Uz objavljivanje Raslovog djela „Osvajanje sreće” na našem jeziku, izgleda mi umjesno nešto reći o piscu i njegovim filozofskim pogledima, više nego o samoj knjizi, kako bi čitalac pravičnije sudio i o autoru i o djelu. Istina, Rasl sam u svom predgovoru upozorava čitaoca da u ovoj knjizi neće naći neku duboku filozofsku erudiciju. Ovo djelo, naime, nije namenjeno stručnjacima, nego laicima u odnosu na filozofiju, koji su možda u nečem drugom specijalisti; a prije svega onima koji pate od nesreće, odnosno nedostatka sreće, a mogu to izbjeći boljim upravljanjem života. U ovom smislu Raslove riječi mogu se primiti kao iskrene; ali, s druge strane, čitalac će se lako uvjeriti da filozofovu skromnost u pogledu filozofske dubine i mudrosti treba primiti sasvim uslovno. Jer, dokaz je najvišeg nivoa duha ako se govori jasno i razumljivo i o najkomplikovanijim pitanjima o smislu života i ljudske sreće.
„Osvajanje sreće” je zaista jedno od Raslovih djela koje je najmanje stručno-filozofsko, ali je zato jedno od možda najljepše pisanih; ono sadrži najmanje naučne erudicije, ali možda najviše praktične mudrosti i nadahnutog poniranja u ljudsku psihu. Zato, iako ovo djelo nije pisano za filozofe kao filozofe, ono je pisano i za njih kao ljude. Djela ovakve vrste u naše vreme više ne pišu filozofski stručnjaci. Rasl je izuzetak u ovome, i u mnogo čemu drugome. Većina današnjih filozofa pišu samo za filozofe, a ne i za široku obrazovanu javnost; kao specijalisti oni se obraćaju specijalistima. Međutim, pored ove djelatnosti, svi veliki filozofi u istoriji pisali su knjige i za široku javnost. Rasl je sačuvao tu tradiciju i u izvjesnom smislu — ovom vremenu razdrobljenosti ljudskog rada i ljudskog duha — tako reći obnovio ulogu filozofa kao javne figure u životu svoje zajednice i svoga vremena, snažno djelujući na istorijsko zbivanje.
Kao filozof i humanist, Bertrand Rasl (Bertrand Russell), je jedna od najpoznatijih ličnosti našeg vremena. On je na osoben način izrazio krizu savremene civilizacije; svojim životom u teoriji i praktičnom angažovanju njen je hroničar, neumitni kritičar svih postojećih vrijednosti, ali i reformator koji pokazuje puteve društvene rekonstrukcije savremenom svijetu. Kao filozof on je jedna od najkontraverznijih ličnosti, predmet vrlo različitih i suprotnih ocjena; on sam kaže da mu izgleda da ga niko nije potpuno razumio. Ali ni Raslova misao nije jedinstvena ni potpuno koherentna, jer on je mijenjao svoje poglede u dugom periodu misaone djelatnosti i velakom broju objavljenih djela iz raznovrsnih oblasti, od matematike do politike, pa se kod njega mogu naći različiti pogledi na svijet i različiti odgovori na ista pitanja. U cjelini gledano, teško se može naći ravnopravan kritičar svega njegovog životnog djela koje još ndje završeno. Od ranog djetinjstva do u duboku starost Raslovo interesovanje se kreće na dvjema osnovnim linijama: na jednoj, matematika i filozofija, na drugoj, istorija i politika; etika je oblast koja ih spaja. U tom smislu je i filozofiju podijelio na ljudsko znanje i ljudske vrijednosti.
I
Dosta vremena je prošlo dok je Rasl našao svoju vlastitu filozofsku orijentaciju. U jedanaestoj godini života dok je učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti sa tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati — zato je više od slijedeće dvije decenije posvetio matematici, u nadi da će otkriti osnovne principe koji bi bili apsolutno dokazljivi. Iako je ovaj napor krunisan voluminoznim trotomnim djelom „Prineipia Mathematica” — koautor Vajthed (A. N. Whitehead), koje je označilo redukciju aritmetike na logiku, za njega na filozofskom putu istraživanja jedino što je bilo u tome vrijedno jeste otkriće preciznog metoda logičke analize. U svojoj potrazi za apsolutno sigurnim znanjem Rasl je izvršio i preispitivanje istinitosti religiozniih dogmi — u nadi i želji da će naći racionalni razlog da bar neku prihvati — ali je jednu po jednu sve odbacio kao neosnovane.
Kao student u Kembridžu prvi put se upoznao sa Kantovom i Hegelovom filozofijom. Ova poslednja mu je pružila privremenu utjehu za izgubljenu religioznu vjeru. Pod uticajem Mac Tagarta (Mc Taggarta) ubrzo je postao hegelovac. Tada je u Britaniji vladala novohegelovska filozofija Bredlija (Bradley). Podstaknut diskusijama sa svojim kolegom Murom (G. E. Moore), Rasl je ubrzo uvideo protivrječnosti i vještačku konstrukciju Hegelovog filozofskog sistema i to je bio dovoljan razlog da ga potpuno odbaci, a sa njim zajedno i Kanta i svu njemačku klasičnu filozofiju i njenu najveću vrijednost — dijalektiku. Tako je prema Hegelu ponovio onaj stav koji je nekad imao Fojerbah. Rasl je došao do zaključka da sve ono što Hegel tvrdi mora biti upravo suprotno. Ali je zato odbacujući njemačke idealiste zavolio njemačke matematičare, Lajbnica (Leibniz), Kantora (Cantor), Fregea (Frege) i druge.
