Umjesto uvoda – zapažanje
Naslov naznačuje kako će u radu biti riječi o književnim djelima, romanima autobiografskog žanra. Ozračje u kojem je rad nastao, vrijeme uoči ljetnih godi.njih odmora, navelo me uočiti nezaobilaznost znanstvenog termina ženski glas/žensko pismo izvan znanstvenih voda, u svakodnevici koja donosi, htjeli ili ne htjeli, različite muško -. ženske iskaze.
Epizoda koju ću spomenuti dogodila se upravo meni, neočekivano, spontano. Sagledavajući je unutar odabrane teme jo. sam se jednom suočila s neminovnošću postojanja razlika unutar ženskih i muških iskaza kao i s metajezičnim sadržajima koji iskaze u svoj njihovoj biti i određuju. Različiti znanstveni pristupi ženskim studijima omogućuju na ovome mjestu spomenuti pojam roda koji se odnosi na shvaćanja, objašnjenja, pretpostavke ponašanja i djelovanja koja stvaraju razlike između žena i muškaraca. Rod je ono što van pitanja spolnosti pobliže određuje žensko i muško unutar društva1 .
»Naučeno ponašanje je ono što čini rodni identitet i uvjetuje rodne uloge.« 2
/Epizoda/ Ljetnom suncu koje nemilosrdno prži uvijek nastojimo pažljivo ukrasti najmaznije i najbezopasnije zrake kako bismo uz duh odmora dobili i njegovu boju. U trenucima kada osjetimo da smo na granici izdržljivosti predajemo se osvježenju u moru i nastojimo se što dulje u njemu zadržati. U jednom takvom trenutku posudila sam masku i peraje svoga sina petnaestogodišnjaka i bez obzira na to što su mi peraje gotovo ispadale, odlučila sam oživjeti neke davne trenutke djetinjstva i malo roniti. Očito je moje dobro raspoloženje pri izranjanju natjeralo i supruga na isti pothvat. Iako smo promatrali isto morsko dno, istoga ljetnoga dana, ja nisam djeci prestajala pričati o raznolikim bojama živahnih jata riba i ribica koje sam mogla propuštati kroz prste, o ljepotama i moći prirode čije se boje nigdje ne odražavaju kao na morskome dnu, a suprug je isto tako gorljivom notom kratko, više gestikulirajući, ispričao o veličini riba koje je već zamišljao na nekom budućem roštilju. Mojim rečenicama nije se nazirao kraj, njegove su bile kratke i vrlo jasne.
Ova kratka životna, autobiografska epizoda , navest će na zaključak da spomenuti žanr zaista preferiraju autori . žene, to joj ipak nije bio cilj. Spomenula sam je kao argument u prilog tvrdnji koju glede naslova želim zastupati. Ženski i muški glas se poput ženskog i muškog roda razlikuju i kao takvi očituju se i u literaturi. No, nije sve što je ženskom rukom ispisano ispisano u autobiografskom obliku, postoje i tekstovi ispisani autorskom, muškom rukom koji nose autobiografska obilježja ( Slobodan Novak Mirisi, zlato i tamjan, Damir Miloš Kapetanov dnevnik, Autobiografija). Istina, žene su kao autori zaista zastupljenije unutar žanra koji se naziva autobiografskim, to je moguće objasniti s esencijalističkih točaka gledišta.
