Ljude muče (kako kaže jedna stara grčka izreka2) misli što ih imaju o stvarima, a ne stvari same. Učinili bismo velik korak u ublažavanju svog bijednog ljudskog života kad bismo mogli postići da ta tvrdnja bude u potpunosti valjana svugdje i svagda. Jer, ako je zlo ušlo u naš život samo putem suda što ga o njemu imamo, čini se da bi moglo biti u našoj moći da se na nj ne osvrćemo nego da ga okrenemo na dobro. Ako se stvari predaju nama na odluku, zašto mi ne bismo njima ovladali i učinili ih da budu onakvima kakve mi želimo? Ako ono što mi nazivamo zlom i mukom nije samo po sebi ni zlo ni muka, jer ih takvima čini samo naš sud, u nama postoji moć da ih promijenimo. A kad jednom imamo mogućnost izbora, kad nas nitko na to ne sili, mi smo odista čudnovato ludi kad se uzbuđujemo za ono što nam pričinja najviše nevolja i kad bolesti, bijedi i preziru dajemo gorak i neugodan okus, a mogli bismo mu dati dobar i ugodan, te, ako nam slučaj već daje samo građu, na nama je da toj građi damo oblik. I sada, ako ono što mi nazivamo zlom nije takvo po sebi ili barem u onolikoj mjeri kako ga mi vidimo, neka ovisi o nama da mu damo drugačiji okus i drugačije lice (jer opet dođe na isto) i zato pogledajmo kako se to može održati.
Ako bi sama bit tih stvari kojih se mi bojimo imala moć da se nastani u nama po svojoj vlastitoj odluci i volji, mogla bi se na isti način nastaniti i u bilo kome drugom ili u svima. Jer, svi ljudi pripadaju istoj vrsti i svi raspolažu više manje istim alatom i sredstvima za poimanje i prosuđivanje. No, različitost procjena što ih mi imamo o tim stvarima jasno pokazuje da one u nas ulaze na različit način; jedan će ih primiti u njihovoj pravoj biti, ali će im tisuće drugih pridati drugu ili protivnu bit.
Mi cijenimo da su smrt, bijeda i bol naši glavni protivnici.
A o toj smrti koju jedni drže za najstrašniju od svih strašnih stvari, tko još ne zna da ju mnogi drže za jedinu luku spasa nakon svih oluja i nevolja ovoga života? Za jedino vrhovno dobro prirode? Za jedinu potporu našoj slobodi i za opći i brzi lijek svim nedaćama? Tko još ne zna da je jedni čekaju drhćući i puni straha, dok će je drugi podnositi lakše nego što podnose život?
Onaj se žali na njezinu lakoću:
Mors utinam pavidos vita subducere nolles,
Sed virtus te sola daret3.
No, ostavimo se tih slavnih hrabrosti. Teodor je odvratio Lizimahu koji mu je prijetio da će ga ubiti: “Velik bi podvig učinio, snagom bi muhu4 nadvisio”5. Za većinu je filozofa zapaženo da su ili hotimice preduhitrili ili pospješili i pomogli svoju smrt.
Koliko smo ljudi iz puka vidjeli kako ih vode u smrt, i to ne u običnu smrt, nego u smrt pomiješanu sa sramotom, a ponekad i s teškim mukama, a ti su ljudi u smrt išli tako sigurni u sebe, jedni iz tvrdokornosti, a drugi iz prirođene priprostosti, da nismo mogli pri tome vidjeti bilo što što bi izmijenilo njihovo obično stanje; neki bi prije posvršavali svoje domaće poslove, preporučujući se svojim prijateljima, pjevajući, govoreći i zabavljajući narod, pa čak bi ponekad i dobacivali riječi šale i pili uzdravlje svojim poznanicima, baš onako kao što je činio i Sokrat. Jedan čovjek, kojega su vodili na vješala, upozoravao je svoje uznike da nisu pošli pravim putem, jer, govorio im je: “Ovo nije prava ulica, jer ako njome krenemo, moj će me mesar pograbiti za vrat zbog jednog starog duga.” Drugi je govorio krvniku da mu ne dodiruje vrat da se ne bi zagrcnuo od smijeha, jer je na tom mjestu škakljiv.
A jedan je svom ispovjedniku, koji mu je obećavao da će iste večeri večerati s našim Gospodinom, ovako odgovorio: “Pođite na večeru vi, jer ja danas postim.” Jedan drugi je zatražio čašu vode, pa kad se krvnik prvi iz zdjele napio rekao mu je da on neće piti nakon njega da ne bi dobio kapavac. Svi su čuli priču o onom Pikardijcu kojemu su, kad je već bio pod vješalima, priveli jednu drolju da je (kao što naši zakoni ponekad dopuštaju), ako hoće, oženi i da će tako spasiti glavu; on ju je dobro pogledao i opazio da hramlje na jednu nogu i podviknuo krvniku: “Vezuj, vezuj, zar ne vidiš da je šepava?!”
Isto tako se priča da je u zemlji Danskoj jedan čovjek bio osuđen na glavosijek i da su mu pred samim krvnikovim panjem postavili isti uvjet, ali on ga je odbio, jer je žena koju su mu ponudili imala otromboljene obraze i odveć šiljast nos.6 A u gradu Tuluzi jedan je sluga, kad je bio optužen s krivovjerstva, za svoju jedinu vjeru iskazao onu svoga gospodara, mladog školarca, koji je bio zajedno s njim u tamnici i radije je podnio smrt nego da bi povjerovao kako njegov gospodar može biti u krivu. Čitamo7 i ovo o stanovnicima grada Arrasa: kad je kralj Ludovik Jedanaesti zauzeo grad, našao se veći broj onih koji su radije pošli na vješala nego da s drugima uzvikuju “Živio Kralj!”
U kraljevstvu Narsinga još i dandanas žive pokapaju žene svojih svećenika s njihovim mrtvim muževima. Sve druge žene spaljuju žive na sprovodu njihovih muževa, a one to ne samo postojano nego i veselo prihvaćaju. A kad se spaljuje tijelo njihova umrlog Kralja, sve njegove žene i priležnice, njegovi ljubimci i svakojaki sluge i časnici, kojih ima sva sila, veselo hrle prema lomači da se bace u oganj sa svojim gospodarom i reklo bi se da im je čast da budu zajedno s njime u smrti.8 Među tim priprostim dušama raznih šaljivaca našlo se i onih koje nije napuštala njihova dobra volja ni na samom času smrti. Onaj, kojemu je krvnik htio pospješiti korak, uzviknuo je: “Vozi, galijo!” jer je to bila njegova najčešća poštapalica. A jedan drugi, kojega su umirućeg polegli kraj ognjišta na slamu, kad ga je liječnik pitao gdje ga bol muči, odgovorio je: “Između klupe i vatre”, a svećeniku, koji je bio došao da mu podijeli posljednju pomast i tražio mu stopala, već sva osušena i ukočena zbog bolesti, reče: “Naći ćete ih na dnu mojih nogu”. Čovjeka koji ga je pozivao da se pođe preporučiti Bogu upitao je: “Zašto, tko tamo ide?”, a čovjek mu je odgovorio: “Ako to bude po Njegovoj svetoj volji, bit ćeš ti.” – “A hoću li biti do sutra uvečer?” – “Samo se Njemu preporuči i bit ćeš tamo vrlo brzo.” – “Onda je bolje da mu svoje preporuke sam predam.”9
Za vrijeme naših posljednjih ratova oko Milana, nakon tolikih zauzimanja gradova i neprestanih mijenjanja gospodara, narod je već bio izgubio strpljenje i toliko se privikao na smrt da je, kako sam od svog oca čuo, dvadeset i pet viđenijih ljudi u samo jednom tjednu počinilo samoubojstvo. Taj je događaj sličan onome što se priča o građanima Ksantosa, 10 koji su, opsjedani od Bruta, pokazali toliku žeđ za smrću da su muževi, žene i djeca bez razlike letjeli u smrt tako da ih ništa nije moglo odvratiti od njihove želje da izbjegnu dalje živ-ljenje. Brut ih je na kraju uspio spasiti veoma mali broj11.
