Ovdašnji publicisti opšte prakse, autori ciničnih novinskih kozerija, za Gorana Bregovića će rutinski kazati da je lopov, referirajući prvenstveno na njegovu kompozitorsku poetiku. Što se samog Bregovića tiče, on je, koliko znam, javno priznao samo jednu svoju krađu, i to pravu. U više intervjua Bregović se prisjetio kako je iz garnizonske biblioteke Jugoslovenske narodne armije u Nišu, za vrijeme služenja vojnog roka, ukrao knjigu Ernesta Sabata. U Bregovićevoj memoriji naslov ukradene knjige zabilježen je kao Alehandra. Po svoj prilici, međutim, radilo se o knjizi O junacima i grobovima, onoj u kojoj je glavnoj junakinji ime Alehandra. Sve ovo možda i ne bi bilo vrijedno prisjećanja, posebno u nekrologu Ernestu Sabatu, da priča nema i nastavak. Kad je decenijama i godinama kasnije, Bregović svirao u Buenos Airesu, na recepciji hotela ga je dočekala koverta u kome je stajala jedna knjiga i pisamce. Kovertu je ostavio Ernesto Sabato. Sabato, koji je u jednoj svojoj esejističkoj knjizi zabilježio koliko ga se dojmio Kusturičin Underground, Bregoviću je u pismu kazao da je previše star da dođe na njegov koncert, da više ne izlazi i da mu život protiče u depresiji, ali da ga je njegova muzika dva puta sprečila da izvrši samoubistvo. Knjiga koju mu je uz pismo ostavio bila je ista koju je ovaj davno ukrao iz garnizonske biblioteke.
TRI ROMANA: Makar se rodio na drugom kraju svijeta, Sabato je direktno vezan za naš komad Evrope, porodica mu je, naime, talijansko-albanskog porijekla. Rodio se 24. juna 1911. godine, na dan Svetog Ivana, dan nakon Ivanjske noći, kad se pale vatre, noći o kojoj je Šekspir napisao komediju, a Borhes pjesmu, istog dana u godini u koji će se, sedamdeset šest godina kasnije, roditi još jedan veliki Argentinac – Lionel Mesi. Bio je deseto od jedanaestoro djece svojih roditelja. Jedan od njegove starije braće također se zvao Ernesto, no umro je nekoliko dana prije 24. juna 1911. godine, pa je novorođeni sin, na neki način, naslijedio njegovo ime.
Studirao je fiziku i matematiku na Univerzitetu u La Plati, a u studentskim danima se priključio jednoj tamošnjoj grupi komunističke omladine. Na jednom predavanju o marksizmu upoznao je sedamnaestogodišnju Matildu Kusminski Rihter kojom će se poslije oženiti i s kojom će biti u braku šezdeset dvije godine, sve do njene smrti. Doktorirao je fiziku 1938. godine i nakon toga radio u Parizu (u Kiri Institutu) i Bostonu (na MIT-u). Nekako skoro u isto vrijeme, krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog vijeka, Sabato gubi vjeru u komunizam, barem u praktičnom smislu, i prestaje da se bavi naukom. Možda bi bilo pogrešno reći da je izgubio vjeru u nauku, ali zasigurno se jeste razočarao u slijepu vjeru u naučni napredak i u moralnu neutralnost nauke. Ono što nije pronašao u nauci, počeo je tražiti u književnosti. Četrdesetih godina počinje pisati za čuveni časopis Sur. 1945. objavio je svoju prvu knjigu, zbirku eseja Pojedinac i univerzum, a tri godine kasnije svoj prvi roman – Tunel. Kratki roman napisan u ich-formi odmah mu je donio književnu slavu. Voljeli su ga Alber Kami i Tomas Man, ali i stotine hiljade čitalaca širom svijeta. U Jugoslaviji je Tunel najprije objavljen u ediciji “Reč i misao” i vjerovatno je najtiražnija i najpoznatija Sabatova knjiga kod nas. Trinaest godina poslije Tunela, 1961. godine Sabato objavljuje O junacima i grobovima. Meni je to najdraži njegov roman, ta golema, kompleksna i slojevita proza u kojoj se združuju i velika ljubavna priča, donekle slična onoj iz Tunela, i trilerski uzbudljiva fabula i čudnovata metafizičko-snovita alegorija koja post festum podsjeća na Murakamija i političko-urbani element iz kojeg kao da izviru neke Bolanjove stranice i još mnogo toga. Do idućeg Sabatovog romana proći će ponovo trinaest godina; 1974. godine izlazi Abadon, anđeo uništenja, roman ponovo obiman, a i formalno sličan svom prethodniku. Nakon ovog romana, Sabato više nije objavljivao fikcionalnu prozu.