Za razliku od muškaraca ( racionalni, objektivni, skloni kompetitivnosti, moralu pravde) u žena nalazimo brižnost, emocionalnost, subjektivnost, moral odgovornosti i moral brige. Spomenute ženske atribute u nazivniku određuje ženska partikularna perspektiva o kojoj nisu dvojili od Platona do C. Gilligan (Different voice). Poimana takvom, ženskom perspektivom, našla je svoj izraz u odgovarajućoj književnoj vrsti, žanru, autobiografskom romanu.3
O autobiografiji i postmodernizmu
Tko neku stvar nazove pravim imenom nada njom zadobije moć, rekao je u jednom razmatranju o postmodernizmu Cvjetko Milanja4 . Tvrdnja se čini zanimljivo sugestivnom kada je autobiografski žanr u pitanju. Poznavajući notu pejorativnosti koja prati autobiografske romane, naročito one ženskih autora a čitajući radove M. Medarić, A. Zlatar, C. Milanje, D. Bačić Karković, spoznajemo da je moć svih teorija u uporištu čvrsto i pomno odabranih termina koji evociraju klasifikacije, uspoređivanja, i u završnici ocjenu naslova na koji se teorije upućuju. Određenja autobiografije kao pojma unutar novije književne teorije su sljedeća:
– Sintagma autobiografski roman upotrebljava se u pravilu pri označavanju romana koji imaju autobiografsku formu pripovijedanja ( »Ja« pripovijedanje) bez obzira je li u tim tekstovima riječ o stvarnome autobiografskom sadržaju..5
– Autobiografski roman koristi se kao oznaka za fikcionalan tekst oblikovan pomoću pripovjednog modela autobiografije..6
– Autobiografizmom držim možemo nazvati književni postupak stilski markiran, koji predstavlja refleks žanra autobiografije a pojavljuje se u tekstovima koji sami po sebi nisu mišljeni ni recipirani kao autobiografije..7
– Moderna autobiografija je zbog toga promatrana prvenstveno kao književni oblik tematski određen momentom samospoznaje kao svojevrsni speculum mentis..8
Dakle, kada je o pojmu autobiografije riječ, autori se odlučuju za određenje po kojem je ona poseban žanr postmoderne književne stvarnosti koji koristi autobiografski način pisanja (1. lice) kao stilsku oznaku. Praktičnost nalaže nazvati žanr kraće, autobiografijom.
Posvećujući vrijeme istraživanja žanru autobiografije znanstvenici su potvrdili kako je ona nezaobilazan žanr naše postmoderne i avangardne književne stvarnosti. Dotiče li ona uistinu stvarnu osobnost autora, pripovjedača, mislim da nije uopće potrebno razmatrati jer svaka tekstualna transpozicija je ujedno i postupak fikcionalizacije..9
Dok se još uvijek raspravlja o onome što postmoderna donosi i što ona jest za znanost o književnosti ili za filozofiju, suvremenost traži da nešto što je još doista otvoreno i diskutabilno definiramo i tumačimo. Autobiografija je žanr hrvatske postmoderne proze. Model žanrovskog romana zaživio je u hrvatskoj književnosti sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća i opća je ocjena književne kritike prihvatila pojavu kao određeno osvježenje. Kriminalistički, fantastičarski romani dobro su poznati prvijenci žanrovskoga određenja a autoreferencijalnost kao pojava u izričaju Pavla Pavličića ( Krasopis, 1987.) označila je pomak prema postmodernoj paradigmi. Miješanje žanrova bio je sljedeći korak.Tada se javlja i autobiografska ženska proza (I. Vrkljan, Svila, .kare,/Marina ili o biografiji/,/ Berlinski rukopis,/Dora/, Pred crvenim trgom, nastali od 1984.-1994., I. Vrkljan, Zima, 1987., S.Drakulić, Hologrami straha, 1987., S. Drakulić, Mramorna ko.a, 1989., itd.) određenje nje kao takve autobiografske isključivo sa stajališta osobnosti diskvalificira je u njezinom estetskom, umjetničkom određenju i otvara vrata stajalištima s prizvukom pejorativnosti. Zanimljivo, i feminizam se u isto vrijeme postmodernih pomaka u filozofiji teško suočava s diskvalifikacijama.