Svako je uvjerenje dovoljno jako da ga se prihvati pod cijenu života. Prvi članak one lijepe prisege što su je Grci učinili i poštovali za vrijeme medskog12 rata govorio je o tome da će svatko radije zamijeniti život smrću nego svoje zakone perzijskima.13 Koliko li tek ljudi vidimo u ratovima između Turaka i Grka koji će radije podnijeti smrt u teškim mukama nego da ih pred krštenje obrežu! Primjer je to koji vidimo u svim vrstama religija.
Kad su kraljevi kastilski iz svojih zemalja protjerali Židove, kralj Ivan Portugiški14 dopustio im je da se za osam škuda po glavi sklone kod njega, ali pod uvjetom da će određenog dana morati napustiti njegovu zemlju, a on im je obećao dati brodove koji će ih prevesti u Afriku. Kad je došao taj dan, a rečeno im je da će oni koji se ne pokore toj zapovijedi ostati u kraljevstvu kao roblje, brodovi su im dani, ali na vrlo škrt način, pa su s onima koji su se uspjeli ukrcati mornari grubo i neljudski postupali, vozeći ih sad ovamo sad onamo sve dok ovi nisu potrošili svu svoju hranu i bili prisiljeni kupovati je od posade, i to toliko skupo i uz tolika otezanja da su ih na kraju gole i bose iskrcali. Kad je glas o tom neljudskom postupku dopro do onih koji bijahu ostali, najveći se broj njih ipak odluči na ropstvo, a neki su se počeli graditi kao da će promijeniti vjeru. Došavši na prijestolje, Emanuel15 im najprije podari slobodu, ali se ubrzo predomisli i odredi im rok u kojem će se iseliti iz zemlje odredivši im tri luke za iseljenje.
Mislio je, kaže Osorius16, najbolji latinski povjesničar našega doba, kad slobodom koju im je dao nije postigao da se obrate na kršćanstvo, da će to postići predajući ih na milost i nemilost mornarima kao i njihove prethodnike i prisiljavajući ih da napuste zemlju, u kojoj su bili vični bogato živjeti, a sad će biti izloženi neizvjesnosti u stranom i nepoznatom svijetu. No, kad je vidio da ga je nada iznevjerila i da su oni svi čvrsto ostali pri svojoj nakani da se isele, on uskrati dvije od triju luka, koje im je bio obećao, ne bi li dugo i teško putovanje barem neke od njih navelo da promijene odluku. Ili, da će time što ih sve sakupi na jednome mjestu možda lakše postići ono što je sebi postavio za cilj. Zato je naredio da svu djecu mlađu od četrnaest godina na silu otrgnu iz ruku očeva i majki kako bi ih odveli na mjesto gdje ih neće moći ni čuti ni vidjeti i gdje će ta djeca biti poučavana u nauku naše vjere.
Kaže da je to nedjelo izazvalo strahovit prizor; prirođena povezanost djece i otaca i k tome ljubav prema njihovoj staroj vjeri učinili su da se svi podignu protiv te okrutne odluke. Posvuda se vidjelo kako očevi i majke oduzimaju sebi život i kako daju još okrutniji primjer bacajući upravo zbog ljubavi i milosrđa svoju djecu u bunare samo da izbjegnu nesmiljenosti te neljudske odredbe. Svi oni koji su ostali, zbog isteka roka koji im je bio postavljen i zato što nisu imali nikakvih sredstava za život, postadoše opet robovima. Neki su se obratili na kršćanstvo, ali čak i danas – sto godina poslije – malo Portugalaca vjeruje njihovoj vjeri ili njihovu soju iako su običaji i dugo vrijeme u tim promjenama mnogo moćniji savjetnici nego ikakva druga prisila,17 a Ciceron kaže: “Quoties non modo ductores nostri sed universi etiam exercitus ad non dubiam mortem concurrerunt”18.
Sâm sam vidio jednog od svojih bliskih prijatelja19 kako uporno traži smrt, noseći u svom srcu pravu ljubav ukorijenjenu različitim argumentima koje mi nikad ne bi dopustio da opovrgnem. U prvoj prilici koja mu se ukazala i koja mu se činila časnom, bez ikakva vidljiva razloga poletio je u smrt nošen upornom i žarkom željom da umre.
I u naše vrijeme imamo mnogo primjera o muževima, pa čak i o djeci, koji su sami sebi zadali smrt u strahu od neke ne odveć velike nedaće. A čega se, kaže jedan od Starih u svezi s ovim, sve ne bismo morali bojati ako se bojimo onoga što je kukavičko malodušje izabralo za svoje pribježište? Bi li ovdje valjalo nanizati u velikom popisu imena svih onih ljudi obaju spolova i svih staleža i svih sljedbi koji su i u najsretnijim vremenima ili postojano dočekali smrt ili je sami tražili, i to ne samo kako bi izbjegli zla ovoga života, nego neki samo da bi izbjegli život kojega su bili siti, a neki opet zato što su se nadali boljem životu s one strane? Tom popisu nikad ne bih vidio kraja. Jer, njihov je broj gotovo bezgraničan pa bi mi bilo lakše na popis staviti one koji su se smrti bojali.
Nek bude dovoljno da kažem samo ovo. Kad je Pirona Filozofa jednog dana oluja zatekla u brodu, mirio je one oko sebe koji su bili najviše preplašeni hrabreći ih primjerom malog praseta koje se nije nimalo brinulo o oluji.20 Bismo li se zato usudili reći da ova prednost koju nam daje razum i kojom se toliko hvastamo i zbog koje sami sebe držimo gospodarima i carevima svih ostalih stvorenja, hoćemo li se usuditi reći da nam je ta prednost dana samo za našu muku? Čemu služi poznavanje stvari ako mi zbog njega gubimo svoj mir i spokoj koji bismo bez njega uživali? I ako nas dovodi u gori položaj nego Pironova praščića? A razboritost, koja nam je dana za naše dobro, zar ćemo je upotrijebiti za svoju propast boreći se protiv prirode i sveopćeg reda stvari koji hoće da se svatko služi za svoj boljitak onim što ima?
Dobro, dobacit će mi neki, vaše pravilo vrijedi za smrt, ali što ćete reći za bijedu i siromaštvo? Što ćete reći za bol, koju Aristip21, Jeronim22 i većina mudraca drže za najveće zlo, a oni koji su je na riječima nijekali zar je zapravo nisu priznali.
Kad je Posidonije23 bio bolestan i kad su ga razdirale grozovite boli, došao je k njemu Pompej i ispričavao se što je izabrao tako nezgodan trenutak da ga čuje kako govori o filozofiji.
“Ne dao bog, reče mu Posidonije, da me bol toliko svlada i da me zapriječi da o njoj raspravljam i govorim!” i baci se na razglabanje puno prezira prema boli.24 Međutim, bol je nastavila po svojem i neprestano ga mučila. Na to se on ustoboči: “Uzalud ti posao, o boli, ipak neću reći da si zlo.” Ta priča, koju mudraci toliko ističu, u kakvoj je vezi s preziranjem boli? Raspravlja samo o riječi, a ako ga se muke i teške rane ne tiču, zašto onda on prekida svoj govor? Zašto misli da mnogo čini time što je ne naziva zlom?
Ovdje nije sve u sposobnosti zamišljanja. Naša se mašta može baviti i drugim stvarima, a baš ovdje pravo znanje igra svoju ulogu. Naša su ćutila tome najbolji svjedoci, Qui nisi sunt veri, ratio quoque falsa sit omnis25. Hoćemo li uvjeriti vlastitu kožu da ju udarci ostrugom samo škaklju? Ili svoj okus da je tekućina iscijeđena iz aloja slatka kao vino iz Gravesa26? U tome je s Pironovim praščićem isto što i s nama. Doduše, on se ne boji smrti, ali ako ga počnemo udarati, on će i te kako cviliti i od boli poskakivati.
Hoćemo li promijeniti opći prirodni zakon koji sve što je živo pod suncem tjera da drhti pod snagom boli? Čak i stabla čini se da jecaju pod udarcima koje im zadajemo. Smrt se osjeća samo u mislima, to više što je to nešto što se događa u trenu:
Aut fuit, aut veniet, nihil est presentis in illa27,
Morsque minus poena quam mora mortis habet28.
