“Mladi Gogolj je prvi u književnosti visoko umjetnički izrazio ukrajinski folklor. Pravi ukrajinski život razvija se pred našim očima sa svim karakteristikama ukrajinskog naroda. Narodnih običaja, praznoverja, predrasuda ne nedostaje toj slici, ali oni su tu da bi dali boju stvarnog narodnog duha, da bi ga naglasili, obogatili. Narodno obelježje nije kod Gogolja spoljašnje ruho, nije puki, iako slikoviti opis osobenih narodnih navika, nije naturalistička, hronologijska, prosta zbirka narodnih običaja i pre svega nije, gledano sa stanovišta vladajuće klase. Naprotiv. Cjelokupno umjetničko, folklorističko i slikovito bogatstvo mladog Gogolja služi velikom cilju: ono treba da pokaže cjelovito obilje duhovnih i moralnih snaga ukrajinskog naroda, borbu tih snaga protiv onih sila što nastoje da narod ponize, da ga otuđe od doma i otadžbine, koju on voli istinskom ljubavlju.”
„BOGOVI U EGZILU“ – „(„Die Götter im exil“)
Često čujemo o ljudskim sudbinama, koje završavaju u progonstvu, ali mnogo rjeđe slušamo o Bogovima koji su poslati u izgnanstvo. To se dešava mnogo rjeđe, ali se dešava. Po svemu sudeći, progonstvo Bogova nije metafizički fenomen, nego se zapravo radi o ljudima, koji su doživjeli apoteozu u božansko. Heinrich Heine je napisao esej „Bogovi u egzilu“ („Die Götter im exil“), u kojem na jedan humorističan i ironičan način pokušava da opiše iščezavanje olimpske (staro-grčke, tj. antičke) religije, na čije je mjesto zasjelo kršćanstvo. Kršćanstvo je na jedan nehuman način počupalo korijenje olimpske religije. Heine to tumači na način da su kršćani olimpske bogove poslali u izgnanstvo.
U spomenutom eseju „Bogovi u egzilu“ je zapisano: „Na isti su način morali jadni paganski bogovi ponovo pobjeći i potražiti zaklon u osamljenim skrovištima pod svakojakim krinkama, kada je pravi gospodar svijeta zabio svoj križni stijeg na dvorac nebeski, a ikonoklastični fanatici, crne čete redovnika, porušili sve hramove i prognali bogove vatrom i prokletstvom. Mnogi od tih siromašnih emigranata, koji su bili potpuno bez krova nad glavom i ambrozije, morali su sada pribjeći građanskom zanatu kako bi zaradili barem za dragi kruh.“
Posmatrano s psihološke strane, u pitanju je svojevrsni proces „potiskivanja“. To potiskivanje se ostvaruje i na planu individualne, ali i na planu kolektivne memorije, jer su one povezane. Spomenuto potiskivanje nije samo stvar antike ili srednjeg vijeka. U današnjem vremenu se vrše surove intervencije na polje memorije, posebno kroz procese smjene političkih režima. Toj vrsti potiskivanja smo svjedočili tokom raspada Jugoslavije, premda je i sama ta država sprovodila procese potiskivanja onoga što je nepodobno. Upravo o tome i govori esej Heinricha Heinea. Staro-grčka religija i kultura je autentična evropska kultura, dok je Stari Zavjet jevrejska sveta knjiga, a (Isusovo) kršćanstvo potiče isto tako iz Azije. Mnogi intelektualci, među njima i Friedrich Nietzsche, zapažali su spomenute procese. Posebno je Nietzsche bio kritičan prema kršćanstvu i njegovom utjecaju na duhovne procese razvoja Evrope. Ali bez obzira što je kršćanstvo pokušalo potisnuti pred-kršćansko nasljeđe, potisnuto je nastavilo živjeti, jednim dijelom tajno, jednim dijelom u drugom obliku ili pod krinkom. Naravno, sjedinjenja je isto tako bilo. Folklorna tradicija je posebno dragocjen primjer, jer dokazuje načine na koji su se pred-kršćanski elementi sjedinjavali sa tom religijom, pa samim time i preobražavali, ali nastavljali svoju egzistenciju pod novom zastavom, u nešto drugačijem ruhu. Folklorno nasljeđe istočne Europe to nije mimoišlo, a jedan od najblistavijih pisaca koji je svoju literaturu prožeo slavenskim folklorom je Gogolj.
