Dnevnici bilježaka uz Crnu mijenu – treći i poslednji dio
Hadrijan umire s navršene šezdeset dvije godine i dva mjeseca, ali se njegova bolest javlja dvije i pol godine ranije. Ona se u njemu razvija od 130. godine. Dakle radi se o tome da mu šest godina u manjoj ili većoj mjeri nije dobro, plus dvije godine teško podnesenih patnji, koje su završile prilično blagom smrću. (Kojoj ne prisustvujemo, Memoari se završavaju upravo nekoliko dana prije smrti).
Zenon umire šest dana prije nego će navršiti pedeset devet godina. Do samoga kraja je izvanrednoga zdravlja. Njegov je temperament suh i nervozan; Hadrijanov sangvinistički i limfatičan. Ne zna se koliko je na njega utjecala bolest, već od samog početka.
Obojica su pronicljivi, sposobni hladnokrvno razmišljati.
Hadrijanovo zanimanje za medicinu.
Hadrijana kadikad dovodi u iskušenje okultizam. U usporedbi sa Zenonom on je glede okultnoga tek »pravi amater«.
Dva lika duboko različita jedan od drugoga: jedan je nastao na fragmentima realnog, drugi je izmišljen, ali je u njega utkan dio realnosti. Isprepletanje dviju različitih sila, jedna je dio stvarnosti i ide prema imaginarnom, druga je dio imaginarnoga i prodire prema stvarnosti.
Središnja točka je upravo osjećaj BITKA.
Astrološki gledano: Hadrijan je Vodenjak, znak prepuštanja i davanja.
Zenon je Riba, znak tajne i hladnoće, prolaz kroz ponor propasti. Hadrijanovo nebo: Saturn — Venera — Jupiter.
Zenonovo nebo: Saturn — Merkur.
Obojicu u osjećajnome smislu gotovo isključivo privlači muško tijelo i narav.
Obojica su sposobni za sklapanje veza i prijateljstava sa ženama. Hadrijan više uživa u ljubavi nego Zenon.
»Homoseksualnost je jedan pogled na život«, prije četrdeset godina mi je rekao Edmond Jaloux glede Alexis, a ova me primjedba još više zapanjila zbog činjenice što je potjecala od, bar mislim, čovjeka koji je isključivo heteroseksualan.
Unatoč Alexis bilo mi je teško shvatiti njegove riječi, pomalo kao što Zenon tek naknadno shvaća govore Don Blasa. U određenome smislu Sign Ulfsdatter je za Zenona njegova Plotine. Gotovo ravnopravna družica kojoj se povjerava.
Ali Zenon je posjedovao Sign. Hadrijanova pederastija ima svoj rječnik i običaje; ona je smještena u kulturnu tradiciju: razvrat naslijeđen od rimskoga svijeta, iako ga moralisti osuđuju poput svakoga razvrata; lirizam rimskih i grčkih pjesnika; naposljetku čista helenska filozofska tradicija (niti u jednome pogledu rimska) prema kojoj se Hadrijan svjesno kreće. Po potrebi blago krivotvori svoju stvarnost kako bi se uklopila u taj pjesnički i herojski okvir. Ništa od toga nije tajno.
Zenonova je seksualnost bez rječnika.
On snažno odbacuje rutine ženske ljubavi svoga doba, razvrat bajkovitoga stila, otvorenu ljubav ili petrarkističku suštinu.
S druge strane, njegovi homoseksualni ukusi, iako su bili česti u njegovo doba, u njegovu okružju su i službeno izvan zakona. Ti potajni i najčešće samo maštani odnosi nadilaze riječi. Oni samo dodatno naglašavaju nesvjesno i svijest. Antinous je uz Hadrijana najveći erotoman, koji ima takoreći društveni položaj. Ali ostaje sluga. Veze s Gerhartom, Francoisom Rondeletom ili fra Juanom (a vjerojatno i Josseom Casselom) se ne razlikuju od analognih veza našega doba. Strah od neodobravanja društva još uvijek ima isti učinak kao što je nekad imao strah od lomače, koja, koliko god često bila potpaljivana, za mnoštvo ljubavnika toga doba predstavlja tek iznimku. Za pretpostaviti je da se homoseksualni ljubavnik XVI. stoljeća bojao lomače kao što se neki Amerikanac današnjega doba boji da će biti izbačen iz diplomatske službe — a možda i malo manje.