Tisuće životinja, tisuće ljudi radije će umrijeti nego se osjećati ugroženima. I, doista, ono za što kažemo da se najviše bojimo u smrti jest upravo bol, njezina redovita prethodnica. Ipak, ako je vjerovati jednom od svetih otaca: “Malum mortem non facit, nisi quod sequitur mortem”29. A ja bih možda dodao da ni ono što je prije nje ni ono što dolazi nakon nje nije stvar same smrti. Mi krivo mislimo.
Iz iskustva znam da je teško podnošenje misli na smrt ono što čini da teško podnosimo bol i da tu bol osjećamo dvostruko mučnom zato što nam prijeti smrću. No, kad razum osuđuje naše malodušje zato što se plašimo tako nenadane, tako neizbježive i tako nesvjesne stvari, mi radije prihvaćamo drugu izliku koja nam se čini više oprostivom.
Sa svim nevoljama koje sa sobom nose samo zlo mi postupamo kao sa stvarima koje nisu pogibeljne; tako kad nas bole zubi ili kad patimo od uloga, pa ne znam kako da su boli teške, samo da nisu smrtonosne, tko će ih uvrstiti u popis zala? Pretpostavimo, dakle, da u smrti vidimo u prvom redu bol. Jednako kao što se siromaštva bojimo samo zato što nam donosi nevolje, žeđ, glad, studen, vrućinu, besanicu i što čini da patimo.
I tako smo zaokupljeni samo onim što nanosi bol. Dopuštam da je to najgora nevolja našega bića i to rado priznajem, jer ja sam čovjek koji ju mrzi i koji ju isto toliko izbjegava zato što do danas – neka bude Bogu hvala – nisam imao velikog posla s njom. Ali, na nama je, ako je već ne možemo uništiti, barem da je umanjimo strpljenjem, a kad se ona domogne našeg tijela, da uza sve to održimo duh i razum u dobru stanju. Da tome nije tako, tko bi ikada bio na toliku cijenu postavio krepost, hrabrost, snagu, plemenitost i odlučnost? Na čemu bi se one iskazale kad više ne bi bilo boli kojoj valja prkositi: “avida est periculi virtus”30. Kad se ne bi moralo ležati na tvrdu, kad se ne bi moralo pod oklopom podnositi podnevnu žegu, hraniti se mesom konja ili magarca, vidjeti sebe na komade izrezanoga, podnositi da ti vade zrno iz kostiju, da ti meso šivaju, da ti živu ranu pale i po njoj kopaju, gdje bismo stekli tu prednost što je hoćemo imati nad prostim pukom? Bježati od zla i boli, kako kažu Mudraci, isto su tako pametna djela, ali ono koje je najpoželjnije jest ono kod kojega se najviše mučimo. “Non enim hilaritate, nec lascivia, nec risu, aut joco comite levitatis, sed sape etiam tristes firmitate et constantia sunt beati”31. Zbog tog je razloga bilo nemoguće uvjeriti naše očeve da pobjede izvojevane golom silom i ratnom srećom nisu ništa probitačnije nego one koje se postižu u sigurnosti mudrim odlukama i vještinom:
Laetius est, quoties magno sibi constat honestum32.
Štoviše, moramo se tješiti time što je prirodno da bol kad je žestoka bude i kratka, a kad je dugotrajna, onda je lakša, “si gravis brevis, si longus levis”33. Nećeš ju dugo osjećati ako te mnogo boli; dokrajčit će ili sebe ili tebe, a to dođe na isto. Ako ju ti ne podneseš, odnijet će ona tebe. “Memineris maximos morte finiri; parvos multa hebere intervalla requietis; mediocrium nos esse dominos: ut si tolerabiles sint, feramus; sin minus, e vita quum ea non placeat, tamquam e theatro exeamus” 34.
Ono što čini da bol podnosimo s toliko nestrpljivosti jest činjenica da nismo navikli zadovoljstvo tražiti u duši35, da se nismo dovoljno uzdali u nju, a ona je jedini i vrhovni gospodar našeg stanja i našeg ponašanja. Tijelo ima – više manje – samo jednu sklonost i samo jednomu teži. Duša, međutim, može poprimiti svakojake oblike, pa sebi i svojemu stanju ma kakvo ono bilo podešava sve ono što tijelo osjeća i sve što nam se događa. No, valja je duboko proučavati i ispitivati i znati u njoj probuditi sve njezine moćne snage. Nema tog razloga ni zapovijedi ni snage koji bi bilo što mogli protiv njezine sklonosti i njezina izbora. Između tolikih tisuća rješenja kojima ona raspolaže dajmo joj ono koje odgovara našem spokoju i našem trajanju i začas ćemo biti obranjeni ne samo od svake uvrede nego ćemo čak biti nagrađeni i pohvaljeni, ako joj se tako bude htjelo, zbog uvreda i zala.
Ona se koristi bez razlike svim stvarima. Zablude i snovi joj korisno služe kao podatna građa da nas zaštiti i učini zadovoljnima. Lako je vidjeti da je oštrina našeg duha ono što u nama čini oštrima bol i patnju. U životinja toga nema i one puštaju tijelo na volju svojim slobodnim i prirodnim osjećajima koji su gotovo u svih vrsta jednaki, a to vidimo po tome što sve imaju slične pokrete. Kad mi ne bismo svojim udima ometali onu slobodu koja im u tome pripada, lako je povjerovati da bi nam bilo bolje i da im je priroda podarila pravedan i umjeren odnos i prema zadovoljstvu i prema boli. A taj odnos mora biti pravedan zato što je jednak za sve. Ali, kad smo već odbacili ta pravila i prepustili se vrludavoj slobodi svoje mašte, barem joj pokušajmo pomoći da se okrene prema onome što je ugodno.
Platon36 zazire od našeg prevelikog obaziranja na bol i strasti budući da se tako odveć duša prikiva uz tijelo, dok ja naprotiv mislim obrnuto: da se odvaja i razjedinjuje.
Jednako kao što naš bijeg potiče silovitost neprijatelja, tako i bol postaje uznositijom kad vidi da pod njezinom silom drhćemo. Postat će mnogo podnošljivija prema onome koji joj se suprotstavi.37 Čovjek joj se mora oduprijeti i nasrnuti na nju. Uzmičući i prepuštajući joj prostor, prizivamo i na sebe privlačimo propast koja nam prijeti. I, upravo kao što je tijelo čvršće kad napada, jednako je i s dušom.38
No, vratimo se primjerima koji više odgovaraju ljudima manje snage kao što sam ja. U njima ćemo vidjeti kako se s boli događa isto kao i s dragim kamenom koji se više sjaji ili prima blaži sjaj već prema podlozi na koju smo ga postavili. Tako i bol uzima onoliko mjesta koliko joj ga mi prepustimo. “Tantum doluerunt, kaže sveti Augustin, quantum doloribus se inseruerunt”39. Osjećamo veću bol od jednog reza liječnikova noža nego od deset uboda mačem u žaru borbe. Kad su u pitanju porođajne boli, za koje liječnici i sâm Bog kažu da su teške i oko kojih mi pravimo tolike ceremonije, valja znati da ima čitavih naroda koji o tome uopće ne vode računa.