Tragajući za filozofskom istinom, Rasl se zatim kratko vrijeme smirio u Platonovoj filozofiji, posebno uživajući u njenom matematičkom misticizmu, koji je u nju unijet pod uticajem Pitagorovaca. Rasl je postao platonovski realist, vjerujući da će putem metafizike naći odgovore na pitanja o svijetu, koje mu ni matematika ni religija nisu mogle pružiti. Uskoro je, kaže, uvidio da je egzaktnost helenski mit, koji je Platon s pravom locirao na nebo, jer mu nije našao mjesta na zemlji. To saznanje je bilo dovoljno da odbaci Platona i svaki metafizički idealizam. Poslije, na kraju perioda lutanja našao je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na ljudsko iskustvo i nauku. To je bio povratak klasičnoj britanskoj tradiciji empirizma, ovaj put u obliku novog realizma, koji su zasnovali Mur i Rasl.
Mur se prvi pobunio protiv Bredlijevog i svakog idealizma; on i Rasl su zajedno — svaki na svoj način — okrenuli englesku filozofsku misao novim pravcem, koji i danas apsolutno dominira u anglosaksonskom svijetu. Taj preokret je izvršen koncem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Mur je dao najznačajnije radove u etici, Rasl u teoriji spoznaje i logici. Mur je trajno ostao na zdravorazumskoj poziciji neorealizma, a Rasl je produžio da usavršava svoju sliku svijeta na toj novoj realističkoj osnovi. Moglo bi se reći da je Mur ostao naivni, a Rasl postao kritički realist.
Rasl smatra da se filozofija kroz njenu istoriju sastojala od dva dijela neharmonično spojena: s jedne strane teorija o prirodi svijeta, s druge strane etičke i političke doktrine o najboljem načinu života. Neuspjeh da se ovo dvoje razdvoji sa dovoljno jasnoće bio je izvor mnogih konfuznih mišljenja. Filozof treba, po njemu, da je samo zainteresovan za istinu; i ako svoju profesionalnu kompetentnost upotrebljava za nešto drugo osim za nezainteresovano traženje istine, moralno je odgovoran za izvjesnu vrstu izdaje. Istinski filozof je onaj koji se trudi da ispita sve pretpostavke. Ovako uzdižući dostojanstvo filozofije, Rasl hoće da je naučno zasnuje, tj. da filozofski pogled i sva naša vjerovanja bazira na posmatranju i zaključivanju toliko nepersonalno i toliko mnogo udaljeno od lokalnih i temperamentnih predrasuda, koliko je to moguće za ljudsko biće. On je uvjeren da bi prihvatanje ove navike i u drugim oblastima života umanjilo fanatizam i uvećalo simpatiju i razumijevanje među ljudima, jer je u talasanju suprotnih fanatizama jedna od malo ujedinjujućih snaga upravo naučna istinitost. Pošto nam samo nauka daje definitivno znanje, a filozofija treba da se bavi istraživanjem istine, i zato oslanja na nauku, to etika i sva vrednosna problematika, ma da sastavni dio filozofije, mora biti strogo odijeljeni dio, jer je predmet drukčije vrste razmatranja; ovdje je naučni metod neadekvatan. Pošto ma šta što može biti saznato, može to biti putem nauke, to stvari koje su legitimno pitanja osjećanja leže van njene oblasti; nauka nam, na primjer, ne može dokazati da jo loše uživati u svireposti ili da je vrijedno biti sretan, da život ima smisla itd.
Filozofija prirode je jedna stvar, kaže Rasl, filozofija vrijednosti sasvim druga. Što mi mislimo da je dobro, što nam se sviđa, ne odnosi se uopšte na ono što jeste; to pitanje pripada filozofiji prirode. S druge strane, nama se ne može zabraniti da cijenimo ovo ili ono na osnovu toga što neljudski svijet to ne cijeni, niti mi možemo biti prisiljeni da se divimo ma čemu samo zato što je to zakon prirode. Nema sumnje da smo mi dio prirode, koja je proizvela naše želje, nade i strahovanja u odnosu na zakone, koje fizičari počinju da otkrivaju. U ovom smislu mi smo kao dio prirode njoj i podređeni, i na dugoj stazi njena žrtva. Svijet po sebi nije dobar ni zao i ne brine se zato da nas učini srećnim ili nesrećnim. Ali u filozofiji vrijednosti, situacija je drugačija. Priroda je samo dio onog što mi možemo zamisliti; sve stvarno ili zamišljeno može biti cijenjeno od nas, i ne postoji spoljni standard da se pokaže da je ovo naše vrednovanje pogrešno. Mi smo sami osnovni i neodbacivi arbitri vrijednosti, i u ovom svijetu vrijednosti priroda je samo dio; u ovom svijetu, mi smo veći od prirode, ona ne zaslužuje ni divljenje ni ukor. Mi smo ti koji stvaramo vrijednosti, i naše želje te koje prenose vrjednosti. U ovoj obiasti mi smo kraljevi, i mi umanjujemo naše kraljevstvo ako se saginjemo prirodi. Na nama je da determinišemo dobar život: ne na prirodi, ne čak ni na prirodi personifikovanoj kao bog.
