Rekao sam već to jednom zgodom. Ne postoji ni jedno drugo književno djelo ni klasike ni modernosti koje se može mjeriti s Durrellovim romanom Aleksandrijski kvartet i esejističko-proznim refleksijama Alberta Camusa Ljeto u izvedbi same uzvišenosti i ljepote kao jedinstvenoga osjećaja kojim se ljeto upisuje u bit Grada. U oba slučaja pisci su „drugi“, oni koji pripadaju manjinskoj kulturi vladajućih „stranaca“ u tuđoj zemlji koja se razlikuje od „naše“ već time što se njezina autentičnost pokazuje u hibridnoj prostornosti između mora i pustinje. Egipat i Alžir su, dakle, ove zemlje veličajne i ujedno tragične povijesti na rubu jednog svijeta koji je svoju opčinjenost duhom mjere i savršenstva još od Grka do mahnite kolonizacije Engleza i Francuza doveo do zida svih budućih osvajanja zemlje i neba. Znam, o da, i čitao sam razne novije tzv. postkolonijalne kritike Durrelova i Camusova književnoga djela koje u prvi plan postavljaju ono što, navodno, bijeli i kulturno određeni hegemonijom europocentrizma svjetski pisci nisu vidjeli problematičnim u svojoj autorskoj poziciji tzv. kolonijalnoga subjekta pripovijedanja drugim sredstvima. I što sad?
Da knjige koje sam od mladenaštva čitao i držao ih važnijim od svih drugih svjetionika ljepote ove mistične duše Sredozemlja s druge strane zapadnjačke obale odbacim kao svoje „izvorne grijehe“, jer nisu valjda uzdigli Arape i njihov opravdani gnjev što bi kazao Camus „pobunjenoga čovjeka“ do one razine politički korektne samosvijesti koja „danas“ bez pardona ruši u krhotine sve „lažne idole“ zapadnjaštva pa bili oni i profinjena remek-djela književne i umjetničke dekadencije? Ne pada mi na pamet služiti ovoj anti-negaciji Zapada koja završava s pohvalom Drugoga kao rasipnika gnjeva, a što je već bilo viđeno u slučaju Franza Fanona i njegove „revolucioinarne“ knjige-pamfleta Prezreni na svijetu kao manifesta za antikolonijalne revolucije i ujedno pripremu stvaranja partikularnoga vjerskoga fundamentalizma. Ne, i Durrell i Camus su, posve navlastito, u svojim književnim djelima otvorili drukčiji i složeniji „književni prostor“, da se poslužim nazivom knjige Mauricea Blanchota, od uobičajenih uvida u sliku Drugoga. Ono što ih povezuje u bitnoj razlici u načinu razumijevanja suvremene književnosti ꟷ spoznajni neognosticizam Durrella i egzistencijalistički apsurd Camusa ꟷ jest misao univerzalnosti onog što pripada ljudskoj sudbini upravo u ovim veličanstvenim gradovima melankolije i dekadencije Istoka kao što su Aleksandrija i Alžir. Da je tome tako možemo se uvjeriti već na početku teksta „Ljeto u Alžiru“, posvećenoga Jacquesu Heurgonu, kad Albert Camus svojim savršenim stilom iz kojeg kipti užareno sunce ljeta i sav zaziv budućnosti u znaku ljepote tijela i naše izgubljene duše kazuje:
Često su tajne one ljubavi koje dijelimo s nekim gradom. Gradovi kao Pariz, Prag, pa i Firenza, zatvoreni su u sebe i omeđuju tako svijet koji im pripada. No Alžir, a s njim i neka povlaštena mjesta kao što su gradovi na moru, otvara se spram neba poput usta ili rane. Ono što se može voljeti u Alžiru je ono od čega svi žive: more na zaokretu svake ulice, određena težina sunca, ljepota rase. Kao i uvijek, u toj se bestidnosti i žrtvi prepoznaje neki tajanstveni miris. U Parizu čovjek može osjećati čežnju za prostorom i lepetom krila. Ovdje je barem potpuno zadovoljan pa, siguran u svoje želje, može mjeriti svoja bogatstva.“ (Albert Camus, „Ljeto u Alžiru“, u: Naličje i lice – Pirovanje – Ljeto, Odabrana djela, svezak prvi, Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1971., str. 100. S francuskoga prevela Višnja Machiedo)
Nismo više uopće dostojni ovakve milosti rasipanja riječi koje iziskuju našu smjernost i velikodušnost u mišljenju da ih dijelimo s Drugima ako nismo na čistu da pisci poput Durrella i Camusa nadilaze tijesne rukave tzv. svoje matične kulture (engleske i francuske). Jer, ovo što čitamo u Camusovim refleksijama o duši grada jest više od uvida u topologiju života koji se skrasio unutar zidina i zdanja straha od vlastite trošne vječnosti. Alžir je ovdje sinonim za mladost i sinesteziju bivanja vječito različitim od istoga. Znao je Alžirac kao što je to bio pisac Stranca i Kuge da je njegov prvi grad za razliku od njegova drugog grada Pariza bogomdano utočište ovjekovječenja žive tjelesnosti jer je okupan Suncem i mirisima pustinjskoga vjetra, jer je otvoren spram mora i jer ga taj fakticitet bačenosti na drugu obalu Sredozemlja čini iznimkom i slučajem posvemašnje nesvodivosti na bilo što nalik oponašanju Zapada.
