Jezive istine u poeziji Đakoma Leopardija
Jedan od najznačajnijih pjesnika Mediterana Đakomo Leopardi (1798, Rekanati – 1837, Napulj) stupio je na scenu poslije zatišja u italijanskoj poeziji ponosnoj ali i opasno uspavanoj na lovorikama Danteovog genija. Potiče iz plemićke porodice pogođene francuskom okupacijom. Obrazovan kod sveštenika koristio je bogatu očevu biblioteku prepunu religioznih izdanja. Naklonjen klasičnoj kulturi, astrologiji i filologiji, sa darom za filozofiju, duhovnost i lingvistiku, zahvaljujući poznanstvu sa piscem Đordanijem, odmah pokazuje interesovanje za poeziju pišući patriotske ode slobodi Italije. Već 1819. godine, u procijepu između kontrareformizma i naprednih ideja, zbog modernog pjesničkog senzibiliteta bliskog liberalizmu biva društveno izolovan i prelazi iz konzervativnog u progresivna izučavanja. Tada nastaju njegove najljepše idile i kancone. Zahvaljujući dinamici poetskog intimizma profilisanog realističkim refleksijama superiorno skida maske dogmatične poezije.
Zbog oštre skepse prema suštini života, negacije smisla i distanciranja od teoloških uslovljavanja književnosti, ova poezija diše jeretički. Istovremeno je revolucionarna iz razloga što modernu italijansku poeziju, pogotovo njen period hermetizma, ne možemo ni zamisliti bez Leopardijeve verističke magije na putu traganja za istinom koja nije ništa do paradigma patnje. Ako smrt znači žrtvu domovini, kraj mnogim neuzvraćenim ljubavima ili prekraćivanje muka starosti, ona ima karakter uzvišenosti i postaje izvor slave. Opijenost njome ilustrativno pokazuje rečenica iz pisma ocu – Više volim da budem nesrećan nego mali. Fizički neugledan zaljubljivao se u nekoliko žena čiju je ljepotu, često bez razloga, idealizovao no ni sa jednom nije doživio ekstazu. To je doprinijelo stvaranju dva spiritualna elementa – ljubavi kao privida sreće i patnje, te puke posljedice životnog košmara. Prerana smrt jedne od muza dovešće do toga da lirska melanholija postane savršen odraz tuge i ništavila. Gladnom znanja, sedmica luđačkog učenja poremetila mu je zdravlje, ali to nije uticalo da proširi informacije o otkrićima u kosmosu i prapočecima života te pasionirano izuči našu sredozemnu povijest sa naglaskom na grčku i rimsku tradiciju.
U knjigama Pjesme, Mala moralna djela i Zibaldon odgoneta duh obmana, emocija, uma i boga, filozofski analizira fenomen sreće i meditativno putuje kroz traume istorije i civilizaciju bolno svjestan konačnosti života. Razočaran materijalističkom sviješću zato što potiskuje iluzije povlači se u samoću sa dva sabrata – maštom i ushićenjem. Skrhan i izmoren zaludnom potragom za srećom, odaje se pijanstvu, tom varljivom osjećaju zadovoljstva i opsjeni beskonačnog, postepeno isključujući sudbinsku vertikalu istorije i namjeru boga da stvori svijet očajnika. Sve zato smatra predmetom slučajnosti čime svako istraživanje znači zločin nad prirodom uprkos ranijim tvrdnjama da je ona majka veličine i nereda, pa i fokus poezije. Prošlost i budućnost su konstante vremena što sadašnjosti, nevidljivoj i nestvarnoj, daje oreol misterije. Stihovi posvećeni veličanstvu prirode i filozofeme preispitivanja smisla ukazuju na svršetak svega i daju primat besmislu kao kruni postojanja.
Raskidajući pakt sa filozofijom jer ne treba filozofirati okreće se lirizmu kao žarištu beznadnih pripovijesti iz kojih isijava strašna istina o spoznaji nesrećnog bitisanja. Ophrvan zabludama, ovaj lirik romantizma modernom metaforičkom naracijom sjenčenom vaseljenskom tugom ispisuje tragične himne životu kako bi prazninu postojanja ispunio ornamentima bola. Tako pretače život u dokolicu i dosadno mjerenje vremena do smrti. Frustrirana prolaznim, ova poezija ispisuje kardiogram višestrukih tema od zaumnog do svakodnevice, naslućuje pomračenje mediteranskog svijeta kroz posrtanje domovine, čarima epistolarnih fluida optužuje prirodu i bogove što živimo po nametnutim zakonima kobi i obmane, pojave i procese podvrgava tajanstvu sem žalosti življenja, deskripcijom dočarava patništvo i hermeneutičkim oštricama iskušava bezgranični prostor vanumne tišine i mira riješena spoznati beskraj gdje i brodolom pričinjava radost. S druge strane, vještim retorskim figuracijama pjesnik turobnu budućnost podređuje uspomenama, pogotovo ljubavnim, i odaje se snovima o prolaznoj ljepoti pri čemu srce ostaje posljednje utočište plemenitosti. Opterećen ljubavnim problemima, izopšten iz porodice i rastrzan između zavičaja, Rima, Bolonje, Firence i Napulja, ispisuje titrave stihove jadikovanja nad konačnim životom što, poput munje, ubije i zgasne. Takođe, prezrivo je gledao na pomodarske pjesnike bliske vlasti i mecenama nudeći im turpiju.
Najpoznatijom pjesmom Žuka ili cvijet pustinje glorifikuje biljku podno Vezuva koja će prekrivena bijesom prirode, u vidu vulkanske lave, poginuti ali ne kao prolazni čovjek – uzalud. Zbog prekrasnih pitoresknih čipki i gnomskih parabola pjesma otpora sili raskrinkava utopiju dodijeljene besmrtnosti čovjeka, njegov kukavičluk i bezumni ponos. Tako proročki Leopardi otvara Pandorinu kutiju ratova u Evropi i Americi zna- jući da će, nakon njih, diktatura mediokriteta sa pohlepom za hartijama od vrijednosti uništiti vrline humanizma. Iz svega proizilazi da lična melanholija, u trouglu intime, opšteg i fantastičnog, manifestuje bestrag života od koga ostaju prah i nedodirljiva misterija. Pjesnički bunt, filozofska demitizacija sreće i poetika ništavila granični su stubovi pjesničke republike Đ. Leopardija, tog grofa poezije, iz kojeg u jedan glas, skladnije od tragičnog hora na antičkom trgu, pjevaju patrijarsi smrti, anđeli beznađa, aveti prirode i tamničari ljubavi. Opijeni pesimizmom vizija, prihvatićemo iluzije voljenja, vidjeti pješčanik spravljen od našeg praha što curi drugome i spoznati kavez prostora. Suočivši se sa jezivim istinama gdje do krika rezignirani, sami i uplašeni dangubimo, prihvatićemo da nema spasenja nigdje spolja niti u činu ponovnog rođenja. Možda je ono skriveno u jedinstveno grozničavom pjesništvu Đakoma Leopardija da u mraku stvarnosti i među izgubljenim dušama uđemo sa bakljom nade koja će se od daška – ako prevrnem još jednu stranicu ove knjige – ugasiti.
To je potvrda tragizma kao sudbine svake velike poezije.
Boris Jovanović Kastel