Kod Zenona je sve romaneskno eliminirano nedostatkom izraza ili ono poprima gotovo nevidljivi oblik. Samo su se pjesnici toga doba (Shakespeare, Michelangelo) i to najveći ili najodvažniji među njima mogli izraziti. Kod Vincija se napor, koji ulaže da bi se izrazio, proteže na sve ljudske osjećaje.
Znamo više o mladosti Zenona nego Hadrijana.
Zenonove meditacije u »Ponoru« su dijelom klasične budističke meditacije (voda, vatra, kosti…). U Zenonovu slučaju »heraklitske« odvažnosti alkemijskoga razmišljanja su otvorile put prema tim različitim metafizikama i psihologijama. Zbog savršenstva mogla sam pripisati Zenonu ponovno otkrivanje ovih posljednjih, kao što je Pascal ponovno otkrio Euclidovu geometriju polazeći od određenih premisa, ali bi takav razvoj bio prespor za roman, a time bi već značajne intelektualne sposobnosti koje sam pripisala Zenonu bile još uvećane. Više sam voljela da pretpostavimo kako je Zenon podređen toj divljenja vrijednoj osmozi, koja stvarno skoro uvijek nastaje između dva međusobno strana svijeta i kako dolazi u kontakt sa svijetom Orijenta zahvaljujući muslimanskomu krivovjercu, koji je i sam bio podučen u određenim metodama hinduističkoga načina razmišljanja, kao što je zahvaljujući Don Blasu došao u kontakt sa židovskim načinom mišljenja.
Kadikada kod Zenona ima šala karakterističnih za čovjeka crkve.
Bez dvojbe postoje razlike u vremenskim razdobljima, u dijelu koji se odnosi na stvarnost, kao i u subjektivnome dijelu. Što god učinili da se približimo tekstovima (ovdje ulogu igra činjenica da postoji malo tekstova) nastavljamo promatrati i iznad svega osjećati antiku kao zlatni svijet bogatiji od našega i gdje čak i zlo promatrano s udaljenosti zadobiva neku vrst dostojanstva: nastavljamo promatrati Hadrijana pomalo kao što je Tischben vidio Goethea na njegovim putovanjima po romanskim zemljama, istodobno u potpunome skladu s prolaznim trenutkom i s drevnom tradicijom u kojoj nalazi oslonac, a da ga ta ista tradicija ne sputava.
Hadrijan vjeruje u mogućnost racionalne međuljudske komunikacije, u jezik koji prevodi misao (zato je njega moguće staviti u poziciju da gotovo na govornički način prepričava svoj život); Zenon zna da svaki razgovor ima svoje nesporazume i laži, čak i s prijateljem, gvardijanom Franjevačkoga samostana.
Catherine je Baubo.
Pročitavši do ovoga trenutka prvih pet ili šest poglavlja Apuleja i poznavajući ostatak djela najviše iz sažetaka i komentara s iznenađenjem i divljenjem nailazim na riječi svećenika koji očito opisuje prolaz kroz smrt, pogl. XI, koje nalazim u jednome engleskom prijevodu:
»I approached the confines of death, and, having trod the threshold of Proserpine, I returned from it, having carried through all the elements. At midnight I saw the Sun shining with a splendid light: and I manifestly drew near to the gods above and beneath, and proximately adored them. Behold, I have narrated to you things of …« Tako je i Zenon, umirući, upravo u svojoj posljednjoj viziji prije posljednjega uzdaha vidio ponovni sjaj ponoćnoga sunca na nebu polarnoga ljeta.
Sigurno, pojavu te slike u mojoj knjizi je moguće racionalno objasniti zbog činjenice da je Zenonov put u švedsku Laponiju u njegovim očima bilo putovanje na kojem se najviše udaljio od civilizacije i povezuje ga sa sjećanjem na neprospavane noći jedne kratke ljubavi.
Susret s Apulejem me ništa manje ne zanima, a možda čak i više jer Apulej nikada nije vidio ponoćno sunce. Ovdje se radi o arhetipskome simbolu smrti i jednoj vrsti pobjede nad smrću.