Negativno tumačenje umetnulo bi povlaku između post i feminizma. Ono pretpostavlja da post predstavlja sabotažu feminizma, označavajući da se sada možemo osloboditi feminizma, barem u obliku podnošenja posebnog zahtjeva za priznavanjem subjektivnosti ženskoga subjekta..10
Zapisi o postmodernim izražajnim specifičnostima prihvaćaju postojanje različitosti književnih žanrova: .,.neke od središnjih odlika koje se vezuju za postmodernizam u umjetnosti su: brisanje granica između visoke i masovne/popularne kulture, stilistički promiskuitet koji je naklonjen eklekticizmu i miješanju kodova, parodija, pastiš, ironija, razigranost i slavljenje površne bezdubinske kulture,propast originalnosti genija umjetničkog proizvođača i pretpostavka kako umjetnost može jedino biti repetitivna. (Mike Featherstone,1988.) 11 ili npr. : ., .postmoderna i proces historijalnosti i proces tehničkoga postindustrijskoga napretka i kulture shvaća kao kontinualni stalni napredak. Ako je moderna uznastojala na (aksiološkoj) vertikali , postmoderna hoće reći da je sve horizontalno jednako vrijedno. …12
Prema navedenom, autobiografska proza trebala bi nediskutabilno biti jednom od boja šarolike palete žanrova današnje književne produkcije, neovisno o tome pišu li je muški ili ženski autori. Istina, prema nekim stavovima unutar postmodernih . feminističkih teorija horizontalna svejednaka vrijednost ne bi bila održiva kada je u razmatranju rodno pitanje moći.13 O njemu u knjizi Linde J. Nicholoson piše Jane Flax tvrdeći kako je ženama privlačno insistirati na osvajanju moći i vjerovati da im je razum saveznik u toj borbi.14 Kada je o moći riječ, Christine de Stefano razmatra ovu postmodernu teoriju i naziva je teorijom čije je vrijeme došlo za muškarce, ne i za žene, muškarci mogu sebi priuštiti iskustvo decentriranog sebstva i skromnost prema koherenciji i istinitosti svojih tvrdnji. Ne znači li usvajanje postmodernizma i uništenje feminizma ? pita se autorica na kraju razmatranja.15 Ako postmoderna u književnosti hoće da je sve horizontalno svejednako vrijedno a to se prenese i prenosi i na područje filozofije ili obrnuto, pitanje o uništenju feminizma uočljivo je i diskutabilno. Prema Anne Phillps, .Trenutačno bavljenje feminizma heterogenošću i razlikama lako se u to uklapa, jer sve rasprave u društvenim znanostima kojima je pojam «čovjek» središnji, dovode do sve većeg nepovjerenja u bilo kakve univerzalizirajuće tvrdnje.16
Dakle, treba li uopće nastojati potencirati muško ženske rodne i spolne razlike. Kako se u književnosti održavaju različitosti ( npr. one među žanrovima )? Sagledani horizontalno jednako vrijedni žanrovi književne postmoderne, svaki za sebe, zadržavaju specifičnosti koje ih kako razlikuju tako ujedno i određuju i po njima ih čitateljska publika prihvaća. Razlikuju se muški i ženski spol, muški i ženski rod, i da se vratim temi ovog rada, razlikuju se muški i ženski diskurs i svaki,u stvaralačkom činu, nalazi svoju preferenciju unutar određenog žanra u kojem se postmoderno sebstvo u svojoj pojavnosti ispisuje.
