Anatomija Fenomena

Dnevnik o Čarnojeviću (4) – Niti sam čiji, niti imam koga, ni brata, ni sluge, ni gospodara [Tema: Crnjanski]

carn

 

Kome ja ovo pišem? Mladićima, možda mom sinu bledom i napaćenom. A oko mene kulja velika ludorija rata, sve se lomi poda mnom i ja smešeći se gledam te rulje i idem od grada do grada. Rulje pustih žena, rulje hulja trgovaca, rulje radnika, rulje bolesnih i rulje mrtvih. Grdne gradove, šume i polja: tamne, hladne stanice. Decu i žene. Pijanu hrpu onih koji se sad bogate.

Sve ja to vidim i gledam sa osmehom. Niti sam čiji, niti imam koga, ni brata, ni sluge, ni gospodara. Gledam tihe, plave, mokre proletnje ulice Vitke rumene mostove u zalasku sunca, kad ih najviše volim, i kud uvek idem. Oni me vide uvek večno vedrog, nekad retko umornog, skoro uvek nasmešenog, ničijeg. Ni vere; ni mira, ni kućišta, nikad ničega. Ja pričam to tihim i mokrim, proletnjim ulicama, po vodama i gradovima žutim od jesenjeg sjaja o njoj vitkoj, bledoj, čistoj i maglovitoj, o njoj, o mladosti. Ko zna: kud i zašto me vodi, ja idem za njom. Njoj krvave šumarke, njoj mrtvace, njoj naša groblja, njoj moje zdravlje, njoj se klanjam, pred njom klečim jedinom dobrom i večnom. I moja ljubav promišljena i ironična već davno nije bučna. Ah, sve je to tako smešno.

Nemoćan sam, tužan i zamišljen. Ne daje mi se da živim. I ja sam se borio na Pont-Neufu. U vizijama belim i ja sam išao poguren sa carem preko berezinskih santi. U vizijama ludim ležao sam i ja do nogu Neronovih, kad je Rim goreo u moru žara i Poppea sa vitkim strukom prolazila i kikotala se prijatelju, koji je sa zapenušenim ustima vikao ime Omira i pevao more u zalasku sunčevom. Sedeo sam i ja sa ribarima i vukao se po pristaništima, gde se devojke nude tako jevtino, i, zaostao od sviju, i ja sam do kolena gacao po blatu i snegu kraj željezničkih koloseka, kroz mrke šume bez cvrkuta jedne tice. Na šarenim lađama sa ribarima sa Hiosa ja sam tiho kupao se, u zori, koja je suzno dolazila i imala usta mirisna i jasna. U tamnim mećavama ja sam u vizijama sedeo nad Kamčatkom i gledao kako se tromo krše bregovi i grme i tresu u hrpama, kao hiljade kostura i gomile ćelavih lubanja. Dušom mi je prošao lakomisleni Balzak sa razbarušenom kosom i prohujao general Bolivar krvav i mlad; a noću sam se vraćao kući i video decu po šestoro na jednom krevetu, u ritama po podovima vlažnim. Ležao sam u večeru maglovitom od jorgovana u zagrljaju jedne žene sa očima zamagljenim, gledajući mora iza splićanskog groblja I tako sam se oslobodio i odrodio od svega. I ništa me više ne vezuje ni za dobro ni za zlo I tako sam se oslobodio svega. Ja držim moj mali život sav potrešen i uplašen u rukama, čudeći mu se, kao što drži crni evnuh prsten sultanije u rukama dok se ona kupa. On je u mojim rukama a nije moj i sve što je oko mene moje je i nije moje. Umoran sam, zadovoljan, zamišljen i smešim se. I moje oči uprte u prsten ispituju i ne priznaju ništa, ne boje se nikog i ničeg i praštaju i zatvaraju se tiho, neprimetno. Mi nosimo u njemu proleće i ne idemo kao Florentinci iza grada u polje, da ga slavimo. Šta je nama ubiti tri miliona ljudi? Mi smo slobodni i znamo: da je nebo svud na svetu isto i plavo, oh, tako.

