2
Mnogo kasnije, na drugoj farmi, tamo daleko iza šume…
Mozak mu je radio istom brzinom kao i srce; kad bi mu bar tako radile i noge! Pao je na zemlju trčeći svom snagom iz straha, probijajući se kroz blatnjav pašnjak s bijesnim psima par metara iza sebe. Grude blata koje su se otkidale od njegovih cipela završavale su u psećim slinavim ustima. „Što trebam učiniti? Farma je ograđena. U zamci sam,” pomisli.
Zakorači u neku lokvu i nađe se odjednom kako kliže kroz blato i udara o drvenu ogradu. Pomalo zbunjen, puzao je duž ograde.
„Uh, to je bilo gusto! Ne mogu vjerovati da me nisu uhvatili.” Osvrnuo se nakratko iza sebe. Izgleda da su dobermani malo zastali, iako su i dalje lajali istom jačinom kao i ranije. Došao je do kuta, okrenuo se za devedeset stupnjeva duž živice sjetivši se najednom da postoji rupa u ogradi koju su radnici trebali sutradan popraviti i za koju se nadao da će je sada moći naći. Usporio je korak kako bi pronašao rupu. Čudno, ali i psi su usporili. „Evo je, samo da se mogu provući kroz nju”. Rupa, koju je vjerojatno napravila neka manja životinja, možda zec, bila je taman toliko velika da može proći. Nakon što je ugurao gornju polovicu tijela, zapela mu je stražnjica. Psi su se nakon klizanja zaustavili i stali pred iskopanom rupom u ogradi. Dok su ga
svi sarkastično podbadali, jedan ga snažno ugrize za bijeli kovrčavi rep, što se ispostavilo kao prava inspiracija da se potpuno provuče kroz ogradu.
Nakon što se izvukao, novi adrenalin potaknut psećim ugrizom natjerao je jadnu svinju doslovno na let preko susjedovog polja kukuruza sve do šume koja se nalazila preko. Zaustavio se tek kad je zapeo nogom o korijen nekog drveta. Skrivajući se iza grmlja, virio je da se uvjeri kako ga nitko ne prati.
Sjedne iza bora da uhvati dah i pregleda ugriženi rep. Bolio ga je, no nije bilo previše strašno.
„Taj ga je pas mogao slobodno potpuno odgristi.” Osjećao se sretnim, ali zašto? Tad mu sine. Psi su slušali naredbe. Trebali su me potjerati, ali ne i ubiti. Naravno, kako su me mogli ubiti pred ostalim životinjama. One me vole, ja sam im vođa. Vjerojatno me sada traže da me vrate kući”. No na vidiku nije bilo nikoga. Tad počne razmišljati drugačije. Stvari na farmi su se bitno promijenile. U početku je osjećao ljubav i potporu drugih životinja, no sada? Provodio je manje vremena s ovcama i kravama i kokošima. Uvijek je bio sa svinjama. „I sada su se ostale svinje okrenule protiv mene, a ostale životinje uopće ne mare da ih spriječe. Nakon svega što sam učinio u njihovu korist…”
Nasloni se na grubu koru drveta, dok su mu suze klizile niz obraze sjećajući se starih vremena. Revolucija, ah, to je bilo veličanstveno. On je bio heroj, s medaljom koja je to mogla potvrditi. Bio je predivan uspjeh otjerati pohlepnog farmera sa zemlje i dati farmu životinjama koje su radile za dobro svih. Izvukao mu se osmijeh na licu dok je razmišljao o paradama koje je vodio i o burnim govorima koje je držao zahvalnim životinjama u danima nakon revolucije. Kao svinja, prirodno je bio više stvoren za vodstvo od, recimo, ovaca i pataka. Zar je bila njegova pogreška što se ispostavilo da nisu sve svinje tako ljubazne i poštene? Oči mu se skupe dok je mislio na svinju koja je od štenadi dobermana napravila zle ubojice koji su ga maloprije jurili po njegovoj vlastitoj farmi. Na farmi gdje se rodio i gdje je proveo čitav svoj život. Ustvari, farma je i bila čitav njegov život; stvaranje planova za farmu, organiziranje životinja, poticanje ostalih tijekom teških vremena… „I ovo je hvala za sve”, brisao je suze istovremeno trljajući bolni rep.
