Zbog prirodoslovnih znanosti imam vječitu grižnju savjesti. Nije se tu lako snaći. Znanstveni su časopisi nečitljivi osim za malobrojnu skupinu specijaliziranih stručnjaka. Tako i nastaje “popularna znanost”. Tu se naširoko ćakula o zagonetnosti prirode te se može razglabati do u nedogled o nemilosrdnoj borbi za opstojnost. Floskule su skorjele u banalnim pričama o cjelini, smislu i funkciji. Osnovna je premisa izgleda ta, da zainteresirani za prirodu valjda ne čitaju knjige. Još su gori filmovi. Odavna nisam vidio neki takav. No sada se spremam otići i pogledati Deep Blue, prirodoslovni dokumentarac u proizvodnji BBC-a.
Razlog je što ga prikazuju u kvalitetnom kinu pokraj Bassin de la Villette.
Rijetko se događa da tamo prikažu neki loš uradak. Osim toga, volim se kretati u rubnim zonama kao što je sjeveroistok Pariza. Nije to nikakvo turističko šetalište, već samo ljubitelji filma poput mene možda žele još jedan déjà vu doživljaj. Svako malo imamo prilike vidjeti novi francuski film u La Villette. Filmska naobrazba ovdje ima svoj centar. Ozračje podsjeća na klasike Marcela Carnésa, Pristanište u magli, Dan sviće te Hotel Nord. “Bazen” je široki kanal koji skupa s kanalom Canal de l’Ourcq formira izduženo jezero. Umjetno je jezero izgrađeno još u vrijeme Napoleona i otvoreno za industrijski transport sa svom pompom i uz fanfare, u povodu pete obljetnice krunisanja cara. Elan je trebao biti jednako golem kao kada je godinu dana prije umarširala garda u gradsku luku pored La Villette nakon što je trijumfirala kod Jene. (Filozof Friedrich Hegel je tada slučajno držao predavanja u Jeni. Kada je car zauzeo grad, kao da je svjetski duh zajahao konja, piše on u osobnom pismu.) Za studenih zimskih dana jezero se ledi. Sunčeva se svjetlost odbija i donosi uskršnjo-planinsku intenzivnu vedrinu, inače nezamislivu u velegradu.
Kanal koji prijeti postati morem
Pariz je izgrađen neobično kaotično. Čak i u centru Osla slučajnosti govore jasnim jezikom. Čak niti Berlin mi ne donosi takav omamljujući osjećaj raskida što podsjeća na to da civilizacije mogu cvjetati bez ikakve sveze bilo sa ljudima koji su živjeli prije ili sa onima koji će tek doći. “Za stotinu godina sve će se zaboraviti”, piše Hamsun u romanu Po zaraslim stazama. Ta je misao istodobno i neprijatna i oslobađajuća. Ako bih trebao usporediti atmosferu u Parizu s nekom drugom, onda bi to bio strogi centar Rija de Janeira, primjerice šetnja od Centroa do Santa Teresa via Lapa, dok prastari tramvaj klopara između futurističkih nebodera, zaboravljenih i napuštenih plemićkih palača i zapuštenih vrtova. Za razliku od Rija, Pariz je savršeno regulirao promet u centru. Ali u nekim fazama velegrad umije izrasti divlje i izvan plana, poput neobrezane biljke. U ljetnoj polusezoni mali trajekt plovi duž jezera. Staje jedan euro, povratna karta. S vremena na vrijeme provezem se, samo da bih uživao u kaosu. Zimi možda idem na koturaljkama duž molova. Stambenim zgradama dominiraju svijetle višekatnice iz 1950-ih. Između blokova leži nova i pomodna arkitektura, uz bok sa, u žbunje zaraslim, kućama s vrtovima iz vremena kada je to još bila zemlja gruntovčana. Na snenom seoskom trgu romantična crkva prkosno diže nos ne obazirući se na betonske nemani što su nikle oko nje. Duž obale još se drže tvornička postrojenja nalik zamkovima iz 19. stoljeća, u svoj svojoj veličanstvenoj neučinkovitosti. Pored kina, uprava kanala nastanjuje pompoznu zgradu u stilu art noveau. Malo niže leži, pače, jedno mjesto koje su u ovom crvenom dijelu grada nazvali Staljingrad. Ovdje izvire idilični kanal Saint Martin, na kojem slobodno vrijeme provodi Amélie Poulain u filmu Jean-Pierrea Jeuneta radeći žabice šljunkom. U Staljingradu nema visokih stambenih blokova moćnog socijalizma, već si gledamo Rotonde de la Villette, klasični remek-uradak Claudea Ledouxa. Kružno oblikovano obilježje označava gdje su gradske utvrde išle u 18. stoljeću, onda kada je svijet bio jasan i logičan. Prozračna lakoća arhitekture naprosto urliče da zidine nemaju više vojnu funkciju. Ali, granica između grada i sela se je morala povući, i trebala je biti jasna, a trebala je imati i stila. Mislim na to kako je cestovni carinski garnizon, koji je bio ovdje stacioniran, nosio crvene mundire s pozlaćenim epoletama preko bijelih hlača do koljena, i kako su u postrojbama izvađali egzercir na trgu kada bi napudrani plemići s vlasuljama prolazili u kočijama, u inspekciji. Idila nije trajala dugo, da, dapače carinski garnizon možda nikad nije niti bio upotrijebljen. Osnovan je naime tek 1785. godine i bio je osposobljen tek uoči revolucije. Dugujem vam i informaciju da je odluka da se utvrde podignu rezultat kronične novčane oskudice L’ancien régimea. Naplata pristojbi pored gradske luke se je stoga trebala pooštriti.
