,,Odavde promatram svijet. Gore i dolje je tamnica.”
M. Kovač, ,,Gubilište”
Znam da si bolesna, draga moja. Znam da je tvoja tuga od moje veća. Ja se liječim sam. Zašto ništa ne jedeš? Zašto mi to radiš? Kaća moja…
Posljednjih dana i ne reaguješ na moj plač. Gledaš me kao onaj propali cirkusant, onaj debeli pokvareni nitkov, što me lancem tjerao da tebe za lanac vučem. Onaj bezubi gad što je zadnje dane prije moga bjekstva proveo na jednoj stolici, gledajući u ono masno ogledalo, vidjevši tamo sebe zamućenog i sasvim nedorečenog u onome što je danima htio da zausti. Ukočio se, krajem decembra, pred novogodišnji nastup, i svoju ljigavu dušu rasplinuo u smrdljivi foaje, među smrdljive bubnjeve, timpane i dekor. Pretvorio se u cirkuski eksponat; na isti takav su se naši slonovi uspinjali prednjim nogama.
Zašto ti je pogled skamenjen? Jesi li gladna? Jedi.
Prodao sam tvoje posljednje zalihe smrznute ribe i kukuruza. Onom crnom grmalju. Onome što laže da je muzičar, čije smo note stavili u klozet koji odavno i ne kosristimo, jer – ko će srati u onom poljskom, kad je sve oko nas zasrano i pretvoreno u otpad… Onaj lažov, onaj nasilni kradljivac! Kad sam počeo da plačem za tobom udario me u stomak, pritisnuo đonom ogrubljelih cokula i naredio da ne smijem više suzu da pustim.
Svjestan sam, Kaća, da ti je vrat krvav i oguljen lancem, zbog mojih tačaka. Srećom, ta krv se ugrušala i postala je crne boje. I slankasta je, a vrat je hladan. Nekad ti je vrat, to smeđe krzno, bilo meni toplo uzglavlje. Iako si mi jednom, vjerujem, nehotice, otkinula parče butine, pa je i meni tekla krv…
Onda je došao jedan čovjek upalih obraza, osušen, u uniformi željezničara. Stari željezničar je umro, nađen je bez uniforme, dolje na ušću, ponijela ga jesenja bujica, a njegovo vodeno tijelo koje se skoro pretvorilo u bijelu meduzu, prepoznali su neki putnici. Ovaj suvi je kod nas došao brzim vozom iz Vankuvera, preko Šangaja i Vladivostoka. Onda smo počeli da čekamo voz. Skakali smo na odsjaj svakog svijetla, uvjereni da će se neko stati. Napravili smo peron, čekaonicu, biljetarnicu. Nije bilo nikoga da prodaje karte, jer niko od nas nije umio da pretvori staru valutu u eure.
Kaća, mislim da me napuštaš… Dao sam ti svu slobodu. Kad su se pojavile prve ptice, valjda će i prvi vozovi. Ja odlazim jer me strah da se ne pretvorim u nemarnog alkoholičara. Ja odlazim, jer nemam izbora. Molim te da me razumiješ.
Od kad si prestala da razgovaraš sa mnom, da gledaš u jednu tačku i ne brundaš kad si gladna, prestao sam da pijem. Osim kad neko baci neku flašu iz voza. Juče smo shvatili da vozovi zapravo prolaze, ali nijedan ne staje. Uveli smo red vožnje. Onaj suvonjavi željezničar na zidu je nacrtao red vožnje. Gradovi, stanice, pruge, jedan haos koji me preplašio, za neke nikad ni čuo nijesam, a imena nekih su me podsjećala na krokodile, golonoge plesačice, šarena svijetla cirkusa… Nekad se vozovi križaju na našoj stanici. On to reguliše, zavodi red, a onaj nasilni, crni, s vremena na vrijeme se pojavi i preuzme kontrolu. Oduzme mu palicu i svijetlosni signal, skine mu kapu. Posere se u nju. Meni je prije nekoliko dana oduzeo tvoju ogrlicu i lanac, a na karti na zidu, gdje sam samo prepoznavao Italiju u obliku čizme i bivšu Jugoslaviju preko puta, krvavu od naših šaka i upišanu, nacrtao je veliko muško spolovilo, koje izgleda kao neki projektil bačen iz vazduha.
