“Pisanje je bilo sve, što mi je od života ostalo”
Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
Dostojanstveno treba pristupiti bilo kakvoj analizi Andrićevog teksta, no isto tako i tekstu o njemu, ozbiljno i krajnje objektivno, jer svaki drugi pristup laički je, nevrijedan čitanja, analize i pomena. Na taj način upisuje se i objektivnost u ovome književno-teorijskom pristupu knjizi “U požaru svjetova” Michaela Martensa, knjizi značajnoj za Europu, pa eto i za naše narode. Značajnoj, jer je uvidio da je i koliko Andrić veliki te da je iz one svoje andrićevske tišine i radinosti tijekom svojega veoma sadržajnoga i ambicioznoga života uspio duboko osjetiti puls našega čovjeka, njegov poraz, bijedu, uspjeh i krvotok misli, preobraženja i života, kako je malo kome uspjelo. Martens je još u studentskim danima čuo za Ivu, ali se spletom životnih okolnosti intenzivno njime počeo baviti mnogo kasnije. Otkuda interes za Andrića kod jednog Nijemca, što je to u njemu pobudilo zanimanje za životopis i kronološki rad našega Nobelovom nagradom nagrađenog pisca? Je li to Andrićev spisateljski talent, nadarenost koja ga je odvela do Nobela, ili osebujan društveno-socijalno-angažirani život i njegova državna i izvandržavna diplomacija, ili nešto pak posve drugo?!
Upravo to i jest jedna od specifičnosti ove biografije, da se osoba bez ideološko-identitetskih povezanosti s našim podnebljem temeljito upoznaje s Andrićem, a sve to da bi u svojoj deskripciji upisao tematsku viziju i preokupiranost njegovih djela, oportunizam i harmoniju istovremeno u toj zemlji Bosni kojom se Ivo neprestano bavio, detaljno i precizno na skoro svakoj ispisanoj stranici. Andrićevom djelu može se i pristupa se s različitih književno-teorijskih gledišta i različitim metodološkim analizama, i skoro svaki od tih pristupa imat će svoje “opravdanje”, za nekog možda i olakšanje. Jedan recipijent-kritičar vidjet će u njemu divljenje svemu onome što je on estetski stvorio, jedan će ga se groziti i titulirati mrziteljem bosanskog muslimana, a jedan ga prisvajati k sebi i određenoj dubokoj ukorijenjenosti, možda čak i hrvatskoj naciji. No Andrić je umjetnik, i relativiziramo li polemiku već pomalo istrošenu i umornu čiji je i koliko je čiji, Andrić je prije svega veliki pisac, europski, istina manje poznat, kako Martens navodi od mnogih Nobelovom nagradom nagrađenih pisaca. Ali pred čitateljem se ovom knjigom/biografijom kao argumentom dobrim dijelom otvaraju šire vrata njegovom radu u Europu i svijetu. I sam Martens sjajno zaključuje da je svima izvan “jugosfere” potpuno svejedno čiji je Andrić.
Na početku knjige Martens približava čitatelju južnoslavensko, time i bosansko mitološko poimanje (prazno)vjerja (naprimjer o orahu, gdje se usnuli ispod njega bude bolesnima i nema im lijeka), te daje kratak uvid u povijesno predgrađe svih kasnijih dešavanja u koja je i Andrić dobrim dijelom bio uključen, te čitatelja, vjerojatno radi lakšeg poimanja no i radi ozbiljnog i sveobuhvatnog rada na knjizi, pri čijem se radu upoznaje s toponimijom bosanskoga prostora, naprimjer sa Sarajevom, koje je u to doba odmah nakon Salonikija bio najvažniji grad u osmanskoj Europi. “Bez ikoga svog osim matere, u ubogom kućerku na Basamacima podno Bistrika i bez ikakve životne perspektive, osim pjesništva, Ivo Andrić i nije mogao tada biti ništa drugo nego anarhist, socijalist i sanjar. Jugoslavija je bila njihov san nad svim drugim snovima. Osim toga, svi oni su, i Andrić među njima, bili bezbožnici, antiklerikalci i ničeanci, koji će gorke suze liti nad svojim mrtvim Bogom.”
Martens je zapravo pokušao razumjeti Andrića, pristupio je radu na njegovoj biografiji s poštovanjem, on ga cijeni i uvažava kao pisca, dok je kao čovjek on za njega zapravo jedna kompleksna ličnost. On prati detaljno i kronološki njegov život, od podrijetla njegovih roditelja, djetinjstva, uloge u Mladoj Bosni pa sve do procvata njegovog umjetničkog rada, njegov političko-diplomatski ambiciozni korak po nekadašnjoj Jugoslaviji, Europi, svijetu. Andrić i njegov rad uvijek i konstantno s naglaskom za zalaganje jedne ideje, možda utopijske – jedinstvena država i neovisnost od višestoljetnog ropstva drugome! Martens dodiruje, opisuje, percipijentu približava, razrađuje i citira povijesno štivo i dešavanja pred, između i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata na našem tlu, iscrpno, ozbiljno i argumentirano, tako da se u biografiju kao tekst uvlači i jedna opsežna historijska kulisa rađanja jednog vremena, no i na mnoge načine zanimljiva građa za jednog pisca. Taj povijesno-historijski upis teksta zapravo je neminovan element u ovoj književnoj vrsti, gdje se upravo činjenicom ništa ne da izmijeniti, jer biografija je “suhoparna” i ne dopušta igru metaforično-alegorijskim supstancama jer je povijest stub i okosnica prezentacije biografskog.