Nastaju li spomenuti autobiografski žanrovski diskursi kako bi doista u već spoznatim razlikama određivali ili doprinosili razvoju moći nekog roda, spola, žanra, diskursa? Možda će ovo razmatranje privući negativne misli feminista. U ispisu svih različitosti koje u sintagmi sadrže atribut muški ili ženski nedvojbeno je uvijek postojala prevlast, moć koja je disala i diše na strani muškog atributa. ženski atributi i sve što je tim atributima u sintagmi pridodano nikada moć u razmjerima društveno općeprevladavajuće nisu ni iskusili. Moć je oduvijek bila povezana s muškarcem i muškošću zapisala je Nancy Hartsock u raspravi o Foucaultovoj moći i teoriji za žene.17 Prihvaćajući to određenje treba napomenuti kako su sve spoznaje u prevlast muškom atribut, ako su čitane kao rod a ne kao spol, uvijek moguće i ostvarive za žene koje se u povijesno ispisanim muškim rodnim određenjima snalaze i žive ih jednako i dovoljno snažno kao i sva svoja ženska rodna određenja. živjeti i društveno djelovati na objema tako različitim rodnim razinama, muškoj i ženskoj, ovisno koji trenutak i prilika koju iziskuju ili pak istinski i nesamozatajno živjeti jednu od njih i u takvoj projicirati svoje sebstvo, to su ona određenja i novije hrvatske autobiografske proze J. Matanović (Zašto sam vam lagala 1997. Bilješka o piscu 2000.) i M. Čabrajec ( Intimna teorija romana 1999. Ćuk ili netopir 2001.) Mogu se sagledati kao trenutak postmodernog daha koji u spomenutoj horizontali svejednakosti možda ne želi potencirati različitosti o kojima ispisuju stranice, već ih uočavanjem i bilježenjem spomenuti kako bi se još jednom, po tko zna koji put, muški i ženski spol, osvijestili o postojanju rodnih pitanja. Ista bi se bar po pitanju postmodernih pomaka u umjetnosti mogla sagledati kao ona o kojima ne treba govoriti kao o matematičkim minusu i plusu, insistirati na sagledavanju koji je znak zadobio moć u određenom trenutku, već kao jednakovrijednima koji svoju jednakovrijednost mogu u potpunosti ostvariti ako otvore mikro svjetove spomenutih minus i plus predznaka u svrhu postizanja horizontalno svejednakog vrednovanja koje postmoderno vrijeme u umjetnosti dopušta a u filozofiji iznalazi razumjeti.
Rodu se pripisuju različita značenja i mogućnosti u različitim društvenim i povijesnim razdobljima. Rodni sistemi se stalno mijenjaju i mogu se promijeniti..18 Ne bi li bolje razumijevanje i prihvaćanje postojanja ženskih i muških rodnih određenja moglo dovesti i do promjena u odnosima muško ženskog svijeta? Ti odnosi ne bi se temeljili na prevlasti moći jednog, već na svejednakoj vrijednosti i pravima obaju rodnih određenja. Spoznaje koje nude filozofija i književnost vode potvrdnom odgovoru, ali diskvalifikacije tih spoznaja unutar njihovih rodnih područja nisu rijetke.
Autobiografski književni obrazac romana prihvaća se ali ne cijeni kao književno estetski vrijedan a .,postfeminizam je počeo sudjelovati u raspravi o postmodernizmu budući da on destabilizira svaku čvrstu predodžbu o čvrstom i pouzdanom subjektu, ali to čini na neočekivane i oprečne načine.19».