II
Na novoj realističkoj osnovi Rasl je također mijenjao svoja shvatanja, ali samo u smislu njihovog razvijanja i usavršavanja. Neko vrijeme je vjerovao da duh i materija postoje realno, ali moderni rezultati nauke su ga uvjerili da ta podjela ne odgovara stvarnosti i da je u filozofiju ušla iz religije. Dok je fizika, misli on, učinila materiju manje materijalnom, psihologija je učinila duh manje mentalnim. Tako su se fizika i psihologija znatno približile i učinile mogućim njegovu novu doktrinu koja je nazvana „neutralni monizam”. Od Ajnštajna je usvojio zamjenu pojmova „prostor” i „vrijeme”, sa „prostor-vrijeme”, kao i „česticu” sa „događajem”. Rasl je, naime, izveo zaključak da su događaji (events) a ne čestice (particles) materijal (staff) fizike; što se ranije smatralo kao čestica treba po njemu da bude shvaćeno kao serija događaja. Tako je „materiju” kao pojam izbacio iz filozofije, jer, navodno, ona nije osnovni materijal iz koga je sagrađen svijet. To nije ni ,,duh”; obadvoje su aspekti jednog neutralnog medijuma, i pretpostavljaju naše „logičke konstrukcije”, jer svi naši čulni podaci su isto tako fizički kao i psihički. U stvari, misli on, moderna fizika i psihologija bacile su novo svjetlo i na stari problem percepcije; što ga vodi zaključku da ono što mi znamo o svijetu jesu samo apstraktne strukture, koje se mogu matematički formulisati. Tako su ,,duh” i „materija” samo pogodni načini grupisanja događaja, a partikule su međusobno povezane slično kao note u simfoniji, pa su suštinski događaji, od kojih pojedini pripadaju samo materijalnim ili samo duhovnim grupama, a neki pripadaju objema vrstama grupa, i zato su istovremeno i mentalni i materijalni. Ova doktrina je, tvrdi Rasl, uzdrmala uprošćenu sliku o strukturi svijeta. Na mjesto materije i duha on uvodi svoj treći neutralni pojam „senzibilija”, koji označava jedinstvo fizičkog i duhovnog, a izražava se u čulnlm podacima, koji su za njega poslednji elementi fizičkog svijeta. Ovim stavom Rasl se približio poziciji idealizma, ali čuvajući se uporno krajnjeg opredeljenja, on se kasnije koriguje, tvrdeći da prihvata rezultate moderne nauke po kojima nema evidentnosti o ma čemu duhovnom osim u sićušnom fragmentu prostora-vremena i da veliki procesi nebula i zvjezdane evolucije produžuju da se kreću prema zakonima u kojima duh ne igra nikakav udio.
Neutralni monizam Bertranda Rasla predstavlja u stvari pokušaj da se prevaziđe filozofska kontraverza: materijalizam—idealizam. On nastoji da pomiri ta dva osnovna pravca u filozofiji, izražavajući svoju naklonost i razumijevanje za obadva, ali zastupajući treći pravac ,,filozofije sredine”. Lenjinova kritika empiriokriticizma zato bi se mogla dobrim dijelom odnositi i na filozofiju neorealizma uopšte, posebno Raslovog neutralnog monizma, koju je ovaj formulisao nezavisno od sličnih koncepcija E. Maha, V. Džejmsa i R. B. Perija. Za Rasla mentalnost i fizikalnost nisu izolovano entiteti po sebi kao kod Dekarta, nego svojstva istog entiteta u relaciji; dualizam više nije između odvojenih entiteta, nego između uzročnih zakona: duh je konstruisan od senzacija i slika, a materija od neopaženih događaja. Ali on istovremeno sugerira da će u savremenoj nauci pojmovi duh i materija sami od sebe iščeznuti i biti zamijenjeni uzročnim zakonima odgovarajućih događaja.
Rasl je u raznim djelima dao različite, manje ili više precizne, formulacije, da bi razvio osnovnu ideju kritičke i realističke filozofije, primjenjujući sve rigorozniju metodu logičke analize. Prema tim oscilacijama dobijao je i razne etikete: objektivni i subjektivni idealist, realist, dualist, pozitivist, neutralni monist, kao i druge, popularnije: ateist skeptik, agnostik, racionalist. Za sve te nazive postoje izvjesni, ali ne dovoljno opravdani razlozi. Rasl sam ne voli etikete u filozofiji. Jedino ime koje je on sam dao svojoj filozofiji jeste „logički atomizam”, a školu kojoj pripada logičkom analizom. Logički atomizam, kako on sam objašnjava, jeste metoda analize stvarnosti, čiji su posljednji rezultati logički atomi. On pod tim ne misli posljednje čestice materije, nego ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti. Ova doktrina je nastala u protivstavu prema britanskim neohegelovcima, po kojima je svijet jedinstven i nedjeljiv. Rasl nastoji da pokaže suprotno, da je stvarnost nejedinstvena i da se sastoji od izvjesnin posljednjih nedjeljivih elemenata, koje on naziva logičkim atomima. „Ako je stvarnost atomističke prirode, primjećuje tumačeći i kritikujući Rasla naš filozof, Mihailo Marković, i ako su svi predmeti i njihova opšta svojstva — logičke konstrukcije osnovnih elemenata, filozofija može biti jedino logička analiza. Najopštiji logički odnosi i zakoni bivaju shvaćeni kao kombinacija simbola, „lingvističke konvencije”, ,,naš način da govorimo o stvarima”. Svoju metodu logičke analize Rasl je primjenjivao u više oblasti, prije svega u ontologiji, kosmologiji, epistemologiji i matematičkoj logici. On misli da bi njen duh trebalo da inspiriše istraživanja i u drugim oblastima života. Ta metoda je u stvari ono što čini jedinstvo raznih faza Raslovog filozofskog razvoja i različitih rješenja istih problema.
Mi se na ovom mjestu ne možemo detaljnije upuštati u analizu i kritiku ovih Raslovih filozofskih shvatanja. Želja nam je bila pokazati njene osnovne tokove i koordinate, koliko je to moguće u najkraćoj mogućoj skici. Jedna podrobnija analiza bi nas dovela do zaključka da ono što Rasl stvarno nastoji da prevaziđe svojom logičkom analizom i neutralnim monizmom nije moderni materijalizam Marksa i Engelsa, mada se ni sa njima ne slaže, nego mehanički materijalizam i pragmatizam s jedne i svakovrsni idealizam i religiozna mistika s druge strane. Lako je dokazati da se stvarno prevazilaženje mehaničkog materijalizma i idealizma u cjelini nalazi već u Marksovom dijalektičkom i istorijskom materijalizmu, tj. u materijalističkom shvatanju istorije i ljudske prakse, kako je to skicirano u Tezama o Fojerbahu i razrađeno u drugim djelima. Rasl je doduše uočio novost koju donosi Marksov humanistički materijalizam; ali Raslov način filozofiranja, tj. analitički, matematičko-logički, i uopšte empiristička orjentisanost vodi ga u sasvim drugom pravcu. Od uočavanja da Marksov materijalizam nije dehumanizovana materija atomista, nego stvarno čovjekov odnos prema materiji, i da je najvažniji dio tog odnosa način proizvodnje, Rasl je brzo zaključio da se Marksov materijalizam svodi na ekonomiju. To je stara pogreška od koje su se Marks i Engels još za života branili, jer produkciju nisu shvatali, tako usko nego mnogo šire, kao istorijsku praksu; svjesnu slobodnu, svrhovitu, kreativnu djelatnost. Dakle, razumijevanje i mijenjanje svijeta u čovjeka.