Potrebno je nešto kazati i o građi koju je Gogolj oblikovao, tj. ukrajinskom folkloru. Prema Vitomiru Vuletiću (o čemu je pisao u knjizi „Ruska književnost XIX veka“) ukrajinski folklor je u ruskoj književnosti imao značajniju ulogu nego ruski, a uzrok tome jeste njegovo bogatstvo, koje proizilazi iz društvenih i historijskih okolnosti, jer je Ukrajina bila dugo vremena čvorište raznih kulturoloških struja. Teme iz ukrajinskog folklora su obrađivali i pisci koji su stvarali prije Gogolja, ali na potpuno drugačiji način nego što je to učinio Gogolj: “Gogolj je pošao svojim putem. On je odlično znao folklor ali isto tako i narodni život u kome je on nastajao. Dok su njegovi prethodnici i mnogi njegovi savremenici gledali na narod kroz folklor, ne shvatajući svu složenu dijalektiku između narodnog života i narodnog stvaralaštva, Gogolj je na folklor gledao kao na raznovrsnu i bogatu funkciju narodnog života. Tako je i pristupio umetničkom korišćenju njegovom. Jedan od ciljeva njegovih pripovedaka bio je da pokaže sve ono bogatstvo i raskoš narodnog života.”
Bilo bi korisno i da navedemo pasus iz knjige „Ruski realisti“, Đerđa Lukača, u kojem je spomenuo ukrajinski folklor u kontekstu prve Gogoljeve zbirke pripovijedaka: “Mladi Gogolj je prvi u književnosti visoko umetnički izrazio ukrajinski folklor. Pravi ukrajinski život razvija se pred našim očima sa svim karakteristikama ukrajinskog naroda. Narodnih običaja, praznoverja, predrasuda ne nedostaje toj slici, ali oni su tu da bi dali boju stvarnog narodnog duha, da bi ga naglasili, obogatili. Narodno obeležje nije kod Gogolja spoljašnje ruho, nije puki, iako slikoviti opis osobenih narodnih navika, nije naturalistička, hronologijska, prosta zbirka narodnih običaja i pre svega nije, gledano sa stanovišta vladajuće klase. Naprotiv. Celokupno umetničko, folklorističko i slikovito bogatstvo mladog Gogolja služi velikom cilju: ono treba da pokaže celovito obilje duhovnih i moralnih snaga ukrajinskog naroda, borbu tih snaga protiv onih sila što nastoje da narod ponize, da ga otuđe od doma i otadžbine, koju on voli istinskom ljubavlju.”
WALTER STEINMEIER I SLOM JEDNE EPOHE
Prije par sedmica, aktuelni predsjednik Njemačke, Valter Štajnmajer je u svome historijskom govoru, isto kao nekada Hesiod, govorio o slomu jedne epohe.
„Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza. Ovako se odvijala hronologija zbivanja od postanka do nestanka tog antičkog Svijeta:
Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su zlatni naraštaj – piše Gustav Schwab u svojoj knjizi Priče iz klasične starine. Živjeli su bezbrižno i bili su slični bogovima, daleko od posla i brige. Tegobe starosti su im bile nepoznate. Uvijek zdravi, lišeni svakog zla, uživali su u veselim gozbama. Blaženi bogovi su ih voljeli i darivali ih bogatim poljima i prekrasnim stadima. Kad su trebali umrijeti zapadali su samo u blagi san. Kad je taj naraštaj po odluci Sudbine iščeznuo sa Zemlje, postali su ti ljudi zaštitnici bogova. Oni su obavijeni gustom maglom, oblijetali zemlju kao čuvari pravde i osvetnici. Onda bogovi stvoriše drugi ljudski naraštaj – srebrni. Nepromišljena djela bacila su te nove ljude u bijedu.Oni nisu mogli obuzdavati svoje strasti nego su griješili obijesno jedan protiv drugog. Ni žrtvenike bogova više nisu htjeli častiti doličnim žrtvama. Stoga Zeus ukloni i taj naraštaj sa Zemlje. Zbog toga što nisu imali dovoljno poštovanja prema besmrtnicima oni su još smjeli obilaziti zemljom kao smrtni demoni. Tada Zeus stvori naraštaj božanskih heroja, koje su negdašnji ljudi zvali i polubogovima. Ali je na kraju i njih uništio rat i razdor. Jedne pred sedmorim vratima Tebe, a ostale na bojištu pod Trojom kamo su u golemom broju doplovili radi lijepe Helene. Zeus im je dao nakon smrti boravište na kraju svijeta, u okeanu, na otoku blaženih. Onda bog stvori sljedeći naraštaj koji je obilježio naše vrijeme. Njegova epoha još traje. „Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza.“ Božice stida i svetoga straha, koje su se još mogle vidjeti na Zemlji, zastiru svoje lijepo tijelo u bijelu haljinu i napuštaju ljude da ponovo nađu sklonište u zboru vječnih bogova.
Ali autentično nasljeđe nekog podneblja, religija i mitologija izloženi su raznim iskušenjima. To važi za ukupno evropsko nasljeđe, koje ima jako duboko korijenje, jako složenu pod-svijest, koja nije vidljiva golim okom. Ukoliko želimo razumjeti prirodu autentičnog narodnog folklora ili mitologije, moramo poznavati zakonitosti duboke pod-svijesti, kako individualne tako i kolektivne. Heinrich Heine je u svome eseju „Bogovi u egzilu“ pisao o sudbini junaka staro-grčke mitologije, nakon što su izgubili „vlast“ u Europi: Umjesto Nektara sada su naši simpatični bogovi pili pivo. Apolon, Bakhe i Mars su morali da pronađu nova zanimanja. (Tako je Apolon postao pastir.) Ali, spomenuta smjena se ne dešava jednom u 2000 godina. Ona se tiče i izmjene unutar jednog režima. Kada jedan režim doživi stanje raspada, njegovi nosioci se obično „pometu s pozornice“, ali u svakom slučaju mnogi završe u progonstvu. Baš onakvom progonstvu, o kojem piše Heine u svome eseju. Poznat je pojam „lutajućih motiva“, posebno prisutan u folklornoj, narodnoj književnosti. To je motiv koji na čudnovate načine dospije u drugo podneblje, vremensko ili kulturno. Nešto se slično desilo i Heineovim „prognanim“ Bogovima.
Gogoljev svijet je mnogo prostraniji i bogatiji po vertikalnoj (sakralnoj) liniji, u prostornoj opoziciji između zemaljskog i nebeskog, te u par navrata podzemnog i zemaljskog, što će reći da je gogoljevski svijet umjetnički oblikovani kršćanski kosmos, ali onaj koji je oformljen u narodnoj svijesti, i koji je kao takav unesen u Gogoljeva djela. Kršćanski kosmos kakav je oblikovan u ukrajinskoj usmenoj književnosti podrazumijeva brojne izmjene zvanične, odnosno evanđeoske i crkveno-dogmatske slike svijeta, koje su se u “narodnoj svijesti” sintetizirale sa onim što je predkršćansko naslijeđe, koje se na prostoru Ukrajine naročito dobro očuvalo. Najbolji primjer su praznične svetkovine, koje su prisutne u mnogim – ukrajinskim – pripovijetkama Nikolaja Gogolja. Na primjer, narodni običaj nazvan kolede, koji je predkršćanski, kako kaže Gogolj, odnosno čelar Rudi Panjko u napomeni, slavio je boga Koledu, a dolaskom kršćanstva se taj običaj samo tranformisao, te se upražnjavao u noći uoči Božića, kada su koleđani idući kroz selo pjevali pjesmice u slavu Krista, a domaćini bi ih nečim nagradili.
