Kuriozitet da se prvoj i posljednjoj, za života objavljenoj, knjizi poezije Raditi je zamorno (1936) obradovao izgnanstvu, na jugu Italije gdje mu je fašistička vlast odredila kućni pritvor zbog antirežimskih uvjerenja, čini Pavezeov pjesnički put više nego zanimljivim.
Izolovan, o zbirci čuo je negativne ocjene, prvenstveno od uvijek pripravnih salonskih kritičara naklonjenih tada vladajućem hermetizmu i hermelinski čistoj poeziji za koje je narativna jezgra njegove veristički obojene poezije predstavljala jeretičku nepoznanicu. Oslanjajući višestruke pjesničke projekcije na Vitmena i inovacije u sjevernoameričkoj literaturi, kao i neke domaće spisatelje, pišući pisma u formi vježbe i naivne sutonaške stihove, Paveze se strpljivo pripremao za najprokletiji zanat. Već 1937. godine počinje dnevnik Umijeće življenja, piše epistole i mini romane svjestan da će njihovi estetički dometi ostati u sjenci poezije uprkos nagradi Strega za Mjesec i krijesove (1950).
Kao svjedok ekspanzije američke kulture, opsjednut tendencijama zapadne književnosti, prihvatiće diskutabilan stav da ovještali sistem evropske umjetnosti utemeljen na slavi i tradiciji Mediterana, ne funkcioniše tako skladno da može parirati Americi i njenom punokrvnom građanskom zamahu, nebitno da li je pozitivan ili destruktivan. Nadahnut takvom dinamikom života, interesovala ga je isključivo živost što je opet nesvjesna posljedica njegovog sredozemnog duha otvorenog za lutanja i utopiju. Podstaknut primamljivošću engleskog jezika prevodi vodeće američke pisce – Melvila i Pasosa. Iako je živio u Torinu, boravci na selu doprinijeli su da dio zapadnjačke doktrine podredi različnom koloritu Pjemontea, otrgne iz njegove dokolice svoju psihosociološku nit i pozicionira je u živahnu, dvojnu, rustično-urbanu razglednicu pozlaćenu jodom nevidljivog, ali naslućenog mora. Taj eksperiment nazvan novim objekti- vizmom lišava suvoparnog opserviranja stvarnosti samim tim što ga karakteriše odmjerena dijalektalna slika diskolije i posvećenost neobuzdanom bitisanju. Takođe, smatra da život i iskušenja isključuju optimizam dok je trajanje osmišljeno traženjem prijatelja i identiteta u njima. Kroz ambijent elastičnog sažimanja seoskog i gradskog štimunga, do tančina percipira južnjačku fjaku i dosadu gdje slast od nerada uzrokuje sjutrašnjicu takođe ispunjenu ljenčarenjem i skitnjama.
Pod zajedničkim imeniteljem –elegijom – prikazan je težački život razvrstan u nekoliko tema uramljenih epizodama kao što su dezorijentisanost, vo- đenje ljubavi na stepenicama, bježanje od kuće, žagor gradskih ulica u kojima uživa jer mirišu na šarm odisejstva, erotičnost preplanulih djevojaka i druge. Takav poetski krug obuhvata fenomen povratka u dan kad ljudi južnjačke duše požele smiraj i pokornu ženu što ih čeka godinama. Viđenu kroz tradicionalnu lupu i opsjednut njenim čarima, u svojim metaforičkim brzacima i fantastičnim koloritima bez boje, ovaj pjesnik paradoksa ženu doživljava dvojako: između galantnosti i ekstaze, poslovičnosti i pohote, salonske hladnoće i nudizma, stida seljančice i osame prostitutke lezbijskih sklonosti. U takvim metonimijskim obradama, kao bogomdan, eros predstavlja čin stvaranja. Istovremeno, govorenje šutnjom uz vino i priču o ostavljenim ženama, monotonija juga, uspomene na egzotične zemlje, žal za lučkim damama noći i sjećanje na negdašnju moć, zaborav sebe, autoironija i brzi kapilari ulica – lirski su odjeci učaurenog meridionalnog svijeta koji izumire, ciklično se sužava i postoji da ne bi bio zaboravljen. Naoko maskiran tzv. dijalektikom pejzaža i delikatnim odnosima urbano/ruralno koje nameće nedoumicu ostati ili otići, Pavezeovo mediteranstvo toliko se suptilno doima da podsjeća na nečujnu akrobatiku udova gole kupačice dok roni tražeći perle. Tako u osinjaku ulica otkrivamo brodolome i vođeni nostalgijom tražimo sudbinu da zbog živih boja žene žrtvujemo sve što imamo i nemamo. Uprkos tragici života, pjesnik u ogledalu mora vidi njegove lomove i vjeruje u duh trajanja što ilustruje više nego efektnim stihovima – Uvijek će biti mora, i tek kad iščezne njegova čamotinja nastaće velika praznina. Sjedinjujući lirske sekvence iz prozaičnosti luka i sela i narativna pronicanja u snove, samoću i starost, kao znak prokletstva, Pavezeova poetska ispovijest – toplija od ženskog tijela i hladnija od riskantnog sjutra – kao neprikosnovenu ljubav usvaja more. To potkrepljuju čudesni, meditacijom pigmentirani stihovi spiritualne posvećenosti, klokotave melodije i pakirskog svojstva – U ovom času u postelji/je i snena žena koja bi vodila ljubav/da nije sama. Polako, čovjek se skida/i nag, kao daleka žena, ulazi u more.
Držeći se sentimentalnog pripovjedačkog lirizma i složene kompozicije, Paveze je traume i radosti osvještao poezijom limesa, granicom svakodnevice i nomadstva, baš kao što je na onaj svijet otišao kao junakinja romana Među usamljenim ženama popivši preveliku dozu praška za spava- nje da bi se poezijom imenovao i živio u sredozemnoj književnosti.