Došla je smrt još jednom, kao nekad davno, ali će iza nje doći sloboda. Bićemo slobodni i smešni. Znaćemo da je nebo svud lepo, i da ništa ne može i ne zna da nas zadrži. Sve je propalo, ali će se to urlikom raširiti od jednog okeana do drugog. Zamišljena i bleda lica, sva ta lica, sve te gorke, muške, umorne glave, kad se budu vratile sa krvavih nepreglednih granica. Biće željne onog, što je do sad smelo samo bilje i šume i oblaci. Naučili smo da pijemo život dublje no ikad od kada svet postoji. Ništa nema smisla, sve je propalo u ove tri godine.

Strahovito, uplašeno, pažljivo ja gledam u njima život i držim ga rukama koje drhte, i gledam oko sebe šume i puteve i nebo.

U zoru sam stizao kući. Stoji breg zelen, “široko bilo” iza njega, a sunce tu miriše na šumu, gde sam i ja igrao jedne tople noći na mesečini, gde sam slušao pijan zdravice krojačke omladine i gospođica tiho, usamljeno šaputanje.

Smešni rovovi, što su trebali da brane od Bele Crkve od Srbijanaca, koji nisu došli, zevaju i spavaju i sunčaju se. Tu počinje da pada na mene neka bogata banatska tuga, meka i dobra kao beo banatski božićni hleb. Tuga plodna, tuga berbanska, tuga kosidbe. U zanosu ja vidim zelene guštere što spavaju po putu i oni mi napune oči suzama. Suze, koje raspinju kao široko polje puno ivanjskog cveća Tada u magli već izlazi pred mene moja stara kuća da me dočeka. Ja ućutim, moj glas se jedva čuje i ja izlazim iz voza pogrbljen i umoran. Zvoni, ah, uvek kad se vraćaš kući zvoni.

Dočekuju me i plaču. Mati mi umire. Odvode me u kuću nepoznatu. Ne daju majci. Tetke me grle i plaču. Sunce je pred noć zasulo živo i ja sam se umirio i ničega mi nije tako žao kao sebe samog. Kad prne po koja prepelica, ja se setim zemlje, polegnem u sprženu travu i ćutim. Čekam veče. Neće da me vode majci. Mesečine mokre, svetla čela, dolaze i ležu po bunarima. Srce prne, usedne kakvu zvezdu, što proleće padajući, i strmoglavi se dole, padne pred nas, dižemo ga i gledamo ga, a ono se smeši. Oko nas u blizini teče voda; zapevamo glasno, primetimo iznenada kakvo mračno drvo i opet sve ućuti. Ležemo i uzimamo noć punu zvezda na grudi; srce ne kuca više, kucaju uspomene. Blage, umorne ruke mrse se sa travom i među prstima navire zemlja, što ima dah pust i beskrajno pun tame. Negde iza kuća zvekne srp i navru suze. Zar nigde stanka? Sa jablanova pada lišće a još nije jesen. Pa ipak ona je već stigla u kukuruze. U kukuruze iza kuća, gde će moje tetke izaći da ih dočekaju. Oni nikad ne odstupaju Oni će doći. Njini su oficiri mladi i lepi. Svi su njini oficiri mladi i lepi. Sve je već spremno. Pevačko društvo i litija će izaći pred njih. Doći će u moju kuću; staro, srebrno posuđe je spremno. Oni će doći. Kroz kukuruze noću stiže jesen. Niko je ne vidi još, samo u zori ostaje od nje rosa. A daleko iza bagrenja, negde daleko čak gde su polja mrka i sjajna kao bakar, stoji jedno usamljeno drvo na vidiku, stoji već godinama gleda mene i dimnjake moje kuće.

Srce ćuti a kucaju uspomene. Tetke mi pričaju. Ja vidim zavejane mađarske i nemačke gradove. Osvetljene prozore cincarskih kuća, gde su ih rado primali. Živelo se uvek u tuđini. Selili smo se, selili smo se. A grudobolni smo umirali kod kuće u zavičaju. Sneg veje. Pusti sokaci, crni, poderani kaputi. Tambure svetlucaju pod pazuhom, a pesma tek jekne pod kojim nakrivljenim, pijanim fenjerom. Ah, ne može biti, da je sva ta grdna tuga samo iluzija, lepa kao čast.