Potrebno je još navesti nekoliko karakteristika Gogoljevog “narodnog kršćanstva”, i to na primjeru njegove pripovijetke „Strašna osveta“. Tiče se to odnosa starog viješca i konjanika, to jest, Strašnog osvetnika. Krenut ćemo redom: Šta je to, u stvari “narodno kršćanstvo”? Sasvim je jasno da je ovo Gogoljevo djelo do dna prožeto kršćanstvom, ali ne onakvim kakvo je ono u Evanđeljima, niti na crkvenim propovjedaonicama. Posebno kršćanstvo, kakvo je oblikovao Gogolj u svojoj pripovijetci, nastalo je po uzoru na ono što je narodno kršćanstvo. Ono je uneseno u Gogoljevu pripovijetku kroz građu koju je oblikovao. Takvo, narodno kršćanstvo je bilo, a i danas je, sinteza svega i svačega. Iz takvog čudnog “narodnog kršćanstva” mora proizići čudni Lucifer i čudni Isus Krist. Šta je drugo stari vještac, nego Lucifer nakon što je “prošao” kroz narodnu svijest i maštu, šta je drugo Strašni osvetnik, čijim su dolaskom poustajali mrtvi iz grobova, nego Isus u sudnjem danu. Prema tome, nije teško zaključiti da je temeljno obilježje te proze sjedinjenje kršćanskih i pred-kršćanskih elemenata. Sve je u ovoj Gogoljevoj pripovijetci idealizirano, uzneseno na jedan viši nivo – patnje naroda, utjelovljene u nesreći pan Danilove porodice, tlačitelji naroda (odnosi se na sve koji su ikad živjeli i koji će živjeti), su utjelovljeni u liku starog vješca, i na kraju, apsolutna pravda, koja je utjelovljena u liku Strašnog osvetnika.
Bilo bi korisno navesti stav Vitomira Vuletića („Ruska književnost XIX veka – od Žukovskog do Gogolja“) koji je također pisao o fantastici u Gogoljevoj prvoj zbirci pripovijedaka, koja je iznikla iz folklornog nasljeđa: “Jedan od najneobičnijih i najplodotvornijih crta Gogoljevog talenta – fantastika – došla je već u ovim pripovetkama do punog izražaja. U njima je ona združena sa narodnom fantastikom, s njom se prepliće, na nju se oslanja i služi joj kao oslonac, ali je već toliko izrazita i toliko stvaralačka da se nameće kao posebno svojstvo Gogoljevog talenta. U ovim pričama junaci su često stavljeni u neverovatne situacije, susreću se sa natprirodnim silama, vampirima, vešticama u najrazličitijim oblicima i u najrazličitijim prilikama. Gogolj je u ovim pripovetkama stvorio čitavu svoju demonologiju, koja će postati pojam u ruskoj književnosti i izvršiti snažan uticaj na književnosti drugih evropskih naroda. (…) Gogoljeva fantazija je našla pogodno tle za svoju igru, našla je usmeno narodno stvaralaštvo, u kome se prepliću realni život i fantastika, snovi i java, materijalno i mistično. Nije moglo biti zahvalnije osnove za puni izražaj prave prirode Gogoljeve.” To je jako težak zadatak, napraviti intervenciju u pod-svjesno narodne memorije, koja je izložena brojnim oblicima potiskivanja.
