Ohayô, igrani, humorna drama, Japan, 1959
REŽIJA: Yasujirō Ozu
ULOGE:
Keiji
Sada (Heiichirô Fukui),
Yoshiko Kuga (Setsuko Arita),
Chishû
Ryû (Keitarô Hayashi),
Kuniko Miyake (Tamiko Hayashi),
Haruko
Sugimura (Kikue Haraguchi),
Kôji Shitara (Minoru Hayashi)
SCENARIJ:
Kôgo
Noda,
Yasujirô Ozu
FOTOGRAFIJA:
Yûharu
Atsuta
GLAZBA:
Toshirô
Mayuzumi
MONTAŽA:
Yoshiyasu
Hamamura
SADRŽAJ:
U predgrađu Tokija u kojem živi niža srednja klasa i iz kojeg ljudi vlakom odlaze na posao zatječemo obitelj Hayashi, oca Keitarôa koji radi u plinarskoj tvrtki i majku Tamiko koja uz brigu o domaćinstvu skrbi o dvojici sinova školskog uzrasta, mlađem Isamu i starijem Minoruu. Obitelj ne posjeduje televizor, pa djeca odlaze kod susjeda gledati TV-prijenose sumo-hrvanja, čime izluđuju majku koja želi da se oni posvete učenju engleskog jezika. No roditelji vjeruju da je gledanje TV-programa namijenjeno samo glupanima, a u tome stavu ne mogu ih omesti ni molbe sinova da kupe televizor. Kad djeca u znak protesta odluče prosvjedovati šutnjom, čak i tijekom nastave, tu će šutnju nastavnici protumačiti kao neposlušnost te će Minoru biti kažnjen zbog odbijanja čitanja naglas pred razredom, dok će Isamuova šutnja biti protumačena kao pretjeranja stidljivost. A kad djeca odbiju razgovarati i s tračanju sklonom susjedom Mitsue Haraguchi, ona će to protumačiti kao posljedicu njezine svađe s Tamiko. No to je tek početak nesporazuma u koje će biti uključeni i nastavnica engleskog Kayoko Fukui, majčina sestra Setsuko i još neki ljudi.
Komedija suscenarista i redatelja Yasujirôa Ozua, za koju je scenarij supotpisao autorov česti suradnik Kôgo Noda (Tokijska priča, Rano ljeto, Plutajuće trave), slobodni je prepravak redateljeva nijemog filma Rođen sam, ali… iz 1932. godine. Dok je taj film humorna drama s pričom o dvojici braće, klincima čija vjera u oca biva poljuljana kad zaključe da se on odviše ulaguje svom šefu, u Ozuovu novijem ostvarenju, njegovu drugom filmu u boji, naglasak je stavljen na komediju koja duhovito eksploatira obiteljske relacije, odnos između starog i novog te razlike među generacijama. Riječ je o Ozuovu najjednostavnijem i najkonvencionalnijem filmu u kojem se autor bavi i svojim stalnim motivima, sve većim utjecajem Zapada na Japan nakon američke okupacije, dolaskom modernizacije u tradicionalnu obitelj kao jezgru (ne samo) japanskog društva, te mijenama pojedinačnih karaktera, ali i šireg društvenog / nacionalnog karaktera u vremenu velikih promjena. Ozu na suptilan način pribjegava i tzv. ´zahodskom´ ili ´toilet humoru´, pa u cjelini pametan, šarmantan i nerijetko urnebesno duhovit film obiluje dosjetkama o puštanju vjetrova i proljevu.
BOJA, 94′
