Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
U istraživanja tajni komunikacije biljaka upustio se zatim i jedan specijalist za elektroniku iz West Patersona u saveznoj državi New Yersey, koji je posve slučajno čuo intervju što ga je na radiju dao Backster novinaru Long Johnu Nebel.
Picerc Paul Sauvi – tako se zove ovaj elekltoiiičar — revno proučava izvan-osjetilna zapažanja i fenomen hipnotiziranja na daljinu, ali odlično poznaje i suvremenu tehniku i njezine mogućnosti, jer je radio u laboratorijima nekoliko velikih korporacija kao što su Aerospace i International Telephone and Telegraph, koje su »na špici« razvoja moderne tehnike.
Kad je novinar Long John Nebel – »skeptik od zanata« – Backstera »utjerao u ugao«, kako se to kaže u boksu, zatraživši od njega da opiše nekoliko mogućih praktičnih primjena svoga otkrića na polju primarne percepcije kod biljaka, Backster je iznio neobičnu ideju. U ratu u džungli vojnici bi se mogli »priključiti« na biljke koje tamo rastu. Biljke bi funkcionirale kao »alarmni uređaji«. One bi »registrirale stres« ako bi se u blizini nalazili skriveni neprijateljski vojnici, što bi vojnicima omogućavalo da izbjegnu zasjede. »Međutim, ako bismo htjeli postići da se neki psiholog doista trgne i počne razmišljati o onome sto radimo«, dodao je Backster, »mogli bismo spojiti biljku s prikladno konstruiranim uređajem koji bi stavljao u pokret i zaustavljao dječji električni vlak. Taj bi vlak vozio naprijed ili natrag, zaustavljao se i opet pokretao, po komandi ljudske volje ili emocije.«
Iako je to bila očito utopijska ideja, Sauvin nije tako mislio već ju je »preveo« u svoj elektronički žargon kao ideju konstrukcije »uređaja koji bi reagirao na strah«. Ova ga je zamisao tako opsjela, da je svoj stan neženje pretvorio u Merlinovu pećinu elektronskih uređaja.
Sauvin za sebe kaže da mu mnoge ideje za tehničke pronalaske dolaze u obliku parapsihičkih »bljeskova«. Tvrdi da mu na taj način »dođu« svi faktualni podaci koji su potrebni za konstrukciju novog pronalaska, i da uopće ne shvaća, bar ne u cjelini, tehnički princip koji je ovdje u igri, a ponekad ne zna ni kako se ti podaci uklapaju u cjelinu. Tada mu, kaže, ne preostaje ništa drugo nego da se obrati »višim sferama« i da od njih zatraži dopunske podatke.
Pomoću visokovoltažnih generatora što proizvode umjetne munje (kakve se obično vide samo u filmovima o Frankensteinu) Sauvin kroz svoje tijelo propušta struju od 2.7.000 volti i aktivira na daljinu sijalicu u obliku uštipka, napunjenu helijem, koja mu služi kao elektronski »ouijin stol«.
Kao čovjek s izvanrednim smislom za neobično i s podjednako bogatim tehničkim znanjem, Sauvin je prilično lako i brzo konstruirao mali dječji električni vlak koji juri po tračnicama, zaustavlja se, vozi natraške, opet se zaustavlja i vozi prema naprijed pokoravajući se isključivo Sauvinovim mislima i emocijama koje hvata i onda dalje emitira – neka biljka.
