Grad: Antverpen
Zemlja: Belgija
Antverpen. Znamo Antverpen. Čudno je to: može čovjek ne znati ništa o Belgiji, Habzburzima, Španskoj Citadeli, zapadnoevropskim religijskim ratovima, Maršalovom planu, mornarima, „Antverpenskoj četvorci“, svjetskoj trgovini dijamantima – a da opet zna za Antverpen. Jedno od onih mjesta koji je postojalo prije nego su države postale važne i o kojima smo, kao takvim, učili. Vladari se smjenjuju, a Antverpen dočekuje i ispraća brodove. „Pištolj uperen u srce Engleske“, tako ga je Napoleon zamišljao. Čovjek koji zna kaže mi da je holandski kralj 1815. odlučio da Antverpen treba da bude trgovačka, a ne ratna luka. Danas, druga po veličini u Evropi. Najveća je u Roterdamu.
Mada mi je poznato koliko se duboko i zgodno grad ugnijezdio u evropsko kopno, odnekud sam bila iznenađena kad sa poslednjeg sprata muzeja MAS (Museum aan de Stroom, što otprilike znači Muzej na vodi), posvećenog Antverpenu i otvorenog 2011, nijesam vidjela more. Široka rijeka Šelda, „samo“ to. Obale povezuju tuneli, da mostovi ne bi ometali brodove. Blizu Muzeja na rijeci, malo nizvodno, u septembru 2013. otvoren je novi muzej, „Linija crvene zvijezde“. Posvećen je brodskoj kompaniji istog imena, koja je od 1873. do 1935. oko 3 miliona ljude prevezla iz antverpenske luke do Sjedinjenih Država i Kanade. Izloženene su stvari onih koji su bili „dovoljno hrabri ili dovoljno očajni“, kako kažu u muzeju, da se ovako otisnu i krenu od početka tamo negdje u Americi. I njihove priče, i sjećanja nasljednika. Kažu, neki američki Jevreji dolaze da nađu nešto o svojim starima koji su odavde pred Drugi svjetski rat bježali od onoga što se u Evropi spremalo.
Od luke ka centru grada, preko Trga mornara. Zapravo, preko prostora na kome je nekad – još prije deset godina – postojao Trg mornara. Trajao je čitav vijek. Bio je tu i jedan mornarski hotel, sad već srušen. Ne znam tačno šta su podigli umjesto njega, valjda neku stambenu zgradu… Inače, dok je bilo mornarskog trga, bilo je i mornarske trgovine: svega i svačega, švercovanog i… Uglavnom švercovanog, kažu. Pa pijanke, i neredi. Građani su morali da urade nešto povodom toga, i uradili su. Kupila sam jesenas neku bundevu (legalno) na tom trgu, koji je naslijedio koordinate i priče onog mornarskog.
Naslijedio je, međutim, i komšiluk. Red Light District – Kvart crvenih fenjera. Napomena: nema fenjera. Ali su neonska svijetla crvenkasta, i obasjavaju golišave žene u izlozima i golišave muškarce u pisoarima, ravnomjerno raspoređenim po ovom, danas majušnom, susjedstvu. Kvart sad čine ulice Schippersstraat, Vingerlingstraat i Verversrui; bordel Villa Tinto na kraju ove poslednje ne uspijeva za zatvori taj nepravilni četvorougao. Distrikt je prije desetak godina smanjen i regulisan; kafane ‘t Keteltje i De 7de Hemel čiji su zaštitni znak bili crveni fenjeri sada su van kvarta (doduše, i dalje su dosta blizu, i dalje toče piće). Otvorena je i medicinska ambulanta za potrebe radnica kvarta. Radnika nema – to jest: ako ima, onda su homo ili transseksualci. Na provokativno pitanje o tome gdje žene mogu da pokupe nekog u ovom stilu, u sličnom ambijentu, odgovor je bio nešto poput: pa svašta, nijesu žene takve, ne vole one taj plaćeni seks i čuda. (Odgovor jeste bio na engleskom, i ovo je moj slobodni prevod: take it or leave it.) A žene u izlozima su zgodne, uglavnom mlade, i uglavnom izgledaju kao da se pomalo dosađuju. Jedna izlazi da od dostavljača uzme valjda neku hranu, zamotanu u foliju. Druga dočekuje mušteriju; treća se zabavlja sa muštiklom i kolutima dima. No, noću je valjda življe – neznam iz prve ruke, jer sam noću išla na tango okupljanja, a tu žene iz Crvenog kvarta, izgleda, više ne dolaze. Jedna noć iz 1968. je, kako sam čula, bila posebno uzbudljiva i naročito dobro zapamćena: ona u kojoj su kurve i njihovi gosti ugasili požar u crkvi svetog Pavla i spasili od vatre gomilu dragocjenosti. „Požar se desio kasno, samo su one bile budne. Vidio sam negdje sliku, skoro gole žene i razgolićeni muškarci iznose ikone iz crkve u plamenu. Nikad im nijesu zahvalili za to, pričali su posle da su vatru gasili neki drugi ljudi, a ne te poročne dame, prijateljice noći.“ Lista eufemizama koje je čovjek koji zna antverpenske priče koristio da ne bi izgovorio „kurva“ se nipošto ne završava na ovome. Obnova izgorelog, no vrlo starog i značajnog crkvenog zdanja trajala je dugo; Crveni kvart je smanjen, a priču o ovom spasavanju umjetnina i relikvija je čak i na Internetu teško naći. Neko pamti, neko gubi pamćenje.
Kasnije u turskoj prodavnici nabasah na jeftine, a odlične klementine (iz nekog razloga, ovdje mandarine cijele zime niko ne prodaje). Na parkingu, sumnjivo popločanom kaldrmom, saznah daljudi traže više prostora za parkiranje u gradu i da im je novi gradonačelnik, nacionalista i populista, dao da koriste trg.Protivi se imigraciji, i opet ga podržavaju čak i imigranti. „Kriza je, ljudi se boje“ – objašnjavaju mi lokalci; i kad se pravdaju i kad se žale, isto kažu.
Grad je 2006. odabrao logo: slovo A i uz njega natpis „’t Stadt is van iedereen“, što znači „Grad je za svakog“. Natpis je prošle godine uklonjen: ostalo je samo A.
