Scena iz filma Solaris Andreja Tarkovskog
„Umjetnici renesanse su vidjeli sliku kad misle”…
Po filozofu Hipolitu Tenu (Hippolyte Taine) „osobina kulture razvijene do krajnjih granica jeste da sve više potiskuje sliku u korist ideje. Ubuduće, duh će se usmjeriti u smislu čistog rezonovanja. Mi nismo više slikari kojima je slikarstvo nešto prirodno. Sve moguće civilizacije, domaće, strane, one iz prošlih vremena, današnje, ostavile su svoje tragove. Umjetnici renesanse bili su ljudi koji vide sliku kad misle. Ta njihova misao pružala im je cijeli prizor, živ i potpun“. Ovaj francuski filozof je smatrao da je stvaranje umjetničkih djela određeno uticajem okoline i podneblja, te osobinama naroda jednako kao i povijesna događanja.
U procesu uklapanja u filmski narativ umjetnička slika jednim dijelom mijenja svoje izvorno značenje, jer prelazi iz stanja „nepomičnosti“ u kretanje filmske slike. Slika u filmu je „kretanje slika“, dok je klasična umjetnička slika zasnovana na nepomičnosti, odnosno kretanju oka posmatrača preko motiva te slike. U tom smislu slika „Lovci u snijegu“ dobija jedno novo značenje, kada se stavi u kontekst filmske naracije, u koju ona unosi svoje izvorno značenje, ali koje istovremeno biva izmijenjeno tim novim kontekstom, u smislu da se odvija proces prožimanja i dopunjavanja. „Solaris“, Andreja Tarkovskog, u jeku futurističkih trendova u tehnologiji, koji su proizveli i jednu novu etapu ljudskog roda, koja je otpočela lansiranjem sondi u svemir, umjetničko je djelo koje prati te procese u tehnologiji. Film je umjetnost tehnologije, za razliku od tradicionalne umjetničke slike. Međutim, život u svemirskoj stanici, život u vještačkoj kapsuli, kontrast je idiličnom prirodnom životu, koji oličava slika „Lovci u snijegu“. U tom smislu između filma „Solaris“ i slike „Lovci u snijegu“ postoji princip kontrapunkta, jer film ugrađuje ideje i značenja umjetničke slike, kroz dijalektiku i „razgovor“, ali na način da idejni plan filmske naracije ne bude narušen, u smislu da se dogodi određena vrsta integracije umjetničke slike u filmsku naraciju. Teror tehnologije, vještačkog života će se desiti u onom trenutku kada se presječe veza između čovjeka i prirode, ili čovjeka i Boga. Tada tehnologija i njen konstruirani, vještački ambijent prodiru na nov način u ljudsku pod-svijest, odakle izvlače deformirane odraze ljudske interakcije sa svijetom, ili barem na radikalan način mijenjaju interakciju svijesti i svijeta.
Zanimljivo je zapažanje Andreja Tarkovskog koji govori o knjizi u kojoj je autor, Kastaneda, napisao priču jednog novinara, to jest svoju priču o tome kako se učio kod jednog meksičkog vrača. „To je zapanjujuće interesantna knjiga. Ali stvar čak nije u tome. Pročulo se da nije bilo vrača, da to uopće nisu bilješke iz dnevnika, nego da je sve izmislio Kastaneda – način sopstvenog obučavanja pomoću kojeg on hoće da izmijeni svijet, i samog vrača, i njegov metod. Ali ovo ni malo ne pojednostavljuje suštinu stvari, naprotiv usložnjava je. To jest, ako je sve ovo izmislio jedan čovjek onda je to još veće čudo nego kada bi to stvarno postojalo. Kraće rečeno, moja misao se svodi na to da je umjetnička slika, na kraju krajeva, uvijek čudo“.
Nakon osvajanja Mjeseca, posadi letjelice „Apolo 11“ se dogodilo nešto čudno. U eteru su čuli misteriozne glasove. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu. Ostatak života je proveo tragajući za „svetim gralom“. Sudjelovao je u nekoliko ekspedicija na tursku planinu Ararat u potrazi za ostacima Noine arke. Imao je tri srčana udara, a preminuo je nakon posljednjeg u 61. godini života.