Zanimljiv je sistem po kojem funkcionira ovaj uređaj. Jureći tračnicama, lokomotiva električnog vlaka gurne jedan prekidač i to aktivira drugi uređaj koji je žicom spojen sa Sauvinovim tijelom. Kroz žicu prolazi električna struja pa Sauvina prodrma snažan i neugodan električni udar. Malo dalje na tračnicama je montiran drugi prekidač. On je žicama spojen s galvanometrom na koji je »priključen« filodendron. U trenutku kad biljka »uhvati« Sauvinovu emocionalnu reakciju na strujni udar, poskoči kazaljka galvanometra i aktivira drugi prekidač: on se prebaci i zaustavi vlak. Nakon prvih uspješnih pokusa, Sauvin je usavršio ovaj postupak: u daljnjim pokusima više nije primao strujne udare već bi se na njih samo sjetio – što je bilo dovoljno da izazove reakciju biljke i aktiviranje drugog prekidača.
Iako se Sauvin odavna zanimao za parapsihologiju, pa su ga uzbudile psihološke implikacije pojave da biljke reagiraju na ljudsku misao i na ljudske emocije, ipak ga je najviše zaokupila ideja da konstruira takav uređaj za komuniciranje s biljkama koji bi funkcionirao tako pouzdano da bi ga mogao aktivirati bilo tko.
Sauvinu nije bilo važno je li biljka u bilo kojem smislu riječi »racionalno« ili »emocionalno« biće. To mu je bilo svejedno. Jedino što je želio postići bilo je to da se u biljku može sigurno pouzdati da će ona svaki put uhvati njegov emocionalni signal i aktivirati onaj prekidač. Jedno je za njega bilo sigurno. Nije bitno posjeduju li biljke svijest, važno je da imaju energetsko polje koje je slično onom što ga stvaraju ljudi. Iz toga se, naime, može zaključiti da će se možda naći način da se praktički iskoristi uzajamno djelovanje, interakcija, ovih dvaju polja. Problem je kako konstruirati takvu tehničku opremu koja će biti dovoljno osjetljiva da na apsolutno pouzdan način iskorištava ovu pojavu.
Listajući po mnoštvu tehničkih i stručnih časopisa koje prima jer piše u njima propagandne članke o tehničkim pronalascima ITT-a , Sauvin jc zapazio seriju članaka o neobičnim elektronskim strujnim krugovima i neobičnim oružjima koje je objavio mjesečnik Popular Electronics. Te članke napisao je Sauvinu nepoznat i zato pomalo tajanstven autor koji se potpisao kao L. George Lawrence.
Lawrenceovu su znatiželju bile zagolicale vijesti o uspjesima što su ih navodno postigli Rusi na polju usavršavanja sistema (uređaja) za navođenje raketa zrak-zrak, kojima »pilotiraju« – dresirane mačke. Navodno se te rakete ne mogu odvratiti od cilja ni jednim postupkom koji se primjenjuje protiv »običnih« raketa. Inspiriran ovom novosti, Lawrence je u svojim člancima spekulirao o mogućnosti da se »dresiraju« biljke tako da reagiraju na unaprijed izabrane objekte ili slike, naravno, s istom svrhom.
Nakon izlaska ovih članaka, u Americi se počelo govorkati, a to je čuo i Sauvin, da je njihov autor visoki vladin funkcionar koji sudjeluje u istraživanjima povezanim s narodnom obranom i koji se potpisuje pseudonimom. Međutim, to nije pseudonim, jer L. George Lawrence stvarno postoji. On je inženjer, rođen u Evropi, bivši profesor autovizuelnih umjetnosti na San Bernardino Collegeu u Kaliforniji, a sada vlasnik privatnog istraživačkog instituta.
Sauvinu je bilo jasno da bi izrada pojedinih rafiniranih dijelova aparature koju je zamislio Lawrence bila silno skupa, jer bi se svi morali izraditi rukom, a na to bi se utrošilo veoma mnogo radnih sati iako bi materijal za njihovu izradu stajao svega nekoliko ccnti ili dolara.
Međutim, iz nekog »posla« u kojem je sudjelovao kao ITT-ov inženjer za nabavku materijala i dijelova, Sauvin je odvojio i sačuvao nešto za što je smatrao da bi moglo odgovoriti zadatku. Radilo se o nekoliko primjeraka takozvanih faznih diskriminatora, umetnutih u mikroelektronske silicijske »wafere«. Ove je uređaje ITT odbacio jer su njegovi stručnjaci zaključili da nisu prikladni za temperature koje vladaju u svemirskom prostoru.
