Nakon svjetske premijere na amsterdamskoj IDFA-i potkraj prošle godine, hrvatska publika dobila je na ZagrebDoxu priliku pogledati premijerni dugometražni dokumentarni film srpske autorice Marije Stojnić, “Govori da bih te vidio” / “Govori da bih te video” (Bilboke / Set Sail Films / Restart; 2019.). Ovu srpsko-hrvatsko-katarsku koprodukciju, manjinski s producentske strane potpisuje i zagrebački Restart, koproducenata Vanje Jambrović i Tibora Kesera s kojim smo prije par mjeseci odradili blitz-razgovor netom prije amsterdamske svjetske premijere. Dokumentarac je tako prošao put od Doxa do Doxa, budući da je upravo na ZagrebDoxu 2017. godine prepoznat potencijal priče Marije Stojnić, o čemu svjedoči i nagrada ZagrebDox Pro DCP nagrada.
U središtu “Govori da bih te vidio” nalazi se jedna od najstarijih europskih radio-stanica – Radio Beograd, koji je s emitiranjem u Rakovici 1 započeo 1. listopada 1924. godine. Samo šest mjeseci ranije s radom je krenuo Radio Pariz, a istoga dana kad i beogradski, eter je zapljusnuo i signal Radija Beč. Drugi program Radio Beograda s emitiranjem je počeo 1958. godine, 1969. se rodio i Treći program okrenut prije svega kulturnom sadržaju. Radio Beograd je u međuvremenu izrastao u svojevrsni kulturni marker bivše države, kasnije i Srbije, kao prepoznatljiva oaza kritičkog razmišljanja i unikatnog autorskog sadržaja. Stoga bi film Marije Stojnić valjalo promatrati i kao autoričin hommage ne toliko dobrim starim vremenima bakine pite od jabuke, koliko instituciji stručnog, obrazovanog, kulturi kao prosvijetljenim oruđem za razumijevanje društvenih fenomena; Radiju Beograd kao lučonošom nad-bazično instinktivnog korteksa.
Ne govorimo to (pre)često, ali “Govori da bih te vidio” jedan je od onih filmova koje je potrebno iskusiti u kinu. Na razmeđi između eksperimentalnog i klasičnog opservacijskog filma, ostvarenje Marije Stojnić prvenstveno je raskošno multisenzorno iskustvo, prošiveno nitima najfinije začudne svile. Dok vantjelesna steadicam kamera Dušana Grubina nečujno, tiho baš na prstima klizi hodnicima Radija Beograd uz pozadinsko miješanje low fi zvukova i zvučnih efekata koji podsjećaju na kakvu močvaru ili starinski horor, odnosno govornih dionica emisija iz prošlosti, gledatelj ulazi u hipnotički, dezorijentirajući trans gubitka poznatih trodimenzionalnih orjentira – stanje koje u pravilnim razmacima prekidaju interludiji povratka u stvarnost normalne svakodnevice radija.
Klasični dijelovi dokumentarca, većinom u širim fiksiranim planovima, uvode nas iza kulisa funkcioniranja Radija Beograd: radnici iznose istrošene instrumente i unose nove, čistačice veselo pretresaju njima bliske teme, tonci imaju bolju kontrolu nad gumbima od Date iz “Star Treka”, mladi glumci izoštravaju dijalog za radio-dramu, dok spikeri i urednici repeticijom do savršenstva podmazuju grla prije stupanja u eter. Atmosfera je prisna, prijateljska, uglavnom bez napetosti i dizanja tenzija – kulturno-uzdizačka, dojam je na daljinu. Čini se, bar na prvu, kao idealna radna okolina.
Ako bi cjelokupni DNK “Govori da bih te vidio” trebalo ekstrahirati iz tek jedne scenske matične stanice, onda bi to definitivno bila ona smještena oko prve trećine dokumentarca. Kamera uperena prema stropu ispunjenom duguljastim lampicama, polako klizi unutrašnjim svodom zgrade Radio Beograda uz misli kompozitora i pedagoga Enrika Josifa te ulomke iz “Cosmosa” nikad prežaljenog američkog astronoma Carla Sagana. U krajnje dubokom smislu, čovjek je dio velikog kozmosa, sudbinski neraskidivo povezan s njime; prostranstva vječne noći međugalaktičkog prostora tako su neobična i samotna – slušamo Saganove riječi u Josifovoj off interpretaciji – da u usporedbi s njim planete, zvijezde i galaksije izgledaju bolno rijetke i predivne. Na svjetliju stranu čovjekovog mjeseca, osim Sagana godinama slijeće Radio Beograd. Odnedavno dugim filmskim metrom ukoričeno i – Marija Stojnić.