Heinrich Heine, s druge strane, u svome eseju opisuje Bakhanalije u jednoj šumi tokom noći, koje su uhodila tri redovnika, za koje je razotkrivanje tog paganskog bogoslužja bilo poput svetog pohoda, svojevrsnog egzorcima, ili istjerivanja demona. Za njih je to bilo orgijanje paganskih demona, odnosno fantoma, koji su obavljali svoje bogoslužje oko sarkofaga i grobova u noćnoj tmini. Na primjeru Gogoljevih priča iz ukrajinske tradicije vidimo završen proces sjedinjenja kršćanstva i pred-kršćanskog nasljeđa. Međutim, kršćani su taj prostor osvojili mačem i ognjem. To se tiče ukupne Evrope, odnosno složenih mentalnih i podsvjesnih posljedica, koje je proizvelo potiskivanje i preoblikovanje pred-kršćanskog nasljeđa. Heine piše i o tome koliko su paganski mitovi bili duboko ukorijenjeni u pod-svijest evropskog čovjeka, što čak ni hiljadugodišnji crkveni sustav nije uspio da iskorijeni. Tako Heine u svome eseju „Bogovi u egzilu“ navodi tradiciju zastupljenu na istočnofrizijskoj obali, gdje se najjasnije pojavljuju drevne paganske ideje o prijelazu mrtvih u tamno carstvo:
„U određeno vrijeme našao se lađar na dogovorenom mjestu sa svojom barkom, koju su na početku samo ljuljali talasi; ali nakon što se pojavio pun mjesec, brodar otkriva da se njegova lađa sve teže kreće, da tone sve dublje i dublje u plimu, tako da je voda dospjela tik do ruba. Ta okolnost mu govori da su njegovi putnici ništa drugo nego duše, koje sada mora da su na brodu, i on se otiskuje sa svojim teretom i počinje plovidbu.“
Gogoljev historijski roman „Taras Buljba“ se može smatrati nekom vrstom romansiranog epa, u kojem se oblikuju teme i motivi koji pripadaju ukrajinskom folkloru, ali i historiji. Njime, to jest zbirkom pripovjedaka „Mirgorod“, Gogolj završava sa ukrajinskim temama. Tada Gogolj iz ukrajinskog prelazi u petrogradski ciklus. U kompozicijskom smislu, u načinu konstruiranja likova, čak i u tematskom smislu, „Taras Buljba“ je zaista ep koji je napisan u prozi, a čak je i u toj prozi izrazito prisutan epski tonalitet. Glavni junaci „Tarasa Buljbe“ su onakvi kakvi su junaci epova, a kako kaže Đerđ Lukač u knjizi „Teorija romana“: “heroj epopeje nije nikad individuum. Odvajkada se kao bitna karakteristika epa uzimala činjenica da njegov predmet nije lična sudbina, nego sudbina zajednice. S pravom, jer dovršenost i zatvorenost vrijednosnog sistema, koji određuje kosmos epa, stvara suviše organsku cjelinu da bi se u njoj jedan dio do te mjere izolirao, tako snažno mogao osamostaliti da bi se otkrio kao unutarnjost, postao ličnost.” Radnja epa se odvija u relativno davnoj prošlosti, tačnije u 16. stoljeću, na prostoru koji se naziva Zaporožjem. U pitanju je kozačka oblast na jugu Ukrajine, na donjem toku rijeke Dnjepar. Glavni likovi su Taras Buljba i njegova dva sina Ostap i Andrij. Ali da bismo upoznali glavnog lika Tarasa Buljbu, a prije svega društveno-historijske okolnosti u kojima se odvijaju događaji, najbolje je navesti jedan citat sa samog početka romana: “Buljba je bio strahovito tvrdoglav. To je bio jedan od onih karaktera koji su mogli niknuti samo u mučnom XV stoljeću u polunomadskom kutu Evrope kad su cijelu južnu praiskonsku Rusiju, napuštenu od svojih knezova, poharale i do temelja popalile najezde neukrotivih mongolskih pljačkaša; kad je čovjek, lišen kuće i kućišta, ovdje postao odvažan; kad se naseljavao na zgarištima na vidiku groznim susedima i vječitoj opasnosti i privikavao da joj gleda ravno u oči te zaboravio da na svijetu postoji strah; kad je ratnički plamen zahvatio od pamtivijeka miroljubivi slavenski duh, i stvorilo se kozaštvo – široki, neobuzdani zamah ruske naravi – i kad su sva porječja, sve gazove, sve blage padine i pogodna mjesta uz rijeke poplavili kozaci, kojima se ni broja nije znalo. Zato su njihovi smioni drugovi sultanu, koji je htio znati koliko ih je, s punim pravom mogli odgovoriti: Tko bi ih znao! Razasuti su nam po cijeloj stepi: gdje je humak, tu je i kozak.”
