JACQUES LACAN
Ponašanje
„Akt“ nije puko „ponašanje“ – kao ono kakvo nalazimo kod životinja – nego je jedinstveno ljudski akt (čin) „s obzirom na to da nam nije poznati nijedan drugi osim ljudskoga akta (čina).“(1)
Etika psihoanalize
„Akt“ je etički koncept ukoliko se subjekt može držati odgovornim za njega.
Psihoanalitički koncept odgovornosti je u psihoanalizi veoma složen zbog otkrića da subjekt osim svjesnih planova, također ima i nesvjesne intencije. Stoga će netko olako napraviti neki čin za kojega će govoriti da je bio nesvjestan, no za kojega će analiza razotkriti da je bio ekspresija nesvjesne želje.
Freud te akte naziva „parapraksijama“ (omaška, neuspjeli pokušaj) ili „pobrkanim radnjama“ (eng. bungled actions). One su „pobrkane“ jedino sa stajališta svjesne intencije s obzirom da su uspješne u izražavanju nesvjesne želje.(2)
Analizirani
U psihoanalitičkom tretmanu subjekt je suočen s etičkom dužnošću da pretpostavi/prida odgovornost čak i nesvjesnim željama koje su izražene u njegovim radnjama.
On bi čak trebao prepoznati i navodno slučajne radnje kao istinite akte koji izražavaju intenciju bez obzira na to što su nesvjesne te bi također trebao tu intenciju prepoznati kao svoju vlastitu.
Niti „ispadi“ (eng. acting out), niti „prijelaz na akt“ (eng. passage to the act) nisu istiniti akti s obzirom da subjekt ne pridaje i ne pretpostavlja odgovornost za svoju želju u tim i takvim radnjama.
Analitičar
Etika psihoanalize nalaže i analitičaru da pretpostavi i prida odgovornost svojim aktima (npr. intervencijama u tretmanu).
Analitičar mora biti vođen (u tim intervencijama) odgovarajućom željom koju Lacan naziva „željom analitičara“.
Intervencija se jedino može nazvati istinitim psihoanalitičkim aktom kada uspije izraziti želju analitičara – to jest, kada pomaže analiziranom da se približi kraju analize.
Lacan posvećuje cijelu godinu svoga seminara da bi detaljnije raspravio o prirodi psihoanalitičkog akta.(3)
Zaključak
„Pobrkane radnje“ su, kako je bilo rečeno, uspješne sa stajališta nesvjesnog.
Svejedno, taj uspjeh je tek djelomičan zato što je nesvjesna želja izražena u distorziranoj formi.
Slijedi, da kada je potpuno i svjesno pretpostavljen te priznat kao takav „samoubojstvo jedini potpuno uspješni akt.“(4)
Akt potpuno izražava intenciju koja je istovremeno i svjesna i nesvjesna, svjesnu pretpostavku nesvjesnoga nagona smrti (s druge strane, iznenadni, impulzivni pokušaj samoubojstva nije istiniti akt, već vjerojatno „prijelaz na akt“).
Nagon smrti je stoga usko povezan s etičkom domenom u Lacanovoj misli.
Reference
- Lacan, Jacques. The Seminar. Book XI. The Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis, 1964. Trans. Alan Sheridan. London: Hogarth Press and Institute of Psycho-Analysis, 1977. p. 50
- Freud, Sigmund. The Psychopathology of Everyday Life. SE VI. 1901.
- Lacan, Jacques. Le Séminaire. Livre XV. L’acte psychanalytique, 1967-68. Unpublished.