Svoje prvo publikovano djelo Rasl je posvetio marksizmu, odnosno Njemačkoj socijalističkoj demokratiji, gdje on oduševljeno govori o pregnantnom stilu Komunističkog manifesta, za koji kaže da je „gotovo neprevaziđen u literarnoj valjanosti. Po izvajanoj rječitosti, po šibajućoj duhovitosti i po istorijskom nadahnuću, to je po mom mišIjonju jedan od najboljih uzoraka političke literature koja je ikada proizvedena… U ovom veličanstvenom radu mi već imamo nešto od epske sile materijalističke teorije istorije; njenu svirepu, nesentimentalnu fatalnost, njeno preziranje morala i religije, njenu redukciju svih socijalnih odnosa na slijepo dejstvo apersonalnih produktivnih snaga”. Ovim je već naznačen Raslov stav prema marksizmu, tu je implicite sadržana njegova kritika, zasnovana više na nedopadanju u izvjesnom smislu, nego na stvarnoj naučnoj analizi same teorije. Rasl je na više mjesta raspravljao o Marksu i marksizmu; moglo bi se reći da je u socijalnoj političkoj filozofiji stalno u dijalogu s njim. Iako to ovdje ne možemo podrobno razmatrati, ipak je potrebno reći da Raslov stav sagledan u cjelini nije neprijateljski ni negatorski, nego kritički, i to sa pozicija empirizma i liberalizma, bolje reći liberalnog socijalizma. Da bi bili objektivni prema Raslu, između raznovrsnih, često protivurječnih stavova o Marksu, navešćemo kao najilustrativniji ovaj stav: „Kao i sve ostale osnivače doktrina potrebno je i njega (Marksa, misli Rasl) ispravljati u raznim pogledima, i vjerovatno je da će rezultirati nezgoda ako se on tretira sa religioznim strahopoštovanjem. Ali, ako je posmatran kao pogrešiv, ipak će se naći da u njega ima dosta najvažnijih istina.”
III
Podvajanje kognitivne i vrijednosne problematike filozofije karaktiristično je za Rasla. Ali kao što je u prvoj oblasti mijenjao i razvijao svojo gledište što smo ranije izložili, tako je analogno postupao i u vrednosnoj problematici, što ćemo sada pokušati ukratko skicirati. U najranijoj fazi novog realizma, Rasl je kao i Mur, smatrao da su vrijednosti neprirodna, ali objektivna svojstva stvarnosti, koja saznajemo intuitivno. Zatim je odbacio ovo stanovište pod uticajem Santajane i formulisao novo, emotivističko, tvrdeći da su vrijednosni iskazi samo ekspresije naših želja, da oni imaju optativni a ne indikativni karakter. Pošto smatra da ne postoji saglasnost u pogledu osnovnih vrijednosti, kao što postoji u pogledu osnovnih principa naučnog saznanja, fundamentalne stavove etike ne možemo na isti način utvrditi, kao što utvrđujemo naučne istine. Razlika je za njega očevidna: percepcije su podatak za nauku, a emocije podatak za etiku; ne fakat da ih imamo, nego da one izražavaju neku želju, nadu ili strah. A pošto su one, kao osnova vrijednosnih stavova, subjektivnog karaktera, i jer divergiraju od slučaja do slučaja, to i ne postoji univerzalna ljudska saglasnost u pogledu izbora dobara. Po ovoj etičkoj teoriji postoji u vrednosnim stavovima jedan emocionalni sadržaj, neka vrijednost ili ne-vrijednost koja se želi, u koju se vjeruje, koja je već izabrana i može se samo emocionalno prihvatiti ili odbaciti, ali ne i logički dokazati ili pobiti.
Rasl nije dugo ostao ni na ovom stanovištu, jer je uvideo da je u vrijednosnim stavovima pored emocija prisutna i naša želja da oni budu šire, socijalno prihvaćeni, odnosno da se afirmišu i potvrde u društvu. Rasl se uvjerio, na primjer, da u sporu o svireposti čovjek ne može, kao kada je riječ o ukusu za ostrige, tolerantno da prosudi po principu: de gustibus non disputandum est, nego se, iako mu nedostaje svaki logički argument, može i mora da lično angažuje, čak do žrtve. Jer, kada jedan čovjek kaže da mu se ostrige sviđaju, a drugi da ih ne može podnijeti, oni nemaju razloga za argumentaciju; ali kada jedan kaže da Jevreje treba uništavati a drugi to smatra za zločin, mada je logička argumentacija nemoguća, ipak ovo posljednje razilaženje bitno je drukčije od onog prvog u sferi ličnih ukusa. Neke vrijednosti, dakle, imaju šire objektivno značenje i važenje. Zato se moraju i drukčije tretirati.