I tako smo malo po malo, kao što reče Todorov, uvučeni u srce fantastičnog. „U svijetu koji je odista naš, u svijetu koji poznajemo, bez đavola, vila i vampira, događa se nešto što se zakonima tog istog, nama bliskog svijeta, ne može objasniti. Posmatrač događaja se mora odlučiti za jedno od dva moguća rješenja: ili je riječ o zabludi čula, proizvodu mašte, te zakoni svijeta ostaju onakvi kakvi su, ili se to doista zbilo, događaj je sastavni dio stvarnosti, ali tada ovim svijetom upravljaju zakoni koji su nama nepoznati. Ili je đavo privid, zamišljeno biće, ili on stvarno postoji, baš kao i druga živa bića, s tom razlikom što se on rijetko sreće“.
U filmu „Solaris“ je najavljen taj proces, u koji će se čovječanstvo strmoglaviti kroz robovanje tehnologiji, što se potvrđuje sada, pola stoljeća nakon snimanja filma „Solaris“.
TARKOVSKI I LOVCI U SNIJEGU
„Lovci u snijegu“ je slavna slika flandrijskog slikara Pietera Brueghela starijeg iz 1565. godine. Slika je dio ciklusa koji prikazuje različite dijelove godine i različite djelatnosti za svaki mjesec godine, a sačuvano je samo pet slika. Slika prikazuje zimski pejzaž u kojem se tri lovca u pratnji svojih pasa vraćaju iz lova, umorni i bez velikog uspjeha u lovu. U prvom planu slike su lovci sa psima, dok je u pozadini uhvaćena svakodnevnica zimskog popodneva u selu, tako da je slika vjerni prikaz jednog zimskog sutona u selu. Piter Bruegel je igrao važnu ulogu u razvoju pejsažnog slikarstva. Njemu se pripisuje izum jednog novog „kompozicijskog tipa pejzaža svijeta“. Za života su mu priznali da je svojim pejzažima postigao „savšenstvo bez mane“, no planetarna slava je došla posthumno, nekoliko vijekova kasnije, sa filmom „Solaris“ Andreja Tarkovskog.
„Lovci u snijegu“ su pojavljivanjem u filmu „Solaris“ samo započeli svoju filmsku priču. Danski režiser Lars von Trier je iskoristio ovu istu sliku kao element u svome filmu „Melankolija“ iz 2011. godine. Ta slika je, također, bila inspiracija švedskom režiseru Roju Andersonu da snimi film za kojeg je dobio Zlatnog lava u Veneciji. Pieter Brueghel Stariji se danas ubraja u velikane flamanskog slikarstva, a to nije mala počast, jer se u tom društvu nalazi (pored ostalih) i velikan Rubens (1577-1640). Uzgred da podsjetim da je Peter Paul Rubens bio pokretač „novog slikarstva pokreta, boja i senzualnosti“ i ubraja se u najvažnije umjetnike baroknog slikarastva.
„Lovci u snijegu“, koja se pojavljuje u jednoj sceni u svemirskoj sondi u filmu „Solaris“, zapravo je isplivavanje iskonskog bića čovjeka, ali i planete Zemlje, sa koje potiče, u jednom ambijentu, u kojem su sve veze sa iskonskim bićem „Čovjeka sa Zemlje“ presječene, kada čovjekova svijest gubi interakciju sa planetom Zemljom i prijanja uz jednu novu planetu, koja mijenja pod-svijest čovjeka, prodire u nju. To bi se zaista desilo sa ljudima, koji bi živjeli u svemirskim stanicama, na Mjesecu, Marsu ili nekim daljim nebeskim tijelima. Njihova pod-svijest bi se odvojila od planete Zemlje i počela bi da prijanja za ambijent nove planete.