Ratovi, posljedice nakon njega, obitelj i pojedinac u njoj i u društvu, ideologija s kojom je harmoniziran ili u vječitom sukobu, no prije svega identitet, stvaran su svijet preopukacije Andrićevog života, u kojem je stalno prisutno preispitivanje ideala za koje valja i vrijedi li mrijeti, preplitanje i preispitivanje sudbine (ne)sretnog čovjeka u određenom povijesnom dobu, u kojem se moralo vječito iznova, iz pepela, gasnuća i beznađa – to je njegov svijet. Martens će sve to kronološki uvrstiti u biografski tekst, potkrjepljujući naslovnu sintagmu o požaru/plamenu istih a različitih, različitih a istih svjetova. Za Ivu opisati prošlost nije značilo pobjeći od sadašnjosti, nego sažeti život, djelo, snove i mišljenja tog doba. Zato Andrićev rad i jest sinkronizacija tih supstanci jer literatura, kako će jednom reći, nije pitanje kostima i rekvizita.
Konkretno za Andrića, koji prema Martensu ni u kojem slučaju ne važi za pacifistu, prati njegov pisani rad još od prvog objavljenog teksta u “Bosanskoj vili” gdje će tek kasnije nakon “Ex Ponta” i teksta o Aliji Đerzelezu Ivo pronalaziti svoj stil i jezik. Andrića kao diplomatu, uvaženu političku personu i njegov društveno-socijalni život gdje je angažirano radio u mnogim europskim gradovima, Martens je veoma studiozno iscrpio i predočio, Andrić kojega veoma uvažava, Andrić obrazovan, poliglot, pisanom riječju nadaren, Andrić koji je genijalan.
Martensova znatiželja za rad na ovoj biografiji očitava se i u tome što je Andrić “nakon veleposlaničkog iskustva u Hitlerovu Berlinu, baš u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta, uspio u Titovoj Jugoslaviji ne samo izvući živu glavu nego se i etablirati kao ugledan član socijalističkoga društvenoga establišmenta”. U tom periodu (1941-1944) on je najproduktivniji u svojemu stvaralaštvu, smatra Martens, povučen u osamu stana, za malim okruglim stolom pred golim zidom, piše Andrić neka od svojih kapitalnih djela. Šuti i piše.
Piše iz strategije preživljavanja, spasa; pada u “pisanje” nikako u očaj, jer je to bilo jedno, za egzistenciju, neizvjesno doba, kada nije znao hoće li bomba razoriti dom i manuskripte, ili će racija zakucati na vrata, odnijeti, uništiti napisano, stečeno. Sve ideje, materijal za takav enormno aktivni tempo rada imao je on još ranije u glavi, no tada se ovaplotilo na papiru, a kasnije i na javi. Biograf u ovoj knjizi piše da je Andrićeva Bosna jedna literarna privatna zemlja, tamna zemlja, te retorički pita hoće li čitatelj, koji čita Andrića, poželjeti otputovati i posjetiti tu zemlju, kao netko tko, pročita li Hemingwaya, ima želju posjetiti Španiju ili Pariz.
“Pismo iz 1920” uzelo je uveliko udjela u diskusiji naših i europskih, pa i američkih i svjetskih intelektualaca i političara, no prema političkoj vokaciji ostavljamo daljnjim istraživanjima i kritikama da se time bave, jer to zapravo nije predmetno-idejna vokacija ovoga teksta. Spomenut ćemo samo Martensovo mišljenje gdje smatra da je rečenica “Bosna je zemlja mržnje i straha” instrumentalizirana, zloupotrijebljena i “iskrivljeno” interpretirana. Umreženost citata obogaćuje strukturu i kompoziciju knjige, upletenost citiranih riječi mnogih intelektualaca, pisaca, književnih kritičara, između ostalog i riječi Orhana Pamuka, koji u Andriću vidi svojega prethodnika jer je bio odvažan i hrabar pokazati nam, da smo svi od/iz istog štofa. Ni Tolstoj, pišući o Ani Karenjini ne pokazuje politički interes nego kako zapravo jedan muškarac očima voljene žene promatra svijet. Tako i Andrić svijet vidi iz perspektive muslimana. Martens ulogu citata obogaćuje i samim riječima Andrićevim o određenoj temi ili životnoj situaciji, nerijetko i o tome gdje se našao pišući neko svoje djelo. Tako je naprimjer roman “Na Drini ćuprija” pisao u Sokobanji, živeći u potpunoj osamljenosti, ali ne jednoobraznoj jer to ona nikako nije, iako se tako čini, smatra Andrić. Osamljenost je nekad gorka, nekad tužna i bez okusa/ukusa, a katkad slatka i zavodljiva poput rijetkog pića. Andrić je svjedokom dva svjetska rata, uvaženi diplomat (izvan)državni, izuzetan pisac, nagrađivan, čitan i prevođen, svemu će tome dati Martens primat u svojoj knjizi, no u njoj on citira i Andrićevu neshvaćenost, usamljenost i samoću, osjećaj bremena života. No, to nije breme rada, jer je on do skoro svojih posljednjih egzistencijalnih dana pisao i radio, istina mnogo teže nego ranije, ali je stvarao. To je težina osjećaja svijeta u sebi i oko sebe, ljudska patnja, nesalomljivost, izdvojena muka koju je Andrić često osjećao i spominjao, možda ponajviše u “Znakovima pored puta” ili u dopisima i pismima s dragim ljudima ili prijateljima.