Rasl tako uviđa da vrijednosti nose u sebi zahtjev za prevazilaženjem svakog etičkog relativizma. Stoga je u posljednjoj fazi u svoja etička razlaganja uveo društvenost kao odlučujući kriterij, a traženu objektivnost naših vrijednosti konačno našao u intersubjektivnoj saglasnosti. Medutim, kako ona postoji samo u okviru pojedinih društvenih grupa i njihovih vrijednosnih sistema, a ne i u cijeloj ljudskoj zajednici, to jedinu mogućnost da se etika naučno zasnuje on vidi u tome da se teži stvaranju osjećanja pripadnosti svjetskoj zajednici, da svi ljudi ili apsolutna većina prihvate neke osnovne vrijednosti, koje bi bile i kriterij za objektivno provjeravanje i cijenjenje nekog postupka kao ispravnog ili neispravnog. U tom smislu on daje neke moguće defimicije etike. Karakteristično je njegovo nastojanje da, na kraju, etiku fundira kao emotivističku i objektivno društvenu, pa da je na taj način poveže sa politikom, uviđajući da se svaki etički stav, da bi se naučno provjerio kao važeći, mora sagledati proma društvenim, odnosno političkim posljedicama. U stvari, svi etički zahtjevi koji se postavljaju pred pojedinca neodvojivi su od zajednice, odnosno društveno-političkih uslova; na primjer, elementarne potrebe za egzistenciju, kao i osjećanje slobode i uživanje u višim ljudskim duhovnim vrijednostima zavisni su od samih društvenih odnosa i od društvenog uređenja.
Rješenje do kojeg je Rasl došao u trećoj fazi svog misaonog razvoja u stvari je svojevrsna sinteza objektivizma iz prvog i emotivizma iz drugog perioda: Vrijednosti jesu zasnovane na emocijama, ali društvena dimenzija, kao njihov kriterij, predstavlja traženo objektivno tle. Time je prihvatio poziciju naturalizma u etici. Ovim je Rasl došao do one proste istine, prema kojoj ćemo u haosu i samovolji želja, ako se ne osvrnemo na socijabilitet, zapasti u relativizam i čak etički nihilizam. Ali čini nam se, da sena toj novoj osnovi i odnos vrijodnosnog i kongenitivnog mora drukčije posmatrati i sagledati, što neminovno mora ublažiti Raselovu oštrinu njihovog razdvajanja, odnosno osporavanja statusa saznajnosti vrijednosnih stavova. Jer, ako je Raslov argumenat za nesaznajnost najviših vrijednosti taj što ne postoji univerzalna saglasnost u pogledu osnovnih principa, kao i nemogućnost njihovog logičkog dokazivanja, moglo bi se reći da je analogan slučaj i u osnovnim stavovima filozofije i nauke. Zatim, postoje elementi normativnosti i u indikativnim kao i deskriptivnosti u normativnim stavovima, pa i najfundamentalniji stavovi logike su normativni: istinito—neistinito. Također, bez obzira na parcijalna dobra postoje u svijetu izvjesne vrijednosti sa kojima bi se većina ljudi složila, jer imaju iste želje i težnje i potrebe za njima; na primjer ljudska sloboda. Nadalje, u svakoj zajednici u okviru principijelnih sistema vrijednosti daju se otkriti izvjesne opšte norme bez kojih nikakva zajednica ne bi ni mogla da se održi. Ti elementi opšte čovječanskog morala mogu se i empirijski konstatovati.
Saznajni karakter vrijednosti ne nalazi se, kao što vidimo, u bezizlaznom položaju ako uzmemo objektivnost za kriterij egzaktnosti. Također nam se ne čini da je njihov status uzdrman, ni ako se postave drugi zahtjevi, koji se postavljaju svakom naučnom saznanju; na primjer, komunikabilnost, koherentnost i primjenljivost u praksi. Radi se o analogiji, a ne o identitetu vrijednosnih i kognitivnih stavova, koja među njima postoji. Ali i ovo je dovoljan argumenat protiv svakog radikalnog podvajanja vrijednosti i istine, razuma i čulnosti, etike i nauke. Pitanje je, dakle, stepena egzaktnosti, a ne nemogućnosti saznanja u sferi vrijednosti.
IV
Raslovi filozofski pogledi uopšte, posebno etika, socijalna filozofija i politika, ne mogu se do kraja razumjeti bez uočavanja njegovog shvatanja ljudske prirode, dakle koncepcije o čovjeku uopšte. Naime, kao što se on pita: postoji li ikakvo pouzdano znanje u koje nikakav razborit čovjek ne može posumnjati, tako se pita i šta je čovjek: ,,Je li on grumen prašine, koja bespomoćno puzi na ovoj planeti, kao što ga astronomi vide? Ili je on hrpa kemikalija na lukav način spojena, kako možda kemičari misle? Ili, napokon, je li čovjek ono što se pokazuje Hamletu, plemenit um, beskonačan u mogućnostima? Je li čovjek, možda, sve ovo istovremeno?”. Raslova razmatranja se mogu rezimirati u smislu naturalizma, tako što je čovjek za njega prije svega prirodan fenomen, jedna među drugim živim vrstama; dakle, čovjek nije nešto što bi bilo suprotstavljeno prirodi; njegovi misleni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji vladaju u kosmosu; čovjek je komponovan od protona i elektrona, i sa kosmičkog stanovišta život je vrlo nevažan fenomen; zato se živa materija ne može uzeti kao svrha cijeloga stvaranja univerzuma. S druge strane ne postoji ni neki neutralan arbitar koji bi ocijenio vrijednost čovjeka u kosmosu. Čovjek sam određuje smisao svog života.
,,Da je čovjek, pisao je Rasl, produkt zakona koji nisu predviđali kraj koji su postigli; da njegov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo do proizvod slučajnog grupisanja atoma, da nikakva vatrenost, nikakav heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati individualni život preko groba; da su sav rad vijekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sistema, i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora neizbježno biti sahranjen u otpacima razarajućeg univerzuma — sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su skoro tako sigurne, da se nikakva filozofija koja ih odbacuje ne može održati”. Ovaj stav ne mora voditi u pesimizam; naprotiv, on može biti inspiracija za stoičko priznanje prirodne determinisanosti i granica individualnog ljudskog bića i možda cijele ljudske vrste. A to saznanje upućuje čovjeka da bude gospodar svoje sudbine i svoje sreće koju može stvarati u skladu sa prirodnom osnovom, a ne suprotstavljen njoj i prirodi u samom čovjeku.
