Prvo iskustvo nenasilnog otpora iskusio sam u ulozi nasilnika. Bilo je to vrijeme drugog vrhunca bande iz Crvene zgrade nakon što su nas koju godinu ranije napustile starije generacije čiji smo bili ponosni i požrtvovani jurišnici u obračunima sa zastrašujućim jedinicama okolnih plemena. Sada smo mi bili vođe – već prekaljeni, naoružani do zuba i spremni da svoj strah negiramo najrizičnijim poduhvatima i najžešćim bitkama. Istorijski trenutak bješe savršen – Kolašin nikada nije imao više đece. Svako naselje je vrvjelo od života i svakojakih nestašluka. Mi smo bili na vrhuncu svoje moći, tik pred raspad koji će donijeti prvi izlasci i prva tinejdžerska zaljubljivanja.
Ovako je bilo… Jedan od onih neodoljivih sunčanih vikenda… Lutali smo obližnjim brdima tražeći zemunice, konje za pozajmicu, neprijatelje sa kojima bismo se sukobili… Zabadali smo strijele u meku borovu koru zamišljajući da se time spremamo za odbranu nečeg našeg, nečeg važnog. Blizu obronaka Barutane, dominantno gledajući na grad ispod nas, sreli smo se u kratkom periodu sa još par grupica vršnjaka koji su nam se priključili odmah prećutno prihvativši naše vođstvo. Kakav osjećaj! Bilo nas je nekoliko desetina! I bilo je besmisleno takvu snagu ne iskoristiti. Protiv nekoga.
Dadosmo smo se u potragu za Pažanjcima od kojih su neki po tim livadama čuvali svoje krave, ovce i ostalo živo. Znali smo da je dovoljno da nađemo bilo koga, napadnemo ga i ubrzo ćemo imati respektabilne protivnike okupljene za bitku. Tu ispod karaule, đe smo Miljanu bili ukrali konja i forsirajući ga po dvojica trojica uz Tajirovinu naćerali jadnoj životinji pjenu na usta, ugledali smo njih. Četiri pet Pažanjaca, njihova baba, dvije krave i nekoliko ovaca. Za par minuta obližnji šumarci su bili ostavljeni u miru jer mi uzbuđeno napravismo liniju po obodu livade na čijem dnu su bili naši protivnici.
Nijesmo ih znali. Možda ih nikada nijesmo ni sreli. Čekali smo znak njihovog prkosa, bilo kakav odgovor, bilo kakav povod za pravedan napad. Baba ih je smirivala okupljajući ih bliže k sebi dok smo mi ispuštali krike u skladu sa surogatom vesterna čiji smo u tim trenucima bili glavni junaci. Taman kada je izgledalo da povoda neće biti, jedan od njih napravi dva tri koraka prema nama i pogleda nepokorno. Sa osjećajem “kako se usuđuje” odvojih se od grupe praćen sa par najvatrenijih. Ubrzavali smo čekajući njihov otpor.
Nije ga bilo. Imao sam osjećaj da se taj dečko nije ni uplašio, mada se možda varam. Gledao me velikim, dobrim očima čudeći se vjerovatno taman onako kako su se Indijanci čudili ludim i halapljivim kolonistima. Bio sam potpuno blokiran, probudio sam se… Vjerovatno i dalje nesposoban da naglas postavim filozofsko pitanje “Šta mi to radimo” iako ga je svaka moja ćelija postavljala. On je samo stajao i ćutao. Njegovi su utihnuli gledajući sa strahom iako više nije bilo razloga za strah. Za nas aktere, to nije bila ona tišina pred sukob. Više je ličilo na situaciju kad pred svima ispadneš glup. I nijesam bio usamljen u tom osjećaju. Kao da se promašenost naše težnje u trenutku prenijela na sve ostale, brzo smo napustili mjesto nesuđene bitke da bi se uskoro raštrkali. Bližilo se vrijeme ručku.
Sada dok na istom tom mjestu sjedim i ovo pišem, tužan sam i ne osjećam se baš dobro. Proživljavam sve ono što su ti klinci mogli osjetiti zbog nas. Utoliko prije što smo mi kao bili đeca iz grada dok su oni pripadali ruralnijem naselju skrivenom iza brdašcadi po kojima smo se svi igrali. Neki od njih su se iz obližnjih sela tek bili doselili u Kolašin, jednako kao i naši roditelji generaciju prije. Sjećam se ukusa svojih neprihvaćenosti i odbačenosti i osjećam da smo tog dana, na neki način, poslali i takvu poruku. Ostavili taj trag. I ko zna kakav još.
