Ima jedan detalj, za koji duboko sumnjam da je ekskluzivan. Detalj povezuje moje djetinjstvo s Amsterdamom. Ne sjećam se više kada, možda u petom ili šestom razredu osnovne škole, pročitala sam Dnevnik Ane Frank. Djevojčica Ana koja provodi dane skrivena u jednoj kući u Amsterdamu postala je moj heroj, i dugo je vremena opsjedala moju dječju maštu.
Nakon završenog sedmog razreda osnovne škole cio razred krenuo je na jednomjesečno kampovanje. Tamo sam noću, pod šatorom, uz svjetlost baterije, skrivajući se od drugih, pisala dnevnik. Samo nagađam, jer se danas više ne sjećam, da sam u tom času trebala nekoga tko je samo moj, kome ću povjeriti svoje burne osjećaje. Nisam se mogla obraćati mrtvoj bilježnici. Trebao mi je živi adresat. A najprirodniji adresat mogao je biti netko tko je i sam pisao dnevnik i tko mi je blizak. I Ana Frank postala je mojom zamišljenom sugovornicom. Tako su, pretpostavljam, i započinjali moji dječji dnevnički zapisi: Draga Ana, nećeš vjerovati što mi se danas dogodilo…
Kasnije sam se stidjela te gluposti. Čak je i mala bilježnica od stida nekamo iščezla. Nikada poslije nisam vodila dnevnik. Tko zna, možda sam baš zbog tog stida, zbog slobode koju sam si uzela da svoje glupave i trapave dječje zapise upućujem tako neprimjerenom adresatu – i postala spisateljicom. A Ana Frank ostala je zatočena u kutiji u kojoj čuvam najintimne stvari, od kojih su mnoge povezane s nejasnim i nikada artikuliranim osjećajem stida.
Sada kažem neprimjerenom, iako u to posve nisam sigurna. Naime, moje znanje o Ani Frank ostalo je zapečaćeno u dječjem izdanju njezina dnevnika, iz kojega je bio izbrisan, ili je nekako ostao sakriven, podatak o njezinoj stvarnoj smrti.
Nešto poput dječjeg izdanja Trnoružice, čiju sam punu verziju, i onaj dodatak s kanibalski nastrojenom svekrvom, pročitala tek kao odrasla osoba. Tako sam se posve identificirala sa sudbinom Ane Frank, ali sam detalj o njezinoj stvarnoj smrti pustila usvojiti. Jer ga, čini se, nije ni bilo.
Tek kasnije, mnogo, mnogo kasnije, sinulo mi je da se Ana Frank ipak nije spasila nego je kao i većina njezinih židovskih sugrađana završila život u koncentracionom logoru. Kao i mnogi drugi gradovi Evrope, ni Amsterdam nije propustio da sudjeluje u mračnoj i sramnoj povijesti izdaje svojih vlastitih sugrađana. Izbrisan život i uništena kultura nikada se i ničime ne daju obnoviti. Zato je Evropa danas puna muzeja koji su zamišljeni kao mjesta kolektivnog stida. Muzealiziran stid je neka vrsta iskupljenja grijeha.
Često se pitam odakle evropskim političarima, ljudima od moći, medijima i dežurnim misliocima sigurnost da sude o ljudskom moralu i arbitriraju u stvarima kao što su demokracija i ljudska prava, čineći to redovito na tuđem terenu: u Istočnoj Evropi, na Balkanu, u Africi, u Aziji. Pitam se odakle Evropljanima ta sigurnost u pravo na arbitražu: dolazi li ona iz svijesti o zločinu koji je Evropa počinila tek nekoliko desetljeća unazad ili iz njegova zaborava?
Još uvijek nisam sigurna je li ono dječje izdanje Dnevnika Ane Frank zaista cenzuriralo podatak o smrti Ane Frank ili je to moja dječja podsvijest zadržala Anu Frank u nekoj vrsti limba, kao ni posve mrtvu ni posve živu. Možda je to razlog zbog kojega u muzeju Ane Frank nisam bila. ^ini mi se poštenijim da je i nadalje ostavim u onom intimnom fragmentu moga djetinjstva, gdje se prvi puta i obrela. U trapavom dječjem dnevniku, u replici Draga Ana, nećeš vjerovati što mi se danas dogodilo…
Dubravka Ugrešić