Preslikavanje života – prepoznatljivost autobiografskog žanra
Dogodilo se to na tribini koju je književni pomladak Matice hrvatske organizirao na temu autobiografije. Kao autorici knjige iz vlastita života organizatori su mi ponudili stolac u drugom redu., piše J. Matanović. .Na trenutke sam namjeravala ustati i poviženim tonom upozoriti da je baš sva literatura, neovisno o kojem je žanru riječ, napisana iz života, da je sve autobiografija, pa čak i onda kada nam se glavni lik, autor i pripovjedač ne pojavljuju u jednoj osobi..20
Autorica zatim navodi kako bi kao čvrst dokazni materijal mogla spomenuti novinarku Alenku Mirković i roman Glasom protiv topova ( 1997.) nagrađen nagradom Gjalski za najbolju prozu godine. Razmišljajući u tom okviru prepoznajemo roman/e J. Matanović kao one koje će polazeći od lokalnog21 dokazati kako istinski i nesamozatajno autorica gradi svijet priče u kojem junakinja projicira svoje sebstvo, svoje rodno žensko određenje. .žensku rodnu ulogu najviše karakteriziraju osobine kao što su: suosjećanja, nježnost, osjetljivost, usmjerenost na osjećaje drugih, urednost, obzirnost i toplina..22 Kao takvog ispisuje ga u tzv. ženskom diskursu, a on je,. .fluidnost, uzbibanost, simultanost koja ne bi prihvatila nepomičnost smisla, nepomičnost Jednog, te koja bi smisao pretvorila u permanentno kruženje unutar teksta. žena i njezin diskurs bliži su tekućem stanju ( pa dakle i neuhvatljivosti ) fluida nego li čvrstoj mreži krutih tvari. .,.23
Rekli bismo kako Julijana Matanović u toj mreži kojom se trudi zahvatiti fluid, zahvaća upravo onu kulturološku konstantu ženskog određenja o kojoj razmatraju postmoderne feministkinje govoreći o proceduralnom znanju: .,. duša se oslobađa svih svojih sadržaja da bi primila biće koje vidi onakvo kako ono jest, u svojoj punoj istini..24.,
Jedina istina koju u autobiografskom romanu iznosi Matanovićeva jest istina žena. Književnica do nje dolazi oslobađajući se, prisjećanjem, svih sadržaja svoje osobnosti unutar triju dimenzija, prve dimenzije osobnosti koja u njoj jest . Glagol zaboraviti ne podnosi imperativ..25 druge, koja bi u njoj htjela biti, .željela sam pojasniti stricu kako mi je u toj sentimentalnoj slici bio potreban otac heroj , otac koji je svojim rukama posadio jabuku pod kojom su uživala njegova djeca..26 i treće dimenzije, koja će u njoj možda biti .Napisala sam nekoliko želja vezanih za svoju budućnost..27
Između spomenutih triju dimenzija osobnosti putuje čitatelj, recipijent i do njega je sagledati ih i primiti. Prema vlastitim načinima spoznavanja u romanu će se na putovanju među tim dimenzijama najlakše prepoznati ženski čitatelji, .Na sreću, u književnosti ipak odlučuje čitatelj odvojen i od autorove biografije i od suvremene teorijske misli..28 Moguće sagledavanje autobiografskog tkiva putem triju dimenzija ne čini se jednostavno, no ono spaja dvije funkcije temeljnima za spoznajno književno iskustvo koje književnu građu usmjerava prema općeljudskim problemima, idejama vrijednostima: a) preuzimanje u liku pripovjedača ženske, «druge» osobe od strane autora i b) nužnost postojanja aktivnog čitatelja. Unutar stvaranja lika i određivanja njegove uloge autor predstavlja ili se doima da predstavlja osobno sjećanje, mišljenje. U ovoj tvrdnji prepoznaje se klasifikacija Gerarda Genettea. U razmatranju pripovjednih modela s obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, vidi pet mogućih slučaja u korelaciji tih elemenata, .treća korelacija je tzv. Treći trokut ili homodijegetska fikcija, u kojoj autor nije identičan ni liku ni pripovjedaču, ali su pripovjedač i lik identični. To je klasičan slučaj romanesknog pripovijedanja u prvom licu, tj. (pseudo)autobiografskog romana..29
U novijim izdanjima autobiografskog žanra hrvatske proze, primjećujemo da je u usporedbi s J. Matanović ( Bilješka o piscu) glede pitanja odnosa književnosti i zbilje i M. Čabrajec ( Intimna teorija romana) dala naslutiti da je ispisivanje zbilje samo jedna njezina moguća projekcija i kao takva postaje dijelom književne fikcionalnosti kojoj autor postavlja cilj:
-da bude posljednji (roman) u svojoj vrsti..30 ,
-da se uspostavi novi genetski kod koji će nas usmjeriti prema nadi ..,31
.,.Bolesno nam je stoljeće ..,32
Igre kodovima . rasprženosti nestabilnih subjekata?