Ostavljam po strani žene Lacedemonjanke, ali što se tiče Švicarki, ženâ naših pješaka plaćenika, kakve promjene kod njih vidite osim da, kad kaskaju za svojim muževima, i dandanas nose na leđima dijete koje su jučer nosile u utrobi. A one lažne Jeđupke što ih ima toliko kod nas, same nose upravo rođenu djecu na prvi potok na koji naiđu i ondje ih peru. Da ne govorimo o tolikim droljama koje svoj porod svakodnevno uklanjaju kod rođenja ako ga nisu uklonile već kod začeća. A ona čestita žena rimskog patricija Sabinusa podnijela je teške porođajne muke donijevši na svijet dva blizanca, sama bez ičije pomoći, ne pustivši glasa ni krika od sebe.40 Kad je jedan mali lacedemonski dječarac ukrao neku lisicu (jer su se oni više bojali sramote da budu u krađi uhvaćeni zbog svoje nespretnosti nego što se mi bojimo kazne) sakrio ju je pod košulju i radije je podnio da mu lisica izgrize trbuh nego da ga otkriju.41 A jednom drugom, kad je tamjanom kadio na mjestu žrtvovanja, pala je žeravica u rukav, a on je radije dopustio da mu ruka do kosti izgori, samo da ne pomuti misterij žrtve.42 I vidjelo se velik broj njih koji su samo radi iskazivanja hrabrosti, slijedeći svoj običaje, u dobi od samih sedam godina trpjeli šibanje do smrti, a da nisu ni okom trepnuli. Ciceron43 je takovih mnogo vidio kako se bore u skupinama, šakama, nogama i zubima sve do nesvijesti prije nego bi priznali da su pobijeđeni. “Nunquam natura mos vinceret: est enim ea semper invicta; sed nos umbris, deliciis, otio, languore, desidia animum infecimus; opinionibus maloque more delinitum mollivimus”44. Svima je poznata ona priča o Scevoli45, koji se ušuljao u neprijateljski tabor u namjeri da ubije vođu, a kad mu je naum propao, u želji da ispravi svoju pogrešku jednim još većim činom i da skine odgovornost sa svog naroda, prizna Porseni46, jer je to bio kralj kojega je htio ubiti, ne samo svoju nakanu, nego mu čak i reče da u njegovu taboru ima dobar broj Rimljana, njegovih ortaka, koji svi žele isto što i on. I, da bi pokazao kakva je kova i hrabrosti, pošto je naredio da mu donesu pladanj s užarenim ugljevljem, gledao je kako mu se ruka peče sve dok neprijatelj, i sâm užasnut tim prizorom, nije naredio da žerava bude uklonjena.47 A tek onaj koji nije htio prekinuti čitanje svoje knjige dok su ga živa rezali!48 Ili onaj koji se uporno rugao i do sitosti smijao svim mukama kojima su ga izlagali, tako da je ismijao okrutnost izludjelih krvnika, koji su uzalud izmišljali i udvostručavili sve nove i nove muke i bili na kraju dovedeni do toga da su mu priznali da je postigao ono što je htio.49 No, reći ćete, tu je bila riječ o filozofu. No, čujte i ovo. Jedan se Cezarov gladijator neprekidno smijao dok su mu kopali i nanovo rezali rane.50 “Quis mediocris gladiator ingemuit; quis vultum mutavit unquam? Quis non modo stetit, verum etiam decubuit turpiter? Quis cum decubuisset, ferrum recipere jussus, collum contraxit”51. Ubrojimo tu i žene. Tko nije u Parizu čuo govoriti o onoj što je dala da joj oderu kožu samo kako bi dobila svježiju put s mladom kožom? A bilo ih je koje su dale da im iščupaju dobre i zdrave zube samo da bi im glas postao mekši i zvonkiji ili pak da bi ostale zube imale u ljepšem redu. Koliko li srećemo primjera takve vrste preziranja boli? Što one sve ne mogu? Što li se sve ne plaše poduzeti kad postoji i najmanja nada da će to uvećati njihovu ljepotu:
Vellere queis cura est albos a stirpe capillos
Et faciem dempta pelle referre novam52.
Vidio sam ih koje su gutale pijesak, pepeo i hotimice se mučile da su upropastile želudac, a sve samo zato da bi im lice bilo bljeđe. Da bi što više dobile struk kao u Španjolki53, kakve li muke neće podnijeti, onako stisnute i opasane s velikim urezima na bokovima koji im zadiru u živo meso? Da, ponekad ih to može dovesti i do smrti.
U mnogih je naroda našeg vremena običaj da se hotimice sami ozlijede kako bi se povjerovalo njihovoj riječi, a naš Kralj54 navodi brojne primjere o takvom običaju kojemu je sâm nazočio u Poljskoj55. No, osim što znam da su to isto činili i neki u Francuskoj, svojim sam očima vidio jednu djevojku56 koja je, hoteći posvjedočiti snagu svog obećanja i svoju postojanost, zadala sebi iglom što ju je nosila u kosi četiri ili pet dubokih uboda koji su joj razderali kožu i svu je raskrvarili. Turci sebi nanose velike rane u čast svojim gospama i, da bi znak zauvijek ostao, prinose odmah vatru na ozljedu i nevjerojatno je dugo drže kako bi zaustavili krv i imali siguran ožiljak. Muževi koji su to vidjeli, o tome su pisali i meni prisegli da je to živa istina. No, svaki dan ih se nađe koji će za deset jaspri57 sebi zadati dubok ubod u ruku ili bedro. Drago mi je što imamo, tako da kažem, pri ruci svjedoke koji su nam danas najviše potrebni, jer nam takovih kršćanstvo pruža u velikom broju. Slijedeći primjer našeg svetog Voditelja, velik je broj onih koji su iz bogoljubnosti htjeli nositi križ. Znamo po vrlo vjerodostojnim svjedocima58 da je naš kralj Sveti Ludovik59 nosio kostrijet sve dok ga u starosti njegov ispovjednik nije od toga oslobodio. Znamo isto tako da bi svakog petka naredio svom duhovniku da ga išiba po plećima s pet željeznih lančića, koje je upravo radi toga uvijek nosio u posebnoj kutiji. A Vilim, naš posljednji vojvoda u vojvodstvu Guyenne60, otac poznate Alienor Akvitanske61, koja je prenijela to vojvodstvo engleskoj i francuskoj kruni, nosio je neprestano tijekom deset ili dvanaest posljednjih godina svoga života za pokoru teški oklop pod redovničkom haljom.62 Folko, grof od Anjoua63, išao je do Jeruzalema s užetom oko vrata, da bi ga njegova dvojica slugu išibala pred svetim Grobom našega Spasitelja. Zar ne vidimo i dandanas na svaki Veliki petak kako se velik broj muževa i žena toliko bičuje da im koža bude razderana i da im se kosti vide. To sam često znao vidjeti bez nekog posebnog oduševljenja, a govorilo se (jer takvi idu zakrabuljeni) da je bilo i onih koji bi za novac to podnosili da zajamče za vjeru drugih, a njihovo neobaziranje na bol to je veće jer više mogu postići pobude pobožnosti nego pobude škrtosti.
Kvint Maksim je pokopao svog sina kad je bio konzulom, Marko Katon svoga kad je bio izabran za pretora, a Lucije Paulus oba svoja sina jednog za drugim u kratkom razmaku, suzdržavajući se i ne pokazavši ni jednog znaka boli i tuge.64
Za svojih sam mlađih dana znao reći u šali o nekome65 da se Božja pravda njime poigrala, jer mu je smrt trojice odraslih sinova poslana istoga dana došla kao oštar udarac bičem. Kako su neki govorili, malo je nedostajalo da on to nije shvatio kao nagradu Božju66. Dok sam još bio kod hraniteljice, izgubio sam dvije ili tri takve prilike, ako ne bez žaljenja a ono bez ljutnje. I doista nema nezgode koja može tako pogoditi čovjeka u živac. Vidim mnogo drugih svakodnevnih prilika za žalost koje bih jedva i osjetio da mi se dogode, a odbacio sam ih kad su mi se dogodile, pa čak i one kojima ljudi pridaju tako strašan izgled da se ja ne bih usudio javno ih priznati, a da se ne zarumenim od stida. “Ex quo intelligitur non in natura, sed in opinione esse agritudinem.”67
Misao je moćna stranka, hrabra i neodmjerena. Tko je ikada s tolikom žeđi tražio sigurnost i spokoj kao Aleksandar i Cezar nakon toliko izazvanih nemira i nedaća? Ter, otac Sitaklesov68, običavao je govoriti da, kad ne vodi rat, misli da nema nikakve razlike između njega i njegova konjušara.69
Kad je Katon konzul radi sigurnosti svoje vojske u nekim španjolskim gradovima samo zabranio njihovim građanima nošenje oružja, mnogi su se od njih ubili: “ferox gens nullam vitam rati sine armis esse”70. A tek koliko mi poznamo onih koji su napustili slasti mirna života u svojim domovima, među prijateljima, da bi se predali strahotama nenastanjenih pustinja; koji su se prepustili prezira dostojnom životu, divljini i preziru prema svijetu i tu im se mililo ostati pa su čak takav život i zavoljeli. Kardinal Borromeo71, koji je nedavno umro u Milanu, bježao je od lagodna života koji mu je pružalo i njegovo veliko bogatstvo i talijansko podneblje i njegova mladenačka dob; izabrao je toliko isposnički način života da mu je ista odjeća služila ljeti i zimi; za ležaj je imao samu slamu, a vrijeme koje bi mu preostalo od izvršavanja njegovih službi provodio je samo u učenju, uvijek na koljenima, uz malo kruha i vode pored njegove knjige. To je bilo sve čime se hranio i sve je svoje vrijeme tome posvećivao. Znam i takovih koji su svjesno izvlačili dobit, čak i svoje napredovanje iz toga što su u braku bili rogonje, a sama ta pogrda u strah tjera toliko ljudi. Ako vid i nije najpotrebnije od naših osjetila, on je barem najdraži; ali čini se da su najdraži i najkorisniji od naših udova upravo oni koji služe za umnažanje vrste, pa ipak, mnogo ljudi prema njima gaji smrtnu mržnju, i to samo s razloga što su ih previše voljeli pa ih odbacuju zbog njihove cijene i vrijednosti. Tako je mislio o očima i onaj koji ih je sam sebi iskopao.72
Najbrojniji i najzdraviji soj ljudi smatra srećom imati obilje djece; ja i još neki držimo da je sreća kad ih nemaš. A kad su upitali Tala73 zašto se nije oženio, odgovorio je da je to bilo zato što nije nakon sebe htio ostaviti potomstva.74 Da naše mišljenje daje cijenu stvarima, vidi se po velikom broju onih koje gledamo ne samo da bismo ih cijenili, kao što ja činim; ne gledamo ni na njihovu kakvoću ni korisnost od njih, nego samo kolika im je cijena kad ih hoćemo imati, kao da je to neki sastavni dio njihove biti; i nazivamo njihovom vrijednošću ne ono što nam donose, nego ono što mi unosimo u njih. Zato mislim da smo mi veliki štedljivci u svome trošenju. Prema tome koliko nešto teži, služi upravo toliko koliko teži. Naše mišljenje neće nikada dopustiti da nešto ide bez koristi. Cijena daje vrijednost dragom kamenu, opasnost hrabrosti, trpljenje privrženosti, a teškoća bolesti lječništvu. Jedan je, da bi se domogao siromaštva, bacio sav svoj novac u more75, u ono isto more koje toliki pretražuju ne bi li u njemu ulovili bogatstvo. Epikur kaže da biti bogat ne predstavlja olakšanje nego samo promjenu u poslovima.76 I uistinu, nije bijeda ona koja proizvodi škrtost, prije će to biti obilje. Iznijet ću vam svoje vlastito iskustvo o tom pitanju.