Josse Cassel igra u djelu tek sporednu ulogu; kao Colas Gheel, bez obzira na to kakvu je ulogu u osjećajnom životu lika odigrao, i njegova je stvarna uloga zapravo nešto drugo, on simbolizira intelektualnu privlačnost za običnoga čovjeka. Ukus za stvarnost takvu kakva jest, ispod slojeva koje nameće kultura; ukus da se život pojednostavi.
— Stara razvratna žena koja bi se pokazivala u Eleuzijskim procesijama.
Vegetarijanstvo i duboka nježnost prema životinjskom svijetu prisutni su kod Leonarda, to je općepoznato. Često se zaboravlja da je ovo posljednje, izraženo na poseban način, prisutno i kod Montaignea. I ja sam također, dok sam proučavala Les Tragiques naišla na mnoštvo tragova koji upućuju na slično kod d’Aubignea.
Zenonov žar se može usporediti s istim osjećajem kod Giordana Bruna, samo kod njega taj osjećaj ima manje strasti, Bruno je prije svega prosvjetitelj i pjesnik.
Campanella, koji u određenome pogledu kasni za svojim stoljećem (možda je to pod utjecajem redovničke sredine i juga Italije), jako se približava filozofskom načinu argumentiranja, on ima ton koji sam željela dati Zenonu. Ali Zenon ne bi bio sposoban da svoje mišljenje pretoči u bilo kakvu utopiju.
Ono što Zenon u dobi od dvadeset godina odbija kad mu Thierry Loon nudi jest baš ono što je Campanella odbio u dobi od dvadeset i šest godina, a što ga je koštalo trideset i jednu godinu zatvora: društvena i politička oružana pobuna na čelu male skupine ljudi.
Bruno i Campanella su u dubini pjesnici, Zenon ni malo.
Samoubojstvo. Zenon se ubija, ne zbog načela ili zbog toga što ga taj čin posebno privlači, već zato što je stavljen pred izbor ili mora sklopiti neprihvatljiv kompromis ili izabrati užasnu i beskorisnu smrt, on čini ono što bi svatko od nas učinio na njegovu mjestu, ono što je primjerice učinila majka od K. Lowith kad joj je prijetilo da bude poslana u Dachau. (I na isti način, režući žile). Hadrijan, koji na prsima označava položaj srca u slučaju da padne u ruke neprijateljima, učinio bi isto, i isto tako »otvorenih očiju«.
Ali Hadrijan umirući gleda svoju prošlost, a ne gleda prema veličanstvenim zvukovima i svjetlima koja ga već vode sa sobom.
Samoubojstvo. Zenon, Misnima, Montherlant (umro 21. rujna 1972., prije pet dana — ovo pišem u utorak 26. Rujna 1972.). Rastrgano otvoreno tijelo koje oslobađa dušu. (Misnima je umro u studenome 1970. U svojemu posljednjem intervjuu za, mislim, Le Figaro objavljenom poslije njegove smrti spominju se Hadrijanovi Memoari).
Zenon na krajnjoj granici dinamičkog i vitalističkog mišljenja i na rubu materijalističkog i mehanicističkog mišljenja modernoga tipa; mi koji smo se prešavši dug put vratili mentalnim koceptima bliskim Geberu ili Paracelzusu, ostavivši iza sebe svijet znanosti XVIII. i XIX. stoljeća, srest ćemo se s njim na njegovim granicama.
Henri-Maximilien, rascijepljen na neki način između života osjetila i osjećaja ljubavi, s jedne strane tu su gostionice i djevojke, a s druge nježnosti i strasti za žene koje se u pravilu (i s predrasudama) smatraju poštenima, pripada svijetu poštenoga osjećajnoga muškarca, takvoga kakav postoji i u naše doba (a možda i muškarca našega doba…). Epizoda, kad ljepotici nudi šunku u doba gladi, po prvi put ga približava čistoj senzualnosti, čistoj taštini, čistom idealizmu njegova doba.
Jednu minutu je volio Signoru zbog nje same i zbog toga što ona zapravo jest.
