Slavni novinar Taker Karslon je prije desetak dana hrabro izjavio:

„Edward Snowden je američki heroj, a oni što ga progone su zločinci“.

Trebalo je dugo vremena da prohuji dok se nije pojavio neko ovako hrabar i neustrašiv kao legendarni Taker Karson pa da javno obznani istinu koja nam je svima bila odavno poznata.

Možda je sad sazrelo vrijeme da isto ustvrdimo i za Bobija Fišera, nekadašnjeg svjetskog prvaka u šahu, jer je ovaj „velikomučenik“ takođe istinski heroj Amerike.

PISMO AMERIČKOM PREDSJEDNIKU

Svojevremeno je Božidar Bonja Ivanović (šahovski velikan iz Crne Gore) uputio pismo američkom predsjedniku Donaldu Trampu, sa molbom za posthumnu rehabilitaciju Bobija Fišera, jednog od najvećih šahista u historiji ove drevne igre.

„Kao prijatelj i poštovalac američkog velemajstora Roberta Fišera, molim veliku i prijateljsku Ameriku i Vas lično da ga posthumno oslobodite optužbi, kako bi duša najvećeg genija u istoriji šaha mogla da dobije svoj mir u grobu na Islandu“, naveo je Božidar Bonja Ivanović u pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Trampu.

Na ovo emotivno pismo Božidara Ivanovića, koje je u srce dirnulo milione Fišerovih fanova, Trampova administracija nije reagirala. Kružile su u tom periodu neprovjerene priče prema kojim je Tramp uistinu „bacio“ pogled na ovo Bonjino pisamce uz komentar „ah Bože, ponovo pismo od nekog indijanskog poglavice“.

Možda je za rehabilitaciju bilo prerano, te je pismo po svoj prilici završilo u košu.

No, vrijeme praštanja će jednom doći, u to sam siguran. Duša ovog „velikomučenika“ će jednom naći svoj zasluženi smiraj. Kako god da bude, legenda o kralju šaha Bobiju Fišeru će vječno živjeti, jer „legende nikada ne umiru“ (The legend never die).

Robert Bobi Fišer je priželjkivao da ga sahrane na Cetinju. Na žalost, za posljednju želju svjetskog šampiona, prema tvrdnjama velemajstora Ivanovića, nije bilo razumjevanja u Crnoj Gori, te ga je prihvatio Island.

Za šahistu (isto je i sa piscima) se kaže da dvaput umire: jednom kad „prestane“ igrati šah a drugi put kad dođe biološki kraj, odnosno prirodna smrt.

Na pitanje šta za njega znači šahovska igra Robert Bobi Fišer je ovako govorio: „Teško je dati definiciju nečega što predstavlja život, jer šah za mene može biti samo život“.

POZITIVNE VIBRACIJE U CRNO-BIJELOM SVIJETU

Polja šahovske table metaforički predstavljaju vanjsku manifestaciju ljudskog postojanja, dok polja na gitari komuniciraju sa unutrašnjim, emocionalnim manifestacijama postojanja, jer žice na gitari moraju da vibriraju u istom ili približno istom ritmu kao i nevidljive emocionalne žice ljudske duše, koje osjećaju i osluškuju vibriranje svemirskih polja beskraja. Šahovska igra ima za konačni cilj – trijumf na društvenom, odnosno šahovskom polju. Umjetnost gitare na kraju treba da rezultira trijumfom, putem zavođenja. Tako da je u šahovskoj igri vrlo bitan pojam etike, koja se ostvaruje unutar relacija šahovskih figura, odnosno uloga unutar jednog drušva, dok je u muzici presudan pojam estetike, umjetnosti lijepog. Muzika zavodi privlačnošću ritmova, umirujućom harmonijom sklada i lelujavom ljepotom i bojom tonova.