Današnjim žargonom rekli bismo da su rampe postavljene kao odgovor na javno siromaštvo. To što je trebalo biti izvorom prihoda pokazalo se međutim kao bacanje novaca. Briljantni rotundenski gradski oci pali su u nemilost nakon što su pretjerali i očerupali sve gradske proračune svojom ekstravagantnom arhitekturom, koja srećom nije imala ništa zajedničkoga sa naplatnim postajama koje još uvijek okružuju i naružuju više norveških gradova. Funkcionalisti su se dali nadahnuti Ledouxom, ali elegantna simetrija priječi previše prozaično reduciranje na funkciju. Izražavali su humanističku utopiju. Nebesko se carstvo spustilo na zemlju. Stvaralačko djelo u službi čovjeka. Arhitekta je želio uraditi s kamenjem ono što je Robespierre htio s ljudima. Priroda i povijest trebale su zakoračiti unaprijed, u ono što je doista bio red više umjetnosti: istina, ljepota i korisnot. Pada mi na pamet izrjeka na koju je botaničar Carl Linné bio ponosan i koju je, prirodno, dao urezati na grb kada je postao plemić godine 1759: “Omnia mirari etiam tritissima” (Čudi se svemu, čak i svakodnevnome.)
Kada je trajekt iza sebe ostavio otmjeni Staljingrad, jezero se privremeno suzuje dok ne postane kanal. Visoki blokovi zgrada naginju se nad putnicima poput mršavih bijelih ptica. Tako su i 1950-te morale izraziti svoju volju za nekakvim poretkom. Stambeni blokovi često stoje napadno simetrično. Ali se teren nije dao urediti. Na pravokutnim dijelovima zemlje i trokutastim jezičcima neukroćenog prostora stoje ostatci onoga što je nekoć bila kompaktna Belle époque, zgrade iz posljednjeg blistavog razdoblja buržoazije negdje oko godine 1900. Neki puta su ostale samo kuće na najdonjem dijelu obale. Zjapeći zid bez prozora podsjeća da je jednom solidarno stajao u dugotrajnom zajedništvu sa ozidanim buržoaskim posjedima. Karakteristični krovovi na mansardama čine da posjedi izdaleka sliče velikim viličarima koji istovaruju. Ali su često dozidani i izmijenjeni. Izolirani, izmješteni iz bilo kakvog povijesnog konteksta, mogu ipak sjajem nadmašiti visoke do neba, ali već ruševne stambene blokove što ih okružuju.
Nakon par kilometara brodske plovidbe jezero iznenada ulazi u Parc de la Villette. Crvene kockaste zgrade od čelika raspršene su po široko rasprostrtim travnicima. Neke se koriste kao blagajne za prodaju ulaznica, kafići i dječji vrtići, neke samo tako stoje. Čarobno je kako te crvene divovske kocke ipak pridonose vizualnom izgledu parka unatoč tome što izgleda kao da su bačene nasumce. [ećete između tih kockastih komada čelika i poigravate se s mišlju da uvedete red u kaos. Zar ih nije netko trebao poredati u kakvu-takvu cjelinu?
