da ga nije pobijedila varka ni sreća nego hrabrost, poštena borba prsa o prsa u čestitu i pravednu ratu. Dobro se vidi iz govora tih vrijednih ljudi da još nisu bili primili ove lijepe riječi: dolus an virtus quis in hoste requirat?4
Polibije5 kaže da je Ahejcima bila mrska svaka prijetvornost u ratu i da se nisu smatrali pobjednicima sve dok nisu neprijatelja u hrabrosti nadvisili. “Eam vir sanctus et sapiens sciet veram esse victoriam, qua salva fide et integra dignitate parabitur”6, kaže jedan drugi.
Vos ne velit an me regnare hera quidve ferat fors Virtute experiamur7.
U kraljevstvu Ternate8, među narodima koje mi na sva usta nazivamo barbarskima, poštuje se običaj da se ne započinje rat ako nije prije toga nagoviješten; tome dodaju opširno izvješće o sredstvima koja će u ratu upotrijebiti: kakva će to biti sredstva, koliko će biti ratnika, kakvo streljivo, kakvim će se oružjem braniti, a kakvim napadati; ali, kad se sve to učini, pa neprijatelj ne odstupi ili ne prihvati dogovor, oni drže zakonitim da bez sustezanja upotrijebe i najgora sredstva i ne misle da bi ih se moglo optužiti za vjerolomstvo, podmuklost i za bilo koji postupak koji im pomaže da pobijede.9
Stari su Firentinci bili toliko daleko od same pomisli da iznenadnim napadom steknu prednost pred neprijateljem da su ih obavještavali mjesec dana prije nego što će rasporediti čete neprestanim udaranjem u zvono koje su zvali Martinella.
A što se tiče nas koji smo u tim stvarima manje sitničavi i koji držimo da ratna čast pripada onome koji od rata ima koristi i koji zajedno s Lisandrom11, mi kažemo: “kad je lavlja koža preuska, valja je proširiti komadićkom lisičje”12. Najčešći slučajevi iznenađenja proistječu iz takove prakse i nikad, dodajemo mi, nema slučaja u kojem bi svaki poglavar morao imati toliko izoštreno oko kao onda kad pregovara i sklapa sporazume. I upravo zbog toga vrijedi pravilo, kojega se drže svi vojskovođe našega vremena, da zapovjednik opsjednutoga grada nikad sâm ne smije izići da bi pregovarao s neprijateljem.
U vrijeme naših otaca upravo je to bilo spočitnuto gospodarima Montmorda i Assignija kad su branili Mouson od grofa od Nansauta13. Kad to imamo u vidu, moglo bi se opravdati onoga koji bi tako izišao iz opsjednutoga grada ako bi sigurnost i prednost i dalje bili na njegovoj strani.
Kao što je grof Guy de Rangon učinio u gradu Regge14 (ako je vjerovati du Bellayu15, jer Guicciardini16 kaže da je to bio on glavom) kad mu je gospodar Escuta prišao kako bi započeo pregovore. Čim je napustio svoju tvrđu, podigla se buna za trajanja pregovora pa je ne samo gospodar od Escuta i njegova pratnja bio u lošijem položaju nego je i Aleksandar Trivulzio tu bio ubijen, a on sâm je bio prinuđen, ako je želio spasiti glavu, da slijedi grofa i da se, uzdajući se u njegovu časnu riječ, skloni od napada u svoj grad.
Kad je Eumen17 u gradu Nori prisiljen od Antigona koji ga je opsjedao da iziđe i pregovara s njime upućujući mu poruku da je i pravo da iziđe preda nj zato što je on veći i moćniji, Eumen to odbije nakon što je ponosito odgovorio: “Nikad neću prihvatiti da je netko veći od mene dok god u ruci budem držao mač.” I nije pristao sve dok mu Antigon nije dao vlastita nećaka Ptolomeja kao taoca, upravo onako kako je to Eumen tražio.18
Ima još onih koji su dobro učinili što su izišli uzdajući se u časnu riječ napadača. Najbolje o tome svjedoče Henry de Vaux, šampanjski vitez, kojega su Englezi držali pod opsadom u gradu Commercyju, i Barthelemy de Bonnes koji je zapovijedao opsadom. Nakon što je izvana potkopao najveći dio grada, tako da je samo još trebalo podmetnuti vatru19 da se svi opsjedani građani nađu pod ruševinama, rečenog je Henrika pozvao da iziđe i da započne pregovaranje. Kad je vlastitim očima vidio sigurnu propast, ovaj je to učinio s još trojicom svojih i zbog toga se smatrao posebno zaduženim prema svom neprijatelju. Nakon što se sa svim svojim ljudima predao, vatra je podmetnuta pod drvenu građu, drveni su potpornji popustili i grad je srušen do posljednjeg kamena.20
Ja lako vjerujem u dobru vjeru drugoga. No, teško bi tako bilo kad bih prosudio da to činim više iz očaja i u pomanjkanju hrabrosti nego iskreno i vjerujući u njegovu čestitost.
Mišel de Montenj
1 Anegdota iz Tita-Livija, XLII, 37.
2 Jer je bio obećao da će otrovati Pira.
3 Aluzija na učitelja iz Falerija, koji je predao Rimljanima, tada u ratu s Etruščanima, djecu najvažnijih faliskičkih obitelji.
4 “Tko će u boju nas pitat da l’ hrabrost nam služi il’ varka.” Vergilije, Eneida, II, 390 (prijevod B. Klaića)
5 Polibije (oko 202-120. pr. Kr.), grčki povjesničar.
6 “Krepostan i mudar muž zna da je jedina prava pobjeda ona koju smo postigli ne pogazivši ni čestitost ni dostojanstvo.” Florus, I, xii, kako ga navodi Justus Lipsius, Politika, V, 17.
7 “Da li vama ili meni sudbina čuva prijestolje? Neka hrabrost odluči.” Enije naveden kod Cicerona u De officiis, I, 12.
8 Ternate je indonezijski otok u sjevernom molučkom arhipelagu. U svoje je vrijeme bio glasovit sa svojih mirodija.
9 Tako tvrdi Goulard u svojoj Histoire de Portugal objavljenoj 1581 (knj. XLV, pogl. 16).
10 Taj podatak donose Niccolo Machiavelli (Istorie fiorentine, II) i Giovanni Villani (Cronica, VI, 75).
11 Lisandar je bio spartanski vojskovođa koji je osvajanjem Atene (404. pr. Kr.) završio peloponeski rat.
12 Ovu maksimu uzetu iz Plutarha (u Amyotovu prijevodu) često su navodili francuski pisci XVI. stoljeća, a spominje ju i Machiavelli (Il Principe, XVIII).
13 Riječ je o opsadi grada Moussona 1521. koji je opsjedao grof od Nassaua. Montaigne crpi taj podatak iz Memoires braće Du Bellay I, 22.
14 Reggio.
15 Du Bellay, Memoires, I, 29.
16 Talijanski povjesničar Francesco Guicciardini (1483-1540), čija je Povijest Italije objavljena u francuskom prijevodu 1568 (str. 670).
17 Eumen (EÏm=nhuV) iz Kardije, smaknut 315. pr. Kr. od Antigona.
18 Prema Amyotovu prijevodu Plutarha (Eumen, V).
19 U to se vrijeme podmetala vatra pod građu kojom se potkopavao opsjedani grad kako bi se srušilo zidine.
