Piše: Edvard Halet Kar
I Listopad 1917.
Ruska revolucija 1917. godine bila je prekretnica u povijesti i vjerojatno će je budući povjesničari ocijeniti kao najznačajniji događaj 20. stoljeća. Još dugo će se sukobljavati mišljenja o njezinu značenju, kao što je to bilo i s francuskom revolucijom. Neki će je smatrati važnim događajem za oslobođenje čovječanstva od ugnjetavanja, dok će je drugi smatrati zločinom i katastrofom. Ona je bila prvi otvoren izazov kapitalističkom sistemu koji je u Evropi dosegao vrhunac krajem 19. stoljeća. Nije slučajno što se dogodila u vrijeme kad je prvi svjetski rat bio na svom vrhuncu i što je bila posljedica tog rata. Rat je zadao smrtonosan udarac međunarodnom kapitalističkom poretku koji je postojao prije 1914. godine i razotkrio njegovu urođenu nestabilnost. O revoluciji 1917. u Rusiji možemo razmišljati i kao o posljedici i kao o uzroku propadanja kapitalizma.
Iako je revolucija 1917. godine imala svjetsko značenje, nastala je u specifičnim ruskim uvjetima. Veličanstvena fasada carističke autokracije skrivala je zaostalu poljoprivrednu ekonomiju, gladno i nemirno seljaštvo koje od ukidanja kmetstva nije doživjelo nikakva bitna poboljšanja. Terorističke grupe djelovale su već od šezdesetih godina 19. stoljeća, a nasilju i represiji nije bilo kraja. U tom razdoblju stvoren je pokret narodnjika (narodnjaštvo), koji je kasnije, oslanjajući se na seljaštvo, slijedila stranka socijalista-revolucionara. Nakon 1890. godine industrijalizacija je počela krčiti putove u zaostalu rusku ekonomiju. To je omogućilo stvaranje vrlo utjecajne i moćne industrijske i financijske buržoazije koja je uglavnom ovisila o stranom kapitalu. Na taj način otvoren je put nekim liberalnim zapadnjačkim idejama koje su svoj pravi izraz našle u\Ka-de-timaJ(Konstitucionalno-demokratska stranka). Usporedo s tim procesom jačao je tvornički proletarijat i nazirala su se prva proleterska previranja. Svi ti događaji odrazili su se u stvaranju marksističke Ruske socija]demokrat&ke xadoičke partije 1898. godine. Bila je to partija Lenjina, Martova i Plehanova.
Rastuće nezadovoljstvo izbilo je na površinu zbog neuspjeha i poniženja u rusko-japanskom ratu. Prva ruska revolucija 1905. godine bila je mješovitog karaktera. Značila je revolt buržoaskih liberala i konstitucionalista protiv samovoljne i zastarjele autokracije. Istodobno, ona je bila odraz nezadovoljstva radnika što su ga izazvala zvjerstva »krvave nedjelje«, koja su dovela do stvaranja prvoga Petro- gradskog sovjeta radničkih deputata. Bila je to i velika, spontana, nekoordinirana, ogorčena i silovita pobuna seljaštva. Te tri struje nikada se nisu ujedinile u jednu maticu. Revolucija je s lakoćom ugušena po cijenu, uglavnom, nestvarnih ustavnih ustupaka.
Isti su motivi potakli ijebruarsku revoluciju 1917. godine, samo što su tada bili pojačani i obilježeni ratnim umorom i~sveopćim nezadovoljstvom zbog vođenja rata. Samo je careva abdikacija mogla zaušta: viti” bujicu nezadovoljstva. Autokracija je zamijenjena demokratskom Privremenom vladom čija se vlast temeljila na autoritetu Dume. Hibridni karakter revolucije još je jedanput izbio na površinu. Usporedo sa stvaranjem Privremene vlade_e.onovno je formiran Petrogradski sovjet, prema modelu iz 1905. godine.