Zatrese se kolo. Napolju pada sneg, a unutra crne oči gore kao žar. Ah, taj žar je neprolazan, neprolazan kao miris ovih ravnica, što već vide jesen, kako se noću dovlači kroz kukuruze, a jutrom odlazi po rosi. Bolnim, gorkim osmehom ja ih gledam sve. Sebe pogurenog i izmučenog, kako kašljucam: i onog što je negde u Odesi, i možda je već među njima, pa i onog što polupijan polazi na jedan od najstrašnijih položaja na Kaporetu; pa i onog što je pun kolajni sedeo pred šumom i mislio možda na mene i poginuo u jednom jedinom vihoru granata. Napolju veje sneg, veje sneg, veje; svud se rulje jure, tumaraju. Eno kao stoka nadiru prema Horodenki, ginu, ginu kao stoka. Eno ih gde se među sobom kolju, kolju u urnebesu šuma i blata, u agoniji krvavih ruku i misli.

Milioni se spremaju pod svojim varošima, gde je more visokih vavilonskih kula, gde je bura od čelika i grmljavine gvožna, kraj beskrajnih luka punih brodova.

A grdna Sloboda stoji i gleda u okean bez smisla, bez istine, i ne vidi ni svoju senku na nebu. Samo tamo, gde sjaje prozori na makedonskom suncu, gde svud viri sirotinja, tamo se ori pesma. Sve poslednji, sve šesti, a tamo je petoro braće. Više nema je l’ “Jok, nema”, oseče kratko. “Pa i ti ćeš da propadneš, bre”. “I ja, i ja”. “Pa imaš li majku bre?” -“Jok, nemam.” – “A doma?” – “Jok, brate, izgoreo.” – “A dece?” – “Ne znam.” – “A oca?” – “Poginuo.” Veje sneg. I opet igraju kolo, šta gledaju ti ljudi? Šta gledaju ti smešni ljudi, Englezi, Francuzi, Amerikanci, Crnci? Puštajte ih, neka traju Božić je danas bitoljski, kuće razrušene. Pustite ih nek pevaju. Poslednji su. Veje sneg Iz šume sa Černe dolazi Božić, plače kao majka; lišće treperi kao kandilo, tiho nadgrobno pojanje i crveno vino po kućama. Pod granama punim snega, tišine i Božića, oni bez doma, bez dece, krvavi, ponositi, poslednji. Trebali su doći. Moje ih tetke čekaju.

A tamo, gde ih vidim kad se trgnem, ja vidim samo mrka polja kao bakar, zasute rovove, prazne i obrasle travom kao grobovi; i kukuruze kroz koje dolazi jesen, ma da je niko u gradu još ne vidi.

Pustili su me njoj kad je izdisala. Beše izgubila više zuba i ta usta me ispuniše nekom strašnom, pritajenom grozom. Oko nas beše puno baba i tetaka mojih, koje su jednako govorile o bolestima i mrtvacima. Po sobi su razastrli čaršave natopljene vodom i sirćetom. Njene noge su virile ispod svilenog jorgana. Više puta se osmehnula i rekla tiho moje ime, molila me je da legnem i da se odmorim od puta. Pričala mi je kako je bila mnogo sama u poslednje doba i kako su je strašno vozili i gurali na železnici poslednji put kad je putovala.

Kako su je krali za vreme bolesti i kako je u poslednje vreme želela da umre. I kao da je to nešto obično govorila je, šta imam da činim posle njene smrti.

Morao sam potražiti njenu sliku na kojoj je bila naslikana od osamnaest godina. O toj je slici mučeći se dugo pričala i molila me je da je držim uvek na mom stolu. I tek što sam pred zoru legao probudio me vrisak i zapevanje žena.

Umrla je i nije dala da me bude.