Kaća, volim te. Tvoj bijeli jezik, tvoje suve oči, k’o suvo voće, tvoje ranjeno tijelo. Zašto ne piješ onu vodu koju sam ti prošle nedjelje usuo u kantu? Zašto ne podigneš glavu iz tog prašnjavog ćebeta? Bojim se, već mjesecima ne mrdamo odavde, već mjesecima jedino se tu osjećam sigurnim, iako želim da odem.
Jednog dana puna flaša me pogodila u glavu. Probudio me jak bol u glavi. Čuo sam ovog u žejezničarevoj odjeći kako ponavlja: Oslo, Stokholm, Helsinki… Učinilo mi se da se svjetlost lokomotive približava nama, a u mutnoj blizini vidio sam kako onaj crni, što laže da umije da čita note, dovodi neku žensku. Bila je kao i mi, kikotala se nao neka odvratna cirkuska ptičurina, u rukama je imala bebu, plastičnu bebu, ili je to bila glava lutke iz butika, stisnuta u njenim prljavim kandžama. Dotjerivala se, imala je torbicu punu šminke, opušaka, ukosnica. Njena koljena su bila krvava, prsti crni, nos razbijen. Onaj crni, krupni, često je odvodio u našu čekaonicu. Ona je plakala za svojom djecom, mada sumnjam da ih je ikad imala, jer joj je tekla krv niz bijele čarape. Jednom je i onaj mršavi, željezničar, rekao da joj je bolje da se jebe s njim, jer on zna red vožnje, i može da je povede u Madrid ili Rejkjavik. Ona se davala obojici, naizmjenično, a meni nije htjela jer sam bio usran i, kako je rekla, mečkoubica. Onaj krupni, crni, rekao je da treba da te bacimo na neko drugo mjesto, jer crkotina smrdi.
Nema te danima, Kaća. Sve se nadam da ćeš sama da se vratiš, ako budeš htjela. Nadam se da si ponovo počela da dišeš. Da dahćeš i balaviš ko nekad.
Počeli smo da vježbamo. Imamo probe, kao u cirkusu. Voz staje, vrata se otvaraju, mi ulazimo, zamijenimo prazne kofere punima i silazimo. Ili jednostavno – otputujemo. Borili smo se za svaku flašu koja je pala, za svaku kap. Jednog dana desilo se nešto čudno. Iz jednog voza je ispao neki čupavi što vadi jaja iz džepa, zna trikove s kartama, čita nekog Markesa, diriguje, kao u cirkusu, i sve pretvara u piće. Onaj crni ga je zaklao nožem, čini mi se da to nije uradio prvi put, ali on je bio živ i rekao mi je da je Kaća živa.
Kaća, znao sam da ćeš doći ponovo. Pitaš me gdje putujem, pa – nigdje. Šta? Putujem? Otkud ti to znaš kad te toliko vremena nije bilo?
Sad kad si ponekad ponovo s nama, lakše se nosim sa ovim čarobnjakom. Juče smo svi sanjali da sviramo u orkestru. Violina je bila tako meka, tako draga, kao ti, i ja sam svirao, tanano, glatko, iako nikad u ruke ništa nijesam uzeo osim činela u cirkusu. A prije toga smo pjevali. Visoko. U nekom duru. Bio je to neki Betoven i pjevali smo na njemačkom, koji ja ne razumijem. Onda sam počeo sve manje da vjerujem i sve manje da se sjećam. Ne znam šta je postalo san, a šta je stvarnost. I da li ovaj čudni čovjek sa magičnim šeširom uopšte postoji, ili smo ga mi, četvoro ljudi željnih vozova i željezničkih stanica čitavoga svijeta – izmislili. Tek, ponekad, tvoja iznenadna pojava, tvoja topla medveđa riječ i stisak, vrate mi vjeru da sam još uvijek tu, na tlu koje se oznojilo noseći onog crnog gladnog siledžiju što nas stalno kinji, onog jadnog zaljubljenika u šine, lipsalog od zgusnutog reda vožnje, onu raskoračenu sifiličarku što grli boce umjesto djece, i mene, što više i ne znam da li te je ikad uopšte i bilo u mom besmislenom postojanju, da ne kažem životu.