Februarska revolucija 1917. godine vratila je u Petrograd vrlo mnogo, prije prognanih, revolucionara iz Sibira i svijeta. Većina je pripadala jednom od dva krila Ruske Socijaldemokratske radničke partije – boljševicima Ili menjševicima. Bilo je i pripadnika stranke socijalista-revolucionara. Oni su u Petrogradskom sovjetu našli gotov program. U neku ruku, Sovjet je bio drugo središte vlasti, suparnik. Privremenoj vladi, stvorenoj od konstitucionalnih stranaka stare Dume. lzraz »dvovlašče« stvoren je kako bi se mogla opisati nejasna situacija. Početni stavovi Sovjeta nisu bili strogo određeni. Marxova povijesna shema pretpostavlja dvije različite, sukcesivne revolucije – buržoasku i socijalističku. Članovi Sovjeta, osim nekih iznimaka, ocijenili su februarske događaje kao rusku buržoasku revoluciju koja uspostavlja buržoasko-demokratski režim osnovan na zapadnom modelu i odgađa socijalističku revoluciju za budućnost. Suradnja s Privremenom vladom bila je normalna posljedica takvog shvaćanja koje su, poslije povratka u Petrograd, dijelila i dva vodeća boljševika – Kamenjev i Staljin.
Lenjinov dramatičan dolazak u Petrograd sredinom travnja 1917. uništio je taj opasni kompromis. Lenjin je, u početku gotovo sam među boljševicima, oštro kritizirao mišljenje da je tadašnji prevrat u Rusiji bio samo buržoaska revolucija i ništa više. Razvoj situacije nakori februarske revolucije potvrdio je Lenjinovo mišljenje da se ta revolucija ne može potpuno smjestiti unutar buržoaskih okvira. Ono što se zbilo nakon rušenja autokracije nije bilo dvovlašče, već potpuno raspršenje vlasti. Radnici i seljaci, golema većina stanovništva, osjećali su olakšanje, činilo im se da su se oslobodili velikog tereta. Vodila ih je duboko ukorijenjena želja da sami rukovode svojim poslovima na svoj specifični način. Bili su uvjereni da je to moguće i nužno. To je bio masovni pokret ponesen velikim entuzijazmom i utopističkim vizijama o oslobođenju čovječanstva od ropstva i despotske sile. Nisu mu bila potrebna zapadnjačka načela parlamentarne demokracije i konstitucione vlade, koja je propagirala Privremena vlada. Ideja o centraliziranoj vlasti prešutno je odbijena. Lokalni sovjeti radnika i seljaka nicali su širom zemlje. Neki gradovi i područja proglasili su se sovjetskim republikama. Tvornički radnički komiteti polagali su isključivo pravo na vlast na svom području. Seljaci su počeli uzimati zemlju i podijelili je Između sebe. Svuda se osjećala potreba za mirom, okončanjem užasa krvavog i besmislenog rata. Vojni komiteti, birani u vojnim jedinicama, velikima i malima, brigadama i četama, zahtijevali su izbor oficira i suprotstavljali se njihovoj vlasti. Vojska na fronti odbacila je despotsku vojnu disciplinu i polako se počela rasipati. Taj sveopći pokret pobune protiv vlasti činio, se većini boljševika kao predigra za ostvarenje njihovih snova o novom društvenom poretku. Oni nisu imali ni želje ni mogućnosti da ga spriječe.
Kada je, zato, Lenjin odlučio ponovo definirati karakter revolucije u svojim poznatim Aprilskim tezama, njegova ocjena bila je jasna, precizna i vizionarska. Opisao je sto se zbilo s revolucijom na prijelazu iz prve faze, koja je dala vlast buržoaziji, u drugu fazu, koja treba da dade vlast radničkoj klasi i siromašnim slojevima seljaka. Lenjin konstatira da Privremena vlada i sovjeti nisu saveznici, već neprijatelji koji zastupaju interese različitih klasa. Krajnji cilj nije parlamentarna republika već »republika sovjeta radnika, siromašnih seljaka i seljačkih deputata iz cijele zemlje, republika koja bi nastala od onih odozdo«. Napokon, ni socijalizam se nije mogao uvesti odmah. Kao prvi korak, sovjeti treba da preuzmu kontrolu nad »društvenom proizvodnjom i raspodjelom«.