Umjetnost šahovske igre i umjetnost gitare na jako slične načine povezuje umijeće kombinatorike. Šahovska tabla se sastoji od polja, baš onako kako se gitara sastoji od polja. Razlika je u tom što u prvom slučaju polja popunjavaju figure, a u drugom slučaju polja popunjavaju žice. Šahovske figure simboliziraju društvene uloge, dok tonovi sa (žica) gitare ispoljavaju emocije. Umjetnost kombinatorike u oba slučaja igra odlučujuću ulogu. Pokretač kombinacijskog sistema je u slučaju šaha Razum, a u slučaju gitare – emocija. U oba slučaja su mogućnosti kombinacija jako velike, ako ne i beskrajne. Šahovski genije, kakav je Bobby Fischer, nije veći umjetnik kombiniranja od jednog genija na gitari, kakav je Paco de Lucia. Ali ipak, postoje neke temeljne razlike. Razum je osnova društva, jer je društvo zasnovano na računici i planiranju. Ali sama proračunatost ne bi mogla biti djelotvorna, da njome ne upravlja diskurs moći. Šahovska igra odražava taj društveni diskurs moći, jer figure predstavljaju društvene uloge, u formaciji i sistemu, koje se bore za ostvarivanje premoći na šahovskim poljima. U formacijskom razvijanju odlučujuću ulogu ima Razum. Samim time, šahovska igra predstavlja vanjsku manifestaciju stvarnosti, zakonitosti ljudskog tijela unutar društvenog sistema, koje povezuje potreba za preživljavanjem. Čovjek u društvima kakva jesu, teško može opstati sam; stoga se udružuje, preuzima jednu društvenu ulogu, i kao dio sistema ostvaruje egzistenciju. Premda to jeste vanjska manifestacija postojanja, njome upravlja Razum, koji se zasniva na sistemu konvencija, odnosno pravila. Stoga se šahovska strategija zasniva na strogim pravilima igre; ta se pravila ne smiju mijenjati, jer bi se time narušio sistem konvencija. Baš kao što se zakoni u društvu ne smiju narušavati, jer to ugrožava postojanje sistema. Ako samo jedan element nekog sistema narušimo ili eliminiramo – urušava se ukupna konstrukcija.

U ZAGRLJAJU ETIKE I ESTETIKE

Kada je u pitanju umjetnost muzike i gitare, odlučujuću ulogu ima Emocija. Emocionalni sistem ljudskog postojanja na zemlji je podjednako složen, kao što su složeni sistemi, koje razvija Razum. Emocije su više povezane sa instinktima, mnogo su više stvar duše, dok je Razum – umna kategorija. Muzika pokušava putem notnog sistema, umjetnosti kombiniranja tonova, da osvoji i savlada emocionalni univerzum unutrašnjeg svijeta čovjeka. Ljudska unutrašnjost je beskrajna, jer je duša sazdana od kosmičkog tkiva, koje je beskrajno. Stoga umjetnost muzike ispituje krajnje rubove duše, odnosno ona se razvija prema spoljnjim rubovima, baš kao što se širi svemir, i teži konačnom uobličenju u savršenstvo. Prema tome, vidimo da polja šahovske table predstavljaju vanjsku manifestaciju ljudskog postojanja, dok polja na gitari komuniciraju sa unutrašnjim, emocionalnim manifestacijama postojanja, jer žice na gitari moraju da vibriraju u istom ili približno istom ritmu kao i nevidljive emocionalne žice ljudske duše, koje osjećaju i osluškuju vibriranje svemirskih polja beskraja. Šahovska igra ima za konačni cilj – trijumf na društvenom, odnosno šahovskom polju. Umjetnost gitare na kraju treba da rezultira trijumfom, putem zavođenja. Tako da je u šahovskoj igri vrlo bitan pojam etike, koja se ostvaruje unutar relacija šahovskih figura, odnosno uloga unutar jednog društva, dok je u muzici presudan pojam estetike, umjetnosti lijepog. Muzika zavodi, privlačnošću i ljepotom. Između te dvije sile se ostvaruje stalni sukob. Postoji jedan dobar primjer za navedeno u Homerovoj „Odiseji“. Odisej na svome brodu, sa svojim mornarima, predstavlja vojnu formaciju, poput figura na šahovskom polju. Oni se vraćaju iz trojanskog rata; dakle, tek jedna od mnogih šahovskih partija u istoriji. Međutim, sudar etičkog i estetičkog se ostvaruje prilikom susreta sa sirenama, na nepristupačnim morskim hridinama. Sirene su imale sposobnost zavođenja, kojemu se gotovo niko nije mogao oduprijeti. To je sinonim za zavođenje, koje razvija muzika – estetičko zavođenje. Međutim, Odisej naređuje svojim mornarima da začepe uši voskom, a njega da privežu za jarbol, kako bi mogao čuti pjesmu sirena. Dakle, Odisej pravi zahvat na vanjskim odnosima unutar broda, koji je dio vojne formacije. To je poput jednog šahovskog poteza, koji je morao povući, kako bi se odbranio od snage zavođenja sirena. Etičko se zasniva na društvenim konvencijama, dok je estetika prije svega odraz unutrašnjih stvarnosti. Međutim, na ovom primjeru iz Homerove „Odiseje“ vidimo susret te dvije sile, koje predstavlja šahovska igra i umjetnost muzike. Ali, ovaj svijet nije Crveno more, kojeg Mojsije svojim štapom razdvaja na dvije strane.