Stare žene su zadizale suknje i trčale po dvorištu, plakale i skakale; jedna je pala kraj postelje i naricala. I to naricanje je prodiralo, kao i zavijanje uplašenih pasa sa dvorišta, kroz sva vrata i sve zidove. I tek što svanu videh kako žurno trče neke žene po kući, toče vino i piju rakiju. Nepoznati neki starci prilazili su mi i tražili od mene ključeve. I dok sam sav težak i podbuo lutao po kući, osetio sam kao na zapovest iz mrtvačke sobe, da je sve bilo spremno. To me je ispunilo ludim užasom. Stajao sam kraj prozora zagledan u mutne krovove, u zid crkve velike i prazne i stresao sam se. I dok sam, držeći se za glavu, gledao kroz zavesu kako je golu dižu i kupaju svu žutu, pocrnelu i sasušenu a pri tom toče i piju rakiju, počeo me je hvatati neki suludi strah.

Došao je prota. Čitao je molitve, jednako gladio brke, odlazio je u kut i tražio sud za pljuvanje.

Moje oči malaksaše sasvim. Sakrio sam se u jednu sobu, gde beše puno malenih, svilenih nekih jastučića upletenih u stare vezove i šare. I to zlatno, svileno, malo šarenilo, toliko me dirnu, da sam iznemogao pao. Došli su da me zovu, jer me je prota tražio. Govorio mi je o majci, posle je nenadno počeo da govori latinski, nasmejao se i spominjao slepačku, karlovačku akademiju, sedeo je i jednako podizao prst i ponavljao: “Quousque tandem abutere…” A naricanje se jednako orilo iz svih soba, iz svih zidova: “O, jao… o, da ustaneš da vidiš tvog lepog jedinca… jao”. A mene su prepadale muke. To naricanje me je teralo iz kuće. Tad iznenada načuh na stepenicama, da neko hoće mrtvo telo da probode iglom kroz srce U meni nešto zviznu kao bič, okretoh se i jurnuh u sobu. Gledao sam samo neke babe na stolicama kako su se krstile, sedele sa svećom u ruci i ponavljale: “Iju, slatka – kao trebalo bi pitati strinu.” Kad sam jurnuo na vrata, one se uplašeno podigoše. Tad moja ruka neštedice pade sa besnim urlikom na prvu glavu na domaku; soba se ispuni strašnim ciktanjem, stolice popadoše a babe jurnuše, zapevajući strašno, na vrata. One su plakale, vikale, krstile se i trčale. Ali ceo dan, dok je mrtvo telo ležalo prostrto, mene je morio neki lud gnev i gađenje.

Pogreb je bio sutra dan. Kiša je bila pala, pa smo išli po glibu. Deca sa čiracima vičući, a popovi po nečistoj kaldrmi. Išao bih bio rado tako bez prestanka po glibu, pognute glave. Osetio sam kako je sve strašno. Groblje je bilo daleko iza grada, tamo gde behu barutane, grdne rupe nubrenjaka i crepane. Visoko na humci pod jablanovima beše naša grobnica.

Vodili su me desno i levo po groblju. Sanduk se teško nosio, dva tri puta se činilo, da će da ga ispuste, tada su svi vikali. Groblje beše puno sveta, što se rasu svako svome grobu pa plakaše i naricaše. Sećam se, zaustavljali su me kraj rake. Sa jedne grane curila je kišnica kap po kap na moje ruke. Pomislio sam, da se odmaknem; ali sam ostao tako i zagledao se u te kaplje. Pevačko društvo se zahori i miris tamjana me obasu. Videh protu, gde očima okrete i poče govoriti o majci. Dugo je govorio. Neko me je gurao sa leva, i sad su kapljice jedna za drugom teško, lagano padale u moju kosu. Prota je podizao ruke a tetke su mi glasno jaukale. Tada se diže kraj mene jedan gospodin u crnom i poče govoriti. Tetka mi se naže nad uvo i šapnu mi: “Vidiš, čedo, to je gospo’n predsednik.” On je spominjao dobrotvorku saborne crkve, neku dvokatnicu u Aradu, koju je ostavila mesnoj crkvenoj opštini. Kidao je rečenice, disao teško i mucao. Dva mala đaka stajahu pred njim, oni su tajno štipali i gurali čiracima.

