Dok se kroz poluotvoren prozor, sporo i zavodljivo provlači melodija iz obližnjeg kafea, djevojka u karo kardiganu se oblači, češlja kosu, uzima ključ i sprema se da izađe iz stana. Jedan zlaćani odsjaj se provukao kroz šupljine na zavjesama i zagolicao joj zenice. Zastaje na trenutak. Gleda na sat. Prilazi prozoru i navlači roletne. Baš tada, sasvim slučajno, a možda čak i polu-namjerno, udara butinom o ivicu radnog stola. Premišlja se. Izvlači fioku. Uzima u ruke razglednicu. Most. Rijeka. Na drugoj strani, umjesto pozdrava, stihovi.
Most je tamo gdje se sastajemo.
Neusklađeni, poput izgubljene rime. Nedosanjani.
Stavlja razglednicu u platnenu tašnu. Koraci. Klik u bravi. Melodija što miriše na brendi i cigarete ostaje da pleše po zamišljenom mostu usred prazne sobe.
Neko bi, kao amajliju, nosio krstić ili dragi kamen oko vrata. Ona, pak, u novčaniku nosi jednu neiskorišćenu voznu kartu. A u danima poput ovog, pita se da li je zaista to parče papira, s kog su skoro izblijedila slova – čuva.
Poezija smo okrnjenih stihova.
Spustila je tašnu na radni sto i odložila kardigan. Odnekud je mirisala kafa. Zvuk tipki kompjutera je toplio prostor, podsjećajući na zveket praporaca sa šešira lakrdijaša. Pogled joj se uporno vraćao i padao na tašnu u kojoj je bila jedna razglednica. Jedna vozna karta. I još jedna karta, otuđena od ostalih. Pozadina ekrana njenog kompjutera je bila slika jednog zalaska sunca. Bilo je to parče nekog mora čija je funkcija bila da zgrije osam sati koje je svakodnevno provodila u toj betonskoj kocki. Ipak, djevojka nije prestajala da misli o jednoj rijeci. Priželjkivala je jod i vedro nebo, a um je jurcao ka bajkovitim fenjerima, kočijama i pahuljama.
Riječi smo koje više ne odzvanjaju jednako.
Već je u stanu. Već je u spavaćoj sobi. Osam sati je nekad jako relativan pojam za protok stvarnog vremena, ako se ono uopšte i može nazvati stvarnim. Odnekud dopire zvuk violine. Lap-top je uključen. Na njemu je otvoren novi dokument. Word – kao pismo. Kao odgovor. Izgovor. Neko se ipak nije pojavio na mostu u osam. Ni u osam časova narednog dana.
Tamo, u novootvorenoj prodavnici muzičkih ploča, započinjao je jedan novi san o životu, s novim korijenima. Ovdje, a svako ovdje je ne-tamo, plutala su sjećanja na fragmente mukom očupane iz uspomena; izrezane, iscijepane, i zalijepljene poput mozaika. Kao kada želiš nešto sebi da objasniš. Nekoliko slika koje bude sjećanja, a kojima je tijesno u prostoru za stih.
Word – jer je lakše izbrisati ono što postoji na Tamo Nekoj platformi, nego uzeti u ruke parče papira, pomilovati ga dlanom, napraviti od njega loptu, a onda ga baciti. Uzeti novi. I tako u krug. Bila je uporna u odustajanju. Kako napisati ono što se nekada nije oblikovalo u riječ? Sve bi bilo lakše da jednog dana nije, iz braon džepa njegovog somot sakoa, ispala jedna kutija. I da je ona nije vidjela. Otvorila. Pik, karo, tref… Nikad ga nije pitala. Nije tražila zamaskirane izgovore. Pokušavala je da sama da ime njegovim višednevnim melanholijama. Za ono kad je on tu, a i za ono kada ga danima nema. Za podočnjake. Za nevoljne pokrete kapaka. Kao da se korijeni njihovog zajedništva račvaju i obmotavaju oko stijene promjene. Porcije osjećanja za nju su bile i više nego izlišne. Samo… nestajalo je njega. Isprva tijelom. Kasnije, i kad je bio prisutan, djelovalo je kao da ga duhom ponestaje. Polagano je prestajao da prepoznaje ritmove i note koji su im bili mostovi. Ponekad bi je u postelji milovao po kosi, zamišljeno i odsutno. Onda bi je zagrlio naglo, grčevito- onako kako se grli poslednje šta ti na svijetu ostaje.
Račvanje je odmicalo sporo do tačke početka. Zato joj je i bilo teško da prepozna promjene. Počinjalo je s košmarima. Trzajima. I, što je možda i najteže od svega – počelo je da traje. Učestali telefonski pozivi s nepoznatih brojeva. Tremor. Zaključavanje vrata od stana. Parkiranje automobila dalje od adrese. Prodaja automobila. A onda je, probudivši se jedne večeri u znoju, mladić iz rukava izvukao jednu ideju. Bolju od pređašnjih. Sigurniju. Bio je tu jedan most. Jedan analogni sat i njegovi zlatni krugovi. Nova jutra i toplija razdanjivanja. Radnja s pločama. Note u vazduhu. Nova referentna tačka koja zahtijeva i obećava korijenite promjene, u kojima za mrtve uglove nema mjesta. Djevojka zaslužuje bajku, fenjere, kočije. Postelja je uveliko obasjana zlatnim jutarnjim sjajem u trenu kad on ustaje do radnog stola , uzima kutiju u ruke, iz nje izvlači Džokera, a ostale karte, uredno spakovane – odlaže u kantu za otpatke. Džoker, sa sve praporcima što zveckaju sa šešira, je obećanje i zakletva.
Najteže se odluke ne donose na peronu gdje čekaš voz. Najteže su odluke tu prije negoli i pomislimo da bi ih ikada i mogli donijeti. Čuče u nama, poput malih lakrdijaša izdajica, čekajući na priliku da nas iznenade i da pomislimo da nikada zaista sebe nismo poznavali.
Nije ona na peronu odlučila da neće kročiti u voz. Dotle je došla s nadom da će ipak prevagnuti onaj tas što nosi pumpu s lijeve strane grudi. Nije odlučila da neće ući u taj voz ni prethodnih noći, dok se bjesomučno okretala u krevetu, na svakih par minuta opipavajući kartu s likom pajaca. U njenom pulsu plesali su razlozi jedni i razlozi drugi, rvali se, grlili i davili. I čak ni tada nije znala da je ipak već bilo riješeno.
Sada, ovdje, ne-tamo, sklapa lap-top nakon duge tišine. Kako u riječ spakovati neizrecivo? Da nije odlučeno, već odlučivano? Svaki put kad ne bi izabrao Damu Srca, sat zajedništva bi na svoje zupčanike dobio po jednu kočnicu. Svako biranje šutnje zarad ringišpila neizvjesnosti crpilo je život kroz dušu.
Negdje se, kraj rijeke, zaustavljaju zupčanici jednog velikog sata. Njegovi zlatni krugovi šalju svoj odsjaj daleko, ne-tamo, u nadi da će zagolcati nečije zenice. Tačno u osam.
Duša je tamo gdje se sastajemo.
Olga Gojnić