Ali nije se dalo tako. Svaka od 26 čeličnih kocki ima jedinstveni oblik. Zovu se folies – ludila – i ne mogu se ujediniti. San o cjelini je iluzoran i uvijek će se izjaloviti. Park je oblikovao arhitekta Bernard Tschumi u suradnji s dizajnerom Phillipom Starckom i filozofom Jacquesom Derridom. Obraća nam se iz 1980-ih, koje sada promatramo sa stanovitog rastojanja. Mitterandova je vlada investirala u veličanstvenu arhitekturu na istočnom dijelu. Riječ je bila o tome da se revitaliziraju odumirući industrijski dijelovi grada, kao što je La Villette. Kultura je trebala sići u narod. Ne nešto mnogo drukčije od Norveške, gdje je narod po definiciji povezan s kulturom. Park sadržava u sebi dva najbolja pariška muzeja. Grad znanosti od 150 000 (!) m2 otvoren je 1986, grad glazbe 1997. U Cité de la musique ima više glazbala iz te epohe u stalnoj postavci. Bežični telefoni u obliku slušalica kojima se upravlja infra-crvenim signalima dozvoljavaju posjetitelju čuti kako glazbala zvuče dok se kreće naprijed-natrag kronološki uređenom izložbom. Posjetitelju se također objašnjava i kako su Lully, Bach, Beethoven i drugi počeli koristiti novootkrivena glazbala i kako su slijedili nove zavojite stepenice napretka, i kako se njihova djela mogu promišljati u svjetlu tehnološkog razvoja.
Idemo zatim natrag ispod bakarnocrvenih željeznih lukova iz 19. stoljeća.
Najstariji i najkompaktniji svod je međutim crn poput ugljena i daje dojam mira zatvorenog u sebe, možda i zato što ne služi da nas poveže s nečim, tu su samo stare željezničke tračnice, koje su odavna propale. Ako divlje izrasla gradska općina igdje teži, to mora biti ovdje u ovom zaboravljenom spomeniku industrijskoj revoluciji. La Villette me navodi da pomislim na jedno od ovih trusnih područja koje kontinentalna ploča tare jedno o drugo i navodi ih da se sudaraju, jednako kao što je i nadzemna povijest puna sukoba. Mladi slojevi tonu u dubinu, stari izbijaju na vidjelo. Osjećam učinak vremena, ali ne i povijesti. Sve djeluje besciljno, proizvoljno i prebogato maštom, kao i priroda sama.
Glasovi iz dubine
Kino-sala je ispunjena malo više od polovice. Kao što je običaj u ovom kinematografu, publika se poglavito sastoji od “bobosa” (buržoaskih bohema), mladih iz zapadnog dijela grada koji su preselili u istočni kraj i koji rade kao umjetnici ili u medijima. Alastair Fothergill te Andy Byatt izmontirali su televizijsku seriju Davida Attenborougha The Blue Planet i napravili cjelovečernji film. Pročitao sam i nekoliko kritika. Mlako su pozitivne – hvale kameru, ali za komentare nalaze da su bezsadržajni. Zašto presjediti cijelu večer i gledati slike života u oceanu a ne saznati ništa o njemu, čudi se kritičar u mondenskom Zurbanu. Tipični francuski racionalizam, mislim. Školsko prosvjetljivanje od kolijevke pa do groba. Ne može se samo uživati u ljepoti, moramo ju i intelektualizirati.
Kao što rekoh, odavno nisam pogledao neki film o prirodi. Ili se porno filmovi mogu računati u filmove o prirodi? Ima više sličnosti između ta dva žanra no što je ona jedna što odmah upada u oči – česti i dugotrajni fokus na sam čin sparivanja. Porno film primjerice sliči ekološkom filmu i po tomu što ima svoju glazbu. Ona je lagana, vesela i predvidiva. Ako neka glazba zaslužuje biti nazvana šećernom vodicom, onda je to ta. Slatka, ali ne prezašećerena glazba je protuteža kako ozbiljnosti kojom se uskoro spareni približavaju svojoj zadaći, tako u upadljivom odsustvu slatke glazbe između spomenutih činova. Glazba prirode je drukčija. Pompozna je i slikarski deskriptivna, ali ne manje repetitivna. U Deep Blue svaki se udar valova prati bolnim prelazima gudala po čelu koji na wagnerovski način prati bubnjanje timpana. Da bi glazba na koncu prešla u puhače koji zvuče doista sudbonosno. Za jednu večer na moru ima bogme i previše sudbonosnih fanfara.
Nemojte me krivo razumjeti. Volim ja romantičarsku glazbu i nemam ništa protiv Berlinske filharmonije. Ali ovo nisu ni Schubert niti Wagner. Skladatelj je George Fenton, vjerni glazbeni sljedbenik braće Attenborough, od Richardovog Gandhija do Davidove serije filmova o prirodi.