Nakon što sam prestao biti dijete, živio sam u trojakim životnim stanjima: prvo vrijeme, koje je trajalo svojih dvadesetak godina, prošao sam imajući samo slučajna sredstva ovisna o volji i pomoći drugih, bez određena računa i bez pravila.
Moje je trošenje bilo to veselije i bezbrižnije, jer je ovisilo samo o slučaju. Nikada mi nije bilo bolje. Nikad mi se nije dogodilo da sam naišao na vezanu kesu svojih prijatelja; a iznad svih briga najveća mi je bila da ne prekoračim rok kad sam se obvezao da ću dug vratiti, a oni su taj rok mnogo puta produživali, videći moju brigu i nastojanje da im vratim što sam dužan. Na taj sam im način uzvraćao pravom čestitošću, a nikako sitnim varanjem. Po prirodi osjećam izvjesno zadovoljstvo kad plaćam, jer mi se čini kao da sa svojih ramena skidam neugodan teret i onaj osjećaj vezanosti, kao i kad se osjeća zadovoljstvo koje vas potiče da učinite pravedan čin i drugome ugodite. Izuzimljem iz toga ona plaćanja kad moram doći brojiti i cjenkati se pa u takvim slučajevima, kad ne mogu naći nikoga tko bi mi olakšao dužnost, odgađam ih koliko god mogu, iako posramljeno i neprimjereno, u strahu od prepirke s kojom se moja ćud i moj način ponašanja nikako ne slažu. Ništa toliko ne mrzim kao cjenkanje: to je čisto nadmudrivanje i pokušaj varanja, gdje nakon jednog sata natezanja i pogađanja jedan i drugi sramote svoju riječ i ono na što su prisegli za pet-šest novčića dobiti ili popusta. Uvijek sam pozajmljivao na svoju štetu; budući da nisam volio osobno tražiti, prepuštao sam to pismu, koje nije baš uvijek uspješno i koje se uvelike podaje odbijanju. Zato sam vođenje svojih poslova radije prepuštao zvijezdama, veselije i slobodnije nego što sam se uzdao u svoja predviđanja i zdrav razum.
Većina onih koji pametno upravljaju svojim dobrima smatra da je strašno živjeti u nesigurnosti i ne opažaju da dobar dio svijeta tako živi: koliko je samo vrijednih ljudi posve zanemarilo ono što su sigurno imali u rukama – a tako svakim danom rade – nadajući se dobru vjetru kraljevske milosti ili naklonosti sreće? Cezar se zadužio za milijun u zlatu preko onoga što je imao da bi postao Cezar.77 A koliko li je trgovaca započelo svoj posao tako što su prodali svoj posjed i poslali ga u Indije – Tot per impotentia freta78!
U naše vrijeme tolike suše koja vlada u pobožnosti ima na tisuće i tisuće onih koji udobno provode dane čekajući od nebeske podašnosti da im dade ono što trebaju za ručak.79
U drugom redu, oni nisu svjesni toga da je ta sigurnost na koju računaju nesigurnija i neizvjesnija od samoga slučaja. Tako dobro vidim da sam u oskudici kad imam dvije tisuće škuda rente, da bi se reklo da je to stanje tu preda mnom. Jer, osim toga što sudbina može otvoriti stotine procjepa siromaštvu kroza sve naše bogatstvo, jer često nema ničega srednjega između najmoćnijeg i najsitnijeg imutka: Fortuna vitrea est; tunc cum splendet frangitur80 i može isprevaljati sve naše brane i ustave, čini mi se da se zbog različitih razloga oskudica nastanjuje isto tako često kod onih koji imaju dobara kao i kod onih koji ih nemaju; i da se možda teže podnosi kad je sama nego kad dođe usred bogatstva. Ovo dolazi prije iz dobra upravljanja nego iz prihodâ: “Faber est sua quisque fortuna”81, pa mi se bjednijim čini nesretni bogataš u neimaštini i nevoljama, nego onaj koji je prosto siromah i kao siromah se rodio. “In divitiis inopes, quod genus egestatis gravissimum est.”82
Najveće i najbogatije vladare siromaštvo i oskudica dovode u krajnju bijedu. Jer, ima li gore bijede nego postati tiraninom i otimačem dobara svojih podanika?
Drugo moje životno stanje bilo je kad sam imao vlastita novca. Tada sam postupao tako da sam uskoro, već prema svom stanju, stvorio značajne zalihe novca. Držao sam da se samo ono što čovjek ima iznad svojih redovitih troškova može smatrati imanjem i da se ne smije uzdati u ono što se nada da će dobiti, pa ma kakva ta nada bila. Jer, što? Govorio sam sâm sebi, što ako me zadesi ova ili ona nedaća? I, nakon tih ispraznih i mutnih razmišljanja, možda ću biti toliko kadar da s tako zgrnutim pričuvama mogu doskočiti svim nevoljama.
Onima koji su mi govorili da je broj tih nevolja beskrajan znao sam odgovoriti da ako ne mogu doskočiti svima, ono barem mogu zaliječiti mnoge od njih. Ni to nije išlo bez teških briga. Držao sam to u tajnosti, ja, koji se upuštam u toliko govorenje o sebi, o svom sam novcu govorio samo lažući, baš onako kao što i drugi čine, gradeći se kad su bogati siromašnima ili praveći se bogatima kad su siromasi, nagodivši se sa svojom savješću da nikada iskreno ne priznaju ono što imaju. Nakaradan je i sraman taj oprez. Kad god sam se uputio na neko putovanje, uvijek mi se činilo da uza se nemam dovoljno. I što sam se više opskrbio novcem, to sam više bio u strahu; čas od opasnih cesta, čas od vjernosti onih koji su se brinuli za ono što sam sa sobom nosio, a, jednako kao i drugi ljudi što ih poznam, nikad nisam bio miran ako svoju prtljagu nisam imao pred očima. Ako bih kutiju s gotovinom ostavio kod kuće, koliko bi tek tada bilo teških sumnji i nemira i, što je još gore, o tome nisam mogao nikome govoriti.