Sjećanje na prošlu moć i neviđeno padanje u nemilost prouzročilo mu je tupu bol u trbuhu. Ili je možda samo bio gladan.
Svinja pogleda uokolo. Drveće. Nikad u svom životu nije kročio van farme. Sada je bio bez hrane, bez prijatelja, bez prenoćišta i bez plana. Ovo potonje je bilo najstrašnije. Uvijek je imao neki plan. No sada se u nepoznatoj šumi spuštao mrak, a on je sjedio posve sam bez plana. Uzme štap sa poda i uhvati se posla. Iz grmlja, deseci očiju promatrali su blatnjavu bijelu svinju sa štapom kako radi čudne crte u prljavštini:
1. Pronaći hranu
a. Jabuke i po mogućnosti drugo voće
b. Izvor dobre pitke vode
2. Pronaći mjesto za spavanje
a. Mora biti sigurno
b. Toplo i mekano
Oči su bile sve bliže kako bi uspješno dešifrirale škrabotine.
3. Pronaći
Svinja se još više nagne prema zemlji jer se na zalazećem svjetlu škrabotine nisu baš dobro vidjele. Nakon par minuta razmišljanja o 3. točci, odluči je izbrisati. „Pa da, 1 i 2 su bitan dio plana,” reče sam sebi odmičući se dalje kako bi se divio svom uratku.
Oči su se gotovo nečujno povukle u grmlje. Uspravi se i podvije rep nakon što je shvatio da nije sam. Mozak mu je radio svom snagom, a oči tražile da nešto vide kroz mrak. Pun nade izusti: „Prijatelji?”
Trenutak tišine i zatim zvukovi natezanja i prigušenog hihotanja.
Svaka svinja posjeduje istančano osjetilo mirisa. Čak i svinja poput ove, udaljena od svoje prirodne sredine, može znati mnoge stvari samo po mirisu. Mogao je znati tko nije bio u mraku: svinja, krava, ovca, čovjek ili pas. Ustvari, nije mirisalo na nijednu životinju koju je ikad ranije susreo. Pošto je miris bio dosta jak i nepoznat, počne u glavi nabrajati sve mogućnosti.
„Tko živi u šumi? Medvjedi! Vukovi! Tigrovi? Ne, ne tu. Ima još i jelena i zečeva.” Upita na glas:
„Jeste li vi zečevi?” Odgovor: još hihotanja. „Ne bojte se, prijatelji zečevi, neću vas ozlijediti.”
Ovo ih je očito pogodilo u žicu. Smijeh je bivao sve jači i sve više prijeteći da bi se nakon toga dva odrasla rakuna dokotrljala iz grmlja i okružila svinju. Rakuni su se kretali tiho, polako kružeći oko svinje. Svinja se sabere i pokuša s prijateljskom taktikom. „Hm, čini se da sam bio u krivu. Oprostite, vidim da niste zečevi već vjeverice.”
„Vjeverice!” Jedan od većih rakuna skoči na njega. Iz takve je blizine svinja mogla i u ovakvom mraku jasno vidjeti da je pogriješila. „Koga ti nazivaš vjevericom?” Svinja pomiriše životinju pred sobom i dalje ne znajući što je to. „Vi niste medvjedi, zar ne?” Sve su životinje na farmi čule za medvjede, no malo ih je tko imao priliku vidjeti. Međutim, navečer u staji pričale su se priče o njihovoj silovitosti i snazi kako bi zabavili i ustrašili mlade svinje da im ne padne na pamet odlutati van granica farme.
„Pa, nismo baš medvjedi”, prizna jedan rakun, „Odakle si ti uopće?”