Slike su tehnički promatrano fantastične. Ali budući je moderni čovjek poznat po tomu da je nestrpljiv, onda se ne zadržava predugo na njima. Otprilike na svake tri minute dolazi akcijska scena, spektakularnija od bilo čega što pamtim da sam vidio kod Sverrea M. Fjelstada moga djetinjstva. Sabljarke ubijaju morske lavove udarcem repa i zubima grabe sivog kita. Tuljan koji izranja da bi udahnuo zraka, završava kao plijen bijelog medvjeda.
Slike su prebogate. Za trenutak pomišljam na Hayaoa Miyazakija, majstora crtića. Ni Miyazaki se ne plaši kitcha. Filmovi iz njegova studija prenose očaravajući šarm prirode s arogantnim antisnobizmom što odlikuje umjetnički suverenitet. I Miyazaki dopušta da njegove prirodne vizulane stihove prati romantičarska simfonijska glazba, ali on rabi Hisaishijeve vedre tonove.
Japanac Hisaishi slika prirodu samo ovlašnim potezima i kistom lakim kao pero. Englez Fenton nastupa, naprotiv, kao vitalist. On koristi simfonijski Triumpf des Willens onako kako ga daje moda u Berlinu. Problem se dotiče i čitave razlike između miyazakijevskog i attenboroughovskog filmskog horizonta. Miyazaki predstavlja nacrtanu zbilju koja ne skriva da je konstruirana. Ona se prelijeva na glazbu i stvara ludističku distancu koja je ne čini manje osjećajnom ili istinitom.
Ako glazba zagađuje dušu, niti nahsinhronizirani glas nije bolji.
Pretpostavljam da su Francuzi preveli britanski original malčice preizravno.
Ekstremna škrtost komentara je pompoznost njegove površnosti učinila tim vidljivijom. Kao u porno filmu, glas se miješa sa glazbom. Tonski zapis pornoa međutim izgleda da se gradi na nekoj vrsti načela kontrapunkta. Apolonska prozračnost i vedrina glazbe uravnotežuju dionizijski jecaj žene, ali ne dotiču.
U ekološkom filmu ton ljudskog glasa je naprotiv blizu glazbe. Ima istu sudbonosnu sporost. Komentar i glazba, znanost i priroda, spajaju se u cjelinu koja mora biti lažna. Plovi se preko bezdana mita, ali logos je tu pored mikrofona, u obliku mračnog muškog glasa koji otprilike svakih pet minuta puhačkoj liniji Berlinske filharmonije daje dodatnu snagu izjavljujući sa pažljivo kontroliranom sentimentalnošću da:
Ocean jest izvor svekolikog života. On je također i naša budućnost.
Poznamo Mjesec i zvjezdano nebo. Ocean nas međutim nikada ne prestaje iznenađivati.
Zastrašujući, negostoljubivi krajolik. Ali, tu također pobjeđuje život.
Hoćemo li ocean učiniti pustim prije no nam oda sve svoje tajne?
Bi li Sverre M. Fjelstad mogao komentirati ovaj film? Mislim da ne. Njegov je glas izrazito melodičan. Kao glas kosa. Ali nedostaje drama. On izražava jednu norvešku otmjenu bezbrižnu radost nad prirodom, svemu kimajući glavom poput dokonog vlastelina. Fjelstadov glas jedna je od mojih najjasnijih uspomena iz djetinjstva iz 1970-ih. Možda i jedna od najvažnijih? Zapravo sam dakle toliko star da nosim uspomene iz jedne civilizacije koja nije imala ekološku katastrofu kao obzor budućnosti. Svijest o njoj nije se nalazila u habitusu filmova o prirodi. Ja sam emigrant. @ivim između civlizacija. U sebi nosim različite načine da “stignem na vrijeme”, da razumijem prošlost, sadašnjost i budućnost u njihovom međusobnom prožimanju.