Navest ćemo stav Vitomira Vuletića („Ruska književnost XIX veka“) koji je također spominjao ove elemente: “Čitava povest je i koncipirana na Gogoljevoj predstavi kozaštva izgrađenog na osnovama folklora.
Faktografska tačnost, prirodno, nas ne zanima, već umetnička izvornost koja impresionira. Gogolj je svoju povest gradio kao narodni epos, legendu, na svoje junake je gledao sa istorijske distance, koja mu je omogućavala da ih vidi u gorostasnim dimenzijama. Tako čitava povest i deluje kao homerovski intonirani ep, pregnantan legendarnim osećanjem sveta.”
Buljbina vojska biva poražena i odvedena u ropstvo, a jedini se spasava Taras Buljba. Posljednje poglavlje je napisano tako što se pripovjedanje objektivira pozivanjem na historijske spise i hronike, a opisuje se, u obliku izvještaja, ofanziva velike kozačke vojske koja se skupila na granicama Ukrajine. Potom se roman završava detaljnijim opisivanjem događaja koji se tiču glavnog lika, Tarasa Buljbe, sada vođe jednog puka, koji se sveti zbog smrti svoga starijega sina Ostapa, zarobljenog i kasnije pogubljenog u Dubnu, radi čega pustoši gradove po cijeloj Poljskoj, a na kraju biva uhvaćen, te spaljen na lomači.
Ukrajinski folklor je tipičan primjer jedne autentične narodne kulture, koja pokušava da očuva svoj integritet. Spomenuti folklor je duboko uronjen u pod-svijest tog naroda, i način na koji se prenosi s generacije na generaciju poznat je samo ukrajinskim ljudima. Međutim, ta autentična slavenska kultura biva izložena nasrtajima od davnina, o čemu čitamo i u epu „Taras Buljba“. S druge strane, to je i tema Heineovog eseja „Bogovi u egzilu“, jer se autentična evropska, olimpska starogrčka religija, nije mogla da odbrani od širenja kršćanstva, koje je u to vrijeme počelo zadobijati formu svjetske religije, kao što je kršćanstvo i danas globalna religija, kojoj ne može parirati niti jedna druga. U tom smislu globalni sistemi prave pritisak na autentične narodne, pogotovo slavenske kulture. To smo vidjeli na primjeru raspada bivše Jugoslavije, tokom devedesetih, a to vidimo i sada u modernoj Ukrajini, čija je državnost dovedena u pitanje. Istraživanje pod-svijesti naroda, koje je izloženo potiskivanju, zaista je zanimljiv sociološki poduhvat, jer spomenuto „potiskivanje“ može da izazove psihičke poremećaje, individualne i kolektivne. To Nesvjesno, koje je izloženo potiskivanju, uvijek može da „proključa“, kao krater vulkana. Također, u današnjem vremenu globalizacije i robotizacije, folklor i narodna kultura se razaraju, i prevode u jedan viši, globalni okvir. Tako neki veliki projekti, kakav je Evropska Unija, imaju i negativan uticaj na autentične istočno-evropske slavenske kulture, jer ih razaraju u procesima integracije.
Evropska kultura je zasnovana na jako „zgusnutom“ procesu nasljeđivanja, a nevidljivi prostori potisnutog su jedan duhovni labirint, koji živi ispod površine tog kontinenta. Najveći dio evropske kulture je potisnut ispod površine, kao santa leda, čiji se samo mali dio vidi iznad površine vode, a sve ostalo je negdje u dubinama. Više hiljada godina memorije, mitova i drugih fenomena živi, ali u potisnutom obliku, u podzemnim labirintima kontinenta. „Bogovi u egzilu“, Heinricha Heinea samo su preteče civilizacijskih procesa emigracije i identiteta, koji su kao takvi svoj najširi zamah dobili u 20-tom stoljeću, što je bila posljedica Svjetskih ratova.
