Anatomija Fenomena

Anarhija je moguća (42) – Borimo se za naše živote, ali i za svijet koji možda nikada nećemo doživjeti [Tema: Anarhizam]

Anarchist-symbol-with-red-fists-1024x665

Neće li se država s vremenom ponovno pojaviti?

Većina ovdje navedenih primjera više ne postoji, a neki su trajali tek nekoliko godina. Nedržavna društva i društvene eksperimente uglavnom su osvojile imperijalističke sile ili su ih ugušile države, no povijest je pokazala i da revolucija jest moguća te da revolucionarna borba ne vodi nužno u autoritarnost. Autoritarne revolucionarne ideje poput socijaldemokracije ili marksizma/lenjinizma diskreditirane su diljem svijeta. Dok socijalističke političke stranke nastavljaju parazitirati na društvenim pokretima očekivano izdajući svoje birače svaki put kada dođu na vlast, u svim uzbudljivim društvenim pobunama posljednjeg desetljeća — narodni ustanci u Alžiru, Argentini, Boliviji i Meksiku, autonomeni u Italiji, Njemačkoj, Danskoj, studenti i pobunjenici u Grčkoj, borba poljoprivrednika u Koreji te antiglobalizacijski pokret koji ujedinjuje zemlje diljem svijeta — nastupila je šarolika mješavina egalitarizma, urođeništva, autonomizma i anarhizma. Ovi pokreti imaju mogućnost ukinuti države i kapitalizam u krizi predstojećih godina.

Međutim, neki se boje da će se, čak i ako globalna revolucija ukine državu i kapitalizam, oni neizbježno s vremenom ponovno pojaviti. To je razumljivo jer nas je državno obrazovanje indoktriniralo da vjerujemo u mitove progresa i linearne povijesti — stav da postoji samo jedan globalni tok koji neizbježno vodi u prevlast zapadne civilizacije. Zapravo nitko ne zna kako su točno nastale države, ali sigurno je da nije riječ o neizbježnom ili nepovratnom procesu. Većina društava nikad nije dobrovoljno osnovala države, a vjerojatno je jednako mnogo njih osnovalo države i napustilo ih, koliko ih je i zadržalo. Iz perspektive tih društava država može djelovati kao izbor ili prisila, a ne kao prirodni razvitak. Vremenska skala koju koristimo također utječe na našu perspektivu. Desecima tisuća godina ljudi nisu imali potrebu za državama, a nakon što se države ukinu, postat će jasno da su bile zastranjenje nastalo u nekim dijelovima svijeta koje je privremeno upravljalo sudbinom svih na planetu prije nego je ponovno odbačeno.

Druga zabluda je da su nedržavna društva podložna preotimanju od strane agresivnih alfa mužjaka koji se postave za vođe. Protivno tome, čini se da društveni model “velikog čovjeka” nikad nije doveo do stvaranja države ili barem položaja vođe. Društva koja nekome tko voli zapovjedati, ili je talentiraniji i jači dopuste veći utjecaj, obično će ga ignorirati ili ubiti ukoliko postane pretjerano autoritaran, a “veliki čovjek” nije u mogućnosti prostorno ili vremenski imati preširok utjecaj. Fizičke karakteristike na kojima se temelji njegovo vodstvo prolazne su i on ubrzo iščezne ili biva zamijenjen.

Izgleda da su se države postupno razvile na temelju kulturno prihvaćenih rodovskih sustava koji su gerontokraciju povezivali s patrijarhatom — tijekom više generacija stariji muškarci dobivali su više poštovanja i češće su isključivo oni bili medijatori pri sporovima te dijelili poklone. Tek su u kasnijoj fazi ovog procesa imali nešto slično moći za provođenje vlastite volje. Moramo imati na umu da, kako su se ljudi postupno odricali sve više svojih odgovornosti i davali određenim članovima zajednice više poštovanja, nisu mogli znati kakve će posljedice to imati — nisu mogli znati koliko hijerarhijsko društvo može postati loše. Jednom kad su društvene elite zadobile moć prisile, nastala je nova dijalektika društvenog razvoja i u tom je trenutku stvaranje države bilo vjerojatno, iako i dalje ne neizbježno, jer je većina ljudi ostala društvena snaga koja je imala moć srušiti elitu ili zaustaviti proces.