Koliko je toga još ostalo za reći o tim razdobljima mračnoga života kod Zenona: u Leonu, u Pont-Saint-Espritu, u Avignonu, u Lyonu između Doleta i Serveta, u Marseilleu kad se ukrcavao za Alžir… Ili ponovno u Lyonu i kratko u Genovi i Bologni 1541., gdje sam iznijela na vidjelo samo susret s Lorenzacciom, i imena Joseph Ha-Cohen i Ruggieri. Ili još dva nerasvijetljena razdoblja, Njemačka između 1542. i 1551., iz toga razdoblja spominje se samo susret s Marthom, spominje se Ali i nevolje u Baselu, a što je u Zenonovu životu najbliže životu Paracelzusa, s istim financijskim krizama i vrhuncima, povlačenja u samoću i istraživanja na granici halucinacija; zatim ponovno nakon bijega iz Innsbrucka, Njemačka i Poljska, između zime 1551. i dolaska u Švedsku 1555. O tome u romanu nema nikakvih informacija ni pojedinosti osim imena Bonifaciusa Kastela iz Ratisbonnea, spominje se posao vojnoga kirurga u vojsci poljskoga kralja, sjećanja na smrznute ranjenike koji umiru na putovima, koja sam preuzela iz izvješća jednoga američkoga liječnika kojega je užas proživljen na bojištima 1944. Pratio tijekom cijeloga života, tu je i misa u Krakovu kojoj sam osobno prisustvovala.
Ipak sam provela dosta sati u zamišljanju tih epizoda i bilo bi izazovno napisati ih, dati knjizi dodatnih stotinjak stranica… Ali poredak činjenica i uspomena bio bi nepopravljivo poremećen. Dobili bismo jednu od ispraznih biografija gdje ništa nije rečeno jer je sve ispričano.
Innsbruck je doba jedne krize: moji posljednji potresi. U Bruggeu, obraćenje je skoro dovršeno. Odogovor na jedno pitanje koje je postavila Grace glede prijevoda Crne Mijene, a odnosi se na narednika valonske straže (gostionica Veliki Jelen) u »Gvardijanovoj bolesti«. Nemoguće je da zapovjednik postrojbe bude satnik, jer bi čin časnika i uređenje gostionice previse podsjećali na »Razgovor u Innsbrucku«.
Prednost riječi narednik: odmah pomišljamo na pučko okružje.
Likovi gledani iznutra i izvana.
Gvardijan je stalno promatran izvana.
Jedino njegove riječi otkrivaju njegovu unutarnjost.
Goleme razlike između Zenonove nutrine i vanjštine, čak bez ijednog elementa licemjerja. Poglavlje »Ponor« treba otkriti unutarnje biće. (Isti učinak bi trebalo imati i poglavlje »Ljetne radosti«).
U »Razgovoru u Innsbrucku« unutarnjost se otkriva kroz riječi, ali su misli koje iz njih proizlaze, izražene isto tako bez ikakve kontrole, već oblikovane. Kad postoji razmišljanje dano kao takvo u određenim poglavljima, radi se o razmišljanju proizašlom iz čina koje je i samo dio izvanjskosti. U razgovorima s gvardijanom same riječi pripadaju opisu gvardijana čak i kad im Zenon proturječi, a mi od lika vidimo samo jedno lice, kut gdje se on razlikuje i kut gdje je u skladu sa svojim vremenom. Čudan učinak u sličnome slučaju je da genij ustupa mjesto mudrosti.
Pojedinosti: bijedan redovnik, koji je ukrao ljekovite masti, izmišljen je samo da bi pobudio izljev bijesa i treba poslužiti kasnijoj karakterizaciji brata Cypriena.
Ljudi crkve. Mislim da ih u cijeloj knjizi ima ukupno petero: Campanus, Don Blas de Vela, Nuncij, gvardijan, župnik iz Saint-Bavona. Krajnje poteškoće u pravljenju razlika između njih, ne u pogledu karaktera tih likova koji se jako razlikuju, već u pogledu njihovih počasti, naslova i oslovljavanja kako ne bih kod čitatelja izazvali pomutnju. Do određene točke se mogu poslužiti ovim poteškoćama.
Likovi koji Zenonu nisu relativno trajno zanimljivi u njegovu sjećanju ostaju zapamćeni samo po svojim naslovima. Oni na koje često misli imaju ime. To je da bi se izbjeglo miješanje gvardijana Franjevačkoga samostana i priora jakobinaca Don Blasa de Vele kojem se spominje samo naslov u cijelome prvom dijelu, a koji sada ima ime. Ali ta pojedinost također znači da Zenon na njega češće misli. Isto se odnosi i na imena žena. Mađarica i djevojka iz Valencije nemaju imena, jer nemaju ulogu u sjećanjima lika kao i zbog određene odbojnosti, koja je prije odraz njegova vremena nego njegova temperamenta, prema promatranju žena kao zasebnih osoba. Gospa Froso nema imena iako je ona za njega posebna osoba, djelomice i zato što je ona za njega ostala plemenita dama.
