Anatomija Fenomena

Egzistenciju možemo saznati samo u subjektivnosti. Subjektivnost je tada jedina istina [Tema: Kjerkegor]

Foto: Sol Prom

Dijalektika egzistencije u filozofiji Serena Kjerkegora (2)

Piše: Mirko Zurovac

 

Kjerkegor je umro neshvaćen, ali je ostao jedan način mišljenja objektiviran u njegovim djelima. Danas se taj način mišljenja, bilo to opravdano ili ne, naziva filozofijom egzistencije koja je već poodavno prešla iz kafana i noćnih klubova na katedre svetskih univerziteta. Ova filozofija nastoji da koincidira sa načinom života. Na koji način je ona još uvijek savremena?

Egzistencijalna filozofija Serena Kjerkegora

Ova filozofija čuva ambiciju da se distancira od teorijskog stava. Zato Herman Dim (Hermann Diem) u svojoj uvodnoj raspravi “Sokrat u Danskoj” napominje da se kod Kjerkegora ne može govoriti o “egzistencijalnom mišljenju”, nego samo o “egzistencijalnom misliocu”. Mišljenje je apstraktan proces u kom se o istini misli i govori, egzistencijalni mislilac istinu živi. Egzistencijalni mislilac, u ovom slučaju Kjerkegor, se uopšte ne trudi da odredi pojmove i koordinira ideje. Suprotno tome on se boji da će profesori poslije njegove smrti njegovu filozofiju izlagati kao završen sistem ideja izdijeljen u dejelove, poglavlja i paragrafe. Filozofija egzistencije je tada savremena ne toliko svojim eksplicitnim iskazima koliko onim što je ostalo neizrečeno. Kako onda uspostaviti odnos prema toj filozofiji koja nije htijela da bude teorija, nego je inaugurirala egzistencijalni odnos prema mišljenju?

Ako je njen smisao često u onome što nije kazano, onda je treba čitati između redova. Pa i pored toga interpretacija će uvijek ostati samo vjerovatna. Pojmovno objašnjenje je uvijek moguće.

  1. a) Pojam esencije i egzistencije

Savremena filozofija egzistencije se često određuje u sporu sa tradicionalnom filozofijom. Ona se tada po svom pojmu suprotstavlja cjelokupnoj filozofiji prošlosti koja je u zaboravu prave subjektivnosti na ovaj ili onaj način živila u apotezi grijeha. Kad se izgovori riječ “egzistencijalizam”, tada se najpre razumijeva značenje osnovne riječi “egzistencija” iz koje se u toku daljeg izvođenja dobivaju pridjevi “egzistencijelan” i “egzistencijalan” da bi joj se zatim u jezičkoj upotrebi pojma dodao sufiks “izam”. Ovaj sufiks označava prioritet značenja osnovne riječi i doktrinu. Analogno tome egzistencijalizam je doktrina koja pretpostavlja prioritet egzistencije u odnosu na esenciju. Egzistencijalizam bi nadalje prema izvjesnim napomenama Martina Hajdegera mogao biti određen kao fenomenološki opis i interpretacija ljudske prirode. Klasično filozofija se bavila samo bićem zamjenjujući ponekad ovaj termin terminom egzistencija.

U skolastičkoj razlici između essentia i existentia ovaj poslednji terrnin je, bar od 15-og ili 16-og vijeka na ovamo upotrebljavan kao sinonim za biće. U toku dalje upotrebe pojam bića je postajao sve apstraktniji i prazniji dok konačno u njemačkom klasičnom idealizmu, kod Hegela naročito, nije izjednačen sa ništa. Tako je izgledalo da je filozofija izgubila svaki interes za našu individualnu egzistenciju sa svim njenim bolom, tugom, strepnjom i neizvjenostima, pa je revolucija u filozofiji došla upravo kao reakcija na takvu vrstu filozofije. Ona je došla od čovjeka dinamičnog temperamenta obdarenog oštrim analitičkim duhom i sarkastičnom elokvencijom — danskog protestantskog teologa Serena Kjerkegora On je žestoko protestvovao protiv idealističkih izbjegavanja realne egzistencije u ime objektivnih, impersonalnih, bezvremenih shema i vječnih istina. Ne samo da je branio subjektivnu istinu, nego je i tvrdio da je “subjektivnost istina”. Istina je bitna odlika persone koja sudjeluje na vječnoj istini. Nikakav um, ni objektivna refleksija, ni proces bezimenih ideja i praznih opštosti ne rnože otkriti čovjeku tragične antinomije individualne egzistencije u čijim se zastrašujućim “ili-ili” odlukama ostvaruje pokret ka beskonačnosti.