Prema knjizi E. Wright i tumačenju postmoderne psihoanalize J. Lacana u igri usustavljenih jezičnih znakova kojima se odvija komunikacija Lacan (u odnosu na de Saussurea) daje prednost označitelju, tvrdeći da je označeno ( smisao) posljedica igre označitelja nad kontinuumom iskustva.
Preko strukturalne teorije došlo se do poststrukturalističke dekonstrukcije, njezine kritike teksta pa tako i subjekta. Postfeminizam ispituje što može donijeti postmoderna predodžba raspršenog, nestabilnog subjekta. Postfeminizam je počeo sudjelovati u raspravi o postmodernizmu budući da on destabilizira svaku predodžbu o čvrstom i pouzdanom subjektu. Istraživanje složenosti subjektivnosti olakšalo je feministički prijelaz u postmodernizam. Elizabeth Wright, slijedeći Lacana, obrazlaže njegovo viđenje pojavnosti subjekta kao ovog ili onog spola. Feministkinje su sklonije prikazu Freuda i Lacana koji je dala J. Mitchell a široko raširena i stalna odanost feministkinja tom stajalištu koči Lacanov doprinos postfeminizmu, smatra Wright.33
Iskusni znalci ove problematike primijetit će da nastanak spolnosti subjekta nema veze s nastankom rodnog određenja. I E.Wright vidi Lacanov doprinos kao doprinos tumačenju seksuacije .To je proces kojim biramo svoj način kojim ćemo biti bilo ženstveni bilo muževni..34 .Lacan označava stanje spola u smislu dobivanja mjesta u društvu kao spolno određenog subjekta. i kaže da je .svako ljudsko biće podložno kastraciji jezikom ili govorom. Ulazak u sustav pravila zahtijeva žrtvu..35 Potiskujući pojam spolnog određenja, koji je zastupljen u knjizi E. Wright, uvodimo u igru spoznavanja pitanje rodnog određenja i primjećujemo kako mjesto u društvu s određenim spolnim predznakom otvara i određeno rodno mjesto ( prije definirano i prikazano kao kategorija koju je, ipak, moguće i zamijeniti i promijeniti) i u načinu stjecanja rodnog društvenog mjesta ulazak u sustav zahtijeva žrtve .Mi vjerujemo da bi svijet bio ljepše mjesto za sve kada bi muška dominacija i rodna neravnopravnost mogle nestati, jer bi tada i muškarci i žene imali više mogućnosti izbora različitih aktivnosti i ponašanja, mogli bi uživati u većoj raznolikosti odnosa jedni s drugima, razvili bi veće samopouzdanje i bili zadovoljniji sa sobom te imali veće mogućnosti istraživanja vlastite osobnosti..36 No, do tih trenutaka zasigurno će proći još podosta vremena a na putu do ostvarenja istih autorice autobiografskog žanra romana, poput J. Matanović ili M. Čabrajec, omogućuju nam igrama jezičnih kodova spoznati, kako je već rečeno, da žena može i mora živjeti unutar različitih rodnih razina. Može istinski i nesamozatajno (pod cijenu različitih ocjena, a najčešće pejorativnih) živjeti jednu od njih i u takvoj projicirati svoje sebstvo, a može i mora, glasom razuma i stjecanjem proceduralnog znanja izgrađivati lica koja će se znati prilagoditi različitim rodnim razinama. Autorice autobiografskih romana dokazuju kako su postupno stjecale i stekle ili superiornost ili svejednaku vrijednost svojih rukopisa i autoriteta u društvu usustavljenom u korist muških rodnih određenja. Iako mnoge hrvatske autorice dijele iskustvo pisanja autobiografskog žanra, estetike njihovih ženskih diskursa ne možemo staviti pod zajednički nazivnik. Npr. dok J. Matanović mikro svijet svoje junakinje prikazuje prepoznatljivo ženski neupadljivo (niz epizoda u romanu Bilješka o piscu nalikuju osobnim sjećanjima junakinje), opipljivo osjećajno, ustrajno u naratološkom fluidu, M. Čabrajec objedinjuje ženske glasove nesamozatajno, paradirajući superiorno svojim ženskim diskursom koji je ispunjen vidljivom notom znanstvene estetike.