Misli su mi neprestano bile vezane tim strahovanjima. I, kad se sve zbroji, teže je novac čuvati negoli ga steći. Ako se i nisam toliko brinuo kao što kažem, a ono me je mnogo stajalo da sam sebe u tome spriječim. Ubirao sam malo ili nikakvih plodova iz onoga što sam imao: iako sam imao više za trošenje nije mi bilo nimalo lakše. Kao što govoraše Bion83, i čupavac i ćelavac se jednako ljute kad im čupaju vlasi84. I čim ste se navikli i svoje misli usredotočili na onaj kup zlata, on više nije u vašoj službi, jer se ne usuđujete ni jedne mrve od njega otkinuti: za vas je to zgrada koja će se namah srušiti ako je samo dirnete. Krajnja nužda vas mora zgrabiti za gušu pa da je načnete. Radije bih bio založio sve što imam ili svojega konja prodao s manje sustezanja i prisile nad samim sobom, nego bih bio posegnuo u onu voljenu vrećicu koju sam uvijek imao postrani. No, opasnost je u tome što čovjek teško može postaviti granice toj želji (jer je njih teško naći u stvarima za koje držimo da su dobre) i štedljivost ustaviti. Neprestance uvećavate tu hrpu i, uvećavajući je od danas na sutra, idete tome da se glupo lišavate uživanja u svom vlastitom imetku i da sve vrijeme trošite u njegovu čuvanju i njime se uopće ne koristite.
Prema takvu gledanju, najbogatiji su novcem oni ljudi koji čuvaju vrata i zidine nekog čvrstog grada. Zato i zaključujem da je svaki čovjek koji se valja u novcu na svoj način škrt. Platon85 je ovako poredao tjelesna ili ljudska dobra: zdravlje, ljepota, snaga, bogatstvo. A bogatstvo, kaže, nije slijepo nego vrlo pronicavo kad je prosvijetljeno razboritošću. Dionizije sin86 je u takvoj prilici postupio na vrlo lijep način. Kad su mu rekli da je neki Sirakužanin zakopao blago u zemlju, Dionizije ovomu naredi da mu to blago odmah donese, a Sirakužanin tako i učini, samo što je jedan dio kriomice odvojio i s njim pošao u neki drugi grad. Tu se, izgubivši volju za daljnjim zgrtanjem, dao na lagodan život. Kad je Dionizije za to čuo, naredi da se čovjeku vrati ostatak bogatstva, govoreći da mu ga rado vraća jer je pokazao da se znade njime služiti.
I ja sam nekoliko godina87 bio obuzet zgrtanjem novca. Ne znam koji me je dobri duh vrlo pametno iz toga izbavio kao i onog Sirakužanina, pa sam sve to stavljanje na stranu napustio, jer je želja za ugodnim putovanjem nadvladala tu glupu naviku. Na taj sam način prešao u treće životno stanje (govorim ono kako ja to vidim), koje je doista bilo i ugodnije i bolje usmjereno: sada podešavam izdatke prema svojim primicima; čas su veći prvi, a čas oni drugi. Ali prvi se nikad odveć ne odvajaju od drugih. Živim, ono što se kaže, od danas do sutra i zadovoljan sam što imam dovoljno da pokrijem svoje svakodnevne i redovite potrebe, a za one koje su izvanredne i nenadane ni jedno bogatstvo na svijetu ne bi bilo dostatno. A bilo bi ludo očekivati da će nas sreća dovoljno oboružati da se obranimo od sebe samih. Za nju se moramo boriti vlastitim oružjem. Slučajno oružje može nas izdati u najgorem trenutku. Ako skupljam i stavljam na stranu, uvijek je to kad imam u vidu neku kupovinu, i to ne kupovinu zemlje, jer s njom ne znam što bih započeo, nego kupnju nekog zadovoljstva. “Non esse cupidum pecunia est, non esse emacem vectigal est.”88 Niti sam u strepnji da će mi novca nedostajati, niti u želji da se gomila: “Divitiarum fructus est in copia, copiam declarat satietas”89. Posebno sam sretan što mi se ta promjena dogodila u dobi koja je po prirodi sklona škrtosti i što vidim da sam oslobođen te bolesti tako česte kod starijih ljudi, a koja je najnakaradnija od svih ljudskih ludosti.
Feraulez90, koji je bio prošao kroz jedno i kroz drugo stanje u životu i ustanovio da mu veće bogatstvo nije donijelo veću želju za pićem, jelom, spavanjem i za vođenjem ljubavi sa svojom ženom (a koji je, osim svega, i osjećao na vlastitim plećima teškoće upravljanja imanjem, kao što je slučaj i sa mnom), donese odluku da će usrećiti jednog siromašnog mladića, svojeg vjernog prijatelja, koji je neprestano žudio za tim da bude bogat, pa mu podari sve svoje veliko i prekomjerno bogatstvo, a uz to i ono što se svakim danom povećavalo ratom i darežljivošću Kira, njegova dobrog gospodara. Dogovorili su se da će mladac preuzeti na sebe da ga čestito uzdržava i hrani kao svog dragog gosta i prijatelja. Nakon toga su vrlo sretno živjeli i obojica su bili zadovoljni promjenom svojega stanja. To je primjer koji bih od sveg srca podržao.
Svake mi se hvale čini vrijednim ono što je učinio jedan stari crkveni velikodostojnik91, koji se, kako vidim, potpuno oslobodio brige za svoju kesu, za svoje primitke i izdatke, prepuštajući je sad jednom sad drugom vjernom sluzi. Proživio je tako dugi niz godina i nije znao za tu vrstu poslova kao da je u svemu tome bio stranac. Povjerenje u dobrotu bližnjega nemali je znak vlastite dobrote; zato je i Bog rado podržava.
A što se tiče ovoga o kojem vam govorim, nikad nisam vidio da je kuća bila vođena u tako krasnom redu i kroz sve njegovo vrijeme. Sretan je onaj koji je podesio s toliko prave mjere svoje potrebe na način da mu njegovo bogatstvo bude dovoljno bez njegove brige i gubljenja vremena i da pri tome ni prikupljanje ni trošenje tog novca njega ne ometaju u drugim poslovima kojima se posvetio, a koji su mu priličniji, mirniji i njegovu srcu bliži.
Dakle, obilje i oskudica ovise o mišljenju svakog pojedinca, a isto tako i bogatstvo i slava i zdravlje pružaju toliko ljepote i toliko zadovoljstva koliko im ih pridaje onaj koji ih uživa. Svakome je dobro ili loše onako kako se sâm osjeća.
Nije zadovoljan onaj za kojega svijet vjeruje da mu je dobro ili loše, nego onaj koji sâm vjeruje da je sretan. I samo u tome vjerovanje sebi daje suštinu i istinitost.
Sreća nam ne čini ni dobro ni zlo: ona nam samo daje građu i sjeme, koje naša duša, moćnija od sreće, mijesi i stavlja tamo gdje misli da je najbolje, a to je jedini razlog i vrhovni gospodar u tome hoće li biti sretna ili nesretna.92
Ono što dolazi izvana poprima okus i boju unutarnjeg sustava, kao što nas i haljine griju ne svojom toplinom, nego našom, jer im je svojstveno da je čuvaju i pothranjuju; kad bismo u njih odjenuli hladno tijelo, isto bi vrijedilo i za hladnoću: upravo se tako čuvaju snijeg i led.93
Upravo onako kao što za lijena čovjeka svaki trud znači muku ili za pijanca suzdržavanje od pića, umjerenost je muka za raspikuću, tako i rad teško pada nejakom i dokonom čovjeku i tako redom.94 Stvari nisu ni tako bolne ni tako teške po njima samima; naša ih slabost i malodušje čine takovima.
Da bi se sudilo o velikim i uzvišenim stvarima, treba imati takav duh, jer inače stvarima pripisujemo stanje koje je zapravo naše. Ravno veslo se u vodi čini iskrivljenim. Nije važno samo vidjeti stvar, važno je i kako je vidimo.