Život i ljepota za Camusa su pitanje izloženosti čarima ljeta koje ne traje kratko kao na Azurnoj obali prepunoj opskurnih novotarija i carstvu privida tzv. blagostanja, već se produljuje i širi u nedogled prostorne fatamorgane. Zato vrijeme nije mjera prostora u pustinjskih naroda, već obratno. I zato je moguće misliti i pisati baš ovako kako je to uspijevalo Camusu da mu moramo ljudski pošteno zavidjeti na svakoj rečenici koja se svojom sublimnom otvorenošću spram oaza u pustinji otvara poput mirisne smokve i ostaje zauvijek u pamćenju kao sedmi pečat, zar ne?
„Terase Italije, samostani Evrope ili obrisi provansalskih brežuljaka, drugdje postoje tolika mjesta gdje čovjek može uteći svojoj ljudskosti i na blag se način osloboditi samoga sebe. Ali ovdje sve zahtijeva samoću i krv mladih ljudi. Goethe na umoru zaziva svjetlost i ta je riječ ušla u povijest. U Belcourtu i u Bab-el-Quedu starci sjede u dnu kavana i slušaju hvalisanja mladića zalizane kose. Te početke i te svršetke nudi nam upravo ljeto u Alžiru. U toku ljetnih mjeseci grad opusti. Ali ostaju siromasi i nebo. Zajedno s prvima silazimo prema luci i čovječjem blagu: mlakoj vodi i smeđim tijelima žena. Uveče, do grla siti tih bogatstava, ponovo nalaze voštano platno i petrolejku koji čine sav dekor njihova života.“ (str. 101)
Znate li koja je najmoćnija univerzalna sintagma koju Camus u ovom duhovnome putopisu ljeta u svojem prvome gradu gotovo jezuitski „zaljubljeno“ koristi u čaroliji svojega teksta? Domovina duše. To je ono jedinstvo želje za povratkom u izvorište svojih želja za ljepotom svijeta koja nikad ne usahnjuje. Alžir je, dakle, za Camusa ꟷ domovina duše. A ta tvorevina nije moguća bez sunca i mora. Međutim, nemojmo se dati zavarati kako je u refleksijama nazvanim jednostavno „Ljeto“ posrijedi samo neka valjda estetički poetizirana proza koja uzdiže do sedmoga neba onu „drugu obalu“ i grad Drugih na tom tajnovitome i vječnome Sredozemlju.
Znamo još iz davnih dana svojih snatrenja o beskonačnosti ove jedinstvene duhovno-tjelesne sreće koja je uvijek ondje gdje Sunce pada u naručje ozrcaljena mora i podaruje mu svjetlost zalaska kroz svjetlucanje valovlja kako iza privida ljepote bdi izvor buduće nesreće i propasti. Slika ishoda ljeta pripada tim arhetipskim slikama kraja jednog svijeta koji je u ranoj lirici Arsena Dedića i njegovoj amblematskoj Kući pored mora dospio do sinteze prostora-i-vremena u njihovu divnome iščeznuću. No, u slučaju Camusova „Ljeta u Alžiru“ stvari stoje ipak malo drukčije, malo ipak drukčije. Ovako:
„Poznato je da domovinu uvijek priznajemo u času kad je gubimo. (…) Sve ono što veliča život, istovremeno uvećava njegovu apsurdnost. U alžirskom ljetu spoznajem da je samo jedno tragičnije od patnje, a to je život sretna čovjeka.“ (str. 108)
Reći da sreća ne postoji je apsurdno. Ali isto tako reći da je sreća smisao našeg postojanja na ovome svijetu nije dovoljno za razumijevanje ove tragike ljeta koje traje do vijeka i kao na kraju Camusova teksta donosi sa sobom miris rogača koji „prekriju mirisom ljubavi cijeli Alžir.“ (str. 109) Ljubav uvjetuje mogućnost sreće i stoga je svaka prava ljubav ona koja je u svojoj dubokoj otvorenosti tragična jer nužno zahtijeva otpor i ravnotežu ljubavnika s njihovom mjerom beznadne radosti ovoga svijeta.
Žarko Paić