U istraživanju ljudske prirode, odnosno čovjeka kao vrste među drugim vrstama, Rasl je došao do zaključka da je u osnovi sve ljudske aktivnosti prirodni impuls, a da su ljudske želje samo ruho u kome se ispoljava ova instinktivna osnova života, i to samo jednim svojim dijelom, ne najvažnijim, nego onim više svjesnim, civilizovanim. Dakle, impuls je ono što nas vuče, pokreće, i on je sam po sebi, bez svijesti, nepodesan da se uklopi u dobro regulisan sistem ponašanja; zato je razum regulator, a ne pokretač ponašanja; razum ne odlučuje ni o izboru cilja, on je presudan u izboru sredstava za ostvarenje osnovne težnje i želje. U ovom pogledu Rasl se slaže sa D. Hjumom: „Razum jeste i treba samo da bude rob strasti”. U svakoj individui, misli Rasl, postoji jedan centralni princip rasta, koji ide u izvjesnom pravcu, na isti način na koji biljka traži svjetlost. Naravno, čovjekovi uslovi rasta su drukčiji; što je za biljku svjetlost, to je za čovjeka sloboda i prava ljudska klima, naklonosti i mogućnosti za akciju itd. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi etički su neutralni; oni su prirodne dispozicije i nisu fiksirani od početka do kraja života. Na ljudima je samim da na osnovu impulsa učine šta mogu od svog života. Ali, po Raslovom mišljenju ništa dobro, vrijedno i srećno ne može se napraviti protiv impulsa; oni se mogu samo u okviru izvjesnih granica modifikovati sa uslovima i načinom života. U tom smislu ljudska priroda se može da mijenja,. ali to mijenjanje ima svoje neumitne granice u samoj prirodi.
„Cijeli naš život, kaže Rasl, sagrađen je oko izvjesnog broja — ne jako malog broja — primarnih instinkata i impulsa. Samo ono što je na neki način povezano sa ovim instinktima i impulsima, izgleda nam poželjno i važno; ne postoji moć bilo „razuma” ili „vrline”, ili ma kako da se to nazove, a što može da izuzme naš aktivni život i nade, naše stavove, van regiona koji je kontrolisan ovim prvim pokretačima svih želja. Svaki od njih je kao matica pčela potpomognuta od strane roja, koji se skuplja oko meda; ali ako je matica otišla, pčele malaksaju i umiru i ćelije ostaju prazne u očekivanju hrane.” Nije, dakle, slabljenje impulsa ono što je poželjno, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, radije nego prema propadanju i smrti. Život vođen samo strahom i usmjeren na isključenje impulsa zamarajući je život; on iscrpljuje vitalnost. Za zdravo ljudsko kanalisanje impulsa, primjećuje Rasl, od neizmjerne važnosti je vaspitanje; kako u ranom djetinjstvu, tako i kroz društvene institucije i u cjelini društvenih odnosa.
Sve ljudske impulse Rasl diijeli na dvije velike grupe: kreativne i posesivne. U prvu grupu spadaju impulsi koji su otjelovljeni u ljubavi, vaspitanju, naučnoj radoznalosti, uživanju u umjetnosti i uopšte u ljudskoj naklonosti i plemenitom stvaralaštvu, koje pruža radost u životu. U drugu grupu spadaju impulsi koji se ispoljavaju u formi privatne svojine, ljubavi prema moći vladanja nad drugima, nacionalizmu, fanatizmu, ratu i svakoj vrsti posesivnosti i destrukcije. Znači impulsi su prvobitno nešto neodređeno, instinktivno, što se u društvenom životu diferencira kao vrijedno i nevrijedno po svojoj intenciji i otjelovljenju. Dakle, društveno istorijska dimenzija formiranja impulsivnosti za Rasla je nesumnjiva. „Jer impulsi, kaže on, usađeni u ljudsku prirodu dugim vjekovima tretiranja i prirodnom selekcijom, ostaju da determiniišu ljudske akcije nezavisno od postojećih fizičkih potreba.” Međutim i društvenost Rasl tretira naglašeno naturalistički: impuls a ne razum je ključ za razumijevanje društvenog života i svih sfera duha; tu na izvoru života treba tražiti razloge za objašnjenje svih principa po kojima živimo ili želimo da uredimo život, i jedini pravi život je onaj koji je u skladu sa impulsima, a ne onaj koji je sagrađen na njihovom sputavanju. Ipak, društvenost, po Raslu nije specifično ljudska osobina, nego i osobina nekih životinja, naročito mravi i pčela, čija je društvenost potpuno instinktivna, dok je čovjekova više psihološke i svjesne naravi. Jer, čovjek je po njemu poludruštvema životinja.
Čovjek je, naime kompleksniji u svojim impulsima od svih drugih životinja i iz ove kompleksnosti i nastaju sve njegove teškoće; neki od njegovih impulsa su društveni, drugi su samački, i ne može se reći da je osamljenički dio ljudske prirode manje vrijedan od društvene. Ipak, Rasl smatra da upravo u pogledu saradnje u društvu čovjek nije dovoljno uspjelo biće, jer nije sebe posmatrao kao vrstu nego je bio podvojen u grupe. Međutim, tvrdi on, saradnja je danas postala imperativ radi održavanja same vrste: dosadašnji impuls ka konfliktu koji se ispoljavao u konfliktu čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, čovjeka sa samim sobom, mora se razriješiti u saradnji, ako čovjek uopšte hoće da opstane. Naročito je aktuelan konflikt u čovjeku koji se ispoljava u osjećanju grijeha, a izvor mu je strah; iz straha nastaje mržnja i zavist, rivalstvo i rat, težnja ka moći.
