I pravednik s božjim poslanikom krenu
U goru crnu, svijetal i ogroman,
Al’ nemir jasno prozbori kroz ženu:
Još nije kasno, baci pogled poman
Na crvene kule Sodome rodene,
Trg gdje pjevaše, na dvor gdje si prela,
Na prozore prazne kuće uzvišene
Gdje si mužu milom djecu donijela.
Pogleda, i smrtnom zakovane bolju,
Gledati njene oči nisu mogle,
I prozirnom tijelo pretvori se solju
I prirastoše k zemlji brze noge.
Od kog će biti oplakana ta
Zar se tako malim gubitkom čini?
U mom srcu neće bit zaboravljena
Jer dade život za pogled jedini.1
Josif Brodski, koji je dobro poznavao Anu Ahmatovu, nazvao ju je „pesnikinjom ljudskih veza: negovanih, napetih i pokidanih“. Njenim ruskim čitaocima, onima koji su kao i ona proživeli strahote Staljinove ere, njen glas bio je glas žala za svakodnevnim gubicima, ali, istovremeno, i glas uživanja u beskrajno iznenađujućim mogućnostima ljudske ljubavi. Nju nisu zanimali veliki istorijski događaji, već dvosmislene i zaboravljene pojedinosti, trenuci potajne epifanije i anonimni likovi čije muke ostaju uglavnom neprimećene i neopevane.
Knjiga postanja nam govori kako je Bog poslao svoje anđele „pravednom“ Lotu u Sodomu da bi spasli njega i njegovu porodicu pre nego što im unište grad zbog mnogobrojnih grehova. Ahmatova je iz te priče odabrala trenutak u kojem se Lotova žena (u Bibliji se ne pominje njeno ime) okreće da bi još jednom pogledala svoj prokleti grad i potom pretvara u kip od soli. Poput Orfeja koji je izgubio svoju ženu Euridiku tako što se okrenuo da vidi da li ga potonja prati iz sveta mrtvih, Lotova žena je kažnjena zato što se nije poslušno kretala napred, već je dozvolila znatiželji (ili žalosti, u njenom slučaju) da nadjača veru u obećano čudo spasenja. Ahmatova se stavlja u položaj te supruge, žene koja je primorana da napusti mesto koje joj znači sve. Iz Ahmatove progovara poznavanje Staljinovih prinudnih izgona, kad su nevini građani morali da ostave iza sebe sve koje vole samo zato što su rekli ili napisali nešto što je razljutilo tiranina, a njena pesma danas odjekuje u neumoljivim patnjama izbeglica; ona se, po mom mišljenju, dotiče i svakodnevnih izbora koje pravimo kako ne bismo zaboravili prošlost, imajući na umu, u vreme sveopštih previranja i promena, svoje prvobitne intimne tuge i radosti.
Alberto Manguel
1 Ana Ahmatova, Tajne zanata, prev. Fikret Cacan, Glas, Banja Luka, 1989. (Prim. prev.)