Evo kako Heine piše povodom toga –Tužna sudbina izbjeglice nije mimoišla niti slavnog Krona, heroja antičkih mitova: „Kad se dogodila nesretna katastrofa, kad je proglašena vladavina križa, patnje, iselio se i veliki Kron i nestao je u metežu seoba naroda.“
Možda je Carstvo sjenki u koje silazi Odisej prilikom svog povratka iz Troje samo slutnja tog podzemnog svijeta, koji je mnogo prostraniji i bogatiji, nego trenutačni svijet iznad površine, koji živi samo u sadašnjosti. Folklor isto tako ključa iz tog podzemnog vrela, jer je sazdan od prirodnih sokova.
Dante je u „Paklu“ uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolumba, „prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca“. Mašta je zaplovila prema Novom svijetu prije nego što su španjolske karavele digle jedra.
Da li će se narodna kultura u današnjem vremenu oduprijeti silikonskoj poplavi u procesima robotizacije, koja prati globalizaciju? U Ukrajini vidimo da se događa upravo taj sukob. Nije se zgorega još malo pozabaviti tim imaginarnim podzemnim labirintom, koji se nalazi „ispod“ evropskog kontinenta, što je možda i Carstvo sjenki, u koje se spuštaju duše nakon smrti.
Evo još nekoliko zanimljivih primjera iz eseja „Bogovi u egzilu“: Heine piše da je Merkur u isto vrijeme bio bog lopova i trgovaca, i bilo je prirodno da bi trebao biti u skladu sa svojim talentima, prilikom odabira maske, koja će ga skriti. Bio je najdomišljatiji od Olimpijaca, izumio je kornjačinu liru i sunčev plin, krao je od ljudi i Bogova, a još kao dijete bio je mali Kalmonije, koji je kliznuo iz kolijevke da ukrade par goveda. Njegova dugogodišnja praksa kao vodiča sjena, učinila ga je posebno prikladnim za otpremanje duša, za čiji je transport na bijeli otok, on bio zadužen.
U „Bogovima u egzilu“, Heinrich Heine dalje piše: „U eseju o legendi o Faustu dovoljno sam raspravljao o popularnim vjerovanjima, koja se tiču Plutonovog kraljevstva i njega samog. Tamo sam pokazao kako je staro kraljevstvo sjena postalo do krajnosti razvijeni pakao i kako je stari, mračni vladar istog postao potpuno demonizoran. Ali samo zbog stila propovjedaonice crkve, stvari zvuče tako drečavo; unatoč kršćanskoj anatemi, Plutonov stav je ostao u biti isti. On, bog podzemlja, i njegov brat Neptun, bog mora, nisu emigrirali kao drugi bogovi, te su i nakon trijumfa kršćanstva ostali u svome domenu i elementu.“
Neptun je tako ostao vladar vodenog kraljevstva, kao što je Pluton ostao princ podzemlja, premda je pretvoren u đavola. Spominje se i njihov brat Jupiter, treći Saturnov sin, koji je nakon očevog pada stekao vlast nad nebom; bio je bezbrižan kao kralj svijeta na Olimpu, sa svom svojom sjajnom pratnjom nasmijanih bogova, božica i nimfi, dok je vodio svoj puk veselosti.
Ovako Heinrich Heine završava svoj esej o prognanim Bogovima – Starac na Zečjem otoku neosporno je stari Bog Jupiter, sin Saturna i Ree, bivši kralj bogova. Ptica uz njega očito je orao koji je nekad nosio svoje strašne munje u svojim kandžama. A stara koza je po svoj prilici bila niko drugi nego Althea, stara dojilja koja je dojila boga na Kreti, a sada ga ponovo hrani svojim mlijekom u progonstvu.
