Il Decameron, igrani, humorna drama, Italija, Francuska, Zapadna Njemačka, 1971
REŽIJA: Pier Paolo Pasolini
ULOGE:
Franco Citti (Ciappelletto),
Ninetto Davoli (Andreuccio),
Vincenzo Amato (Masetto),
Angela Luce (Peronella),
Pier Paolo Pasolini
SCENARIJ:
Pier Paolo Pasolini (prema romanu Giovannija Boccaccie)
FOTOGRAFIJA:
Tonino Delli Colli
GLAZBA:
Ennio Morricone
MONTAŽA:
Nino Baragli,
Tatiana Casini Morigi
SADRŽAJ:
Italija tijekom 14. stoljeća. Mladi Sicilijanac Andreuccio u Napulju sretne prijetvornu ženu koja ga na prevaru uvjeri da je ona njegova izgubljena sestra, te ga odvede svojoj kući. No, kad se on počne pripremati za odlazak na spavanje, žena ga opljačka i izbaci iz kuće. Ipak, Andreuccio tada sretne dvojicu pljačkaša grobova, a zahvaljujući tom poznanstvu njegov život će se iz temelja promijeniti. Kad joj se suprug kući vrati ranije no što je očekivala, te ju tako omete u zagrljaju s ljubavnikom, jedna žena nekako uspije tog ljubavnika skriti u vazi. Vrlo zao čovjek stiže u jedno selo s namjerom da od mještana prikupi porez, no ubrzo se razboli i dospije na samrtnu postelju. Tada svećenicima iznese lažnu ispovijed o tome da je vrlo plemenita roda, u što svećenici povjeruju te ga nakon smrti odluče proglasiti svecem. Pretvarajući se da je nijem, jedan siromašni mladić dobije posao vrtlara u samostanu. No samostanske su opatice dočule da je grešni spolni odnos ujedno i veliki užitak, te odluče sve spavati s mladićem, vjerujući da on kao nijemak nikome neće moći pričati o tome.jedan slikar izrađuje fresku u crkvi, a mlada djevojka Caterina postavlja svoj krevet na otvorenom, kako bi te noći mogla izgubiti nevinost.
Godine 1971. na Berlinaleu ovjenčana Srebrnim medvjedom, pustolovna humorna drama Dekameron scenarista i redatelja Piera Paola Pasolinija izuzetno je uspjela slobodna adaptacija osam novela iz glasovite istoimene zbirke Giovannija Boccaccia. Pasolini nije želio doslovno ekranizirati novele, kojima su dodani prolog i epilog, u smislu da nije želio vjerodostojno rekonstruirati svijet Boccacciove proze i njegovih likova, već je kanio kroz priče i teme koje se odigravaju u prošlosti na metaforičan način kritički progovoriti o tadašnjem ne samo talijanskom društvu. Pritom je prozni predložak, kojim je Boccaccio u europsku književnost uveo i afirmirao formu novele, te koji je u sljedećim stoljećima postao uzor mnogim književnicima, među ostalima kako se vjeruje i Shakespeareu i Chauceru, iskoristio i da bi posredno ali jasno progovorio i o ekonomskoj eksploataciji siromašnih regija na talijanskom jugu od onih bogatih na sjeveru države. Riječ je o prvom segmentu Pasolinijeve „trilogije života” koju zaokružuju naslovi Canterburyjske priče i Cvijet tisuću i jedne noći, o filmu koji odabirom Boccacciovih priča slavi mladost i uživanje u životu, u kojem je redatelj angažirao mnogo neprofesionalnih glumaca, jer je tako želio postići što veću autentičnost, te koji osim dosta eksplicitne erotike i seksualnih motiva sadrži i skatološki humor kao i elemente slapstick-komedije. Pasolini i ovdje satiričnim žalcima bocka licemjerne svećenike, s ciljem isticanja da su oni krhki i obilježeni ljudskim manama kao i ostali ljudi, ali naznačava i svoj afinitet prema marksizmu, primjerice kroz kritiziranje klasnih razlika među dvama mladim parovima koji se prepuštaju slobodnom seksu, a što može dovesti i do njihovih smrtnih kazni. Kad u jednoj priči tako otac iz srednje klase na terasi svoju kći nagu zatekne s bogatim ljubavnikom, on inzistira na njihovu vjenčanju. S druge strane, kad braća druge djevojke, inače bogati trgovci, nju uhvate u društvu siromašnog sluge, oni ga ubiju. U svojevrsnom kolažu u kojem se bavi mnogima od svojih omiljenih tema, sam Pasolini tumači ulogu ambicioznog slikara freski koji postaje svjestan da njegovo dovršeno djelo nikad neće biti onoliko lijepo i zadovoljavajuće kao njegov san o tom djelu.
BOJA, 111′