Pomoću ovih uređaja Sauvin je konstruirao dva uređaja: Wheatstoncov most, koji je mjerio električni potencijal izmjeničnom umjesto istosmjernom strujom, i automatski regulator porasta potencijala. Nadao se da će pomoću ovih dvaju uređaja moći mjeriti veoma sitne promjene u energetskim poljima biljaka. Osjetljivost koju je postigao bila je sto puta veća od one koja se postizavala Backsterovim galvanometrom, a osim toga ovaj je sistem eliminirao velik dio elektronske »buke« (smetnji).
Ono što je Sauvin sada zapravo mjerio (i registrirao) više nisu bile amplitude u voltaži već takozvani fazni pomak odnosno neznatne razlike između dviju voltaža koje se jedna na drugu nadovezuju. Sve u svemu bio je to uređaj koji bi se mogao donekle usporediti s običnim kućanskim uređajem za automatsko reguliranje električne rasvjete, ali s tom razlikom što je ovdje kao prekidač i regulator funkcionirala biljka. Promjene u prividnoj električnoj otpornosti lista imale su za posljedicu pojačanje ili smanjenje sjaja svjetlosnog izvora pa je tako taj izvor vizualno odražavao reakcije biljke na vanjske podražaje.
Čim je jednom njegov uređaj proradio, Sauvin se bacio na posao i počeo monitorirati 2 svoje biljke 24 sata dnevno. Da bi mogao hvatati čak i najsitnije nijanse u faznom pomaku, spojio je svoju aparaturu s osciloskopom, velikim elektronskim zelenim »okom« na kojem se pojavljuje svijetleća »osmica«. Ta je »osmica« na Sauvinovom osciloskopu mijenjala oblik kako god se mijenjala struja koja je dolazila iz biljke. Kad bi bila u pokretu, »osmica« bi izgledom podsjećala na leptira koji maše krilima, a istovremeno bi nastajao zvuk promjenljive frekvencije što ga je stvarala struja koja je prolazila kroz uređaj nazvan tonski oscilator opremljen pojačalom. Ovo je Sauvinu omogućavalo da čuje čak i najneznatnije promjene vibracije odnosno da čuje reakcije svojih biljaka. Nekoliko magnetofona neprestano je snimalo ovaj oscilantni ton. Oni su se automatski uključivali i isključivali, radeći po »štafetnom« sistemu, a istovremeno su snimali i onaj kratki signal što ga svake sekunde emitira radiostanica koja 24 sata dnevno emitira apsolutno točno vrijeme za pomorce i avijatičare. Pomoću ovog uređaja i pomoću »stoperiče« koju je nosio sa sobom, Sauvin je mogao pratiti kako na svoje biljke djeluje na daljinu – dok je na ulici, u svom uredu u lTT-u ili čak negdje na izletu ili ljetovanju.
