Piše: Hester Eisenstein
Globalne elite su prisvojile feministički jezik za opravdanje brutalnog izrabljivanja i neoliberalni razvoj u zemljama “Trećeg svijeta”
Od izlaska knjige Feminism seduced često me pitaju što podrazumijevam pod “zavedenim feminizmom”. Tko zavodi feminizam i zašto? Pitanje je složeno i ima nekoliko značenja. Ovdje ću naglasiti samo dva: korištenje jeftinog rada žena u izvoznim proizvodnim zonama (IPZ) te tvrdnja da su žene, a ne državno usmjeren razvoj, ključ za ukidanje siromaštva u Trećem svijetu.
Zaposlenici, vlade i međunarodne financijske institucije poput Svjetske banke i MMF-a prigrlile su jedan od ključnih stupova suvremenog feminizma – pravo žene na plaćeni rad – kako bi opravdali zapošljavanje žena u IPZ-ovima te opasan položaj u kojemu se te žene nalaze.
Globalizacija proizvodnje dovela je do izmještanja tvorničkih poslova u području odjeće, tenisica, elektronike i drugih industrija u zemlje globalnog Juga s niskim nadnicama. Dobar dio te proizvodnje događa se u IPZ-ovima – tipu zone slobodne trgovine koji izuzima te poslovne poduhvate od većine radnih, poreznih, zdravstvenih i sigurnosnih regulacija, kao i trgovinskih pristojbi. Te zone pogoduju poslodavcima svojim proturadničkim strukturama koje stranim ulagačima poslužuju docilnu i mahom žensku radnu snagu.
Legitimiziranje rada žena u bogatim zapadnjačkim zemljama omogućilo je vlasnicima tvornica u zemljama poput Kine, Vijetnama i Malezije da svoje korištenje prvenstveno ženskog rada predoče kao slijeđenje dominantnog feminističkog vjerovanja da plaćeni rad oslobađa. Zaista, koliko smo često čuli kako Nicholas Kristof iz New York Timesa brani te tvornice kao mjesto prilika za žene? Nije li im bolje, pita on svoje čitatelje, nego da žene probiru kroz smeće ne bi li pronašle nešto za jesti ili prodati?
Korištenje jeftine radne snage za izvozne industrije nije ništa novo – pionir takvih poduhvata bila je Južna Koreja za vrijeme svog takozvanog ekonomskog čuda, kada su žene povučene s farmi u rad u tvornicama. Politička ekonomistkinja Alice Amsden 1989. godine je tvrdila da je rodni jaz u plaćama između muškaraca i žena jedan od ključeva uspjeha južnokorejske industrijalizacije.
Rodno razdvojena struktura nadnica koja je stvorila ogromne profite za američke kompanije poput Fairchilda te je naskoro zadominirala elektroničkom industrijom Južne Koreje, uskoro se počela presađivati drugamo.
U elektroničkoj industriji ubrzo nakon izuma silicijskog čipa 1958. i 1959. godine, Fairchild je otvorio prvu offshore tvornicu poluvodiča u Hong Kongu da bi se zatim premjestio u Južnu Koreju 1966. godine. General Instruments je premjestio svoju proizvodnju mikroelektronike na Tajvan 1964. godine, a 1965. godine su se mnoge visokotehnološke tvrtke izmjestile na granicu SAD-a i Meksika gdje se otvaraju prve maquiladore. U narednom desetljeću su uslijedili Singapur, Malezija i Filipini, a do kraja 1970-ih i karipske i južnoameričke zemlje.
Kako su multinacionalne kompanije – primamljene oglašavanjem vlada o “sitnim prstima” svojih radnica – izmjestile proizvodnju izvan matične zemlje, broj i raspon dobara koja proizvode slabo plaćene radnice naglo je porastao.