Rasl je uzeo moć kao osnovni pojam za društvenu nauku, u istom smislu u kome je energija fundamentalan pojam u fizici. Ova teorija, ma koliko zanimljiva i kao jedna dimenzija društvenog života opravdana, neodrživa je u svojoj pretenziji, jer sve društvene odnose svodi na odnose prema moći u njenim raznim formama. Međutim, on je sa etičkog i političkog stanovišta snažno sugerisao potrebu ukroćavanja ljubavi prema moći vladanja drugima, i opšte cijenjenja moći kao svrhe po sebi, a ne samo sredstva za ostvarenje ljudskih vrijednosti. U tom pogledu Rasl se pokazuje kao mislilac koji je uočio i pokazao jedan vid otuđenja ljudske prirode, i sve opasnosti i zla koja iz toga proizlaze u savremenim uslovima života, pa se i kao humanist svom snagom duha okrenuo protiv sile kao metoda u rješavanju međunarodnih i uopšte društvenih pitanja, kada su druga sredstva efikasnija, trajnija i ljudskija. Rasl, naime, smatra da savremenu civilizaciju karakteriše istorijski prelazni period, koji je bremenit smrtnim opasnostima za čovječanstvo, a koje dolaze iz nesklada čovjekove mentalne strukture, koja je odraz svijeta kakav je bio a ne kakav jeste i kakav bi trebalo da bude, Čovjek se, misli on, mora radikalno promijeniti i prilagoditi novim uslovima koje je stvorio, ako hoće da opstane; prije svega, on mora povratiti izgubljenu radost i osvojiti sreću.
V
Raslovo shvatanje sreće djelomično je izraženo i u naslovu ove knjige: „Osvajanje sreće”. On nam time već sugeriše da sreća ne dolazi sama od sebe niti od prirode ni ma kakvog neljudskog bića; ona potpuno i isključivo zavisi od ljudi, od svakog pojedinca i od cjeline ljudske zajednice; sreću ne treba čekati nego je osvajatii na ovom svijetu i u ovom životu i to ne sutra nego danas, ne negdje tamo nego ovdje, tu među ljudima. Iako ova Raslova knjiga sama svojim sadržajem dovoljno jasno govori o njegovom shvatanju sreće, kao „osvajanju”, izvjesne napomene su neophodne, pored već rečenog u ovom predgovoru. Jer, Rasl ovdje govori uglavnom o individualnoj sreći, odnosno o tome šta pojedinac može učiniti sam u postojećim uslovima da bude srećniji, pa se može dobiti utisak o pretjeranom psihologiziranju i subjektivizmu, odnosno o individualizmu. A to nije ono što karakteriše Raslovo gledište, od čega se on ograđuje i u ovoj knjizi. Za Rasla je, naprotiv, karakteristično da ličnu sreću povezuje s opštom i da smatra da lične sreće nema bez opšte, kao i to da se lična sreća postiže samo širokim sveobuhvatnim pogledom i širokim obuhvatnim emocijama, transcendiranjem vlastitog Ja, nepersonalnim željama i angažovanjem za opšte i zajedničke ljudske vrijednosti. Ali on je protivnik i apstraktne opštosti, neke opšte sreće, koja ne bi bila sreća individua koje sačinjavaju konkretnu zajednicu, zato i ukazuje na vrijednosti koje treba da krase individue i istovremeno uviđa socijalne determinante kao veoma značajne, ako ne i presudne. Ta gledišta je on razvio u brojnim djelima iz socijalno političke filozofije i etike u kojima je iznio i svoje principe preuređenja društva.
Rasl smatra da su najvažnija četiri sastavna elementa sreće: zdravlje, dovoljno sredstava za život, srećni lični odnosi i uspešan rad. To znači da je bolesnome teško biti srećan. Također, prihod je neophodan za održavanje života; njegova visina zavisi od načina života i standarda, od navike. Zgrtanje blaga ne čini sreću, nego je najčešće onemogućuje, pošto ovo kao sredstvo postaje svrha samom sebi. Lični odnosi su primarni za sreću ukoliko je zdravlje dobro i obezbeđeni minimalm materijalni uvjeti. Ovdje se radi o ljubavi, prijateljstvu, odnosima u braku, prema djeci i prema roditeljima, o svim drugim intimnim odnosima. Uspješan posao je od velike važnosti, po Raslu, za energične, koji moraju naći ispoljenje za svoju energiju, a rad je za to najbolji put, i to uspješan rad uslovno prema temperamentu ličnosti i njegovim ambicijama kao i prirodi posla. Na drugim mjestima Rasl daje i drukčije formulacije o sadržaju sreće. Njegov osnovni princip je ovaj: „Dobar život je onaj koji je inspirisan ljubavlju, a rukovođen znanjem.” Teško mu je reći šta je važnije jer ljubav će voditi inteligentne ljude da traže i primjenjuju znanje za dobro drugih; ali upoređujući zadovoljstvo i inteligenciju, Rasl kategorički izjavljuje da bi preferirao život s više inteligencije a manje zadovoljstva nego obratno. Rasl također stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu, iako ne najvišu vrijednost, i komponentu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.
Naglašavajući da su vrijednosti vezane za ličnost, da su izraz želja, i da je dobro ono što je poželjno kao socijalno dobro, dakle: „Dobro se odnosi na stvari koje želi cijela socijalna grupa.” On, znači, misli da dobro i sreća nisu identični pojmovi. On se u tome razlikuje od hedonista i utilitarista, jer u pojam „dobra” uključuje pored sreće i inteligenciju i druge vrijednosti. Za ovaj pravac u etici sreća je najviša vrijednost, a ispravno je ono ponašanje koje tome doprinosi. Sreća je, međutim, različito sadržinski određivana od Epikura do Mila i Rasla, koji u osnovnoj orijentaciji pripada ovom pravcu, ali se u nečem bitnom od njega i odvaja. Za ovu svrhu važno je uočiti koliko je Rasl daleko, recimo, od Bentama (J. Bentham), tvorca engleskog utilitarizma, koji je smatnao da se sva etika sastoji u tome da se dobro računa, da se otkriju kriteriji mjerenja zadovoljstva, da bi ih preferirali. On je i izgradio takvu aritmetiku proučavanja zadovoljstva. Njegovi kriteriji su svi kvantitativni, a najveći kriterij je maksimalna sreća maksimalnog broja, kao dobro shvaćeni interes svakog pojedinca. Tako je ovdje došlo do izražaja „svođenje svih raznolikih uzajamnih odnosa na jedini odnos korisnosti”, jer su u savremenom buržoaskom društvu svi odnosi praktično potčinjeni samo jednom apstraktnom trgovačkom odnosu.”