Moderna društva s kolektivnim pamćenjem birokratskih metoda mogu mnogo brže ponovno uspostaviti državu, ali imamo prednost saznanja kamo taj put vodi i znamo prepoznati znakove upozorenja. Nakon što se teško izbore za svoju slobodu, ljudi bi imali neiscrpnu motivaciju za zaustavljanje povratka države ukoliko bi se to događalo u njihovoj blizini.

Srećom, anarhističko društvo samo je sebi nagrada. Mnoga nedržavna društva su nakon susreta s kolonizatorima imala priliku pridružiti se hijerarhijskom društvu, no nastavljaju se opirati, poput bušmanskog plemena !Kung koje nastavlja živjeti u pustinji Kalahari unatoč nastojanjima bocvanske vlade da ih preseli.

Ima i primjera dugoročnih antiautoritarnih društvenih eksperimenata koji postoje unutar država. U grofoviji Gloucestershire u Engleskoj, tolstojevski su anarhisti 1898. godine osnovali koloniju Whiteway na 40 hektara zemlje. Nakon što su kupili zemlju, spalili su vlasnički list, pa su i sve kuće morali sami sagraditi jer nisu mogli dobiti kredite. Više od stotinu godina kasnije ova anarhopacifistička komuna i dalje postoji, a neki od njenih trenutnih članova potomci su osnivača. Odluke donose na općoj skupštini i dijele više zajedničkih prostora. Povremeno je Whiteway primao bjegunce i prigovarače savjesti. Imali su i brojne kooperativne pothvate poput pekare i proizvodnje rukotvorina. Unatoč vanjskim pritiscima kapitalizma i hijerarhijske strukture državnog društva, Whiteway ostaje egalitaran i antiautoritaran.

S druge strane Sjevernoga mora, u Appelschi u Frieslandu, anarhističko selo 2008. godine proslavilo je svoju 75. godišnjicu. Trenutno ga čine karavani, kamperi i nekoliko građevina, a aktivno je u anarhističkim i antimilitarističkim pokretima od kad je svećenik Domela Nieuwenhuis napustio crkvu i počeo propagirati ateizam i anarhizam. Skupina radnika počela se tamo okupljati i uskoro su kupili zemlju, na kojoj su održavali godišnja anarhistička okupljanja na Duhove. Po uzoru na umjerenost socijalističkog pokreta, koji je na alkohol gledao kao na pogubnu zarazu za radnike i oblik ropstva poslodavcima koji prodaju alkohol u tvorničkim trgovinama, u njihovom kampu se i dalje ne pije alkohol. 2008. godine 500 ljudi iz čitave Nizozemske, kao i Njemačke i Belgije, došlo je na godišnje anarhističko okupljanje u Appelschi. Pridružili su se anarhistima koji tamo žive tijekom godine u vikendu radionica i diskusija o temama poput pacifizma, oslobođenja životinja, antifašističke borbe, seksizma u pokretu, mentalnog zdravlja i kampanje koja je spriječila da se Olimpijske igre 1992. godine održe u Amsterdamu. Imali su programe za djecu, predavanja o dugoj povijesti naselja, zajedničke obroke i dovoljno entuzijazma koji se osjetio u zraku, poput obećanja da će osigurati nove anarhističke generacije u regiji.

Drugi anarhistički projekti također mogu potrajati stotinama godina. Specifična društva, zajednice i organizacije ne moraju biti nepromjenjive — anarhisti ne trebaju uvesti restriktivne mjere kako bi očuvali institucije po cijenu svojih sudionika. Ponekad je najbolje što zajednica ili organizacija može napraviti za svoje sudionike, jest dopustiti im da krenu dalje. Nema nasljednih privilegija ili ustava koji se mora provoditi ili primjenjivati u budućnosti. Dopuštajući veću fluidnost i fleksibilnost, anarhistička društva mogu trajati mnogo dulje.

Tijekom ljudske povijesti društva su većinom bila komunitarna i nedržavna, a mnoga od njih trajala su čitavo tisućljeće prije nego što su uništena ili osvojena od strane zapadne civilizacije. Rast i moć zapadne civilizacije nisu bili neizbježni, već su posljedica specifičnih povijesnih procesa koji su nedvojbeno ovisili o geografskim slučajnostima. Vojni uspjeh naše civilizacije možda je naizgled dokaz njene superiornosti, ali čak i u nedostatku otpora, problemi specifični za našu civilizaciju, poput krčenja šuma i klimatskih promjena, mogu joj presuditi, pokazujući da je krajnje neodrživa. Drugi primjeri neodrživih hijerarhijskih društava, od Sumerana do Uskršnjeg otoka, pokazuju koliko se brzo može urušiti društvo koje djeluje kao da je na svom vrhuncu.