- Lacan, Jacques. Télévision, Paris: Seuil, 1973. Television: A Challenge to the Psychoanalytic Establishment, ed. Joan Copjec, trans. Denis Hollier, Rosalind Krauss and Annette Michelson, New York: Norton, 1990]. p.66-7
U RADU SLAVOJA ŽIŽEKA
Akt (također nazivan i etički Akt ili autentični Akt) je fundamentalni koncept u Žižekovoj filozofiji i služi kao ključ za razumijevanje političkih i etičkih dimenzija njegove misli. Termin se prvi put pojavljuje u Sublimnom objektu ideologije gdje Žižek razlikuje pragmatično-političke akte od više formalnog „akta prije akta“ pomoću kojega subjekt „unaprijed strukturira svoju percepciju svijeta na način da otvara prostor za njegovu intervenciju“ i koju mu dopušta da retroaktivno postavi same pretpostavke svoje aktivnosti (SO: 247). Upravo taj Hegelijanski koncept „postavljanja pretpostavki“ Žižek obnavlja kroz svoje djelo kombinirajući ga s Lacanovskom psihoanalizom i filozofijom Freidricha Wilhelma Josepha von Schellinga kako bi pojmio Akt unutar formalne strukture paradoksa. „Akt ostvaruje, unutar danog simboličkog univerzuma, ono što se čini „nemogućim“, a ipak on mijenja svoje uvjete tako da retroaktivno kreira uvjete svoje vlastite mogućnosti“ (CHU:121). Akt uzrokuje kratki spoj u oblastima kontingencije i nužnosti, imanencije i transcendencije, politike i etike, uzroka i posljedice zato što se tvori bez strateških kalkulacija ili uzimanja u obzir ishoda; on otvara trenutak kada se apsolutna sloboda poklapa s bezuvjetnom nužnošću, trenutak kada je subjekt suspendiran između vlastita bivanja i smisla.
Kroz svoje djelo Žižek nudi mnoštvo primjera iz filma, literature, religije, psihoanalize i politike kako bi ilustrirao akt kao to formalno otvaranje koje (retroaktivno) mijenja stvarnost kroz koju je iznikao/nastao. Antigonino odbijanje da pokopa svoga brata bez odgovarajućeg pogreba retroaktivno je omogućio otvor/otvaranje da se Dobro pozicionira izvan granica Kreontova zakona; Kršćanski Bog je žrtvovao svoga jedina sina na križu što je otvorilo prostor za vjeru; Lacanovo raspuštanje vlastite Ecole freudienne de Paris 1979. služilo je da se raskrči put za novi početak; Howard Roark, samouki arhitekt iz Ayn Randove The Fountainhead uništio je jednu od svojih zgrada u aktu slobode koji je rasvijetlio kako smo svi (po)vezani simboličkim poretkom; Sethe u Toni Morrisonovoj Beloved ubija svoju vlastitu djecu kako bi ih oslobodila od ropskoga života; Keyser Sozeov (Kevin Spacey) akt ubijanja vlastite obitelji u filmu The Usual Suspects oslobodio ga je napasti progonitelja i oslobodio za to da on njih progoni, kao što je učinio i Mel Gibsonov lik u filmu Ransom kada je zamijenio/preokrenuo poziciju s otmičarima njegova djeteta. Svi ovi Akti sadrže logiku „napada na sebe“, žrtvovanja onoga što je nekome najbitnije kako bi se išlo iznad granica Zakona, djelovati bez garancije Drugoga. Stoga, autentični Akt mora biti razlučen od histeričnog „ispada“ koji je insceniran za Drugoga kao i od psihotičnog „prijelaza na akt“ koji je akt besmislene destrukcije koja suspendira Drugoga.
