Ja sam posmatrač. Sad to već sasvim pouzdano znam. Ako sam se do prije mjeseci i nedjelja i kolebao, sumnjao, oko toga šta je zapravo moje pravo zanimanje, sada to nije ni malo pod znakom pitanja. Ja sam posmatrač.
Bez sumnje, ja i dalje radim u onoj prodavnici. Market srednje veličine ali širokog asortimana: od čarapa za jednokratnu upotrebu iz Turske, slanog pršuta iz podlovćenskih sela, italijanske „mocarele“, tava, tiganja, lonaca, zdjela za isključivo kuvanje jela na pari, i, svakako, onog obaveznog espapa svih ekskluzivnih prodavnica ovog tipa: dječjih lizala u obliku pačjeg kljuna, koji je nekada, moguće, pripadao Patku Dači, lično, a sad, poput kakve starmale, bizarno-opscene dendijere sablasno zovu potencijalne kupce u pomoć.
I baš činjenica da zapažam takve stvari, a još i više sposobnost da ih predočim sebi kao sasvim žive i prisne objekte, uvjerila me je u to da je moje glavno i osnovno životno zanimanje – biti posmatrač.
Ono čime se, zaista, bavim svaki dan i za šta, na koncu, i primam malu ali, istina, zagarantovanu apanažu, jeste dio posla u okviru ove maloprodajne trgovine koji se tiče primanja, zavođenja u trgovinske knjige i magacioniranja pristigle robe, koja, uhodanim tempom, dolazi svakog jutra manje-više u isto vrijeme: oko pola osam ujutro stiže prvi kamion s litrama kartonskog pakovanja mlijeka i jogurta, piva, toalet-papira, sokova i nečega za šta nikad nisam otkrio koja mu je svrha- takozvanih energetskih pića; sem ako nije ta da ih hrpimice, za vrijeme školskog odmora, čete đaka iz obližnje škole, arče i nemilice ispijaju tu odmah ispred moje prodavnice, usput grickajući nekakve smežurane pica–kifle, čiji mi je dublji smisao bio još zagonetniji.
Da se ne lažemo, ja sam samo posmatrač, nisam nikakav filozof. Odijelo koje nosim u vrijeme svoje radne smjene sivi je neki prsluk koji obgrljuje moju još sivlju košulju bez kragne. Možda i ona pokušava glumiti nešto veće nego što je zaista: nikakva, zapravo, okrugla, “ruska” kragna, tek nekakva zapravo ” mesarska” kecelja, da ironija bude jos veća, pri dnu nepostojećeg revera, zapučka, nalazi se kao nekava pločica poput znamenja na generalskim ibertanima, adresa firme od nešto grubljeg sukna: ” Ontario. Kanada”.
Da, bilo je vrijeme kad sam zaista planirao i – jos gore, činio- stvari da se nekako odvučem do tog Ontarija. U početku, bio je ogroman entuzijazam u pogledu moje selidbe. Manje- više svi oko mene su bili uvjereni da zaista konačno odlazim u zemlju zuđene slobode, mira, prosperiteta i pravde. Svi potrebni papiri i uvjerenja bili su prikupljeni. Svi, osim jednog, ili dva, po svoj prilici. Nedostajali su mi dokumenti o ranjavanju, logorskim torturama, invaliditetu, mješovitom braku. Ispada da mi je mnogo toga falilo ali ja sam se uzdao u libertinizam tamošnjih zakona te da će umni pravnoredarstvenici zaobići sve te sitnice i progledati mi kroz prste.
Posmatrati- to prije svega znači navuci zastor ispred sebe, praviti se da si nevidljiv, a u stvari, sve vidjeti. Tako sam upravo navukao zavjesu nad svojom propalom šansom za odlazak kad su mi onog sumornog beogradskog jutra u ambasadi saopštili da je moja aplikacija za iseljenje odbijena. Odvukao sam se, drhteći, do prve kafane u rezidecijalnom konzulskom krugu, bircuza što je mirisao na pasulj i zeljezničarsko pivo, i uz par konjaka ubrzo prestao misliti na sve. Nekoliko tek metara dijelilo me je od napola izbrisane freske na zidu: neko blijedo kolo isprepletenih ruku, po svoj prilici na avgustovskoj pržini, na otavi, na smežuranoj travi pod opancima nalik kljunu poskoka. Gledao sam izukrštane ruke igrača u kolu i sparivao ih odmah s ukočenim drvenim pregradama baklavastog preplepeta; gledao sam bakreno žuckaste pepeljare ulupljenih oboda na bijelim stonjacima; slanike rupičastih kapica i male ćilibarskosmeđe bočice ulja. Obično tad na sto sleti neka muva.