Stav da će se države s vremenom neizbježno vratiti još je jedna od beznadnih eurocentričnih tlapnji kojom zapadna kultura indoktrinira narod. Deseci urođeničkih društava diljem svijeta nikad nisu uspostavila države, postojala su tisućama godina, nikad se nisu predala, a kada napokon pobijede kolonijalizam, odbacit će namete bjelačke kulture, uključujući državu i kapitalizam, te vratiti svoje tradicionalne kulture koje i dalje njeguju. Mnoge urođeničke skupine imale su kontakt s državama star stotinama ili čak tisućama godina i ni u jednom trenutku nisu se dobrovoljno predali autoritetu države. Zapadnjački anarhisti mogu mnogo naučiti od takve ustrajnosti i svi ljudi iz zapadnog društva trebali bi prihvatiti da država nije neizbježna, nego je nametnuta, a jednom kada shvatimo kako da je do kraja porazimo, nećemo dopustiti da se vrati.

Što s drugim problemima koje ne možemo predvidjeti?

Anarhistička društva suočavat će se s problemima koje danas ne možemo predvidjeti, kao što će se susretati i s poteškoćama koje možemo predvidjeti, ali nismo ih u mogućnosti riješiti bez povijesnog laboratorija koji nastaje revolucijom. Jedna od mnogih zabluda države je neurotična pretpostavka da društvo može biti savršeno, da je moguće razraditi plan za sve probleme prije nego nastanu. Korištenje zakona umjesto zdravog razuma i pristupanja svakom slučaju posebno, održavanje vojske, davanje policiji stalnih kriznih ovlasti — sve to proizlazi iz državne paranoje.

Ne možemo životne nepredvidivosti svesti na plan, niti bismo trebali. U anarhističkom društvu morali bismo smisliti sasvim nova rješenja za potpuno nepredvidive probleme. Ukoliko dobijemo priliku, radit ćemo to s veseljem, prljajući ruke u složenosti života, ostvarujući naš veliki potencijal i dostižući nove razine razvoja i zrelosti. Ne trebamo se nikada ponovno odreći mogućnosti rješavanja vlastitih problema surađujući s onima oko nas.

Učiniti anarhiju mogućom

Postoji milijun načina za napadanje isprepletenih struktura moći i opresije te stvaranje anarhije. Samo ti možeš izabrati kojim ćeš putem. Važno je ne dopustiti da tvoja nastojanja budu preusmjerena na neki od puteva koji su unutar sistema kako bi se neutraliziralo otpor, poput traženja promjene od političke stranke umjesto da sam radiš promjene ili dopuštanja da tvoj trud i ono što si stvorio postane roba, proizvod, moda. Da bismo se oslobodili, moramo vratiti kontrolu nad svakim aspektom naših života: našom kulturom, zabavom, našim odnosima, stanovanjem, obrazovanjem, zdravstvenom skrbi, načinom na koji štitimo naše zajednice i proizvodimo hranu — svime. Bez izoliranja u usko ograničenim kampanjama, razmisli o tome do čega ti je stalo i u čemu si dobra, koje probleme imate ti i tvoja zajednica i što možete sami poduzeti. Istovremeno treba pratiti što rade ostali, kako biste mogli izgraditi inspirativne odnose solidarnosti.

Možda već postoje aktivne antiautoritarne tamo gdje živiš. Možeš pokrenuti i vlastitu — super stvar vezana uz anarhizam je da ne trebaš tražiti dozvolu. Ukoliko ne postoji nitko s kime bi mogao surađivati, možda možeš biti sljedeći Robin Hood — ta uloga je već predugo slobodna! Ili ako ti je to previše za početak, kreni s manjim stvarima poput crtanja grafita, distribuiranja literature ili vođenja malog diy projekta dok ne skupiš dovoljno iskustva i samopouzdanja te upoznaš druge koji žele surađivati s tobom.

Anarhija se širi borbom protiv dominacije, a gdje god postoji represija, postoji i otpor. Ove borbe ne moraju se nazivati anarhističkima kako bi bile plodno tlo za subverziju i slobodu. Važno je da ih podržimo i ojačamo. Kapitalizam i država neće biti uništeni ako se posvetimo isključivo stvaranju prekrasnih alternativa. Jednom davno svijet je bio prepun prekrasnih alternativa i sustav dobro zna kako ih poraziti i uništiti. Što god stvorimo, moramo biti spremni braniti.

Kraj

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.