Istina je da je naše djetinjstvo bilo kao iz avanturističkih romana, puno rizika i uzbuđenja. Suzdržavam se da mlađim generacijama pričam sve ono što može zvučati kao laž ili čak provokacija, poziv na poređenje. Bilo je mnogo divnih i neukaljanih iskustava. Ali svi ti ukradeni konji, logori i zemunice, svi ti lukovi i strijele, praćke i puške na čepove, pa splavovi, brane, grudvanja, sankanja i tvrđave od snijega, i svi ti naši psi, naše vatre i krađe kukuruza i mnogo šta još, suviše su često stavljani u kontekst rata. U kontekst mi protiv njih. U kontekst dobrih i loših. Đe je “drugi”, pogotovo ako nam nije bio nedovoljno poznat, nekako olako podrazumijevan kao loš, makar u svrhu scenarija po kojem nam se igralo…Sa vršnjacima iz drugih “klanova” (Crkvani, Bijela zgrada, Brezani, Pažanjci, Poljani…) smo se znali prijepodne tući, a popodne sretati i družiti kad bi nam majke jedna drugu pozvale na kafu. U suštini, nijesmo mrzjeli i lako smo praštali – to ludilo koje se prošvercovalo u našu igru nije nikad do kraja ušlo u naša srca. Mada je ostavilo zamagljene ali duboke tragove na naš odnos prema životu i svijetu.
Ne mogu nas kriviti. Samo smo željeli da se uklopimo. Da dosegnemo istorijske uzore o kojima smo slušali od najranijeg djetinjstva. Nekako se smatralo za normalno da se dječaci igraju oružjem od malih nogu – stariji su nam u suštini kupovali i pravili autiće i oružje, dok su djevojčice dobijale lutke i komplete za mala domaćinstva. Odrastali smo u konfuznom vremenu rata, preispitivanja identiteta, izmiješanih gerilskih pjesama i sveprisutnih trvenja na teme četnika i partizana uz vječno upisane u kolektivnu memoriju – Turke i Njemce. Za to vrijeme, TVom je dominirala kombinacija vesterna i partizanskih filmova praćena po nekim prikazom vijetnamskog besmisla i pravednog nasilja Brus Lija. Možda je bilo i kvalitetnijih filmova ali ovo su bili oni koje smo mi mogli razumjeti. Naravno, bili su tu i Dnevnici. Rat uživo.
Kada smo se ubrzo posle ovog događaja raspali kao potencijalno ratoborno pleme, sukob u nama i oko nas je nastavio da živi na razne načine. Većinom kroz sport, odmjeravanje snaga u prvim ozbiljnijim gradskim tučama i sve jasnije kreiranje nacionalnog identiteta. Naravno, bilo je mnogo lijepog druženja, ljubavi i bezazlenosti i prije i tada ali je virus sukoba uvijek bio tu i čekao svoju priliku. Neki od nas su postal sportisti ili navijači, neki gradski mangupi, poneki hipici, dok su neki kupili prave pištolje. Mnogi su povukli više linija istovremeno sačuvavši ih sve do sada.
Bliskost i ljubav su nam ostali nevezano za to koliko je koga koji virus savladao. Kad god se sretnemo sjećamo se avantura kritikujući nove generacije i njihove roditelje zbog video igrica koje su i u malim mjestima došle na mjesto tih djetinjstava kojima bi i Tom Sojer rado gostovao u nekoj od epizoda. Ne znam skroz tačno kako izgledaju igrice. Znam da su i tamo poneđe preživjeli i konji i splavovi i vatre i mnogo šta još iz našeg dječijeg svijeta. Znam da akteri nijesu đeca iako đeca misle da upravljaju akterima. Znam da se gotovo bez izuzetka igraju rata, sukoba i konkurencije. Ili konkurencije, sukoba i rata. Izgleda da su to konstante ove civilizacije – ono što nove generacije prihvate, odžive i prenesu dalje bez da se zapitaju: “A šta ako bismo pokušali drugačije?”