Zbog toga što je Akt utemeljen jedino u sebi samome, on se smatra ludim ili čak monstruoznim od strane normi društveno-simboličkog poretka; no jednom izvršen/odigran on služi kako bi se rekonfiguriralo ono što se uzima kao ludo, etično, pa čak i realno/stvarno. Stoga:
„akt nije „ponor/bezdanski“ (eng. abyssal) u smislu iracionalne geste koja izmiče svim racionalnim kriterijima; on može i mora biti prosuđivan univerzalnim racionalnim kriterijima, poanta je jedino u tome da on mijenja (iznova kreira) sam taj kriterij prema kojemu bi trebao biti prosuđivan… on čini više od toga da samo intervenira u stvarnost u smislu „da ima stvarne posljedice“ – on redefinira ono što se uzima/poima kao stvarnost.“(T?: 171-2)
No, Akt čini mnogo više od mijenjanja onoga što pojmimo kao stvarnost zato što on nadalje razotkriva kako stvarnost u sebi nije ontološki potpuna. To jest, u svojem temelju Akt otkriva zastoj ili nekonzistentnost u jezgri društveno-simboličkog poretka; on razotkriva kako je stvarnost iznutra rascijepljena. Ili, Žižekovim riječima, „akt uznemirava/ometa simboličko polje u koje intervenira, ne izvana, već upravo sa stajališta te inherentne nemogućnosti, kamena spoticanja koji je njegov skriveni, poricani strukturirajući princip“ (CHU: 125). Žižek nam nudi primjer Tita koji je 1948. proglasio Jugoslaviju nesvrstanom zemljom i na taj način ostvario „nemoguće“, zato jer je njegov Akt razotkrio pukotinu u Komunističkom pokretu Staljinovska svijeta i to je upravo učinio drugi komunist (E!: 46).Slično tome, Lenjinov kontingentni Akt revolucije u Rusiji 1917. otvorio je prostor (retroaktivno) da se mobilizira radnička klasa kako bi oformila novu većinu pod komunizmom i također je razotkrio eksploatacijsku narav prijašnje Carske vladavine (LC: 311).
Autentični Akt slijedi paradoksalnu logiku Hegelove „negacije negacije“ i Lacanovu formulu ženske seksualizacije; to jest, Akt ne smješta sama sebe nasuprot glavnog označitelja niti radi u opoziciji spram simbolička poretka zato jer kompletno postoji u njemu, a ipak, jednom kada je odlučeno, on (akt) otkriva kako je taj poredak ne-sve, nekompletan; on otvara prazninu iz kojega simbolički poredak izrasta. Kako bi prikazao akt kao žensku gestu, Žižek se referira na Sofoklovu Antigonu i nudi nam dva načina na koja možemo shvatiti njen prkos naspram Kreonta i njegove zapovijed da pokopa svoga brata bez odgovarajućega pogreba. Prvo čitanje prati Lacanovu poziciju iz Seminara 7: Etika psihoanalize koja vidi Antigonin akt kao autentični zato jer ona redefinira samo Dobro izvan Kreontova zakona. Žižekovo alternativno čitanje, međutim, locira Antigonin akt unutar logike maskuline etike i to kada ona krene nabrajati stvari koje mora žrtvovati (budući život s vlastitim mužem i djecom) ona se potpuno ne identificira sa svojim Ciljem (eng. Cause), nego, umjesto toga ona se prezentira kao iznimka; ona priziva Stvar zbog koje je njena žrtva učinjena, njene buduće obitelji; i tako postaje sublimna figura koja privlači naše sažaljenje (FA: 154). Žižek suprotstavlja Antigonu drugim dvjema ženama iz literature koje, umjesto da žrtvuju svoj Cilj za nešto, žrtvuju svoj cilj u ime ničega: Medeja iz Grčke tragedije i njezina moderna inačica Sethe iz Toni Morisonove Beloved. Obje figure počine autentični Akt kada ubiju vlastitu djecu, prva zato da bi uništila dragocjenu Stvar svoga muža Jazona, a druga kako bi spasila svoju djecu od ropstva (FA: 153).