„S one farme tamo preko…ili možda tamo…”. Okretao je svoju svinjsku nožicu ukrug sve dok nije shvatio da nema pojma odakle je došao.„Lijepa farma koju vode isključivo životinje. Ja sam bio njihov omiljeni vođa sve do danas kada su me otjerali zli dobermani.”
„Dobermani!” Čoporom rakuna zavlada drhtanje. „Mi zaista mrzimo dobermane. Mene zovu Riff Raff, a mi smo svi rakuni.” Govorio je sporo kako bi izbjegao ponovni nesporazum sa svinjom.
„Ovo su Bandit, Bitanga, Vragolan, Odrpanac i Rasparač. A kako je tebi ime?”
Svinja izusti samo „S” prije nego se sjeti da je postao bjegunac, pobunjenik, koji se sada skrivao u bijegu. Ne bi bilo nikako dobro da im kaže svoje pravo ime. Uostalom, uvijek je mrzio to ime. Nije u njemu bilo ni ponosa ni romantike. A i nije bilo ime za jednog pobunjenika. Trebao je ime koje će inspirirati legende i zahtijevati poštovanje. Znao je samo ime. Uvijek je zamišljao sebe kao…
„Pancho”, reče svinja, „ime mi je Pancho” i udari o Riff Rafffovu podignutu šapu svojom nogom,
„Drago mi je što sam vas sve upoznao.”
Pancho nije bio baš siguran da mu je drago što ih je sreo, jer su rakuni imali prilično lošu reputaciju među životinjama na farmi. No pošto nikad ranije nije sreo nijednog rakuna, odluči da će biti otvorenih pogleda.
„Gledali smo te kako šaraš sa štapom,” reče Bitanga.
„Ah, da,” odgovori Pancho. „Radio sam planove”. Bilo je poprilično mračno i obrisi u prljavštini su bili gotovo nevidljivi, no rakuni s tim nisu imali problema. „Da ti pročitam to?” Uvijek je bio zadovoljan kad je imao nešto za objasniti.
Rakuni se okupe oko plana i stanu zuriti u prljavštinu, no bili su toliko blizu da su sami sebi zaklonili svjetlo. Panchu to nije ni bilo bitno jer je plan znao napamet. „Na vrhu piše „Plan za preživljavanje u šumi”. Na to se začu žamor impresioniranih rakuna. „Zatim piše pod 1. Naći hranu, a pod 2. Naći mjesto za spavanje”, objasni im svima.
Uslijedio je trenutak šutnje kojeg prekine Riff Raffovo pitanje: „Je li to sve?”
„Pa izostavio sam neke točke A i B, no u principu jest, to je to.” Pancho ušuti, misleći da je možda izostavio neke bitne točke za preživljavanje. Točka broj 3 mu padne na pamet: Izbjegavati rakune.
Naposljetku Odrpanac ustvrdi kako, unatoč što je omirisao i razmazao većinu napisanog, ne shvaća čemu sve to.
„Ne shvaćaš? Koji dio ne shvaćaš?”, upita ga svinja pokroviteljskim tonom. Prije mu je trebalo manje vremena da objasni složenije planove životinjama s puno manje inteligencije. Izgleda da bi i rakuni spadali u ovu kategoriju.
Odrpanac nije mario za Panchov ton. „Ne shvaćam”, naglasi ponovo, „Zašto bi itko gubio vrijeme pišući „Naći hranu” po blatu. Ako želiš naći hranu, zašto je jednostavno ne nađeš⁉” te kazavši to u potpunosti razmaže nogom ono što je ostalo od plana. Drugim se rakunima ovo učini vrlo zabavno. Međutim, usred smijeha i šaljivog međusobnog gurkanja, Bandit reče: „Idemo odavde.”
„Čekajte”, povikne Pancho, „gdje ćete?”