MOGUĆNOSTI KOMBINATORIKE

Upravo zbog toga šahovska igra i sviranje gitare se zasnivaju na beskrajnoj mogućnosti kombinatorike. Kada bi šahovska igra predstavljala isključivo vanjsko, a umjetnost muzike – unutrašnje, tada ne bi bila moguća beskrajna mogućnost kombiniranja. Ono što je vanjsko, kao takvo, zasebno – mora biti ograničeno, baš kao što bi i unutrašnji Svijet, bez vanjskog, bio ograničen. Tako da spoj unutrašnjosti vanjskog, i vanjske zone – unutrašnjeg, rezultiraju beskrajnom mogućnošću kombiniranja. A šahovska igra i umjetnost sviranja gitare su zaista zasnovane na beskonačnim kombinacijskim mogućnostima. Možda baš stoga najveći umovi čovječanstva pokušavaju da se okušaju u šahovskoj igri ili sviranju instrumenta, jer su svjesni da imaju beskrajne kombinacijske mogućnosti, koje „razgovaraju“ sa beskrajnim, nedostupnim poljima samoga Svemira. U pitanju je razvijanje sistema unutar egzistencije Fragmenta, koji bi mogao da zahvati Cjelinu, ili barem da komunicira – sa sistemom Cjeline. Fragmenti su u ovom slučaju zemaljska polja, dok Cjelinu predstavlja nedokučiva stvarnost samoga Svemira. Svaki čovjekov sistem teži da proširi granice Fragmenta na Svemir Cjeline, odnosno da „racionalizira iracionalno“, jer je u ovom stadiju razvoja, iracionalno, sve ono što se nalazi s „onu stranu“ spoznajnih mogućnosti. Međutim, umjetnost kombinatorike na „ograničenim poljima“ kao da je na današnjem stadiju razvoja ljudskog roda još uvijek u sferi dječje igre, koja se tek priprema da zakorači u jednu aktivnu etapu punoljetnog postojanja. Kada je u pitanju šahovska igra, tek kada poteze počnu povlačiti bića iz nama susjednih galaksija, tek tada će se u suštinskom smislu promijeniti strategijska koncepcija šahovske igre, a time i svjetske politike. Tek kada Zemljanin (biće sa naše planete) bude uključen u jedan arhipelag najbližih naseljenih planeta, koje će omogućiti ukrštanje života – tek tada će biti promijenjena emocionalna struktura duhovnog univerzuma čovjeka, koja će proizvesti jednu novu umjetnost muzike.

„SPIRALNI MODUS“ I UMJETNOST PREOBRAŽAVANJA

Šahovska polja, kao i polja gitare, predstavljaju tek stara, dobro poznata „polja zemlje“; to su polja na kojima se obnavlja jedan tromi svijet, koji je odavno putem tih polja istražio granice „Mogućeg“. Čini se da su ovom Svijetu potrebna nova polja, ali ne ona stara, koja će se samo predstavljati kao nova. Na geo-strateškoj mapi svijeta vidimo razna formacijska pomjeranja, koja više podsjećaju na jeftine reprize istorije. To će biti tako sve dok se ne promijeni strukturni model postojanja ljudskog roda. Ovaj postojeći kao da se strmoglavljuje u jedan „spiralni modus“ propadanja i nestajanja. „Spiralni modus“ podrazumijeva jedno osiromašenje svakog novog cikličnog kruga (godine), koji će umnogostručiti ljudske poroke, slabosti i bolesti – i preobraziti ih iz akutnog stanja u hronično, tj. smrtonosno. „Spiralni modus“ bi mogao biti koban, jer samo sposobnost pogleda u budućnost može rezultirati preventivnim djelovanjem. Šahovska igra i muzika, u današnjim oblicima – predstavljaće današnjeg čovjeka, onoliko dugo koliko bude dozvoljavala njegova vitalnost i sposobnost preobražavanja. Onoliko dugo, dok se ne uspostave neka nova „pravila igre“, šahovske igre svijeta. Dok se ne usvoji jedan novi sistem konvencija, koji će na jedan nov način ustrojiti čovjekov odnos prema svijetu.

Sve dok se to ne dogodi, bijela figura čeka da se njome povuče potez, dok je stara, prašnjava gitara u uglu sobe uvijek spremna da pošalje vibracije u eter jutarnjeg, nebeskog plavetnila. A kako reče Tesla: ton jednom proizveden, traje vječno – putujući kroz Eter.

Marko Rguž