Bacajući svoju gorčinu protiv Hegelovog sistema mišljenja Kjerkcgor je pisao:

“Može li princip posredovanja takođe pomoći egzistirajućoj individui — dok još ostaje u egzistenciji sebe same — da postane posredujući princip koji je sub specie aeterni, budući da je jadna egzistirajuća individua ograničena na uski okvir egzistencije. Sigurno je da nema nikakve koristi rugati se čovjeku mameći ga identitetom subjekta i objekta, kada ga njegova situacija sprečava da koristi taj identitet, jer je on zbog bića egzistirajuće individue u procesu postojanja. Kakve koristi od toga da se objasni čovjeku kako vječna istina treba da se shvati vječno, kad je on bićem egzistirajuće individue spriječen da to razumije, i gotovo postaje fantasta kad zamišlja da je sub specie aeterni? Ono što takav čovjek treba umjesto toga jeste sigurno objašnjenje kako treba da razumije vječnu istinu u determinantama vremena onaj koji je, pošto egzistira, sam u vremenu, koje Herr Professor priznaje, ako ne uvijek, bar jedanput sedmično kada dobiva svoju platu”.

Ove gorke riječi pune kritičke ironije bile su izgovorene u Kopenhagenu 1846. godine, petnaest godina nakon što je Hegel, profesor u Berlinu, umro od kolere, a u vrijeme kada se njegovo ime još uvijek kupalo u slavi, pa su Kjerkegorovi protesti naišli na slab odjek. Egzistencijalisti danas s više uspjeha obnavljaju kritiku tradicionalne filozofije prebacujući jo j da ona pojam bića određuje na suviše uopšten način. Klasični filozof liči na geometričara koji se bavi odnosom geometrijskih formi, a da ga ne interesuje da li u prirodi postoji nešto što zaista odgovara ovim idealnim konstrukcijama ili ne postoji. Napadi ove vrste prouzrokovati su zaoštravanje antiteze između bića i egzistencije. Biće je kao objektivna, determinirana, logička nužnost “svugdje” i “uvijek” univerzalno, apstraktno, bezvremeno i prostorom neograničeno, a egzistencija individualna, konkretna, na “sada” i “ovdje” kratko vrijeme određena, slučajna i subjektivna. Egzistenciju ne treba brkati sa životom. Čovjek može imati dobar ili loš, kratak ili dug život, egzistencija međutim nema stupnjeva. Imati se mogu samo pojedinačna svojstva. Kad se kaže da je čovjek slobodan to ne znači da, prema egzistencijalistima, ima slobodu, nego da je sam sloboda.

Isto tako čovjek nema egzistenciju, nego jest egzistencija. Ona je potpuna ili nije uopšte. Individualna, vremena, jednokratna, neponovljiva egzistencija čovjeka je to što filozofija egzistencije želi da objasni. Zar nije pomalo čudno to što filozofija čovjeku treba da objasni prirodu njegove vlastite egzistencije? Egzistencija je čovjeku prirodnija nego bilo koje pojedinačno svojstvo, pa i najneobrazovaniji u svom najintimnijem spoljašnjem i unutrašnjem iskustvu spoznaju egzistenciju.