Visoki profiti su išli ruku pod ruku s ogavnim radnim uvjetima u novim IPZ-ovima. Kako su u javnost dospijevale informacije o nehumanim uvjetima u kojima rade žene u tim tvornicama, počeo se širiti i publicitet i aktivizam u 1990-ima koji je osuđivao povratak uvjeta rada iz sweatshopova diljem svijeta. Naomi Klein je čak iznijela tvrdnju da globalni pokret za pravdu djelomično duguje svoje začetke zgražanju nad radnim uvjetima u tvornicama dobro nam znanih multinacionalnih korporacija poput Nikea.
Vodi se nezanemariva rasprava o prednostima i manama IPZ-a. Neke feminističke učenjakinje, poput Patricije Fernandez-Kelly, osuđuju ekstremno izrabljivanje radnica u izvoznim enklavama. No druge, poput Linde Lim i Naile Kabeer, brane IPZ-ove kao sredstvo za umicanje obiteljskom patrijarhatu ili kao način da žene zarade prihode koji nadmašuju ono što bi dobile u domaćoj industriji.
Aihwa Ong, u svojem radu o japanskim elektroničkim kompanijama u Maleziji, ukazuje na to da seoske djevojke, premda su izrabljivane te ih se otpušta čim im oslabi mladenački vid, tvornički rad također i modernizira – napuštaju svoje seljačke saronge i zamjenjuju ih trapericama te mogu same birati muževe.
Diana Wolf primjećuje paradoks ženskih radnika: “Globalizacija je dvosjekli mač po pitanju žena. U jednu ruku, prilike za zaposlenje koje proistječu iz preobrazbi u globalnoj ekonomiji proizvode novu vrstu patrijarhalnih i kapitalističkih kontrola nad ženama.” Ali u drugu ruku, slabo plaćeni poslovi, koji se “često nalaze ispod standarda za održavanje”, ipak daju ženama “oruđa pomoću kojih mogu [odoliti] patrijarhatu (…) Žene s kojima sam vodila razgovore [u indonezijskoj Javi] preferirale su rad u ‘globalnim sweatshopovima’ u usporedbi s radom na seoskim poljima riže.”
Pojednostavljena dihotomija
Ekstremni predio tog misaonog spektra je, možebitno, gledište Shelley Feldman, koja je proučavala izvozno proizvodne tvornice u Bangladešu i koja je skeptična spram prostog “ekonomskog determinističkog” pojašnjavanja tamošnjeg stanja. Feldman je kritična prema feminističkim učenjakinja koje ne uspijevaju uvidjeti moć žena da donose vlastite odluke.
Ona drži da su bangladeške žene koje je proučavala bile pod utjecajem ne vanjskih čimbenika poput programa strukturne prilagodbe, privatizacije i liberalizacije ekonomije, nego svojih vlastitih izbora, “koji su nastali i omogućeni su kroz složene i proturječne povijesti ženskih života”.
Svejedno, čini se da se Feldmanin argument oslanja na pojednostavljenu dihotomiju – ili su bangladeške žene podstreknute specifičnostima svojih života i potreba, ili su gurnute u plaćeno zaposlenje zbog politika svoje vlade i tekstilnih tvornica. Očito je da ne postoji nikakva međuigra, no apsurdno je sugerirati da su žene sa sela prizvale IPZ-ove, a da ne spominjemo politike strukturne prilagodbe, i to vlastitom voljom.
Možda te feminističke učenjakinje, gledajući kroz leću feminizma 21. stoljeća, koji na rad gleda kao na put k oslobođenju, izjednačuju svježe proletarizirane žene s globalnog Juga s tzv. Lowellovim djevojkama devetnaestostoljetnog Massachussettsa; djevojkama koje su s farma došle u prve američke tekstilne tvornice. Pod podosta blagim radnim uvjetima (u usporedbi s njihovim kolegicama u Manchesteru s druge strane oceana), Lowellove žene su razvile kako radničku, tako i feminističku svijest.
Nema sumnje da rad u IPZ tvornicama, koji mladim ženama pruža samostalne prihode, može imati oslobodilački efekt. Te žene slijede put koji su odredili Marx i Engels: umjesto da obavljaju neplaćen i iscrpljujući rad na farmi, podložan feudalnoj i patrijarhalnoj kontroli, one traže zaposlenje u tvornicama, što im može donijeti ekonomsku autonomiju i svijest o vlastitim sposobnostima. No ono što važi u teoriji, često ne stoji u praksi, pogotovo s obzirom na teške uvjete pod kojima većina žena radi u IPZ-ovima.