Naposljetku, čemu toliko misli koje na različite načine potiču čovjeka da prezre smrt i da podnosi bol? Ne bismo li mogli naći nekoga koji će to učiniti umjesto nas? I, između tolikih načina razmišljanja koji su uvjerili druge, neka svatko na sebe primijeni ono koje najviše odgovara njegovoj naravi. Ako ne može probaviti žestok i grub lijek da mu iz korijena odstrani zlu bol, neka potraži neki takav koji umiruje, koji bi mu bol ublažio. “Opinio est quaedam eff oeminata ac levis, nec in dolore magis, quam eadem in voluptate: qua cum liquescimus fluimusque mollitia, apis aculeum sine clamore ferre non possumus. Totum in eo est, ut tibi imperes.”95 Uostalom, nećemoizbjeći snazi mudrosti ako dopustimo da teškoća boli i ljudska slabost preko svake mjere prevagnu; jer to ju sili da se ponovno vrati neosporivom odgovoru: Ako je živjeti u nuždi mučno, čovjek nikako ne mora u nuždi živjeti96.
Nikome nije dugo vremena slabo, a da on sam nije tome kriv.
S onim koji nema hrabrosti podnijeti ni smrt ni život, koji se ne želi ni boriti ni bježati, što s njim započeti?
Mišel de Montenj
1 Ovo je poglavlje u izdanju iz 1595. postalo 40. poglavlje.
2 Misao je Epiktetova (Gnomologium, X). Montaigne ju je urezao na jednu od greda nosilica u svojoj knjižnici.
3 “O smrti! dajbog da ne uzimaš kukavicama život i da te samo hrabri mogu zavrijediti!” Lukan, Farsalija, IV, 580.
4 U izvorniku stoji d’arriver a la force d’une cantharide. Riječ potječe iz grč. k(nJaroV “skarabej” i kasnije je označavala ribu i kukca, prvenstveno govnovalja.
5 Prema Ciceronu, Tusculanae disputationes, V, 40.
6 Svi su ti primjeri uzeti iz Apologie pour Herodote Henrija Estiennea iz 1566 (XV, 20).
7 U djelu Annales d’Aquitaine, što ga je napisao Jean Bouchet (izdanje iz 1557).
8 Prema Goulardovoj Histoire du Portugal, IV, 2.
9 Ta su dva primjera preuzeta iz Nouvelles recreations et joyeux devis, što ih je napisao Bonaventure Des Périers.
10 Prema Plutarhu, Brutus, VIII.
11 Spašenih je bilo jedva pedesetak.
12 Medija je bila pokrajina u jugozapadnoj Aziji koju je Kir Stariji pretvorio u perzijsku pokrajinu.
13 O zakletvi što su je Grci učinili prije Platejske bitke govore Diodor Sicilski (IX, 29) i Likurg, Protivu Leokrata.
14 Riječ je o Ivanu II, portugalskom kralju koji je vladao tom zemljom od 1481. do 1495. Ovdje Montaigne sažimlje jedno poglavlje iz Osóriove Povijesti o kralju Emanuelu (1574).
15 U izdanju iz 1595. dodano je: nasljednik Ivanov. Riječ je o nasljedniku Ivana II, Emanuelu, koji je kraljevao od 1495. do 1521.
16 Jerónimo Osório (1506-1580), portugalski državnik i povjesničar.
17 U izdanju iz 1595. ovdje se dodaje: Grad Castelnau d’Arri [= Castelnaudary, blizu Carcassonne] bio je pod dugom opsadom i tada je zarobljeno 50 krivovjeraca Albigenza koji su radije živi izgorjeli na lomači nego pristali da promijene vjeru. Taj podatak donosi Haillan u svojoj Histoire
de France, objavljenoj 1576 (str. 512).
18 “Koliko su puta ne samo naši vojskovođe nego i čitave vojske srljale u sigurnu smrt!” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 37.
19 Prema bilješkama što ih je na marginama primjerka Eseja koji se čuva u biblioteci u Bordeauxu zapisao Florimond de Raemond, ovdje je riječ o protestantu Valzarguesu de Céréu, koji je poginuo prilikom jednog proboja iz opsjednutoga grada Brouage godine 1577. O istom događaju piše i d’Aubigné u svojoj Histoire universelle, V, 262.
20 Ovaj se primjer nalazi kod Diogena Laercija (IX, 68), često se navodi u zbirkama sentencija iz Montaigneova vremena, a spominje ga i Rabelais u svom Quart livre de Pantagruel, XVIII.
21 Aristip (]Ar?stippoV) iz Kirene Mlađi (III. st. pr. Kr.), grčki filozof, pripadnik hedonističke škole. Negirao je svaku spoznaju osim osjećaja radosti i boli.
22 Sv. Jeronim (Hieronymus Sophronius Eusebius), oko 370-420, rodom iz Stridona, crkveni otac, pisac i filolog. Do 406. preveo cijeli tekst Biblije (Vulgata).
23 Posidonije (PoseidvnioV) iz Apameje, grčki filozof, stoik i polihistor.
24 Anegdota o Posidoniju, kao i ona o Aristipu, potječu iz Ciceronovih Tusculanae disputationes, II, 6. U Montaigneovo vrijeme često su navođene u vulgarizatorskim obradbama klasičnih sentencija.
25 “Nisu li ćutila prava, i zaključak krivi je svaki.” Lukrecije, De rerum natura, IV, 485 (u prijevodu Marka Tepeša).
26 Graves kod Bordeauxa je kraj poznat sa svojih vina.
27 “Ili je prošla ili će doći: ništa sadašnjeg u njoj nema.” Ovaj je stih preuzet iz jedne satire što ju je La Boétie upravio Montaigneu (u nastavku djela La Mesnagerie de Xenophon).
28 “Smrt pričinja manje muke nego čekanje smrti.” Ovidije, Epistulae heroidum, V, 82.
29 “Smrt je zlo samo po onome što dolazi nakon nje.” Sveti Augustin, De civitate Dei, I, 11.
30 “Hrabrost je žedna pogibelji.” Seneka, De providentia, IV.
31 “Nije čovjek sretan u veselju, u užicima, u smijehu i igrama, pratiteljima nestalnosti, nego je čovjek prije sretan u tuzi kroz čvrstinu i odlučnost.” Ciceron, De finibus, II, 20.
32 “U hrabrosti je to više radosti što nas je više koštala.” Lukan, IX, 404.
33 “Ako je žestoka, tada je kratka; ako je dugotrajna, tada je laka.” Ciceron, De finibus, II, 29.
34 “Sjetit ćeš se da smrt donosi kraj velikoj boli, da mala ima mnogo prekida i da smo gospodari osrednjih boli. I tako, kad su lagane, možemo ih strpljivo podnositi; kad su nepodnosive, možemo ih izbjeći time što ćemo izići iz života koji nam se ne sviđa, kao što iz kazališta izlazimo.” Ciceron, De finibus, I, 15.
35 U nekim ranijim izdanjima ovdje je dodano: što se nismo dovoljno bavili
svojim tijelom.
36 Poglavito u Fedonu.
37 Ovo i prethodno izlaganje preuzeto je iz Seneke, Epistulae, 78.
38 Ciceronov tekst, odakle Montaigne preuzima ovo mjesto, mnogo je jasniji: “Ut onera contentis corporibus facilius feruntur, remissis opprimunt: simile animus intentione sua depellit pressum omnem ponderum, remissione autem sic urgetur ut se nequeat extollere.” Tusculanae disputationes,
II, 23.
39 Sv. Augustin u De civitate Dei, I, 10, doslovce kaže: “Quantum se doloribus inseruerunt, tantum doluerunt”, to jest “Patili su onoliko koliko su se boli prepustili”.
40 Riječ je o slavnoj Eponini, ženi Gala Sabinusa, koji se digao protiv Vespazijana. Pobijeđeni je Sabinus proveo devet godina sakriven u nekoj špilji gdje se je održao na životu zahvaljujući svojoj ženi (Plutarh, O ljubavi…, XXXIV.
41 Glasoviti primjer što ga donosi Plutarh (Likurg, XIV), a u više navrata vulgariziraju kompilatori XVI. stoljeća.
42 Ako je vjerovati Valeriju Maksimu (Facta et dicta memorabilia, III, 3) i kompilatorima iz XII. stoljeća, taj je mladac bio Macedonjanin. Montaigne na drugom mjestu (II, xxxii) kaže da taj podatak crpi iz Plutarha (Likurg, XIV) i “od stotinu drugih svjedoka”.