DVA SLEPCA: Sva tri Sabatova romana su prevedena i objavljena u Srbiji, kao i nekoliko njegovih esejističkih knjiga. Objavljen je također, i to u Gornjem Milanovcu, ako se ne varam, prevod knjige razgovora Borhesa i Sabata, knjige za koju je Klajv Džejms kazao da je delightful. To je zbilja prelijepa knjiga, transkript razgovora dvojice pisaca skoro po svemu različitih, dvojice Argentinaca čije je razlike prevazilazila i na taj ih način spajala ljubav prema književnosti. Nekad u starosti njegovoj, poslije perioda iz kojeg potiču razgovori s Borhesom, Sabatu je vid toliko oslabio da je postao praktički slijep, skoro kao i njegov pominjani sagovornik. Nije više mogao čitati ni pisati, ali je uspjevao slikati. Osim u Gornjem Milanovcu, Sabatove esejističke knjige publikovane su i u Čačku (Gradac) te Beogradu (Led Studio). U knjizi Otpor, originalno objavljenoj 2000. godine, Sabato postavlja neka nevjerovatno aktuelna pitanja. Na samom početku knjige (u prevodu Slavice Kojić), recimo, kaže: “Paradoksalno je što nam se čini da smo posredstvom ekrana povezani sa svetom, dok nam to, u stvari, oduzima mogućnost ljudskog suživota i, što je jednako opasno kao i ovo, čini nas bezvoljnim.” Sabato je zapravo govorio o televizijskom ekranu, ali njegovo upozorenje možda još i više vrijedi za onaj kompjuterski, naročito ako je kompjuter opskrbljen internetskom konekcijom. Samo malo kasnije, Sabato će reći: “Verujem u kafane, u razgovore, verujem u ljudsko dostojanstvo, u slobodu.” Ovo je jedna od posljednjih rečenica prvog poglavlja Otpora, koja gotovo da predstavlja neku vrstu prologa za drugo poglavlje, ono koje nosi naslov Starinske vrednosti. Ne treba, međutim, misliti da starinske vrijednosti Sabato izjednačava sa staračkim. Iako Otpor piše sa skoro navršenih devedeset godina, to je mladalačka knjiga, knjiga u kojoj se nada u otpor projektuje u mlade, u djecu koja će se igrati po parkovima, umjesto pred monitorima.
BESKRAJNO OSLOBOĐENJE: Jedan od pisaca koje Sabato u Otporu s poštovanjem citira jest Ernst Jinger. Kad je, onomad, ne tako davno, Jinger proslavio stoti rođendan, Frano Cetinić je objavio tekst o prvom književnom stogodišnjaku. Ernesto Sabato nije doživio svoj stoti rođendan, nije ušao u sto prvu godinu života, ali jest umro u stotoj, jest doživio stotu. I za njega, dakle, važi ono što je pišući o Jingeru primijetio Cetinić, a što bi se, u parafrazi, moglo sažeti u poruku: tako dug život pripada samo onima koji su život mnogo puta rizikovali, kojima do dugog života i nije bilo stalo. Čovjek rođen više od tri godine prije Sarajevskog atentata, koji je preživio Prvi i Drugi svjetski rat, hladni rat, uspon i pad komunizma u koji je toliko vjerovao da je tridesetih godina umalo došao u Moskvu da se upiše u Školu lenjinizma, Balkanske ratove početkom dvadesetog vijeka i ratni raspad Jugoslavije na njegovom kraju, devet decenija dvadesetog vijeka i cijelu prvu deceniju dvadeset prvog, obilježenu terorističkim napadima na Vašington i Njujork, i koji je umro je samo dan prije nego je ubijen njihov organizator, u svim je svojim knjigama zapravo pisao o onom što se na njegovom maternjem jeziku kaže la infinita liberacion de no saberse solo, a što bi se u prevodu moglo nazvati beskrajnim oslobođenjem koje donosi znanje da čovjek nije sam. Taj osjećaj oslobođenja je ono što je Sabato tražio u životu i u književnosti, taj osjećaj oslobođenja je ono što čitaocu mogu dati Sabatove knjige, naročito njegovi romani. “Čoveku izražavanje služi da bi dopro do drugih ljudi, da bi se izbavio iz svog samotnjačkog zatočeništva”, zapisao je Ernesto Sabato, misleći na sve ljudi koji na svakom koraku ostavljaju svoj trag. Ono što je jedan od ključnih izbora u ljudskom životu tiče se načina na koji se želi ostaviti trag. “U životu postoji jedna vrednost koja često drugima ostaje skrivena, ali je čovek oseća duboko u svojoj duši: to je vernost ili nevernost onome što je naša sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo”, zapisao je Ernesto Sabato, misleći i na sebe. Idi za svojom sudbinom – to je poruka koju je odaslao i književnošću i životom, on koji je išao za svojom.
Muharem Bazdulj