Good News: Von Kolporteuren, toten Hunden und anderen Wienern, dokumentarni, Austrija, 1990
REŽIJA: Ulrich Seidl
SCENARIJ:
Ulrich
Seidl
FOTOGRAFIJA:
Hans
Selikovsky
MONTAŽA:
Klaudia
Ecker,
Peter Zeitlinger
Sadržaj:
Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća ulicama Beča hoda veliki broj kolportera. To su mladići većinom iz Indije i Egipta, iz Pakistana i Turske, ljudi dominantno iz ´trećeg svijeta´ koji na avenijama i prometnicama onog ´prvog´ odjeveni u žuto-crvene odore prolaznike i vozače nagovaraju na kupnju novina i šarenih magazina. Oni su svojevrsni moderni robovi, ali i simboli jednog vremena i društva, ponekad i nepismeni tzv. ´mali ljudi´ skromnih egzistencija koji žive u malim stanovima i imaju svoje male životne priče. Na određeni način oni svjedoče o ludilu normalnosti svakodnevnog života u Austriji, baš kao što tome svjedoče i njima po mnogočemu suprotstavljeni čitatelji novina. To su u velikoj mjeri pripadnici srednje klase koji novine čitaju u dnevnim sobama svojih stanova, ili pak u kavanama, nerijetko i apatični ljudi koji novine kupuju po inerciji. A da bi oni na ulici mogli dobiti porciju dnevnih informacija, kolporteri iz ´trećeg svijeta´ moraju proći i obuku za svoj posao. U sklopu obuke prikazuje im se i video u kojem se jasn upozorava na to da moraju biti ljubazni ako žele prodati neki primjerak više i zaraditi koji šiling više.
Pobjednički film Međunarodnog filmskog festivala u Beču 1991. godine, koji je iste godine nagrađen na prestižnom festivalu dokumentarnog filma Cinéma du Réel u Parizu, impresivan je dugometražni samostalni dokumentarni prvijenac scenarista i redatelja Ulricha Seidla. On je godinu ranije u paru s glasovitim i danas nažalost pokojnim Michaelom Glawoggerom režirao sjajan doks Krieg in Wien (Rat u Beču), o kontrastu konkretnog života Bečana u odnosu na slike i vijesti koje dobivaju putem televizije, da bi se i u svom debitantskom samostalnom doksu zadržao na istom terenu, ovaj put kontrastirajući svakodnevne živote ljudi koji prodaju novine i onih koji ih čitaju. Već u ovom ostvarenju razvidni su Seidlov autorski stil i prosede, koji će kasnije postati tipični za njegov izvedbeni rukopis, a ogledaju se u formalno hladnom i distanciranom prikazu turobne egzistencije imigranata u Austriji, u tematiziranju odnosa Istoka i Zapada, odnosno civilizacija i kultura, što će postati jedna od njegovih omiljenih tema. Seidla intrigira sve ono što određuje i oblikuje te odnose, od pojedinačnih ljudskih sudbina preko predrasuda i stereotipa u međusobnim kontaktima do kulturnih i mentalitetnih razlika među ljudima. Pritom mu je ono svjesno podjednako važno kao i nesvjesno, a ono glasno izgovoreno podjednako kao i prešućeno, poput manje ili više osviještenog rasizma. Seidl prema vlastitim riječima nije želio snimiti film o novinama ni o novinskim manipulacijama, a nije želio ni izazvati suosjećanje s prodavačima novina, već je želio prikazati jedan prosječnom pripadniku austrijske srednje klase nepoznat svijet koji je bitan dio svakodnevnog života te klase. Za ovaj film Werner Herzog je rekao da je Seidl u njemu poput rijetko koga s tolikom dosljednošću i tako mnogo stila prikazao strašnu banalnost i običnost svakodnevnog života, ono što je nazvao ´ludilom normalnosti´.
boja, 125′
https://kinotuskanac.hr/movie/dobre-vijesti-o-kolporterima-mrtvim-psima-i-drugim-becanima