Mil je pokušao da odbrani ovu etičku poziciju ističući kvalitet zadovoljstva, tj. viši kvalitet duhovnih zadovoljstava, kao distinktivno ljudskih, pa je istakao dostojanstvo iznad zadovoljstva; ono je za njega sreća i kriterij ponašanja. Zato je za Mila „bolje biti nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna budala. I ako budala i svinja imaju drukčije mišljenje, to je zbog toga što oni to pitanje poznaju isključivo sa svoje strane. Drugi član poređenja zna obe strane”. Raslu je naravno najbliža pozicija Milova, s tom razlikom što Rasl odbacuje princip korisnosti ili zadovoljstva kao osnovnu etičku poziciju, koju treba ,,dopuniti”. Sreća, i ako se uzme kao sinonim za „dobro”, za njega je, kao što smo naznačili, mnogo širi pojam. Čak i zadovoljenje individualnih želja u onome što je etički relativno i za sreću bitno nije uslovljeno ličnim iskušenjem zadovoljstva, ostvarenjem želje; na primjer, želja roditelja za sreću djece i poslije svoje smrti. On se slaže s Milom da je loše vaspitanje i klasna podvojenost prepreka sreći. Međutim, Rasl ide mnogo dalje od Mila u analizi socijalno-istorijskih determinanti, posebno mentalne strukture savremenog čovjeka koji teško postaje srećan. Raslova kritika kapitalizma, istorije i savremene civilizacije mnogo je svestranija i dublja; on kao socijalist rješenje svjetskih problema vidi samo na liniji principa socijalizma, istina vrlo liberalnog socijalizma. Rasl se u mnogo čemu slaže s Milovim pogledima, naročito onim u Eseju o slobodi, ali smatra da novo vrijeme traži novije formulacije problema i slobode i sreće. Za oba je, međutim, značajno protivstavljanje asketizmu, formalizmu i rigorizmu moralizatorskih recepata o sreći i uzdizanje dostojanstva čovjeka i njegove vjere u sebe da sreću može postići na ovom svijetu i da je ne treba ostavljati za neki drugi. Moralisti su, misli Rasl, uvijek više mislili o dužnosti i vrlini, nego o ljudskoj sreći i ljudskom zadovoljstvu.
Osnovni preduslovi za ostvarenje boljeg svijeta i srećnog života po Raslu su 1) sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opšte destrukcije, 2) stvaranje svjetske vlade, koja bi garantovala mir, bezbjednost i sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mržnje među narodima, i 3) veliki posao vaspitanja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opšte simpatije. Sve ovo treba i moguće je, vjeruje on, ostvariti u samoj praksi borbe za bolji svijet. A jednom ostvareni novi društveni uslovi stvorili bi nove karaktere ljudi sasvim drukčije od današnjih. Jer, „kada su elementarne potrebe zadovoljene, ozbiljna sreća najvećeg broja ljudi zavisi od dvije stvari: njihovog rada i njihovih ljudskih odnosa”. Srećan život za njega je dakle i dobar život; u ovom pogledu Rasl je hedonist u širem smislu riječi. Ipak, nije za njega zadovoljstvo nego integritet ličnosti ono što je bitno, i nije samo pojedinačno zadovoljstvo, kvantitativno ili kvalitativno, i u tom smislu shvaćena i sreća ono što on cijeni kao vrijedno, nego cjelovita ličnost u cijeloj i cjelovitoj ljudskoj vrsti; građanin ujedinjenog i slobodnog svijeta, kome potpuno pripada, kao ljudskoj vrsti i koji mu pruža radost i u kome nalazi smisao života.
U ovoj knjizi će čitalac naći Raslovo shvatanje uzroka nesreće i sreće u životu savremenog čovjeka, kao i bogatstvo ideja i savjeta, pravu raskoš duha i ljepotu stila. Sve je to kazano lijepo, mudro i jednostavno; jasno da nikakav komentar za „lakše razumijevanje” nije potreban. Ono što je bilo potrebno povodom knjige reći služi za potpunije razumijevanje njenog mjesta u cjelini velikog opusa ovog filozofa humaniste. Mnoge od njegovih misli vrlo su bliske našem modernom, materijalističkom i humanističkom shvatanju svijeta i života, posebno njegovo shvatanje o sreći. Uzmimo, na kraju, kao ilustraciju ovu misao fiilozofa: „Individua ne može, a da ne postane sterilna, ograničisti svoj pogled na svoj vlastiti žiivot, niti čak na svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba. Svaki od nas je dio dugog lanca od naših najstarijih animalnih predaka do u nevidljivu budućnost… Mi nismo samo individue, nego članovi vrste. Ovo je razlog da u ocjenjivanju jedne zemlje ili jednog perioda ja pridajem važnost ne samo svakodnevnoj sreći dotičnih individua, nego njihovom doprinosu civilizaciji, pod kojom ja podrazumijevam ukupnost svih onih mentalnih vrijednosti, koje razdvajaju čovjeka od majmuna, civilizovanog čovjeka od divljaka. Ovo su stvari koje čine jedinstvenu važnost čovjeka, i ovo su stvari za koje je svaka generacija ponovo odgovorna. Dodati na blago, ne umanjiti, nego uvećati, naša je vrhovna dužnost prema naslijeđu. Ja želim da mogu vjerovati da mi to činimo . ..”
Dr Arif Tanović