Od jednom gospodin podiže glas: “Možemo reći, da je naša crkva, i neću samo da kažem crkva, nego i naše su škole njena…”, njegove se oči uplašeno raširiše, on zape u govoru, trže se i poče gurkati jednog do sebe šapućući: “Joco, Joco, Wie heit man das… um Gottes Willen! zadužbina, da zadužbina možemo reći. Laka joj crna, laka joj crna zemlja,” dodade hitro, odahnu teško i izgubi se u gomili. Počeše padati grude po sanduku koga su spuštali. Jedna od mojih tetaka pade preko sanduka vrišteći očajno.

A posle smo se vratili. Stolovi su bili puni nakita od šarenog papira.

Zagledao sam se u jedan lep, starinski ćilim i ne skidoh očiju sa njega. Prota me je preko stola jednako tešio a kraj mene opazih iznenada jednu lepu ženu, koju nisam mogao da poznam. Ona mi je dodavala čašice sa vinom i pitala me, da li sam umoran i da li bih prilegao I ne mogavši setiti je se, pitao sam tetku, ko je ona, a ona se nasmeja: “Zaboravio si Macu; najlepša devojka, nema baš Bog zna šta, ali kad ti ja provodadžiram nećeš se kajati.” “Dušo moja”, uzdahnu ona i pogleda u devojku, što sva porumeni. Popovi su dugo sedeli i govorili o pokojnici. Na stolu su gorele teške, mirisne mrtvačke sveće. Maca je pisala posmrtnice. Ona je bila vrlo lepa, “zdrava,” kako rekoše tetke. U ostalom ja, i ako ga ima, retko primetim na ženama, šta ružno. Njene oči i silna, crna kosa, ramena i vrat u kojem se krile plave modre vene, setiše me na neki harem u romanu jednom a ja često čitam romane. U ostalom, svi smo mi govorili o romanima. Pa i ona me je baš malo pre pitala o nekom romanu i rekla: “Ah, molim Vas, sve to ne vredi ništa; tri godine je vuče za nos, a posle je pušta da se davi, a ovamo je naziva kanarinkom.” U njenoj lepoti beše nečeg teškog. Crnina na njoj nije mogla meko da joj obgrli stas; nego ležaše na kolenima njenim kao ćilimovi teško po posteljama, ćilimovi sa šarama, koje sam toliko voleo. Osetio sam miris mrtvačkih sveća i od jednom mi se zgadilo jelo i ja odgurnem tanjir.

“Treba da se oženite, reče mi prota, bez žene i dece niste pravi čovek.” Tetke mi udariše u smeh i plač i digoše graju vičući u glas: “Macu, Macu”, prinoše mi, ljubljahu me i milovahu po kosi. A tanjiri su zveckali i svaki čas se tek čulo:

“Ej, gde je da ustane, evo došao je. Sve joj je želja bila da ga vidi i gle, ona ode.” “Ode”, dodade prota, zverajući u sveće, koje su bile sve žuće i mirisnije.

Miris mrtvaca bio je ostao na stolu, u jelu, samo ga u vinu ne beše. Kad me bledog i pogurenog odvedoše u sobu da spavam, dugo su me ljubile i smejale se, da bi me razveselile ali sve to nije išlo od srca. Moj hladan pogled i tuđinski osmeh mutan i zajedljiv plašili su te stare žene. Kraj postelje sam našao neke stare, izbledele spomenice i karte iz kupatila, na kojima se ona nekad potpisivala: “tvoja dunda”; neke slike Karlsbada, oficira, diletantskih zabava i jednu vrlo staru ružu. Iza založene peći sakrio se miris mrtvaca i neki težak miris cveća i vrebali su da me zagrle A iza zavese stajaše moja stara tetka ona se mučila da me sagleda kroz zavese, činilo joj se da ne dišem. Ja znam ona mišljaše u sebi: “Kao i da nije naše dete, šta se taj morao napatiti, ne jesti; gde je taj sve morao spavati, pa da se ovako satari. Bled je i kašlje. Sve kažu: goji se, ‘ma kažem ja; sve je to trulo, Bože me prosti, kao da je od voska, kao one lutke u panorami Pravo kaže Jeca.”

Miloš Crnjanski

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.