Pokušavaš, ne ide. Niko ne vjeruje ni jedne jedine riječi. Ni o brodovima koji tonu. Ni o vozovima koji se survavaju. Ni o djeci koja kolju. Ni o psima koji govore. Ne vjeruju ti da postoje dubrovački golubovi i kotorske mačke. Ni da je more slano. Ni da niko nije […]

Nekada bijaše vinograd, u vinogradu ljudi, u ljudima radost. Ko god kaže da je tu bio vinograd ispada smiješan. Onima koji sad gledaju više liči na kamenolom. Da mi je da ga svučem s nebesa i otvorim mu umrla usta! Znam da je u ustima grozd, u grozdu priča, a […]

Zašto nosim osunčane plodove? Batrgam žurno prašnjavim puteljkom. Nikad ne stignem da se napijem vode što klokoće s izvora. Zamišljam ga kako sjedi u tami, a beonjače mu sjaje. Prilazim mu, napipavam činiju, punim je voćem bojažljivo. Nikada kuražan da pogledam veličanstvo njegovog lica. Grcam vraćajući se. Sin sam. On […]

Kad me je ostavio ispod grede nad ambisom izgaženog strahom umalo nijesam zacvilio kao kuče. Gledam u njegova mišićava leđa blještava od znoja. Kreće ka vrhu, hrabar, veliki, sjajnook. Osjećam kako isklijava strah u koljenima. Greda zamrznuta u padu, kameni zubi sve su bliži. Nad glavom krstare ptičurine. Voda iz […]

-Samo naviše – rekli su namreškani starci i smežurane babe. -Samo naviše – ponovila su musava djeca sa vjencima smokava i teglama malina. -Samo naviše – potvrđuju začečereni momci otrovani rakijom na pripeci. Ječala je mašina mučeći se. -Samo uzbrdo – ponavljam otirući hladni znoj. Budim se na mračnoj zaravni. […]

Sišla je odnekud, učinilo mi se s neba, ona je zadihana rekla – sa zvonika. Vidim rumeni val kako joj naliva gojne obraze. Podižem glavu – i zaista – jedan uglačani kameni šiljak ubada nebo. Zašto se penje i kako se penje i kojim čudom kameni šiljak visi na nebu […]

Ušli smo u ‘’Crni biser’’. Bećir je običan, punačak, lagano poguren, glavat, razbacane oprljene brade, dobrih očiju iz kojih teče plavetnilo. Otpijamo ćutke, dime se potrošene riječi kao čaure. Na mokro staklo lijepe se pihtijasta lica, rastapaju se, nestaju. Oživljuju mrtvi u mom strahu, brčkaju se u plićaku, otresaju kapi, […]

Stalno je govorila: Gledam ih s prezirom. Stalno sam želio da me gleda. Nikada me nije gledala. Samo je pričala i krila oči. Kad me je konačno pogledala, stresao sam se od prezira u lijepim očima. I ostavio sam je. Kao umiruću pčelu. Nosim žaoku u srcu.

On je baštovan. Stavi ruke na kukove i divi se povrću i cvijeću. Kad mu pričaju, ne sluša ih. Samo stavi ruke na kukove i gleda kako mu bašta vene. Nudim ga cigaretom. -Ne pušim-kaže i uzima. Uobručio nas je kolut dima.