Međutim, kad je pokušaju konceptualizovati i najobrazovaniji zapadaju u posebne teškoće koje proizlaze iz činjenice da je egzistencija toliko subjektivna da nikada ne može postati objekat, na primjer objekat mišljenja, čak ni za sebe samu. To je kamen spoticanja egzistencijalističke filozofije jer je filozofija po svom najvišem određenju pojmovna, a pojmovi su nešto objektivno. “Pošto je egzistencija — kaže Alfred Štern — uvijek subjekat i nikad ne može postati objekat, izgleda da ne može biti nikakve filozofije egzistencije”. Egzistencija je čak izvan dosega objašnjenja, jer je i objašnjenje pojmovno. Kad sveti Avgustin na pitanje šta je vrijeme odgovara: “ako me niko ne pita ja znam, ali ako bih želio da objasnim nekome ko bi me pitao, ja ne znam”, tada on otkriva situaciju u kojoj se nalaze egzistencijalistički filozofi. Vjerovatno je to razlog što Kjerkegor nije stvorio sistematsku filozofiju niti je to želio uraditi. On je samo izrazio subjektivno osjećanje egzistencijaliste u prilično umjetničkoj formi. Niko od filozofa prije njega nije jače osjetio da postoji nesavladljivi bezdan između praznih opštosti sistema i konkretnog realiteta čovjeka. Sistem unaprijed sadrži sve odgovore na sva moguća pitanja. Ako postoji sistem tada ništa nije neizvjesno. Ali, primjećuje Kjerkegor, ako je neko filozof u tradicionalnom smislu riječi i ako treba riješiti neko konkretno pitanje, on se tada nalazi u nerazrešivim protivrječnostima ili mora izaći iz svog sistema.

“Izgleda, — reći će Žan Bofre objašnjavajući Kjerkegorov otpor Hegelovom sistemu mišljenja — da sistematski duhovi imaju dvije vrste principa: jedni su oni koje oni primenjuju na druge; drugi oni za kojima oni imaju potrebu kad su sami u neprilici”.

U cjelini ovoga stava susrećemo Kjerkegorov pogled na sistem prema kome se kod filozofa (kod Hegela i drugih) u njihovom sistemu sve dešava kao kod cijelog svijeta. Međutim, “u njihovom svakodnevnom životu filozofi se služe kategorijama potpuno različitim od onih koje oni koriste u njihovim spekulativnim konstrukcijama i svoju utjehu uopšte ne crpu iz principa koje tako svečano proklamuju”. (Dnevnik) Egzistenciju možemo saznati samo u subjektivnosti. Subjektivnost je tada jedina istina. Ako je tako onda moramo pretpostaviti da je ova centralna ideja egzistencijalne filozofije u Sartrovoj i Hajdegerovoj ontologiji nestala. Bilo to tačno ili ne, ne može se poreći da je “vitez subjektivnosti” — Sartr tako naziva Kjerkegora — strastvenije nego bilo ko ranije branio prava egzistencije protiv bezvremenih ideja, praznih opštosti, čvrstih zidova Hegelovog objektivizma i bića koje je dugom upotrebom postalo prazna kategorija.

Pojam bića nije identičan s pojmom egzistencije.

Egzistencija se po svom pojmu suprotstavlja onome što označava riječ esencija. Essentia je na nominalnom planu direktna transpozicija glagola esse (biti). Latini su, kad su razmišljali o onome što postoji — Žan Bofre napominje da mi to znamo preko Seneke — radije upotrebljavali riječ essentia nego existentia. Riječ existential se javila u latinskom jeziku dosta kasno, ali ne i glagol existere. Međutim, ovaj glagol prvobitno nije označavao da nešto postoji, nego da izlazi i da se pojavljuje. “Existere znači izaći: izaći iz domena, iz kuće, iz rupe — u širem smislu, pokazati se”, (Žan Bofre) Danas u filozofiji egzistencije taj pojam označava najprirodnije svojstvo čovjeka koje mu je toliko prirodno da ga nema niti ga može imati, nego sam jest jedino i ništa drugo nego to svojstvo.

Egziistencija niie biće (Etre, Sein) nego je po svom značenju suprotstavljena esenciji. Iz toga slijedi da ni pojam esencije nije indentičan s pojmom bića. Stvari se po svojoj esenciji razlikuju jedna od druge. Esencija određuje to što biće čini bićem, ali ne govori o tome da biće egzistira. Biće ne mora egzistirati da bi postojalo. Isto tako pojam esencije ne podrazumjeva da postoje bića u kojima bi ona bila ostvarena. Čistih esencija nema nigdje u prirodi. Time se ne želi reći da je esencija čisto nebiće.