Tu psihološku igru je sjajno umjetnički obradio Andrej Tarkovski. Tako da slika „Lovci u snijegu“ ima ulogu podsjetnika za stanovnike sonde na jedan iskonski život na zemlji, kojeg oni kao da su zaboravili. U tom smislu je film jako aktuelan, jer sada zapažamo da ljudska svijest, u planetarnim razmjerama, sve više prijanja za virtuelnu stvarnost tehnologije, a gubi vezu sa prirodom, koja je njezina prava domovina i prirodni ambijent. To proizvodi razne vrste deformacija, preobražavanja ljudske pod-svijesti. U vrijeme kada je sniman film „Solaris“, to je bilo samo moguće futurističko vrijeme, koje je sada, pola stoljeća kasnije, postalo uistinu stvarnost. Čak se uveliko pripremaju i ljudska naselja u svemiru, što će doslovno proizvesti fenomen „prijanjanja“ ljudske svijesti za druge sfere, za druge planete i sunčeve sisteme. Ako čovjek jednom napusti zemlju, on će prestati biti Zemljanin, već stanovnik neke potencijalne planete X, nakon što izgubi sve uspomene. Proces prijanjanja svijesti i duha za druge svjetove se možda odvija na još načina, na još nešto više unutrašnjih načina. Po religijama duša nastavlja život na drugim svjetovima. Međutim, prelaz (ako postoji), jako je složen i nedovoljno poznat proces, jer znači prijanjanje esencije zemaljskog duha za druge svjetove, što će značiti mijenjanje prirode samoga duha, jednoga čovjeka sa zemlje. Čovjek je biće svemira, zemlja je kamena stijena u sunčevom sistemu, u jednoj zabačenoj galaksiji, s imenom Mliječna staza. Ponekad kad sklopimo oči, kao da se otvori tamni međuzvjezdani prostor bestežinskog stanja, kroz koji se survava naša svijest, što je igra pred san. Možda je to slutnja prijanjanja duha za druge svjetove, čije je procese i duševne odraze tako maestalno tematizirao Andrej Tarkovski u svome filmu „Solaris“. Zimska idila Pietera Brueghela starijeg je jedan nostalgičan prizor sa Zemlje, jedan idilični zimski dan, u kojem je sažeta sva poezija i ljepota jednostavnosti iskonskog života na planeti Zemlji. Ako nekad dospije u neke druge svjetove i bude imao mogućnost da se sjeća, čovjek će se sjećati baš takvih prizora, kakvi su prizori naslikani na ovoj i sličnim slikama.
Andrej Tarkovski savjetuje da je baš to ono što trebamo sačuvati, jer će uzaludna težnja da se prošire granice svijeta proizvesti gubitak onog najljepšeg što imamo na zemlji, a to je estetika zemaljske prirode, čiji je čovjek samo jedan element. On treba da postoji unutar nje, na način da ne remeti prirodne procese na zemlji, što on ne čini. Klimatske promjene, kao i razne druge deformacije to potvrđuju. Čovjek želi da napravi značajniji iskorak u beskraj svemira, ali svemir na kraju nećemo osvojiti, a svoju planetu možemo izgubiti.
„Povodom nestanka prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, rečene su zadivljujuće lijepe riječi. Povodom iščezavanja prostora: ”I zvjezde nebeske padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje zametke svoje kad je zaljulja veliki vjetar. I nebo izmače kao svitak kada se savije, i svaka gora i ostrvo pokrenuše se s mjesta svojih.” Nebo se izmaklo savivši se kao svitak. Ja nisam čitao ništa divnije. A evo još o tome šta se desilo poslije skidanja sedmog pečata. Šta da kaže bilo koji umjetnik o načinu na koji je ovo izraženo! Kako izraziti ne samo ovu napetost, nego ovaj prag! “ I kada On (to jest Jagnje) otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa.” Kako kaže moj prijatelj, – ovde su riječi izlišne. Skinut je sedmi pečat, i šta biva? Ništa. Nastupa tišina. Ovo je nevjerojatno! To odsustvo slike u ovom slučaju je najsnažnija slika koja se samo zamisliti može. Pravo čudo.“, zapisao je Tarkovski.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, jesen 2024.