Jesu li se autorice autobiografskih romana htjele predstaviti kao poznavateljice ili presuditeljice glede predstavljenih muških rodnih određenja i sustava koji je, za sada, muškarcima skloniji? Sagledajmo to dvojako. Kao autori one su samo sudionici ispisane priče, kao autori, imaju pravo ograditi se, završiti priču, presuditi liku ponuditi mu za kraj rasplinuto očekivanje konačne sudbine. .Brojna zbivanja dovode do točke nezbivanja, do kraja koji to u stvari nije..37 Kao žene i znanstvenice mogle su se okoristiti vrstom autobiografskog romana da svoja konstruktivistička saznanja podijele s Drugima u postmodernom vremenu i duhu razmišljanja jer .Takve su rasprave umnogome u duhu našeg doba, jer u epohi koju mnogi nazivaju postmodernističkom, pretenzije sveobuhvatne teorije izazivaju opću sumnju..38 Nadajući se da jedna sveobuhvatna teorija, već često spominjane Anne Phillips, ipak neće biti osporena ispisujemo je u nadi da će joj doprinosi ženske autobiografske proze, otvoriti put ostvarenja u nekom budućem demokratičnijem društvenom sustavu: .Voljeli bismo vjerovati da su ljudi sposobni biti sastavni dio različitih perspektiva koje proizlaze iz različitih iskustava, da su ih sposobni razumjeti, ali i osporiti ..,39
Zaključak
Kratak pregled razvoja autobiografskog žanra hrvatske postmoderne proze pokazuje nam kako taj žanr od sedamdesetih do danas zastupaju i muški i ženski autori. Istina, autorice su brojnije od autora. Usudit ćemo se reći: ako je feminizam skrenuo pozornost na sferu svakodnevnog života i proširio značenje demokracije kako bi uključio i nejednakost u obitelji, identitet, kontrolu nad spolnošću, itd., onda je to isto autobiografski žanr učinio u odnosu na književnost. Spomenuta područja uključena u pojam demokracije, dolaze iz tzv. privatnog života. žene su oduvijek smatrali predodređenima za privatni život pa stoga i proizlazi da je autobiografski žanr, koji je obojen privatnošću, preferencija ženskog glasa. S pozicije autoreferencijalne naratologije moguće je objediniti ženske glasove, podijeliti spoznaje i igrati igru vjerovanja. Tu igru svojstvenu ženama karakteriziraju strpljenje i čekanje tijekom koga će muška dominacija i rodna neravnopravnost biti prevladane. Putem žanrovske preferencije ženskog glasa, autobiografskog žanra romana, upoznajemo stare ili nove, rodne predrasude ili rodne činjenice, kako bismo ih razumjeli i oslobodili ih se u smislu da jedna ne bude mjerilom prisiljavajući onu drugu da se prilagodi ili bude pokret.
Marijana Trinajstić
1 Konceptualnu razliku između spola i roda razvila je Ann Oakley sedamdesetih godina i ta razlika je do danas u potpunosti usvojena.
2 A. Hodžić, N.Bijelić, S. Cesar, Spol i rod pod povećalom , CESI, Zagreb, 2000., str. 71.
3 ženska, partikularna perspektiva povezana je s pojmom privatnog života koji se ocjenjuje kao «ženski», područje javnog života «muško» je područje; stoljećima ustaljene klasifikacije perspektiva, javnog i privatnog života, dovele su u sinoniman odnos autobiografski žanr i žene, autorice.