Šta ti je to? Još jedna karta? Sa istim datumom? Ali voz neće stati…
Kaća, nije te bilo danima i već sam pomislio da si mrtva. Ovog čudnog čovjeka što nam je puštao film u kojem nema smrti, pokušali smo da svežemo, da vidimo hočeš li doći, a ti si se pojavila, vozeći voz. Onaj suvi je bio toliko pijan, da je vidio dvije mečke, ali ja sam siguran da si to bila smao ti. I onda kad smo se popeli u voz, znao sam da ti voziš. I, Kaća, zaboravio sam potpuno na sreću, sreću što smo mi na našem putu, sreću što ćemo uskoro, kad se iskrcamo, zaboraviti onu ruinu naših života, jednu vječitu jesen koja je, osim stanice, počela da zahvata i naša tijela, crne zube, crne nokte, sivu iskru u očima, začaurenu ljušturu u koju smo se zajedno stvrdli, čauru osušenih želudaca, rebara, prstiju… Sve dok nijesam, na kraju pruge, vidio uspavljujuća bijela svijetla.
Kaća, to su bile jake sirene, vrtoglave sirene, zloslutnice nesreće i udesa, pomiješane sa bijelim nestajanjem u blizini. Blizini koja nas je gutala, kao vrtlog koji nemilosrdno usisava naše nutrine, čisti pepeo ostane od ljudi.
Čudak je ubrzo nestao i razlio se preko neba u veliko grotlo zraka, zatim onaj blijedi željezničar, pa onda onaj crni kriminalac i ona uplakana nesrećnica, i na kraju, mislim da sam nestao i ja. Ja mečkoubica.
Budim se, Kaća. Kao što je onaj čarobnjak rekao, da ćemo ponovo biti zajedno, evo nas tu, na početku, u jednoj ćeliji. Četvoro ubica, četvoro ubijenih. Onaj crni što je ubio stražara u psihijatrijskoj klinici i danas ponekad tvrdi da je Fojerbah muzičar. Zgrči prste kao da drži violinu, i zagudi, dok ga udarci pendreka ne smire. Onaj mršavi krvlju sa svojih laktova crta na jedva vidljivim zidovima ovog gubilišta putanje vozova. Nekad ih čujemo, nekad nas bude, a nekad su to samo jutarnji udarci pendreka u rešetke, pretvorene u njegovim očima u šine. ,,Vibracije se čuju do Pariza, Londona i Moskve”, kaže stvorenje koje je nekad bilo osoba koja je ubila starog željezničara. Za uniformu, za počast i zvanje. Ona kreštava žena, napustila nas je u onoj neobjašnjivoj bjelini. Mislim tu je. Nepodnošljivi kikot je zamijenila ćutanjem. Zavjet, ili svoje ubjeđenje u besmislenu potrebu da bilo šta izgovori, ponekad prekine u snu, kad doziva imena onih kojih nema, uvijek ista imena kojima pjeva uspavanke. Ja svoj grijeh znam i ne želim više da bježim. I ne znam zašto ti ovo uopšte pričam, kad me se skoro ti i ne sjećaš. Ni ja se tebe ne sjećam više. Samo se, nekad, u iščeznuću u tragovima, u njuškama drugih, kao cirkuska maska, kao deža vu, kao varka, pojavi tvoj dežmekasti lik.
Knez Lav Miškin
Jedan Komentar