Uvjeti u IPZ-u variraju od zemlje do zemlje, no skoro sve te zone su izuzete od nacionalnih zakona o radu; kao što pokazuje izvješće Međunarodne konfederacija slobodnih sindikata, poslodavci su beskrupulozni u slamanju pokušaja sindikalnog organiziranja i proganjanja sindikalnih organizatora.
Čak i ako se ne pokušaju sindikalno organizirati, radnice u IPZ-zonama trpe neprekidno zlostavljanje. U CODEVI-ju, tvrtci smještenoj u zoni slobodne trgovine Ouanaminth na Haitiju, radnici koji proizvode Levi’s traperice za odjevnu grupaciju Grupo M iskusili su “otimanja, batine, proizvoljne otkaze, verbalno zlostavljanje, neplaćeno prekovremeno, zastrašivanje vatrenim oružjem i ispitivanja”.
U Meksiku radnici obično rade na kratkoročne ugovore, bez sigurnosti zaposlenja. Žene koje se prijavljuju za zapošljavanje mogu biti podvrgnute liječničkim pregledima, uključujući testiranje na trudnoću, koje pak može obuhvaćati ispitivanje dok su gole i “intruzivna osobna pitanje poput ‘Imate li dečka?’, ‘Koliko često imate spolne odnose?’ te ‘Imate li djecu?’”.
Jeremy Seabrook koji je također promatrao tvornice u Bangladešu, slaže se s Kabeer da radnice u Dhaki prolaze borbe epskih razmjera ne bi li dobile posao u tvornici, između ostaloga zapreke koje im postavljaju njihove patrijarhalne obitelji i zajednice. No on smatra da žene nemaju moć da odluče koje industrije smještene u Bangladeš ondje dolaze kako bi ih iskoristile.
Rade po četrnaest sati dnevno, nadnice im često kasne te trpe brutalne predradnike i iznimno opasne radne uvjete: tako je Seabrook 27. kolovoza 2000. godine svjedočio požaru u Dhaki u kojemu je smrtno stradalo dvanaest ljudi, dok je u proteklih nekoliko godina više od dvije stotine tvorničkih radnika poginulo u požaru. Nedavno se, 2013. godine, urušila zgrada tvornice Rana Plaza izvan Dhake u kojoj je poginulo više od tisuću radnika. Kao što je Seabrook zamijetio, “Teško da se radi o modelu samoodređivanja.”
K tome, Ellen Rosen tvrdi da se devetnaestostoljetni američki uzorak industrijalizacije i preobrazbeni potencijal koji je donio sa sobom, nisu prenijeli i na zemlje u kojima su uspostavljeni IPZ-ovi: “Današnje izvozne proizvodne ekonomije ne (…) transplantiraju stare oblike industrijalizacije u svijet u razvoju. Za razliku od zapadnih nacija, u kojima je kapitalno intenzivna industrija bila od velike važnosti za ekonomski rast, u mnogim zemljama u razvoju te industrije s niskim nadnicama su postale ključne za ekonomski rast koji se još uvijek iščekuje. A za razliku od Zapada, gdje su bolje plaćena radna mjesta muškaraca u industriji bila ključna za ekonomsko dobrostanje obitelji, u izvozno proizvodnim ekonomijama oko 80 posto slabo plaćenih radnih mjesta drže žene – dakle, velika većina radne snage.”
Žene primaju “žensku nadnicu”, ali muškarci ne primaju “mušku nadnicu” – zbog čega žene koje rade u IPZ-ovima imaju malo prilika da se izdignu iz siromaštva.