Tek sada su mogle doći do punog izražaja neke druge aparature u Sauvinovom »merlinskom« laboratoriju. To je u prvom redu bio složeni, komplicirani sistem automatskih uređaja za »odgovaranje« na telefonske pozive i primanje, to jest snimanje telefonskih poruka koje bi stizale kad Sauvin ne bi bio kod kuće. On je nekoliko godina prije toga bio počeo ostvarivati dodatne prihode pišući pod raznim pseudonimima za nekoliko specijaliziranih časopisa. Da se za ovo ne sazna i da se zbog toga ne zamjeri svojim šefovima u ITT-u a da ipak bude uvijek u stanju da se u bilo koje doba dana posavjetuje s urednicima tih listova i odgovori na njihova eventualna pitanja, Sauvin je smislio nešto zaista duhovito. Pomoću malog radio-odašiljača koji mu je bio stalno pričvršćen na nozi ispod nogavica hlača i pomoću niza automatiziranih i predprogramiranih elektronskih uređaja što su izvršavali stanovite radnje pokoravajući se instrukcijama koje su bile registrirane na perforiranoj traci, Sauvin je mogao komunicirati preko svog kućnog telefona, primati poruke i davati odgovore na njih, i to dok bi sjedio za svojim radnim stolom u ITT-u. Da bi njegova automatizirana oprema bila sposobna da identificira urednika časopisa koji bi okrenuo broj njegova kućnog telefona, Sauvin je upotrebio nekoliko posve jednostavnih tehničkih »štosova«. Na primjer, bilo je dovoljno da bilo koji od urednika uzme češalj i prijeđe noktom po njegovim zupcima pa tako proizvede zvučni signal koji jc Sauvinova aparatura lako identificirala, »prepoznavala« i na taj signal aktivirala automatske uređaje koji bi »nazvali« Sauvina u ured. Kao kakav živi telefonist, ovi bi automatski uređaji spojili Sauvina s urednikom koji je s njim želio razgovarati i oni bi razgovarali preko telefona u Sauvinovom stanu.
Ova oprema, koja se doimala kao da je uzeta iz naučno-faastčne pripovijetke ili romana, sada je odlično poslužila Sauvinovoj želji da bude neprestano u vezi sa svojim biljkama, da bude sposoban da s njima komunicira bez obzira na to gdje se nalazi. Mogao je okrenuti broj svog kućnog telefona i direktno govoriti s biljkama; mogao je monitorirati tonove njihova reagiranja preko onog audio-osilatora; mogao je sa svakog mjesta kontrolirati i podešavati jačinu rasvjete i temperaturu u svom stanu kao i rad uređaja za snimanje koji su se tamo nalazili.
Promatrajući preko elektroda ponašanje svojih biljaka, on je malo po malo dokučio ono isto što je prije njega bio shvatio Vogel, to jest da najbolje rezultate postiže s onim biljkama s kojima uspostavi poseban mentalni odnos. To je postizao tako da bi najprije sebe doveo u lagani trans, a onda bi se usredotočio na to da biljci želi dobro, da je nježno dodiruje i gladi, da joj pere lišće i da joj ukazuje razne druge nježnosti. U tome bi ustrajao sve dok ne bi osjetio kako emanacije njegove energije ulaze u biljku i »miješaju« se s emanacijama njezine energije.
Upravo kao Backster, tako je i Sauvin otkrio da njegove biljke najjače reagiraju na smrt odnosno na umiranje živih stanica u svom okolišu i da u tome najkonzistentnije reagiraju na umiranje ljudskih stanica. Osim toga je u brojnim pokusima otkrio i to da je najjednostavniji signal na koji one uvijek reagiraju dovoljno jak da se to može registrirati, signal koji bi nastajao kada bi on nanio sebi lagani, blagi električni udar. Postupak kojim je to postizavao bio je posve jednostavan. Nekoliko bi puta okrenuo stolicu ispred svog pisaćeg stola (koja se okreće na vijak), a onda bi uzemljio tako nakupljeni statički električni naboj tako da bi prstom dotaknuo površinu pisaćeg stola koji je bio od metala. U istom bi trenutku njegove biljke reagirale naglim, trenutačnim skokom potencijala, iako su bile nekoliko kilometara daleko. Kasnije je Sauvin otkrio da je, kao i u eksperimentu s dječjim električnim vlakom, dovoljno da se on samo sjeti takvog električnog udara: biljke bi uhvatile i taj signal i registrirale ga. Ovu reakciju postizavao bi čak i onda kad bi se nalazio u svojoj »vikendici«, oko 130 kilometara daleko od mjesta gdje se nalazio njegov laboratorij s biljkama.
Nastaviće se