“Život čoveka je bitka na zemlji”, reći će on jednom, no sva ta unutarnja dilema ili tjeskobnost nisu predmetom Martensova istraživanja nego osebujno bogat život jednog veoma uvaženog europskog intelektualca u različitim epohama našega podneblja. Martens je Andrića uistinu smatrao jednim od najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća. Radio je sedam godina na ovoj knjizi, istraživao, prikupljao građu te među nekim kritičarima vlada mišljenje da je neku literaturu ipak izostavio (npr., Želimir Boba Juričić, “Ivo Andrić u Berlinu 1939-1941”), neku iscrpno iščitao i interpretirao (tekstovi Miroslava Karaulca o Andriću), da su mu tekstovi i objavljene knjige određenih imena u mnogome pomogli, no knjiga je uistinu jedan duboki obol svemu onome što je Andrić estetski ostavio čitatelju, da li eliti, ili široj čitalačkoj populaciji; vremenu, književno-kritičkoj analizi uostalom. Nemec smatra da se Martens nepotrebno upušta o “književne valorizacije” s Krležom kojem prilazi na određen način “podcjenjivački” smatrajući ga izvan Hrvatske jedva poznatim autorom, što naravno nije istina, jer je Krleža prevođen i čitan na mnogim europskim jezicima. Kasnije će Martens istaknuti da se možda nije eksplicitno i precizno izrazio te dodati i pojasniti, da se Andrić u Njemačkoj čita, dok Krleža u njoj svoju širu publiku nema. No knjiga je vrijedna, značajna, s mnogo ljubavi prema Andriću, kako još Nemec ističe, pisana. Onaj tko ju bude čitao neće zapadati u letargična i monotona raspoloženja s primisli da jedva čeka kraj knjige, jer je doista svaka stranica nositelj zanimljivoga iz Andrićeva života ili o njemu, s navedenim egzemplarima, gdje je Martens pozornost zapravo pridavao vjerodostojnosti onoga što je bilo upravo onako kako je “bivalo”.
Još jedna ljepota knjige je u fotografiji koja osvježava i dopunjuje cjelokupan dojam napisanoga, koja također kao žanr katkad upisuje povijesni suplement, dopunjava sliku o onome što se percipijentu predočava, neiskrivljeno i autentično.
Andrić je uistinu jedna kompleksna osoba, izuzetan pisac, no težina života koju je nerijetko (ne uvijek i konstantno) osjećao, tjerale su ga u jedino pribježište koje ga spasilo, kako je i sam istakao, živio je zahvaljujući pisanju. “Das Schreiben war alles, was mir vom Leben geblieben war”, citirat će Martens na zadnjim stranicama knjige o Andrićevu životu i radu.
Ni bogova ni molitava
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodnog daha.
Ljiljana Tadić-Adžamić
Izvori i literatura:
- Martens, Michael, Im Brand der Welten, Ivo Andrić Ein europäisches leben, Paul Zsolnay Verlag, Wien 2019
- Andrić, Ivo, Ex Ponto, Nemiri, “Svjetlost”, Sarajevo, 1975.
- Andrić, Ivo, Znakovi pored puta, drugo izdanje, Sezam book, Zrenjanin, 2008.
- Jergović, Miljenko, Nezemaljski izraz njegovih ruku, Booka, Beograd, 2019.
- Nobelovac na osami, Trideset godina od smrti Ive Andrića: Komu smeta veliki pisac, piše Enver Kazaz, Vjesnik, 22. ožujka, 2005., str. 20., str. 53
- Roman stvaran 26 godina, piše Muharem Bazdulj, dani, 5.3.2004., str. 66-67
- Martens, Michael, Ivo Andrić: “U požaru svjetova”, youtube, https//youtu.be/3u6fo6Jib5A
- Krešimir Nemec, Europski život Ive Andrića, Vijenac, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, godište XXVII, broj 671, studenoga 2019