POSLJEDNJA BITKA TARASA BULJBE
Potrebno je vratiti se epu „Taras Buljba“ nakratko. Ono što usložnjava radnju je ulazak Buljbinog sina Andrija u opsjednuti grad, te njegova izdaja, prelaz u protivničku vojsku zbog vojvodine kćeri, u koju se zaljubio. Prolazeći noću preko trga okupiranog grada Andrij posmatra unesrećene, bolesne i izgladnjele koji leže uz ulicu, na zemlji. Taras Buljba saznaje za izdaju svoga sina Andrija, i ne vjerujući, ostaje sa pola vojske, kao njen zapovjednik, kraj zidina Dubna, jer se nadao da mu je sin zarobljenik, a ne izdajica drugova, dok je druga polovina vojske otišla za Tatarima, koji su u njihovom odsustvu opljačkali grad Seč. Pod gradom Dubnom se povela posljednja bitka: “Gradska se kapija otvori i kroz nju izleti husarski polk, ponos cijele konjice. Svi su konjanici do jednoga jahali na doratastim kabardincima. Pred svima jurio je vitez plahovitiji i ljepši od svih; crna mu je kosa lepršala ispod mjedenoga šljema i vijorila mu oko ruke povezana traka, izvezena rukom prve ljepotice. Taras se prenerazi kad u njemu prepozna Andrija.” S jedne strane kapije stoji na čelu vojske otac, Taras Buljba, dok je vođa neprijateljske vojske njegov sin Andrij. Situacija je veoma slična onoj iz Eshilove tragedije „Sedmorica protiv Tebe“, u kojoj se braća Eteokle i Polinik bore na jednim od sedam tebanskih kapija.
Baš kao i u vrijeme „Tarasa Buljbe“ i danas svjedočimo okupiranim gradovima. Oni koji imaju nesreću da se nađu unutar obruča možda dođu do ruba Carstva sjenki. To je mjesto najžilavijeg otpora, koji nadahnjuje borce protiv zemaljskih tirana. Onaj ko izbjegne Carstvo sjenki, možda završi u progonstvu na nekom idiličnom otoku „Blaženih“, kao i antički Bogovi u svoje vrijeme.
Tek kada je Antigona zgotovila i servirala šnenokle, progovorio je pravi Sofokle.
Sumrak stare i rađanje nove epohe ostavlja svoje biljege i na sudbinama umjetnika.
Krleža je ovako opisao Mikelanđela i njegovu borbu sa Carstvom sjenki;
“Dolazi Michelangelo Buonarroti. Njegove su geste i kretnje samlivene i teške. Lice mu je obrašteno dugom, pustinjačkom, kovrčavom bradom i poštrcano bojama, te se pričinja, kao da nosi groznu, iznakaženu, demonsku krinku. U naručju ima bijele ruže te ih sipa po skelama.” To je prvo stupanje na pozornicu umjetnika čiji je duh pred velikim iskušenjima, i koji sumnja u svrhu svoga rada, jer Nebo iznad njega je nijemo, i ono ne odgovara na njegove vapaje, niti mu daje potvrde da je njegov izbor ispravan, da njegovo stvaranje umjetnosti ima smisla. Ta dilema muči svakoga umjetnika, jer on na ovome svijetu ne dobija satisfakciju za svoj rad, a neki viši poredak koji bi mu trebao dati potvrdu da je njegov izbor ispravan i da njegov golemi trud ima smisla – mu ne daje nikakav znak, niti umjetnik ima neku potvrdu da sveti likovi koje on slika na zidovima Crkve posjeduju svoju egzistenciju u tim dalekim prostranstvima Nebesa, gdje se nalazi Carstvo Božje, koje jedino umjetnicima i može dati neku satisfakciju, budući da je ovaj svijet u kandžama Nečastivog i da je porok jedino što cvjeta na ovome Svijetu.
Marko Raguž
Sarajevo. Jesen 2022.
(Foto: Dante – Groteskna slika politike)