Za vrijeme partizanskog ratovanja moje kolege i ja imali smo prilike da operiramo pod svakakvim uslovima, ali, to moram da priznam, način vršenja operacije u Mratinju nikada više, ni prije a ni kasnije, nisam ponovio.
Tu u Mratinju bio je pravi krkljanac. Selo puno naših boraca a bombardovanja iz vazduha sve intenzivnija. Ljudi su bili toliko umorni da se nisu mnogo ni sklanjali. Ja sam se nalazio pod jednim velikim kamenom — htio sam malo da se odmorim — kada mi četna bolničarka dovede jednog borca sa razmrskanom pesnicom. Ruka je bila potpuno upropašćena i rana je jako krvarila. Trebalo je odmah intervenisati. Na brzinu spremih instrumente, ranjenik sjede na kamen, ja nasuprot njemu, uzeh nož i počeh sa amputacijom ruke iznad zgloba. Tek što sam započeo, dolete avion i poče da mitraljira moju »operacionu salu«. Da ne bismo bili njegove žrtve mi prijeđosmo na suprotnu stranu našeg zaklona. Izbjegavajući na taj način mitraljiranje i ne prekidajući operaciju, mi smo tako dva puta obilazili oko zaklona. Za to vrijeme operacija je bila završena i rana zavijena. Odmah zatim nastavili smo pokret za Vučevo. Da je taj isti ranjenik bio operiran u mirnodopskim uslovima, bio bi težak bolesnik. Međutim, on je sada zajedno s nama bio u pokretu. To je bilo sasvim prirodno i obično za to doba, kao što su bile obične i operacije neposredno iza borbenih linija, operacije koje su se često morale prekidati zbog pokreta — da se ne izgubi veza sa jedinicom, ili zbog povlačenja — uslijed iznenadnog upada neprijatelja.
Moja hiruška ekipa, zajedno sa divizijskom bolnicom, prešla je Sutjesku relativno lako. Sjećam se toga dobro. Bila je noć, skoro pred jutro, kad smo izbili na neku čistinu i tu zastali da se malo odmorimo. Nije prošlo 10—15 minuta kada dojuri komesar divizije, Fića Kljajić, izgrdi nas što smo zakasnili i odmah nas povede na rijeku, da bi lično rukovodio prebacivanjem preko Sutjeske. Počelo je već da svanjuje, no avioni još nisu stigli i tako smo nekako jevtino prebrodili tu zapreku. Ali na Zelengori bombardovanje nas nije mimoiš- lo. Ne sjećam se tačno pravca kretanja, ali pamtim da smo tog istog dana popodne, oko 14 časova, stigli u jednu šumicu kraj neke čistine i da su tada naišli avioni i bombardovali nas. To je bilo najteže bombardovanje koje sam u borbi doživio. Poginulo je mnogo drugova a još više ih je ranjeno. Međutim, bilo je i takvih koji su prije bombardo- vanja bili zaspali, i uslijed umora tako čvrsto spavali da ih detonacije nisu probudile iako su bombe padale na 100 do 200 metara od njih.
Veliki problem za vrijeme pete ofanzive bila je ishrana. Ipak, zahvaljujući snalažljivosti intendanata bolnice, sve do Sutjeske ishrana se prilično povoljno odvijala. Ranjenici su barem jedanput dnevno dobijali toplu hranu — kuhano meso, govedinu ili konjetinu, ali bez soli. Dakako, takva ishrana ni izdaleka nije mogla da održava organizam u povoljnoj kondiciji, s obzirom na ogromne napore — u 24 časa spavalo se, sa prekidima, 2—3 sata a ostalo vrijeme provodilo u pokretu. Ali, poslije proboja na Sutjesci, kroz cijelu Zelengoru, ishrana je sasvim zatajila. Snabdjevanja uopšte nije bilo — ne samo zbog borbi koje su dosezale vrhunac, nego i stoga što smo se nalazili u potpuno opustošenom kraju gdje se baš ništa nije moglo nabaviti. Jeli smo kojekakvu zelen, a naročito »ljutiku«, koja nam je veoma prijala. Bilo je, tako- đe, i dosta slučajeva trovanja nekom biljkom koja raste u šumi, ne sjećam se više kako je izgledala, ali su ljudi umirali sa simptomima trovanja atropinom — suhoća u ustima i ždrijelu, maksimalno proširene zjenice, povraćanje i jaki bolovi u trbuhu.
Hronična glad ostavljala je ne samo somatske nego i psihičke posljedice. Poznate su bile halucinacije za vrijeme pete ofanzive. Dakako, čovjek je imao takve halucinacije čiju je stvarnost najviše priželjkivao, a to je bio pun kazan. Jednom smo tako ležali pod nekim drvetom još jedan ljekar i ja. Nedaleko od nas, na 20 do 30 metara, nalazio se panj prečnika oko jednog metra. Oko njega je bilo nekoliko naših ranjenika. Najednom, moj partner se zagleda u taj panj, skoči na noge, zgrabi svoju porciju i potrča k njemu. U prvi mah nije mi bilo jasno čemu sve to. Ustanem i odem do njih da vidim šta se dešava. Zapitam kolegu šta je po sredi. On mi, pokazujući na panj, sa čuđenjem odgovori:
— Zar ne vidiš kazan, za koji minut gulaš će biti gotov.
Poslije toga dugo je trebalo dok sam njega i ostale razuvjerio i ubjedio da je to samo halucinacija.
Razočarani, oni se udaljiše od panja. I meni samom, naročito noću za vrijeme pokreta, pojavljivale su se vizije jela, kojih se nisam mogao otresti iako sam bio svjestan da su to samo priviđenja. Nekako je čovjeku godilo da vidi jelo, pa makar i u svojoj fantaziji.
Dr Ivo Heringer