43 Tusculanae disputationes, V, 27.
44 “Nikada navada ne bi mogla pobijediti prirodu, jer je ona uvijek nepobjediva; mi smo ti koji smo mlitavošću, uživanjem, dokolicom, nemarom i nebrigom izopačili svoju dušu, koji smo je iskvarili predrasudama i lošim navadama.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 27.
45 Caius Mucius Scaevola (kraj VI. st. pr. Kr.). Ime Scaevola, što će reći “ljevak, ljevoruk, šuvak”, dobio je jer je u događaju koji Montaigne navodi, stavio desnu ruku u žeravu.
46 Porsenna, kralj Kluzija u Etruriji (VI. st. pr. Kr.).
47 Po navodima Tita Livija (II, xii, 47); v. i Seneka, Epist., 24.
48 Seneka, koji podatak spominje (Epist., 78), ne navodi ime tog junaka.
49 I ovaj je primjer uzet iz Seneke (Epist., 78).
50 Aulo Gelije, XII, 5.
51 “Kad ste vidjeli da je i osrednji gladijator zacvilio ili lice promijenio? Je li ih se ikad vidjelo da bi se kukavički ponijeli, i to ne mislim u njihovu držanju nego i u njihovu kraju. Pa i kad su bili oboreni, osuđeni na neminovnu smrt, kad se je vidjelo da je i jedan od njih okrenuo glavu?” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 17.
52 “Pomnjivo će iščupati iz korijena posijedjele vlasi i pokušati dobiti novo lice skidajući bore.” Tibul, I, viii, 45.
53 U izvorniku stoji: Pour faire un corps bien espaignole, jer su u XVI. Stoljeću Španjolke bile uzor vitkosti i elegancije. Na epitafu Pantagruelove majke Baldebec piše da je imala corps d’Espagnole (Rabelais, Pantagruel, pogl. III).
54 Henrik III. koji je vladao Poljskom 1573-1574.
55 Prema zapisivanju francuskog državnika Jacquesa de Th oua (Histoire des evenements de 1543 a 1607) glavni je dvorski komornik Poljske prilikom odlaska Henrika III. zario sebi bodež u ruku kako bi mu iskazao svoju vjernost.
56 Izdanje iz 1595. je na ovom mjestu nešto izmijenjeno: Kad se vraćah s onog glasovitog saborovanja u gradu Blois, vidio sam u Pikardiji jednu djevojku…
57 U izvorniku stoji: pour dix aspres. Bio je to sitan turski novac, a Montaigne za nj zna po djelu Guillaumea Postela, prema kojem ovdje prenosi tu pojedinost.
58 Ovdje Montaigne misli na velikog francuskog kroničara Joinvillea (1224-1317), pisca kronike o kralju Ludoviku Svetom, L’histoire et chronique du tres chrestien roy Saint Louis, koju je izdao de Rieux 1547 (str. 94).
59 Louis IX. ili Saint Louis, franuski kralj 1226-1270.
60 Guyenne, lat. Aquitania, nekadašnja francuska oblast koja je pripadala Engleskoj, a zatim je postala leno francuske krune (1453).
61 Aliénor d’Aquitaine (1122-1204), starija kći vojvode Guillaumea X, koja se na dan njegove krunidbe udala za francuskog kralja Ludovika VII. i pratila ga na križarskoj vojni.
62 Prema djelu Jeana Boucheta Annales d’Aquitaine, izdanom 1576.
63 Foulques III. zvan Nerra, tj. Crni, comte d’Anjou (972-1040). Podatke o njemu Montaigne uzima od povjesničara du Haillanta i njegove Histoire des Rois de France, izdane 1576.
64 Sva su tri primjera preuzeta iz Cicerona (Tusc. disputationes, III, 28).
65 Montaigne misli na markiza de Transa, čija su tri sina poginula istog dana u bici kod Moncrabeaua, nedaleko od Agena.
66 U izdanju iz 1595. stoji: Uzeo ju je kao znak sklonosti i posebne nagrade s neba. Ne slijedim nikako to strašno mišljenje, iako sam dvije ili tri takve prilike izgubio dok sam još bio maleno dijete…
67 “Odakle se može uvidjeti da bol ne proistječe iz prirode nego iz našeg mišljenja.” Ciceron, Tusculanae disputationes, III, 28.
68 Sitakles (Sit(klhV), sin Terov (ThreύV), bio je kralj odriski u Trakiji (450-424. pr. Kr.).
69 Iz Plutarhovih Izreka kraljeva i vojskovođa .
70 “Surovi narod koji nije ni pomislio da bi se moglo živjeti bez oružja.” Tit Livije, XXXIV, 17.
71 Karlo (sveti) Boromejski (1538-1584), nećak pape Pija IV, postao je kardinalom kad su mu bile tek dvadeset i dvije godine.
72 Prema Ciceronu (De finibus, V, 29 i Tusculanae disputationes, V, 33). V. i Plutarh, O znatiželji, XI i Aulo Gelije, X, 17.
73 Tal (Qal²V ili Q(lhV), grčki filozof rodom iz Mileta (VI. st. pr. Krista). 74 To donosi Diogen Laercije, Život Talov, I, 26.
75 Prema Diogenu Laerciju (II, 77) riječ je o Aristipu; usp. i Horacijeve Satire II, iii, 100.
76 Seneka, Epistulae, 17.
77 To donosi Plutarh u Životu Cezarovu. Jacques Amyot u svom prijevodu, kojim se Montaigne služio, navodi trinaest stotina talenata.
78 “tolikim pučinama burnim.” Katul, IV, 18 (prijevod D. Škiljana).
79 Montaigne aludira na prosjačke redove.
80 “Sreća je kao staklo, kako sjaji tako se i lomi.” Stih je rimskog pjesnika iz I. st. pr. Kr. Publilija Sirijca (Publilius Syrus), a navodi ga flamanski humanist Justus Lipsius (Joost Lips), Montaigneov suvremenik (1547-1606), u svojem djelu Politicorum sive civilis doctrinae libri VI… (1577).
81 “Svak je kovač svoje sreće.” Salustije, De repubica, I, 1.
82 “Bijedan usred bogatstva, najgore je siromaštvo.” Seneka, Epistulae 74.
83 Bion s Boristena, grčki filozof iz III. st. pr. Kr.
84 Prema Seneki, De tranquillitate animi, VIII.
85 U Zakonima (N@moi) u Ficinovu latinskom prijevodu (I, i, 631).
86 Junak ove anegdote nije Dionizije sin, nego Dionizije stariji ili otac, kaže Plutarh u Izrekama kraljeva i vojskovođa, koje je preveo Jacques Amyot (Les dicts notables des anciens Roys).
87 Izdanje iz 1588. ima: četiri ili pet godina.
88 “Bogatstvo je nemati strast za stjecanjem, a dobitak je ne biti onaj koji voli kupovati.” Ciceron, Paradoxa stoicorum, VI, 3.
89 “Plod bogatstva je u obilju, a dostatnost potvrđuje obilje.” Ciceron, ibid., VI, 2.
90 Prema Ksenofontu, Kirov pohod, VIII, 3.
91 Možda je to bio nadbiskup Bordeauxa Antoine Prevot de Sausac, od kojega je Montaigne 1578. i 1579. bio kupio neka imanja.
92 Na ovom mjestu Montaigne interpretira Senekinu misao: “Materiam dat (fortuna) honorum ac malorum et initia rerum apud nos in malum bonumque exiturarum. Valentior enim omni fotuna animus est, in utramque partem ipse res suas ducit, beataeque ac miserae vitae sibi causa…”
Seneka, Epistulae, 98.
93 Misao je preuzeta iz Plutarha, O vrlini i zloći, I.
94 Iz Senekinih Pisama (Epistulae), 71.
95 “U boli ništa manje nego u zadovoljstvu nama vlada neka vrsta mekušaste i ništavne predrasude. Zbog nje je naš duh umekšan i gotovo razvodnjen; dovoljan je ubod pčele pa da počnemo kričati… a sve je u tome da moramo znati sobom upravljati.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 22.
96 Očito podsjećanje na Seneku: “Malum est in necessitate vivere; sed in necessitate vivere necessitas nulla est” (Epistulae, 12).