Kooptacija feminističkih ideala na globalnoj sceni nadilazi korištenje prava žena na plaćeno zaposlenje da bi se opravdali izrabljivački radni uvjeti. Kooptacija je također očigledna u tome kako se “osnaživanje” žena koristilo kako bi se opravdali neoliberalni modeli razvoja i politike strukturne prilagodbe nametnute zemljama Trećeg svijeta 1980-ih godina, a u nedavnoj prošlosti i zemljama globalnog Sjevera poput Irske i Grčke.
Rješenje svih svjetskih problema Međunarodne financijske institucije – uključujući Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond, Ujedinjene narode i konglomerat NVO-a poput CARE-a – zajedno s korporativnim entitetima poput Nikea, ustvrdili su da je rješenje svih svjetskih problema, naročito siromaštva i neodgovarajuće zdravstvene skrbi, obrazovanje i obučavanje žena i djevojki. Osnaživanje žena, kroz korištenje mikrokreditiranja i drugih intervencija, neće podići samo žene nego i njihovu djecu i obitelji iz siromaštva ravno u srednju klasu.
Uzmimo u obzir, primjerice, radosne riječi s Nikeove stranice o “girl effect” (efektu djevojčica): “Djevojčice su oruđe promjene. One igraju ključnu ulogu u rješavanju najustrajnijih razvojnih problema pred kojima se danas nalazi svijet. Investiranjem u njihov ekonomski potencijal kroz obrazovanje i odgađanje dječjih brakova i tinejdžerskih trudnoća, postalo bi moguće riješiti probleme poput HIV-a i AIDS-a te bi se mogao prekinuti ciklus siromaštva.”
U Indiji je posljedica adolescentske trudnoće skoro 10 milijardi američkih dolara izgubljenih potencijalnih prihoda. U Ugandi 85 posto djevojčica napusti školu prerano što urađa s 10 milijardi izgubljene potencijalne zarade. Odgađanjem dječjih brakova i ranim rađanjem djece, Bangladeš bi potencijalno mogao dodati 69 milijadi dolara svom nacionalnom dohotku za životnog vijeka tih djevojčica.
To vjerovanje u preobrazbenu moć individualnih žena i djevojčica predstavlja ciničnu uporabu feminističke, ili bolje rečeno pseudofeminističke, ideologije. Stvaranje nacionalnog bogatstva i porast životnog standarda su, itekako, posljedica državno usmjerenog razvoja, a ne sitnih zajmova i obuke žena za poslove.
Slučaj Južne Koreje rasvjetljava mnogo toga: izvanredan proces industrijalizacije Južne Koreje pod vojnom diktaturom, počevši od 1960-ih godina, proizvod je snažnih državnih politika koje su nagrađivale korporativne grupacije (tzv. chaebol) koje su uspješno ostvarivale državne ciljeve, dok su kažnjavale one korporacije koje su bile neuspješne u tome.
Ukratko, vlada je djelovala kao dizajner, podstrekač, ravnatelj i impresario cijelog skupa sektora, modernizirajući ekonomiju do te mjere da je do 1980-ih tehnološki najnaprednija zemlja nudila pomoć starijim industrijaliziranim nacijama. Iako se suvremeni srednjestrujaški komentatori odnose prema konceptu državno usmjerenog razvoja kao prema heretičkoj ideji, istina je da velike industrijske sile 18. i 19. stoljeća – Velika Britanija, Njemačka i Sjedinjene Države – velik dio svoje industrijske snage duguju državno usmjerenim politikama.
Kao što je ukazao Ha-Joon Chang, od američkog Građanskog rata do Drugog svjetskog rata, “Sjedinjene Države su bile najzaštićenija ekonomija na svijetu”. Abraham Lincoln je bio sljedbenik Henryja Claya, zagovornika takozvanog Američkog sustava, “zasnovanog na infrastrukturnom razvoju i protekcionizmu”. Kritizirajući Britance koji su propovijedali slobodnu trgovinu njegovoj zemlji, Ulysses S. Grant, general iz američkog Građanskog rata i predsjednik od 1869. do 1877. godine, odvratio je da će “Amerika unutar dvije stotine godina, kada izvuče sve što može iz protekcije, također usvojiti slobodnu trgovinu”.