Ne, nije bilo nikoga da bi se pojavio i izvukao me iz mog melanholičnog stanja, iz tog pažljivog, minucioznog lova na sve moguće sitnice koje su me mučile u toj prostoriji. Jedino neka blijedoprozirna zavjesa u kutu stakla što je gledalo na ulicu. A tamo se uporno odvijao kao nekakav navijeni mehanizam sastavljen od figura prolaznika, automobila, ponekog ukletog goluba
što je stajao na raskrsnici kao da čeka da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Zavjesa je ipak pružala kakav-takav zaklon, niko se i prolazu nije baš mogao ni za trenutak zagledati u moje oči, pretpostavljam premrežene crvenim žilicama kapilara, kao pukovom mrežom u koju se nagonski hvataju svekolike bubice.
Tad je sve počelo, i nije moglo da stane da se razvija: moja sklonost da se uvijek povlačim iza neke od plastičnih polica u prodavnici, kako bih bio što vise nevidljiv. Redovni kupci koji su oblijetali oko šarenog asortimana izložene robe, konzervi ribe, kečapa, plastičnih boca ulja, čokoladica i čipsa, mogli su me vidjeti samo kao sjenu koja zaleprša u dnu njihovog pogleda, nikako moje vješto eskiviranje susreta, a još manje razgovora, o nekom slučajnom dodiru da i ne govorimo. Navlačio sam tako svoj sjenoviti, nevidljivi, tamni kalpak na lice, a kad bih, po nuždi, a i to se moralo, izmijenio par neophodnih riječi s kolegama, moj glas se morao činiti kao da dolazi iz nekog mjesta ispod moje čvrsto sklopljene lobanje, kao ispod šljema austrougarskih vojaka iz Prvog svjetskog rata: metalni zvuk, robotizirano grgljanje.
što sam vise nastojao da budem nevidljiv, neopažljiv ( a i tome mi je izdašno pomagalo i moje trenutno zanimanje skromnog magacionera) , čula su mi postajala sve izoštrenija. Nisam mogao ostati ravnodušan na sve akustičke i vizuelne provokacije koje su pristizale sa svih strana. Obični dani koji su se smjenjivali nadamnom, šuštali su poput snopova slame bačene na kakav stog sjena; dolazio sam na posao rano u jutro, navlačio svoj neprobojni pancir ćutanja, i odlazio popodne u svoj stan. To je zapravo bila jedna majušna sobica u naselju blizu morske obale; sumorna stara kućerina nagrizena vlagom i morskom plijesni, a u prizemlju ja, u svom logu, skutren poput pauka. Da, otvarao bih tu, s vremena na vrijeme ladicu svog stola ( pored ohrdanog ormana, dva ili tri kuhinjska pretinca iznad lavaboa, jedne fotelje prošupljenog sjedišta od spužve koja je vazda ispuštala miris nalik mačijoj mokraci, to su bili i jedini komadi namještaja u ovoj sobi), i iz nje vadio jedinu poputbinu koju sam uspio izvući iz onog pogroma. Da, zaboravio sam reći da sam učestvovao u jednom sad već davnom ratu, kome se svrha i smisao nije znala ni onda, a sada je već potpuno iščiljela. Iz te katastrofe ostala su mi samo dva primjerka stripa pod patetičnim nazivom: ” Čelicna kandza”. Sjećam se da sam ih nabavio još onda kad sam imao oko sedam godina, klinac beznadno zaljubljen u šarene ” crtane novele”, a imao sam ih onda na desetine. Sad su mi preostala samo ta dva primjerka, posuknula od vremena, iskrzana od listanja i izgrebanih naslovnica.
” Čelicna kandža” bila je pripovijest o britanskom špijunu, koji je prilikom jedne nesreće u nekoj laboratoriji, dobio sposobnost da bude nevidljiv. Umjesto desne ruke imao je pesnicu od čelika, poput rukavica srednjovjekovnih vitezova. Jedino je ona ostajala vidljiva kad bi se špijun prikačio na neki električni izvor, a bila je opskrbljena velikom količinom čudnih spravica koje su mu pomagale u njegovim akcijama u borbi s kriminalom.
Kad sam bio mali, molio sam oca da mi u fabrici napravi jednu takvu rukavicu, ali čini se da je to za njega bio isuviše komplikovan posao. Tako mi je preostalo samo da zamišljam da imam tu gvozdenu ruku.
Rastvorio sam strip na stolu i zapalio cigaretu. Posmatrao sam svoju šaku: iz zažarenog vrha cigare izvijao se dim spram oblačnog sutona koji se stao spuštati na utihlo more. Nije bilo čelične kandže, a činilo se da nije bilo ni mene u toj sivoj sobi koju su već prepplavile duboke sjene nadolazeće noći. Moja čelična rukavica je nevidljiva, a i sam sam nevidljiv, kao da sam to rekao sebi u tišini prazne sobe metalnim glasom.
Ostalo mi je samo da zgnječim opušak, sklopim oči, ugasim svijet. Da ne posmatram više.
Nedeljko Simanić
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”
—
