Jasan Pogled
Kirilo – zaziva starica unjkavim uplašenim glasom. Reci, majko – kaže Kirilo zadihan, punačak, suznih očiju. Donesi mi da nečim otrem usta – kaže iznemoglo starica podupirući se krhkim laktovima. Glava joj okruglasta, mala, sasušena kao mušmula. Oko glave tanka pletenica umrlih sivkastih vlasi. Vavoli bezubim ustima, žmirka upaljenim kapcima. […]
Gladan sam, majko. Pojeo je punu tepsiju. Miluje ga blagim pogledom. Dugo gleda za njim. Sipi kiša. Došao je poslije deset godina. Skrstio joj svele ruke na grudima. Uzeo je tepsiju kradom i odnio je daleko. – Majko, gladan sam – kaže u gluvom stanu.
Aleksandar Gatalica Veliki rat Mono i Manjana Beograd,2012.god. Impresija Ovaj roman je široka vrtoglava panorama strašnoga rata zaogrnuta šarenilom i sjajem moćne spisateljske imaginacije i pripovjedačke siline. Svaka stranica je raskošna ličnostima, događajima, snoviđenjima… Pokatkad raskošno prelazi u metežno, a moćna delta velikog romana jezeri se u rukavcima i gubi […]
Taj slučajno pročitani članak u ovdašnjim novinama (prepunim gluposti, crnih vijesti i loših ljudi) nema veze sa nosačima zvuka. Novinski naslov Izdrži, legendo sam je pokrenuo muziku. Ta muzika je u meni, u pomalo zapretanoj prošlosti koja miriše na ljubav, prijateljstvo, odanost… Koja ima kičmu i smuca se po trotoarima. […]
Kad se drugi smiju, ti si tužan. Kad su oni tužni, ti se smiješ. Šapuće mu pred oltarom, podiže ga s poda, nije veći od olovnog vojnika. Ubacila ga je u bijelu tašnicu. U tašnici je mračno, ali sa dovoljno vazduha.
Na vratu limene kašike utisnuto njegovo ime. Na dnu plehanog tanjira, godina njegove smrti. O klinu na zidu visi njegova puška. Pokriva se njegovim ćebetom i uvijek nastrne od kostreti. Kako li je tek tijesno pod njegovim krstom?
Šta je sjutra? Isto što i danas. Staza kojom odlazi je staza povratka. Zato su mu oči navijek utrunjene. Zato ne zna voli li ili mrzi. Možda mrzi onoga ko ga voli, a voli onoga ko ga mrzi. Zato je Vulević.
Bljesak pogleda i strašna munja uobrazilje. Nakon koncerta, razjapljena čežnja. Primadona otključava vrata starog zamka. Mirišu mu valovi njene kose. Kisne, odmiče kroz noć i strepi od provalije pred sobom.
Mark Šagal Moj Život No limit books, Beograd, 1999.god. IMPRESIJE Toplo, milo, zatreptalo, nježno… Pokatkad zgrušani nečujni jecaj, crnkasti ugrušak bola, sivkasto beznađe koje se podvijenog repa povlači pred nadolazećim ozračjem zanebesane nade… Lijepo umozrenje i blago grudoboljje, iskrice miline i varnice duha, divan i tužan akvarel čistog života… CITATI […]
Uvijek se sramio zbog očeve kabanice. Krišom je skidao i sakrivao iznad potoka u grmu zove. Oblačio je mokar u povratku. Drhtao je dok su studene pijavice vijugale mršavim tijelom. I sada, u groznici, sanja davne kiše. Oblači kabanicu i kad je sunčano. Sakriven promiče bulevarima. Ne skida je ni […]