Iako je ljeto 1917. godine bilo vrlo burno i promjenljivo, Lenjin je ipak uspio da njegovi partijski sljedbenici prihvate taj program; napredak u sovjetima bio je sporiji. Kada se Sveruski kongres sovjeta sastao u lipnju 1917. godine, bilo je prisutno više od 800 delegata, od toga 285 socijalista-revolucionara, 248 menjševika i samo 105 boljševika. Bio je to prvi pokušaj da se stvori centralni organ sovjeta sa stalnim izvršnim komitetom. Tom prilikom Lenjin je u odgovoru na izazov rekao da u sovjetima postoji partija – boljševici – koja je spremna preuzeti vlast. Ta Lenjinova izjava izazvala je buru smijeha. Usporedo sa slabljenjem ugleda i vlasti Privremene vlade utjecaj boljševika u tvornicama i u vojsci ubrzano je rastao. U srpnju je Privremena vlada odlučila povesti postupak protiv boljševika optužujući ih za širenje protudržavne propagande u vojsci i kao njemačke agente. Nekoliko boljševičkih vođa bilo je uhapšeno; Lenjin je pobjegao u Finsku, odakle je vodio redovnu korespondenciju s Centralnim komitetom partije koji je ilegalno radio u Petrogradu.
Za vrijeme toga prisilnog povlačenja sa scene Lenjin je napisao jedno od najpoznatijih i najutopističkijih djela – Država i revolucija, razradu Marxove teorije države. Marx ne samo što fe propovijedao da će proletarska revolucija uništiti buržoasku državu, već se nadao da će država odumrijeti nakon pobjede revolucije i prijelaznog razdoblja diktature proletarijata. Ono što je proletarijatu trebalo u trenutku pobjede, piše Lenjin, »bila je samo država u procesu odumiranja, tj. tako konstituirana da odmah počne odumirati, i ništa je u tome neće moći spriječiti«. Država je uvijek bila instrument klasne nadmoći i ugnjetavanja. Besklasno društvo komunizma i postojanje države protivrječe jedno drugome. Lenjin je to izrazio vlastitim aforizmom: »Dotle dok postoji država nema slobode. Kad postoji sloboda, nema države.« Lenjin ne samo što je temeljito poznavao Marxovo učenje, već je imao profinjen osjećaj za revolucionarno raspoloženje radnika. Njihov entuzijazam buknuo je u nadi da će pobjeći iz okova svemoćne, svugdje prisutne države. Država i revolucija izvanredna je sinteza Marxova učenja i težnji neobrazovanih masa. Partija je jedva i spomenuta na stranicama tog djela.
Do rujna, nakon neuspjelog pokušaja desničarskoga generala Kornjilova da se domogne vlasti, boljševici su dobili većinu u Petrogradskom i Moskovskom sovjetu. Lenjin je malo oklijevao prije nego što je ponovo oživio parolu: »Sva vlast sovjetima.« Bio je to direktni izazov Privremenoj vladi. Lenjjn se u listopadu prerušen vratio u Petrograd kako bi prisustvovao sastanku Centralnog komiteta Boljševičke partije. Komitet je odlučio da se ustanak podigne i da se izvrše sve potrebne pripreme za preuzimanje vlasti. Protiv su glasali samo Zinovjev i Kamenjev. Pripreme je uglavnom izvršio Vojno-revolucionami komitet koji je izabrao Izvršni komitet Petrogradskog sovjeta, sada već čvrsto u rukama boljševika. Trocki se, nakon povratka u Petrograd, priklonio boljševicima i odigrao glavnu ulogu u planiranju ustanka. Crvena garda, sastavljena uglavnom od tvorničkih radnika, zauzela je 25. Listopada po starom kalendaru, a 7. Studenoga po novome, sve ključne položaje u Petrogradu i krenula na Zimski dvorac, sjedište Privremene vlade_- i osvojila ga na juriš. Bio je to državni udar koji je prošao bez krvoprolića. Privremena vlada predala se ne pruživši otpor, neki su ministri uhapšeni, a premijer Kerenski je uspio pobjeći.