Svi se rakuni okrenuše licem prema svinji. Pogledaše se i u isti čas rekoše „Naći hranu” te nestadoše. Svinji je trebao samo trenutak da se dosjeti što dalje. Od očiju po mraku nije imao puno koristi, no miris šest rakuna nije bilo teško za slijediti. Osim toga, smijeh i vika mnogo su mu olakšali posao praćenja. Bili su mladi i brzi. Pancho je zapinjao, udario o neko drvo, naletio na kupinu i pokupio nemalo trnja s nje, da bi se na kraju poskliznuo i pao u potok pokušavajući imitirati rakune koji su skakali sa stijene na stijenu. Bilo je to puno više vježbe nego što je svinja na to navikla tijekom čitave godine. Kakav dan! Kakva noć! Odjednom prestane smijeh, prestanu šale i općenito svi zvukovi. Rakuni su se kretali sve tiše i sve sporije kako su prilazili drvenoj ogradi. Pošto su dolazili iz tame mjesečina mu je pomogla da razazna oblike. „Pa to je farma!”, uzvikne.
„Š-š-š-š”, šest se glava okrene i ukori ga, „ako ideš s nama barem budi tih.”
Svinja klimne i svi se zajedno provuku ispod ograde.
Riff Raff dade Panchu znak da ostane na distanci te Pancho posluša. Ostane u pozadini i stane promatrati kako šest malenih figura klizi kroz blato. Što se više približavao staji, sve je jasnije razaznavao poznati miris: svinje. Njuškajući oko svinjca, ugleda rakune kako kruže oko kokošinjca.
Dakle, glasine koje je ranije čuo na farmi su bile istinite.
Pancho zapazi u kutu svinjca nekoliko odraslih i mladih svinja koje su tamo spavale. Provuče se ispod vrata i na prstima dođe do korita za hranu. Hura! Kukuruz koji je ostao svinjama od ručka. Pancho počne žderati onako kako to samo prava svinja može. Pokuša istodobno biti i jako tih i jako brzo jesti, što baš i nije zahvalna kombinacija, pogotovo za jednu svinju. Pretpostavi da bi se to čak, formalno gledajući, moglo nazvati i krađom. Dakle, nije bilo u redu. No ostale su se svinje najele i ostavile mu to da mu pomognu kao pobunjeniku. „Kad bi bile budne”, pomisli, „ siguran sam da bi im bilo drago da ga podijele sa mnom i da bi zbog toga bile ponosne.” Ipak, trudio se da nikog ne probudi. Rakuni nisu bili baš toliko pažljivi.
U kokošinjcu je prštalo perje. Uhvaćene u zamku šest rakuna, kokoši su vapile za pomoći. Panchu se sledi krv u žilama od strave koja se čula u njihovim glasovima. Ovčar potrči u pomoć lajući toliko glasno da je uspio probuditi čitavu farmu. U kući se upale svjetla i polugoli farmer istrči van vičući i pucajući iz sačmarice. Pancho zaroni u mekano blato svinjca misleći da bi mogao tamo ostati zauvijek. Možda bi se mogao prilagoditi ovim svinjama i jednom na ovoj farmi započeti novu revoluciju.
Rakuna više nije bilo. Na livadi se još se čulo lajanje pasa i pucanje farmera.
„Ostat ću ovdje”, pomisli svinja. Dok se okretao unaokolo da se upozna sa svojim novim domom, primijeti ogromnog vepra kojeg je probudila sva ova strka i koji je upravo zurio u njega.
„Novi plan”, bilo je sve što je Pancho stigao pomisliti dok se provlačio ispod vrata i počeo bježati prema šumi, no ne u pravcu rakuna.
Usporio je tek kad je stigao u gustu šumu. Bilo je suviše mračno za trčanje, a i on je bio poprilično umoran. „Moram zaći još dublje u šumu kako bi bio doista siguran”, pomisli, „no koliko duboko i koliko će to uopće biti sigurno?” Vrteći to pitanje po glavi, otpuže u gustu kupinu. Zaspi mrmljajući „Moram imati plan.”
Jane Doe
nastaviće se
