Kad god čovjek vidi jednu od onih Balthusovih staračkih fotografija sa vječnom cigaretom, na pamet pada dosjetka koju bi mogli da iskoriste silni marketinški magovi što ulažu ogromnu energiju da ljudima ogade pušenje i ubijede ih u smrtonosnu štetnost te navike. Na fotografiji je, dakle, starac izboranog visokog čela, uvučenih obraza, ponešto ugaslog pogleda, s cigaretom među usnama, starac za koga bi objektivan posmatrač po svoj prilici procijenio da ima minimalno osamdeset godina. Ispod slike bi mogao da stoji natpis: Ovako je izgledao slikar, strastveni pušač, nedugo uoči svog dvadeset trećeg rođendana. Ako bismo tu rečenicu čitali doslovno, držeći se semantike k’o pijan plota, u njoj ne bismo našli ništa lažno. Taj slikar koji je odživio praktično cijelo XX stoljeće, nije dočekao ni onoliko rođendana koliko dočeka prosječan student likovne akademije do godine u kojoj će primiti diplomu. Umro je u februaru 2001., nepunu godinu nakon svog dvadeset trećeg rođendana. I rodio se, dakle, u februaru, 1908. Datum je bio dvadeset deveti, godina je bila prestupna.

Bez biografije

Balthus koji je bježao od mogućnosti da njegove slike posmatrači gledaju kroz biografski filter, imao je život kao stvoren za mistifikaciju/

Čuven je telegram koji je Baltus uputio londonskoj galeriji Tate kad je u njoj 1968. godine organizovana njegova velika retrospektiva: “BEZ BIOGRAFSKIH DETALJA. POČNITE OVAKO: BALTHUS JE SLIKAR O KOME SE NIŠTA NE ZNA. SAD POGLEDAJMO NJEGOVE SLIKE. POZDRAV. B.” Ipak, on koji je bježao od mogućnosti da njegove slike posmatrači gledaju kroz biografski filter, imao je život kao stvoren za mistifikaciju. Uostalom, teško da ima bolje rođendanske mistifikacije od činjenice da si rođen 29. februara. U engleskom jeziku postoji i termin za osobe rođene na taj dan, pa se kaže leapling ili leaper. Na našem bismo jeziku, barem u nekoj igri riječi, Balthusa mogli prozvati prestupnikom. Skoro sav kontekst njegovog porijekla podatan je za mistifikaciju, od pravog imena Balthasar Klossowski de Rola, njemačko-poljsko-ruskog porijekla, preko rodnog mjesta (Pariz) i umjetnički nastrojene porodice, do činjenice da je rodbinski povezan s Byronom.

Pasijans

Baltusova slika “Pasijans” iz 1943. godine spada među njegova najčuvenija djela. Način na koji se djevojčica sa slika naginje nad karte, način na koji su joj dlanovi i podlaktica naslonjeni na sto kao da su citirani iz Salingerove još nenapisane priče. (“Balthusovo dijete-žena skreće pažnju i na svoje sopstveno tijelo, i to prije svega na svoje ruke, naizgled mirne, ali u kojima se naslućuje strah od sutrašnjice…”, piše jedan kritičar.) Pasijans, naravno, priziva i strpljivost pa se valja sjetiti kratkog, poetičnog i karakteristično pronicljivog Camusovog teksta o Balthusu. Naslovljen je po svojim prvim riječima, onako kako se nekada i pjesmama daje naslov: “Nekada strpljiv”. Ovako počinje tekst: “Nekada strpljiv i jasnovid, umjetnik vraća čudne rijeke ka njihovim zaboravljenim izvorima”. Nešto kasnije Camus se koncentriše na Balthusov ciklus ilustracija za “Orkanske visove” Emily Bronte: “Balthus je shvatio da jedan od ključeva ove knjige o ljubavi urla u bijesu odraslog, a to je uspomena na djetinju ljubav (…) i užasna nostalgija koju su ta dva bića nosila u sebi sve do trenutka konačnog rastanka. Oni izgaraju – i to doslovno – u nostalgiji, i ona patnja za koju zamišljamo da je toliko otmjena tada pokazuje svoje pravo lice, slijepo i izmučeno, lice same ljudske bijede u iscrpljujućem naporu da se uspne do izvora nevinosti i radosti”.

Autopoetika

Ovako je pisao: “Slikarstvo je nešto veoma otjelovljeno i, istovremeno, veoma produhovljeno. To je dosezanje duše pomoću tijela”

Balthus je slikar koji nije bježao od autopoetičkih definicija svoje umjetnosti. Ovako je pisao: “Slikarstvo je nešto veoma otjelovljeno i, istovremeno, veoma produhovljeno. To je dosezanje duše pomoću tijela. (…) Slikarstvo je jezik koji sam ja tokom mog života koristio, a to nije bila moja sopstvena odluka, i to zato jer mi je odgovaralo mnogo više nego, na primjer, pisanje kojim se teži prevelikoj izričitosti i previše se direktno ‘udara’ na čula”. Teško, međutim, da je bilo slikara koji je izričitost i direktnost pisanja znao toliko snovito i suptilno prenijeti u slike.

Muharem Bazdulj