Ustanak je bio planiran tako da se podudari s održavanjem Drugoga sveruskog kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, koji je počeo sljedeće večeri. Boljševici su sada na kongresu sovjeta imali većinu – 399 delegata od ukupno 649 – i preuzeli su tok akcije u svoje ruke. Kongres je raspustio Privremenu vladu i prenio vlast na sovjete.
Jednoglasno su prihvaćeni najvažniji dekreti, od kojih je prva dva predložio Lenjin. Dekretom o miru »radnička i seljačka vlada« poziva sve zaraćene strane da započnu pregovore za pravedan, demokratski mir, bez aneksija i odšteta. Apeliralo se na klasno svjesno radništvo triju najnaprednijih zemalja svijeta – Britanije, Francuske i Njemačke da pomogne u okončanju rata. Drugi dekret je bio Dekret o zemlii. Sadržavao je tekst koji su sastavili socijalrevolucionri, a najviše je odgovarao sitnoburžoaskim težnjama seljaka nego dugoročnoj boljševičkoj teoriji socijalizirane poljoprivrede.
Veleposjednicima je zemlja oduzeta bez odštete. Samo zemlja običnih seljaka i običnih kozaka nije bila konfiscirana. Privatno vlasništvo nad zemljom zauvijek je ukinuto. Pravo korištenja zemlje stekli su »svi stanovnici, muškarci i žene, ruske države koji su je željeli obrađivati vlastitim radom.« Pravo na korištenje rudnog bogatstva i sva ostala prava s tim u vezi imala je država. Kupovina zemlje, prodaja, davanje u najam i uzimanje najamne radne snage bilo je zabranjeno. Taj dekret značio je povlasticu za sitnog, slobodnog seljaka koji sam obrađuje vlastitu zemlju, primarno zadovoljavajući svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Konačno rješenje pitanja zemlje bilo je ostavljeno za buduću ustavotvornu skupštinu. Kamenjev, koji je predsjedao skupu, predložio je treći dekret. Tim dekretom stvoren je Sovjet narednih komesara (Sovnarkom) kao privremena radnička i seljačka vlada koja će upravljati zemljom, kao izvršni organ Sveruskoga kongresa sovjeta i njegova Centralnog izvršnog komiteta, sve do sastanka ustavotvorne skupštine.
Ti dekreti imali su neka osobita obilježja. Nekoliko sati prije toga Lenjin je završio svoj govor u Petrogradskom sovjetu velikim riječima: »Ovdje, u Rusiji, moramo se boriti za stvaranje proleterske, socijalističke države.« U više formalnim dekretima, donesenima na kongresu sovjeta, koncept »države« i »socijalizma« ostao je u pozadini. U oduševljenju zbog pobjede, kad je stara država sa svojim đavoljim slugama nestala, nitko nije gorio od želje da se suoči s problemom stvaranja nove države. Revolucija je bila internacionalna i nije se obazirala na nacionalne granice. Radnička i seljačka vlada nije imala nikakvih teritorijalnih oznaka ili određenja; konačan opseg njezine vlasti nije se mogao predvidjeti. Socijalizam je bio ideal budućnosti. Govoreći o Dekretu o miru Lenjin je rekao da će radnici »utrti put miru i socijalizmu«. Međutim, ni jedan dekret nije spominjao socijalizam kao cilj ili svrhu revolucije. Njegov sadržaj i opseg trebalo je da odredi budućnost.