U Nedjeljivom ostatku i Bezdanu slobode Žižek čita ovu femininu logiku „ne-sve(ga)“ kroz Schellingovu materijalističku filozofiju (kako je pronađena u njegovim nacrtima Doba svijeta – Weltalter) kako bi razmotrio primordijalni akt postajanja (eng. Act of beginning). Uzimajući iz Schellingove metafizike „kontradikcije i ekspanzije“, „forme i tla“ te „rotacijskog gibanja nagona“ Žižek postavlja da su Akt i glavni označitelj logički međusobno povezani: dok Akt služi da se probije granica, zastoj ili pukotina u Simboličkom, istovremeno se simbolički poredak otvara samo da bi „normalizirao“ Akt. Stoga Akt i glavni označitelj nisu dva različita fenomena, već dvije strane istoga entiteta. Prema Žižeku, ne postoji primordijalni Akt koji služi kao temporalni početak/postajanje; radije, postoji neprekinuti ciklus glavnog označitelja i Akta u logičkoj, kao različitoj od uzročne, sekvenci (IR: 155-61). Rotacijsko gibanje nagona otvara ka želji; pokret od Realnog prema Simboličkom nastupa u seriji udvostručenja i ponovnih markiranja. Ponovno, Akt služi da bi razotkrio kako je simbolički poredak već (unaprijed) rascijepljen iznutra, i to radikalizira Drugoga rekonfigurirajući njegove temeljne koordinate.
U svome tretmanu Akta Žižek naposljetku prati Lacanov odmak od Antigonine etike prema tišem, ali ništa manje traumatičnom Aktu koji je ilustriran Paul Claudelovim likom Sygne de Coufontaine u The Hostage. Dok je Antigona zadržala svoju želju i prihvatila svoju sudbinu na način da je protestirala protiv vanjske prohibicije (Kreontova zakona), Sygnein Akt uzimanja metka (eng. taking the bullet) koji je bio namijenjen njenom mužu kojega je prezirala, bio je radije Akt koji je učinjen prema „najunutrašnjijoj slobodi njena bića“ (LN: 81). To jest, njen Akt nije tragično sublimni akt učinjen za neki viši Cilj, nego je radije akt ne-odgovaranja/ne-reagiranja koji tvori kratki spoj dimenzijama forme i sadržaja, smisla/značenja i bivanja. Kada muž upita svoju umiruću ženu zašto ga je spasila, Sygne ne odgovara, nego njeno tijelo odgovori s tikom, grimasom, koji signaliziraju ne znak ljubavi, već odbijanje objašnjenja. Sygneino „Ne“, prema Žižeku „nije Ne“ određenom sadržaju… nego „Ne kao takvo“, forma onoga Ne koje je cijelo u sebi sadržaj, iza kojega je ništa. Sygnein tik je stoga nešto krajnje/nepripitomljeno (eng. ex-timate) u Lacanovskom smislu zato jer utjelovljuje mali komadić Realnoga, „izmetni ostatak ogavna patološkog tika koji strši iz simboličke forme“(PV:83).
Upravo takvo „ne“ Žižek predlaže kao vrstu političkoga Akta koji je danas potreban kada kapitalizam pretpostavlja svaku transgresiju, postajući sistem koji više ne isključuje svoj višak već ga pozicionira kao svoju pokretačku silu; sistem koji je potpuno prekriven našim kolektivnim fetišističkim nepriznavanjem/neodobravanjem. Ovdje Žižek uzima Badiouov pojam oduzimanja, koji, kao i Hegelov Aufhebung, pozicionira povlačenje iz – bivanja upleten u situaciju – na takav način „da povlačenje čini vidljivim minimalnu razliku koja održava situacionu mnogostrukost i time uzrokuje njeno raspadanje“ (FT: 129). Politički Akt danas ne bi bio novi pokret koji predlaže „pozitivnu“ agendu za promjenu, već radije prekid sadašnjeg simboličkog poretka. I upravo na ovome mjestu možemo uočiti primarnu razliku između Žižekova Akta i Badiouova Događaja. Žižek piše u Škakljivom subjektu:
„Lacan inzistira na primarnosti (negativnog) akta nad (pozitivnom) uspostavom „nove harmonije“ putem intervencije nekog novog Glavnog Označitelja, dok za Badioua različite facete negativnost (etičke katastrofe) su reducirane na toliko mnogo verzija „izdaje“ (ili neplodnosti, ili poricanja) pozitivnog Događaja Istine (eng. Truth-Event).“(TS: 159)
Za Žižeka, kao i za Lacana, nagon smrti je taj koji je na djelu u autentičnom Aktu, i tako za oba mislioca Akt je čisto negativna kategorija; ona nudi subjektu put da se oslobodi/da izmakne granicama Bitka; ona otvara jaz negativnosti, praznine prije nego što je ta praznina ispunjena (TS: 160). Takav Akt je predstavljen u Žižekovoj knjizi Paralaksa na primjeru Hermann Melvilleova lika Bartlebya u knjizi Bartleby the Scrivener, subjekt koji prekida sadašnji politički pokret sa svojom neprestanom i dvosmislenom „uzrečicom“ – „Radije ne bih“. Njegovo „ne“ potvrđuje ne-izjavu i ne protivi se ili prekoračuje Drugoga, već otvara prostor izvan dominantna hegemonijska poretka i njegove negacije. Ono što taj tihi Akt čini, prema Žižeku, je to da otvara prostor jaza minimalne razlike „između skupa društvenih regulacija i praznine njihova odsustva“. Drugim riječima, Bartlebyeva gesta (njegov Akt govorenja –Ne) „je ono što ostaje od nadopune Zakonu kada je njegovo mjesto ispražnjeno od svih opscenih sadržaja Superega“ (PV: 382).
U svojim kasnijim djelima (In Defense of Lost Causes, Living in the End Times i Less Than Nothing) Žižek kombinira Hegelovo „pozicioniranje/namještanje pretpostavki“ zajedno s Jean-Pierre Dupuyevom koncepcijom „prosvijećenog katasrofizma“ (LN: 982) da bi predložio kako bi nas Akt suočio s (ne)mogućnošću da retroaktivno promijenimo prošlost (naše budućnosti). Njegova logika je sljedeća: naša situacija (naš fizički opstanak, na primjer) je osuđena na propast; već smo izgubljeni i jedini način da se spasimo je da djelujemo kada da se apokalipsa već dogodila. To jest, da bi se odmaknuli iznad našeg fetišističkog neodobravanja i ludila globalnoga kapitalizma moramo/zahtijeva se da se re-orijentiramo ne prema smrti, već prema nagonu smrti (potražuje nas da rabimo Realno kako bi rekonfigurirali naš simbolički poredak). Pozicioniranjem/namještanjem (pretvaranjem) u to da se najgore već dogodilo bili bi slobodni da (retroaktivno) kreiramo uvjete za novi poredak, da izaberemo put koji prethodno nismo izabrali i da vratimo cilj koji je ranije bio izgubljen. Ne ponavljamo isti događaj u drugoj varijanti, nego dovodimo u postojanje (putem repeticije, u smislu ponavljanja kruga bezdanska Akta i glavnog označitelja) nešto novo. Svaka etička građevina, Žižek tvrdi, je utemeljena u bezdanski Akt i on je taj koji je jaz koji otvara prostor za politički akt (LN: 963). Istinska promjena mora se podudarati s našim prihvaćanjem da ne postoji Drugi; i s tim formalnim otvaranjem zbiljska sloboda može eruptirati pomoću istinskog političkog akta koji bi zauzvrat promijenio samo to polje mogućnosti (same). Ono što nam Žižekovo teoretiziranje Akta nudi je način da zamislimo/pojmimo nemoguće kao moguće, da vidimo da je stvarnost nepotpuna i rascijepljena iznutra te da postoji neki drugi svijet za konstruirati, iako to u ovome trenutku ne možemo zamisliti.
Link na kojemu se nalazi tekst s kojega se prevodilo: https://nosubject.com/The_Act#cite_note-1
Rječničke natuknice sa stranice „No Subject“ primarno preuzete iz knjige: Evans, Dylan. An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis. 2003. New York: Brunner-Routledge.
Preveo: Patrik Weiss