Možda je u odnosima prema ženama najteže ostati vjeran točnim običajima vremena. Jedan od primjera koje bi trebalo slijediti, Dürerov dnevnik; drugi je Montaigne. Žena u mislima renesansnoga muškarca (ako nije platonist ili petrarkist, ili razvratnik poput Brantomea ili gore) uvijek ima usko ograničenu ulogu, čak I kad nije podređena. Stidljivo gvardijanovo spominjanje njegove dobre žene treba biti krajnje zatajno. Njemu je neugodno da sa sobom nosi tako poniznu uspomenu.
Sluškinja Catherine očito podsjeća na sluškinje spomenute u opisu djetinjstva.
Ali ovo ne treba biti izrečeno. Sam Zenon se ne bi potrudio oko predbacivanja. Radi se o važnoj metodi koja se sastoji u tome što se izbjegava da se lik prisjeća osoba s kojima smo ga već vidjeli u kontaktu u njegovu životu. Ovdje se očito radi o tehnici, gotovo triku, kako bi se predstavile razne strane lika i pokazalo gotovo neiscrpno. Ali kad Zenon ponovno misli na njih daje im imena (Ilona, Casilda Perez), autorica također.
Bogatstvo cijeloga života. Ali postoji i unutarnja istina: voljne ili nesvjesne rupe u sjećanju, odbacivanje nebitnoga. Ime Wiwine kao ni Jeannette Fauconnier ne treba ponovno spominjati.
Umjetniku je nemoguće u cjelosti razviti sve uzgredne događaje koji su ipak bitno obilježje života gledanog u cjelosti. Zato sam morala ukloniti lik Mustafe jer bih se odmah vratila na ritam odlomaka koji se odnose na princa Erika.
Izmišljanje pojedinosti.
Procesija Svete Krvi: ta je pojedinost u knjizi dana samo zbog opisa gostiju koji sjede uz prozor gostionice (pod utjecajem sjećanja na Sevillu); ali se procesija održala prvoga ponedjeljka u svibnju, što će biti moment koji će odlučiti o kronologiji na kraju knjige.
S druge strane ova pojedinost povlači za sobom valonske stražare koji tvore živi zid kao i opis gvardijanova umora, koji je pješice hodao u procesiji. Naposljetku spominjanje Svete Krvi postaje neka vrst simbola krvi koja teče.
Izvanredna poteškoća da pokažem tjeskobu ponora (beskraja, ništavila) jer se ne radi o emocionalnoj tjeskobi već o metafizičkoj tjeskobi. Većina čitatelja je u iskušenju da pomisli kako ovdje ne postoji razlog za zabrinutost. To je ono što se dijelom događa Pascalu, gdje se većina čitatelja hvata za Misterij Isusa gdje vlada osjećaj, ili se hvataju za argumente koji se sviđaju njihovu kritičkom mišljenju. Ali o Pascalovu »ponoru (beskraju, ništavilu)« govori se kao da se radi o iznenadno nastaloj rupi u njegovoj sobi. Središnja tema nije gotovo nikada razmatrana.
Druga gotovo nepremostiva poteškoća: prikazati mentalnu viziju umjesto intelektualnoga koncepta, a bez da čitatelj pomisli kako se prije radi o regresiji nego o napretku, prije svega u Francuskoj, gdje prevladava intelektualni koncept i gdje je svaki drugi oblik mišljenja gotovo isključen. U mentalnoj viziji postoji sporost, gotovo nepokretnost koja je odbojna onima za koje je inteligencija nešto brzo čak i po cijenu površnosti koja iz te brzine proizlazi. Gide je, iznimno, dotaknuo nešto duboko u Les Nourritures terrestres, i bez dvojbe je vjerovao da se ne radi o proturječnosti kad je rekao:
»Mudar je onaj koji se buni zbog sitnica.«
Imati hrabrosti pokazati lik koji se udubljuje u iscrpljujuću i svetu kontemplaciju beznačajnih trica ili stvari koje su im po značaju jednake. Pokazati kako se sporo i nepovratno duh uvjerava u čudnovatost stvari.
Margaret Jursenar