Napokon, prepuštanje vrhovne vlasti ustavotvornoj skupštini prihvaćeno je bez prigovora, što se, gledano unatrag, čini posve nelogično. Od veljače do listopada i Privremena vlada i sovjeti zahtijevali su ustavotvornu skupštinu – tradicionalan demokratski postupak za donošenje nacrta novog ustava. Izbori su zakazani za 12. studenoga; Lenjin ih nije želio, ili se nije osjećao dovoljno jakim da ih odgodi. Kao što se i moglo očekivati, u pretežno zemljoradničkom biračkom tijelu većinu glasova dobili su socijalisti-revolucionari (267 poslanika od ukupno njih 520). Boljševici su imali 161, dok su ostatak činile frakcije. Kada su se poslanici sastali u siječnju 1918. godine, radnička i seljačka vlada već se bila učvrstila u Petrogradu i nije željela abdicirati u korist tijela koje je predstavljalo konfuzno raspoloženje sela otprije dva mjeseca. Buharin je u Skupštini govorio o »razvodu koje u ovom trenutku dijeli Skupštinu u… dva proturječna tabora, proturječna u temeljnim postavkama,… za socijalizam ili protiv socijalizma«. Skupština je saslušala taj govor, koji nije donio rješenje. Kasno u noći Skupština je prekinula rad, a vlada je izvršila snažan pritisak da se ponovno ne sastane. To je bio presudan moment. Revolucija je okrenula leđa konvencijama buržoaske demokracije.
Prva posljedica revolucije, koja se sudarila sa zapadnim svijetom i izazvala užasavanje i gnjev, bilo je povlačenje sovjetske Rusije iz rata i napuštanje saveznika u jeku njihove borbe protiv Njemačke. Kada je, odmah nakon toga neoprostivog povlačenja, slijedilo i nepriznavanje dugova prethodne ruske vlade, eksproprijacija-zemlje i tvornica, kad je revolucija objavila da je to samo prvi korak revolucije koja će preplaviti Evropu i cijeli svijet, vidjelo se da je to pravi napad na čitavo kapitalističko društvo Zapada. Međutim, ta prijetnja nije bila suviše ozbiljno shvaćena. U Evropi je malo ljudi vjerovalo da će revolucionarni režim u Rusiji izdržati više od nekoliko dana ili tjedana. Ni boljševičke vođe nisu vjerovale da će beskonačno moći izdržati ako im ne pomognu radnici kapitalističkih zemalja i ne dignu ustanak protiv svojih vlada. Tom skepticizmu nije nedostajalo vjerojatnosti.
Glas radničke i seljačke vlade jedva je dopirao nešto dalje od Petrograda i nekih drugih većih gradova. Čak ni u sovjetima boljševici nisu imali jednoglasnu podršku. Nije bilo sigurno u kojoj će mjeri Sveruski kongres sovjeta – jedinu vrhovnu centralnu vlast – priznati lokalni sovjeti, koji su nicali po cijeloj zemlji, tvornički komiteti, koji su vršili »radničku kontrolu« u tvornicama, ili milijuni seljaka koji su se s fronte vraćali kućama. Birokrati, rukovodioci, stručnjaci iz svih područja štrajkali su i odbijali suradnju s novom samozvanom vladom. Jezgru oružanih snaga kojima je raspolagao novi režim činilo je nekoliko tisuća crvenogardijaca i nekoliko lojalnih letonskih bataljona koji su preživjeli raspad carske vojske što se borila u ratu. Već nekoliko tjedana nakon revolucije, vojska kozaka, želeći ugušiti revoluciju, počela se organizirati u području Dona, Kubana i Urala. Boljševicima je bilo lako srušiti nestabilnu Privremenu vladu, međutim, postaviti se na njezino mjesto i uspostaviti djelotvornu kontrolu unutar kaosa što je preplavio široka područja nekadašnjega ruskog carstva, uspostaviti novi društveni poredak u skladu s težnjama radnika i seljaka, koji su u boljševicima vidjeli svoje spasitelje i osloboditelje, bilo je mnogo veći, teži i kompleksniji zadatak.
Nastaviće se