4 C. Milanja, Postmodernizam II, Republika, 1993. br. 5/6
5 A. Zlatar, Oblici autobiografskoga pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti, Republika, 1996., br. 3
6 Isto.
7 M. Medarić, .Autobiografija, autobiografizam., Republika, 1993.,br. 7/8.
8 8 M. Medarić, .Autobiografija, autobiografizam., Republika, 1993.,br. 7/8.
9 M. Velčić u A. Zlatar, Oblici autobiografskog pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti, Republika, 1996., 3/4
10 E. Wright, Lacan i postfeminizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str.12
11 M. Featherstone, .U potrazi za postmodernim., Republika, 1993., br.5/6
12 C. Milanja, .Postmodernizam II., Republika, 1993. br. 5/6
13 muško rodno određenje definitivno je uvijek donosilo i moć, vidjeti u knjizi Linde J. Nicolson
14 Linda J. Nicholson, Feminizam/Postmodernizam, Liberata, Zagreb, 1999., str. 39.- 53.
15 Isto, str. 59.- 72.
16 A. Phillips, ( O )rađanje demokracije, ženska infoteka, Zagreb 2001. str. 15.
17 Linda J. Nicholson, Feminizam/Postmodernizam, Liberata, Zagreb, 1999., str. 139.- 151.
18 A. Hod.ić, N.Bijelić, S. Cesar, Spol i rod pod povećalom , CESI, Zagreb, 2000., str. 71.
19 E. Wright, Lacan i postfeminizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 10.
20 J. Matanović, Mila, Arena, Zagreb, 11. 11. 2002.,str.74.
21 E. Probyn, Putovanje u postmodernome:osmi.ljavanje lokalnoga, u knjizi L. J. Nicholson, Feminizam /postmodernizam, Liberata, Zagreb,1999.,str. 155.-157 Lokalno .je samo fragmentarni skup mogućnosti koji može biti artikuliran u trenutnoj politici vremena i prostora….,.tvoja kuća ( život ) kao mala mrlja na sve većem krajoliku ili središte iz kojeg se krugovi šire u beskonačno nepoznato..,.
22 A. Hodžić, N.Bijelić, S. Cesar, Spol i rod pod povećalom , CESI,Zagreb, 2000., str. 12
23 J. Feral, Od teksta do subjekta, Frakcija, 12/13, str. 60.
24 M.F.Belenky i grupa autorica, ženski načini spoznavanja, ženska infoteka, Zagreb, 1998., str. 107.
25 J. Matanović, Bilješka o piscu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001., str.7
26 J. Matanović, Mila, Arena, Zagreb, 11. 11. 2002. str. 74.
27 J. Matanović, Bilješka o piscu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001. str. 273.
28 J. Matanović, Mila, Arena, Zagreb, 11. 11. 2002.,str.74.
29 A. Zlatar, Oblici autobigrafskoga pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti, Republika, 1996. 3/4
30 M. Čabrajec, Intimna teorija romana,Hrvatsko filološko društvo Rijeka, 1999. str. 27
31 Ibid.
32 Ibid.
33 E. Wright, Lacan i postfeminizam, Naklada Jesenski i Turk,Zagreb, 2001. str. 15.
34 Isto, str. 20.
35 Isto, str. 20.
36 A. Hodžić. N. Bijelić, S. Cesar, Spol i rod pod povećalom, Cesi, Zagreb, 2000. str. 12.
37 Iz recenzije I. Frange.a u M. Čabrajec, Ćuk il netopir, Izdavački centar Rijeka, 2001.
38 A. Phillips, ( O ) rađanje demokracije, ženska infoteka, Zagreb, 1998. str. 15.
39 Isto, str. 17.