Nametnuti neoliberalni režim
Zanemarimo li to historijsko iskustvo, međunarodne financijske institucije su, od 1980-ih godina, zemljama globalnog Juga nametnule neoliberalni režim “slobodnog tržišta” koji je onemogućio državno usmjereni razvoj. Zemlje su bile podvrgnute programima strukturne prilagodbe, pod krinkom ohrabrivanja njihovog ekonomskog razvoja, da bi umjesto toga ostale bez mogućnosti da usmjere svoje vlastite ekonomije.
Sveukupni rezultat je izopačen proces razvoja koji ne ponavlja uspješan put koji su utrle originalne industrijske sile Europe i recentno industrijaliziranih zemalja u periodu poslije Drugog svjetskog rata (Japan, Južna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Singapur). U današnjoj globalnoj ekonomiji iluzorno je misliti da siromašne zemlje mogu iskorijeniti siromaštvo i loše zdravstveno stanje bez istinskog industrijskog i poljoprivrednog razvoja.
Ne želim uljepšavati troškove takvog modela. Trebamo se sjetiti da je Južna Koreja modernizirana pod čizmom brutalne vojne diktature, te da dio njezinog ekonomskog uspjeha proistječe iz hrabrog i moćnog sindikalnog pokreta koji je nastao nakon povratka u demokraciju.
Ne slažem se da bi povratak na model državno usmjerenog razvoja bio panaceja sam po sebi, bez punog i demokratskog sudjelovanja radnika. A trebalo bi napisati sasvim drugi tekst da bismo uopće progovorili o trenutnim raspravama o “ekstraktivnom razvoju”, klimatskoj promjeni, pravu autohtonih naroda na zemlju i srodnim pitanjima.
No svejedno stoji da državno usmjeren razvoj ima za sobom povijest podizanja velikog broja ljudi iz siromaštva.
“Uspješne” feminističke intervencije su, dakle, skončale tako što se bogatim zemljama i međunarodnim agencijama poput Ujedinjenih naroda dalo sredstvo za zakrivanje historijske stvarnosti tako što se na žene ukazuje kao ključ ekonomskog razvoja. Primjerice, Kofi Annan, u govoru održanom u povodu obilježavanja godišnjice UN-ove Komisije o statusu žene, ustvrdio je: “Studija za studijom nam je pokazala da niti jedna politika ne može u tolikoj mjeri povećati ekonomsku produktivnost, ili smanjiti smrtnost majki i novorođendčadi”.
Feminističkim aktivistkinjama predstavlja veliko zadovoljstvo činjenica da bivši glavni tajnik UN-a prepoznaje važnost podupiranje žena i djevojčica diljem svijeta. No njegova nas izjava navodi na krivi trag.
Međunarodne financijske institucije i bogate zemlje stvorile su mit da će pomaganje individualnim ženama, jednoj po jednoj, iskorijeniti siromaštvo, bolest i pothranjenost. Tretiranje žena kao ključa razvoja je običan trik, tek sredstvo da se svrne pogled stvaratelja politika, aktivista i radnog naroda od nemoralnih poteza skupina poput trojke “institucija” (Europska unija, Međunarodni monetarni fond i Europska centralna banka) koje nastoje razapeti Grčku i Sirizinu vladu u ime financijskih interesa banaka, vlasnika obveznica i bogatih zemalja-zajmodavaca.
Naravno da je ključno da žene i djevojčice svugdje dobiju naobrazbu, obuku, reproduktivna prava, priuštivu zdravstvenu skrb, kontrolu nad vlastitiom odlukama o radu i braku, kao i kontrolu nad svojom spolnošću. No ti fundamentalni zasadi feminizma ne mogu biti ostvareni pomaganjem jednoj po jednoj ženi, u kontekstu u kojemu cijelim društvom harače mjere štednje i tržišni fundamentalizam neoliberalnih politika.
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Izvorno objavljeno na jacobinmag.com
http://zarez.hr/clanci/feministkinje-za-sweatshopove