Mnogi su otišli usred filma, ali ja ostajem tupo sjediti dok Berlinska filharmonija nije rekla i svoje posljednje Barramm! Barramm! Na kraju sam, dvojeći se gdje ću, odšetao do keja. Bila je noć. Neonska su se svjetla kina zrcalila u vodi gdje su se miješala s odsjajima osvijetljenih kuća na suprotnoj obali. Dugački je tegljač zalutao u ovom umjetnom jezeru. Može se zaletjeti u more, kao što radi losos dok se mrijesti i možda umire u ekstazi. Ime je urezano na boku: Le vaisseau fantôme – Avetinjski brod. Na norveškom velimo: Lutajući Holandez. Ukrcavam se. Brod je pretvoren u klub. Kada su moji roditelji bili djeca, norveški su pisci sanjali o brodu-kućici na Seini. Sada house-brodovi gospodare vodnim putovima. Ovaj je poznat po dobrim dj-evima. Naručujem jedan mojito. Teški udari basa masiraju mi i pročišćavaju
tijelo. Tek se vraća. Baš bi mi prijao sočan odrezak od kita, ali upravo to se ne može dobiti u Parizu. Smiješim se i mislim na seks simbol i ekološku aktivisticu Brigitte Bardot. Porno pogled bi htio dotaknuti a da ne bude dotaknut. Romantičar bi da postane jedno s prirodom a da je ne dotakne. I jedan i drugi previđaju da je priroda u gradu i da je grad u prirodi, i da se stvari događaju samo u njihovim prolaznim i nenamjernim susretima. Ne slažem se sa Martinom Heideggerom da su tehnologija i znanost neprijatelji kulture i prirode. Ali filozof je u pravu kada u Pismu o humanizmu spočitava staroevropskoj tradiciji da je često promišljala čovjeka kao suprotnost zvjeri.
Tako se i humanizam očituje negativno naprama životinjskom. Čovjek pokušava biti životinja što je manje moguće, a postaje izopačena slika te zvjeri.
Nešto slično bi se moglo reći za pokušaj da se priroda ponovi onakva kakva stvarno jest, i nedirnuta ljudskom rukom. Onda i ona gubi svoju genijalnost i završava kao vulgarna romantičarska glazba. Priroda tako postaje izopačena čovjekova slika.
Grad i priroda ne daju se rastaviti. Ali ne mogu se ni ujediniti! Humanističko gradsko planiranje ne uspijeva, iako je Ledoux tako lijepo pokušao. I zamisli vitalista propadaju, samo na još gori način. Vitalist bi htio postati jedno sa zvjeri u sebi. Rezultat je ili fašizam ili egzistencija na način pripitomljene životinje.
Humanist isto tako nije riječ koju koristim za sebe, u svakom slučaju ne kao znanstvenik. ^ini mi se da riječ anticipira i previše odgovora. Imamo naša ljudska osjetila da pojmimo stvari, ali je li tako sigurno da upravo čovjek treba biti mjera svih stvari? Ne vodi li nas ta antropocentičnost krivim putem, isto onako kao i brojni astronomi prije Kopernika? Mogu li umjetnost, arhitekura i “povijest” zahvatiti “humanističke” kategorije? Koliko je često ljudsko lice samo reklamni natpis! Bolje – i ljepše za oko – može biti to zaobići i prići gradu iz neočekivanih kutova.
Kjetil Jakobsen
Prevela s norveškog Gertruda Mahulja-Belanović
Časopis Mostovi broj 137
Naslov originala:
Kjetil Jakobsen, “Naturoplevelser i Paris”; u: Vinduet, Oslo, elektronski broj od 9. lipnja 2004.
Kjetil JAKOBSEN (1965) je povjesničar umjetnosti i esejist. Nakon doktorata sada se na sveučilištu bavi percepcijom masovnih medija u umjetnosti, filozofiji i književnosti 19. i 20. stoljeća. Objavio je veći broj eseja i članaka iz teorije i povijesti kulture. U doktorskoj se tezi bavi usporedbom koncepata umjetničke autonomije Niklasa Luthmanna i Pierrea Bourdieua. Naime, to koliko je Ibsen utjecao na kulturni život Norveške (i koliko je “društvo” zagrabilo u njegovu samostalnost) Jakosben promišlja sukobljavajući dvije teorije, Bourdieuovu i Luthmannovu. Refeksivna je autonomija u tom optimističkom viđenju u stanju probiti “socijalna očekivanja”, koja su po definiciji ograničavajuća.
Usporedio je tako Ibsenovu revoluciju u kazalištu sa evropskom avangardom, i stavio ju je u kontekst Baudelaireovih dostignuća u poeziji, Flauberovih uradaka u prozi, te Manetovih slika. Magistarska mu je teza iznimno zanimljiva i bavi se odnosom tehnološkog razvoja i političke misli u međuratnoj Skandinaviji.
Bavi se i poviješću ideja, idejom globalizacije, komunikacijama i problemom kosmopolitizma. U Parizu je bio na studijskom usavršavanju na École des hautes étude en sciences sociales (EHESS).
Kjetil Jakobsen redovito objavljuje kritike u časopisima Arr i Prosa.