Suprotno tome izvjesno je da ima više stvarnosti u nečem što se može ostvariti nego u formuli k oja postavlja supstancije jednu do druge čija je sinteza a priori nemoguća.

Biće esencije je da bude moguća. Nešto što jeste, actualitas, moralo je to postati kroz jedan akt. Nešto drugo još nije, ali je moguće. Esencija je okvir mnogih mogućnosti od kojih se u prirodnim oblicima ostvaruju samo neke. Evropska metafizika je već od svojih početaka pitala kako mogućnost postaje stvarnost. Kad Pol Fulkje, objašnjavajući na planu ontologije odnos između esencije i egzistencije kaže da “ova mogućnost ( tj. esencija) postaje stvarnost zahvaljujući egzistenciji”, onda se to podudara s uvjerenjem Nikolaja Hartmana da bi »mogućnosti bez umjetnosti i dalje vodile sablazan život”. U nama postoje daleko šire potencije od kojih mi ostvarujemo samo jednu. Ostale koje pojam stvari dopušta ostvaruje umjetnost. Mogućnosti nisu stvarnost, ali nisu ni ništa. One uvijek mogu da budu. Da bi bile stvarnost ili actualitas mora im prići jedan akt (aotus latinski, energea grčki). Ovo actus potiče od agere, a znači isto što I facere i creare. Zbivanje sa kojim je na nepomirljiv način povezano aktualizovanje mogućnosti pripada egzistenciji.

“Egzistencija je dakle to što aktualizuje esenciju”. (Pol Fulkje) Bog je jedino biće čija se esencija podudara s njegovom egzistencijom. U biti boga je da egzistira. Kad bog ne bi egzistirao, ne bi bio savršen; bio bi protivurječan. U svojoj savršenosti bog sabira sve mogućnosti. Ostala bića ostvaruju samo jednu od potencija koje su mnogo šire. Ta sudba da se u sred obilja mogućnosti istovremeno bude samo jedno, konačno i određeno je upravo to što muči egzistencijaliste.

“Moći biti samo nešto istovremeno, vidjeti se osuđenim na izbore koji čine pokolj mogućnosti, eto drame egzistencije i razočarenja egzistencijalista”. (P. Fulkje) Zato se u izvjesnom smislu egzistencij a u odnosu na esenciju može smatrati degradacijom. Egzistencija je degradacija u odnosu na esenciju, jer obilje mogućnosti koje ova sadrži reducira na jednu koja je stvarnost. Međutim, mogućnosti bi bez umjetnosti i egzistencije i dalje vodile sablazan život, jer su one u odnosu na stvarnost nemoćne. Moć pripada stvarnosti, a ne mogućnosti, i čovjek želi da uđe u stvarnost. Time ga ne napušta želja da se igra s mogućnostima. Ova igra ne mora biti iluzija. S njom se otvara prostor za slobodu čovjeka. Ta sloboda je preduslov prave slobode, jer nije dovoljno da se osjećamo slobodni, nego da to budemo.

Ta sloboda treba da rodi slobodu. Ona sadrži najviše mogućnosti, pa je u tom smislu uvijek iznad stvarnosti. U igri s mogućnostima čovjek može da se uzdigne iznad stvarnosti, jer sve elemente uzima kao idealne pojmove. Tako se gubi stvarnost. Stvarnost je na strani moći i oni koji moći nemaju žive u mogućnosti. U mučnom samoreflektovanju egzistencija se ponovo raspinje između beskrajne slobode u mogućnosti i konačnog života u vremenu.

Ostane li zaronjena u mogućnosti ona poput Kafkinih junaka nesreće koji ne mogu da stvarno egzistiraju postaje iz dana u dan sve nestvarnija, poetičnija, umjetnija, kao i stvarnost u kojoj živi. Građanska stvarnost je umjetna. U zastrašujućim “ili-ili” odlukama — ili stvarnost ili mogućnost — počinje drama egzistencije i egzistencijalna dijalektika.

nastaviće se

Ostavite komentar: