Režija: Pawel Pawlikowski
Scenario: Pawel Pawlikowski, Rebecca Lenkiewicz
Uloge: Agata Kulesza, Agata Trzebuchowska, Dawid Ogrodnik
Zemlja produkcije: Poljska, Danska, Francuska, Velika Britanija
Trajanje: 82 min
Jezik: poljski, latinski
Festivali: Karlovi Vari, London, Varšava
IMDB: 7.5/10
Metascore: 89/100
Rottentomatoes: 96/100
Termin i mjesto prikazivanja: 13.12.2014. u 20.30h – CNP Podgorica
Sinopsis:
Ida je priča o osamnastogodišnjoj djevojci Ani, koja živi u jednom manastiru u Poljskoj početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Ona je na korak od toga da postane časna sestra, kada saznaje da nije siroče, već da je njena tetka Vanda živa. Upoznajući se sa tetkom, otkriva svoje korijene. Ona je porijeklom Jervejka, a pravo ime joj je Ida. Tetka je komunistkinja koja u ime države osuđuje sveštenike i druge ljude na smrt. Neočekivano otkriće o svom pravom identitetu pokreće Idu na put kroz poljsku unutrašnjost. Ona mora napraviti izbor između svog identiteta i religije koja joj je spasila život od nacističkog masakra u Poljskoj tokom Drugog svjetskog rata.
O filmu Ida u zagrebačkom Globusu Nenad Polimac je napisao:
Kako su Poljaci tretirali Židove u II. svjetskom ratu bolna je točka ove isključivo katoličke zemlje. S time se bavi i ova filmska drama o tihoj mladoj katolkinji, koja upravo prije nego što se treba zarediti otkriva da je Židovka, i njezinoj teti, bivšoj razuzdanoj komunističkoj tužiteljici
Počevši od svog prvijenca “Tajna”, izraelska dokumentaristica Ronit Kertsner u nekoliko se navrata bavila sudbinama Poljaka koji su u poodmakloj dobi doznali da nisu katolici, nego Židovi koje su udomitelji spasili od slanja u logore smrti, a osobito dojmljivo u filmu “Rastrgan” čiji je protagonist svećenik Romuald Waszkinel. Tek u 35. godini otkrili su mu da se zapravo zove Jaacov Wexler, da ga je majka povjerila Poljakinji koja mu je spasila život, te da je sama sa čitavom obitelji stradala.
Waszkinel odnosno Wexler odjednom je postao osjetljiv na fenomen koga je prije toga malo zamjećivao – antisemitizam. Njega se širi u televizijskim emisijama, u novinama, a čak i na misama. Bio je zgranut, ali protiv toga ništa nije mogao poduzeti.
Poljski filmovi koji se pozabave antisemitizmom svojih zemljaka nisu dobro dočekani, što najbolje pokazuje primjer “Posljedica”, ove godine prikazanih na zagrebačkom Festivalu tolerancije. Redatelj Wladyslaw Pasikowski nadahnuo se knjigom povjesničara Jana Tadeusza Grossa “Susjedi: uništenje židovske zajednice u Jedwabneu, Poljska”, u kojoj je opisano kako su 1941. u istoimenom selu poljski seljaci pobili Židove koji su živjeli tik do njih i pootimali im imanja. Radnja njegova filma odigrava se 2001., točno u vrijeme kada je objavljena Grossova knjiga, a protagonisti su dvojica braće od kojih jedan kao po nekom znaku odozgo počinje skupljati razasute i uništene židovske spomenike: mještani se bune ne samo zato da se ne dozna kako su stekli svoje posjede nego i stoga što su za njih Židovi stvorenja niže vrste. Film je izazvao buru protesta u Poljskoj, napadalo se redatelja i glumce te im se imputiralo cionističku propagandu.
Psihološka drama
Lani je Poljsku uzdrmala i njemačka mini serija “Naše majke, naši očevi”, u kojoj je jedan od junaka, Židov, uspio pobjeći iz vagona što ga je vozio u koncentracioni logor te se našao među pripadnicima antinacističke Zemaljske armije: ipak, nije smio priznati svoje podrijetlo, jer čim je stigao u novo okružje čuo je repliku: “Židove davimo kao mačke.” Vodeći poljski dnevnik ilustrirao je naslovnicu fotomontažom Angele Merkel u logoraškoj uniformi s Davidovom zvijezdom.
Potkraj prošle godine u poljska kina stigao je film “Ida”, koji je ponavljao motive iz “Posljedica” (za vrijeme njemačke okupacije Poljske jedan od protagonista zaklao je sjekirom Židovku i njezina sinčića kako bi se domogao njihove kuće), ali nije izazvao nikakvu buru protesta. Kako je to moguće? Zato što njegov autor nije imao namjeru provocirati, nego je napravio slojevitu psihološku dramu u kojoj je teško razabrati tko je krivac a tko žrtva.
Spomenuti autor zove se Pawel Pawlikowski, rođen je u Varšavi 1957., u obitelji intelektualaca, ali je već s 14 godina napustio domovinu, najprije je otišao u Njemačku, da bi poslije završio u Velikoj Britaniji, gdje je stekao reputaciju intrigantnog dokumentarista. Godine 1992. režirao je za BBC izvrstan 50-minutni film “Srpski epovi” u kojem je nenametljivo pokazao ratničke rituale bosanskih Srba, megalomaniju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a uspio je i snimiti ruskog pisca Eduarda Limonova, koji je tada bio u posjetu Palama, kako sjeda za puškomitraljez i puca na opkoljeno Sarajevo. Suradnik na filmu mu je bio Lazar Stojanović, autor zabranjivanog “Plastičnog Isusa”, koji se smatrao koredateljem filma, no Pawlikowski mu se samo zahvalio na odjavnoj špici.
Zapažen je bio i dokumentarac “Putovanje sa Žirinovskim”, u kojem se poslužio sličnom strategijom kako bi razobličio “ruskog Hitlera”, a njegov igrani prvijenac, “Posljednje utočište”, drama o Ruskinji koja stiže sa sinčićem u Englesku i ne zna što bi, dobio je nagradu Britanske akademije za film i televiziju za najboljeg debitanta, ali i Zlatni propeler Motovuna 2001. godine. U Motovunu je prikazan i njegov naredni film, lezbijska romansa “Moje ljeto ljubavi”, u kojem je promovirao Emily Blunt među najzanimljivije nove britanske glumice, dok je “Žena iz petog okruga” s Ethanom Hawkeom i Kristin Scott Thomas, locirana u Pariz u koji se u međuvremenu preselio, zanimljiva ponajprije po tome što je drugi glavni ženski lik bila Poljakinja (Joanna Kulig koja igra malu ulogu pjevačice u “Idi”), a to mu je osiguralo i suradnju Poljskog filmskog instituta.
“Ida” je njegov prvi pravi poljski film, radnja započinje 1962. u Lódzu, gdje mlada novicijatkinja Anna (Agata Trezbuchowska), neposredno prije zaređenja, dobije poziv od nadstojnice samostana: ova joj objasni da je njezino pravo ime Ida Lebenstein, podrijetlom je Židovka, ima tetu koja je proteklih godina odbijala kontakte s njom i prije no što postane opatica mora sve to raščistiti sa sobom. Ida – kako se ona sada zove – odlazi u posjet teti Wandi (Agata Kulesza), još uvijek atraktivnoj brineti, koja nije prema njoj osobito srdačna, ali joj stavlja do znanja da je jako bila vezana za njezinu majku. Kad joj Ida objasni da želi pronaći grob svojih roditelja, Wanda joj nevoljko predloži da je poveze do sela gdje je obitelj nekada živjela.
Ispostavlja se da je rat razdvojio Wandu i njezinu sestru: potonja je bila lirska, umjetnička priroda, napravila bi u staji vitraž umjesto običnog prozora, možda se i udala za pogrešnog čovjeka, no u razdoblju holokausta Wanda se pridružila pokretu otpora i tako preživjela, dok je sestra stradala: preživjela je jedino Ida koju su povjerili mjesnom svećeniku. Zašto poslije rata nije prigrlila nećaku? Zato što je bila ogorčena žena koja je postala državni tužilac u staljinističkim procesima, sklona alkoholu i promiskuitetu, agresivna i antipatična: nije htjela da itko od njezine nekadašnje obitelji vidi u što se pretvorila.
Neočekivani kraj
Teško bi bilo reći da je tijekom putovanja došlo do osobite bliskosti između dvije žene, Ida nervira tetu jer nikad ne skida pokrov novicijatkinje, a ova je provocira svojom razuzdanošću. Usput pokupe mladog saksofonista Lisa (Dawid Ogrodnik), koji ide na narednu gažu: njemu se Ida odmah dopadne, ali djevojka i ne pomišlja da podlegne iskušenju. “Moraš znati što propuštaš u životu prije nego što se zarediš”, zafrkava je Wanda. Ipak, zaintrigirana je njegovim sviranjem Johna Coltranea i među njima je puno više toga no što se Ida sebi usudi priznati.
Sve završava poprilično neočekivano ali dramski logično, a najzanimljivije je to što se ništa posebno ne naglašava: sami morate zaključiti kakva je pretpovijest odnosa u Idinoj obitelji i zašto je netko od likova poduzeo određeni potez. Sjajna je odluka Pawlikowskog da odabere crno-bijelu fotografiju, pa mu film izgleda kao da je nastao u razdoblju poljskog novog vala, kada se odigrava i radnja, samo što u njemu nema modernističkih intervencija karakterističnih za to razdoblje: redatelju je jako blizak stil Romana Polanskog, koji također nije volio naglašene vizualne intervencije, preferirao je pomnu pripremu i izvedbu scene u kojoj je forma nenametljiva. Osobitu je sreću imao sa izborom glavne glumice Agate Trzebuchowske, koju je njegov suradnik našao u nekom kafiću i koja prije toga nikad nije nastupila pred kamerama: ona utjelovljuje čednost i odlučnost kakvu baš ne nalazite ni kod profesionalaca. Najbolje se to osjeti u scenama u kojoj Ida svojom mirnoćom postigne više nego Wanda tužilačkim finesama.
Pravo je čudo kako “Ida” nije završila na nekom od velikih festivala, no čest je slučaj da njihovi skauti u lovu na prvoloptaške atrakcije previde iznimne vrijednosti. U posljednjih pola godine “Ida” je obišla svijet i pokupila posve dostatan broj odličja. Najveća priznanja doživljava upravo u Americi, gdje je u kinima zaradila preko dva i pol milijuna dolara bruto, čime se već odavno nije mogao pohvaliti neki poljski film. Kritičari joj upućuju hvalospjeve a The New Yorker, The New York Times i The Hollywood Reporter suglasni su u ocjeni: remek-djelo!
http://globus.jutarnji.hr/kultura/ovo-je-najbolji-film-koji-cete-2014–vidjeti-u-hrvatskoj
O autoru:
Pavel Pavlikovski rođen je u Varšavi 1957. godine. Već sa četrnaest godina odlazi iz Poljske, prvo u Njemačku, a kasnije u Veliku Britaniju gdje stiče reputaciju sjajnog dokumentariste te režira i nekoliko vrlo uspješnih igranih filmova. Godine 1992. za BBC je režirao dokumentarac Srpski epovi u kojem prikazuje ratničke rituale bosanskih Srba, njihovog lidera Radovana Karadžića i vojnog zapovjednika Ratka Mladića, a uspijeva snimiti i ruskog pisca Eduarda Limonova kako iz puškomitraljeza puca na opkoljeno Sarajevo. 2004. režira zapaženi film Moje ljeto ljubavi , a zatim film Žena iz susjedstva 2011. godine.
