U eseju “E unibus pluram: televizija i američka fikcija” iz 1993. David Foster Wallace iznio je tezu da će u budućnosti pravi književni buntovnici morati biti “antibuntovnici” koji će se s “djetinjastim bezobrazlukom” zauzimati za nedvosmislene principe, a nasuprot postmodernoj (auto)ironiji, metafikciji i cinizmu koji su u prethodnim godinama zavladali američkom kulturom. Njegov roman “Infinite Jest” iz 1996. godine pokušaj je obračuna s takvom kulturom.
Na prvu, “Infinite Jest” tipičan je američki postmodernistički roman, duljine preko 1000 stranica, s 388 fusnota od kojih se neke protežu i na desetak stranica, cirkularna narativna struktura, mnoštvo citata, referenci i aluzija, metafikcija, Mcguffin u središtu radnje, dakle sve ono što se u većoj ili manjoj mjeri može pronaći kod Nabokova, Pynchona, Bartha ili DeLilla. Međutim, zadržavajući njenu formu i postupke, Wallace traži način da preobrazi književnost koja ga zadovoljava intelektualno i estetski, ali mu ne govori ništa o životu u Americi pred kraj milenija. Kako je rekao u razgovoru s Laurom Miller, za taj život karakteristična je posebna vrsta tuge koja nema veze s fizičkim zdravljem ili ekonomijom ili bilo čime drugim što se obično spominje u vijestima. Tuga je to koja dolazi iz želuca i manifestira se na razne načine, ali ponajviše kao izgubljenost.
Najveći dio radnje romana odvija se u distopijskom svijetu bliske budućnosti u kojem je ukinut tradicionalan kalendar, godine nose nazive kompanija i proizvoda, Kanada, SAD i Meksiko ujedinjeni su u Organization of North American Nations ili ONAN (suptilno), a pučanstvo je masovno ovisno o drogi, alkoholu i cartridgeima (neka vrsta analognog Netflixa) . Veliki dijelovi sjeverne Amerike i južne Kanade pretvoreni su u The Great Concavity, toksičnu pustoš u koju se katapultima redovito ispaljuju ogromne količine smeća. Posljedica je to eksperijalističkog političkog modela propagiranog od američkog predsjednika Johnnya Gentlea, bivšeg pjevača i glumca u B filmovima opsjednutog čistoćom koji je došao na vlast obećanjima o čišćenju Amerike od smeća bez ikakvih posljedica za društvo. Prema eksperijalističkom političkom modelu borba za zauzimanje teritorija drugih država je zastarjela i besmislena. Puno je lakše svo smeće strpati u jedan dio svoje zemlje i natjerati drugu da ga preuzme, a što je Johnny Gentle učinio natjeravši Kanadu da primi u svoj teritorij The Great Concavity. U tom svijetu ovisnom o svakoj dostupnoj vrsti bijega od stvarnosti, pojavljuje se Infinite Jest, film (cartridge) toliko zabavan da ga nesretni gledatelji ne mogu prestati gledati dok ne umru zbog nesposobnosti za bilo kakvu životnu aktivnost. Američka vlada, kanadski separatisti, teniski talenti, unakažena radio voditeljica, ovisnici iz prihvatilišta i stotine drugih likova pokazuju se na neki način povezani s tim filmom. Sam naslov filma i romana potječe iz Hamletova razgovora s Horacijem:
“Ah, ubogi Joriče! – Poznavao sam ga, Horacije – bio je
to
beskrajno šaljiv čovjek i prebujna je u njega bila mašta.”
Glavni junak Hal Incadenza, distopijski Hamlet, sin je Jamesa Incadenze, pokojnog redatelja niza eksperimentalnih filmova (među njima i Infinite Jesta), izumitelja i osnivača teniske akademije u Bostonu čiji ustroj kombinira elemente newagerske komune i fašističke falange. Nakon bizarnog i sumnjivog samoubojstva Jamesa Incadenze upravljanje teniskom akademijom preuzeli su Jamesova žena, Avril Incadenza i njezin polubrat/posvojeni brat/ mogući ljubavnik Charles Tavis. Hal je genijalac, vrhunski teniski talent koji posjeduje enciklopedijsko znanje i o najopskurnijim temama. Njegov je problem jednak onom opisanom u eseju “E unibus pluram: televizija i američka fikcija”. Hal jednostavno previše razmišlja. Sumnja, ironija i cinizam ga sprečavaju u aktivnom sudjelovanju u životu, u napredovanju u tenisu, u suočavanju s obiteljskom situacijom. Ukratko, hamletovština. Kao i za gotovo sve likove u svijetu Infinite Jesta, jedini način da nadvlada svoje unutarnje kočnice za njega je droga. Opijum je opijum za mase u tom svijetu. Za razliku od Hamleta, Halovom psihičkom slomu svjedočimo na prvim stranicama romana, a nakon kojih se prikazuje sve ono što je do sloma dovelo, vraćajući mu se na samom kraju.
Cirkularna naracija nije slučajna. Čitav je svijet u ovom romanu zarobljen u formi kruga. Ako je Božanska komedija, prema Bahtinu, strukturirana kao vertikala, srednjovjekovna, nedvojbena i sigurna, s povremenim horizontalnim izletima u vidu životnih priča likova, Infinite Jest je strukturiran kao (začarani) krug, bez mogućnosti junaka da ga makar i privremeno napuste. Primjerice, odmah nakon Halovog sloma roman nas vodi u stan ovisnika o marihuani koji svoju ovisnost pokušava riješiti neprekidnim višetjednim konzumiranjem ogromnih količina marihuane, a u čemu naravno ne uspijeva i ostaje zarobljen u krugu liječenja svoje ovisnosti prekomjernim konzumiranjem onog o čemu je ovisan. Slične priče ponavljaju se u romanu neprestance.
Drugu krajnost predstavlja Don Gately, nježni div, vješti provalnik i alkoholičar koji se nakon jedne provale koja spletom nesretnih okolnosti završi ubojstvom vođe jedne od brojnih grupa ranije spomenutih kanadskih separatista, odluči prikriti u bostonskom prihvatilištu za ovisnike smještenom u neposrednoj blizini teniske akademije obitelji Incadenza. Don Gately je rabelaisovski lik, ali lišen onog novovjekovnog, humanističkog optimizma obračuna s tradicijom i pokvarenim institucijama. “Veličine mladog dinosaura”, ali nježan i osjećajan, alkoholičar je postao jer je kao tinejđer pio sav alkohol u kući kako ga ne bi popila njegova majka. Gately se sa svojom ovisnošću bori na način da se u potpunosti odrekne razmišljanja i preda praksi. Ne vjeruje u nijedan od postulata Anonimnih alkoholičara, ali se u potpunosti predaje svim njihovim praksama i ritualima. Nakon nekog vremena shvaća da se riješio svoje ovisnosti. Nije siguran kako je to postigao, nije siguran je li ispravno da se “klanja ništavilu”, ali drži se onog što funkcionira. Teško je reći radi li se o pobjedi ili porazu jer je u slučaju Anonimnih alkoholičara samo jedan krug zamijenjen drugim. Misao i djelo, princip i stvarnost ostaju razjedinjeni bez obzira koje trikove pokušali.
Ovdje se vraćamo na početak i tezu o nekim budućim “antibuntovnicima”. David Foster Wallace ne uspijeva u onom što zaziva. Čest je to slučaj. Proučimo li književne pokrete poput naturalizma, avangarde ili novog romana, vidjet ćemo da su najizrazitiji predstavnici tih pokreta, oni koji su postavljali temeljne principe estetika tih pokreta, redovito u svojim djelima podbacivali u ostvarivanju tih istih principa. Problem za Wallacea leži u tome što forma romana, kroz koju se on u ovom slučaju obračuna s hipertrofiranom ironijom i cinizmom postmoderne kulture, počiva upravo na ironiji i referencijalnosti. Roman se ne bavi stvarnošću kao takvom, stvari po sebi, onakve kakve one jesu, njemu su nedostižne. Roman se uvijek bavi jezicima i ideologijama koje ti jezici u uvjetima klasno raslojenog društva izražavaju. Sudbina romana nužno je vezana uz sudbinu kapitalizma, a preduvjet za roman su jezici koji postaju svjesni sebe, na van u odnosu na druge nacionalne jezike, prema unutra u odnosu na klase čiji su proizvod. Ondje gdje roman prelazi u poeziju, u dosezanje stvari kakve jesu po sebi, tu roman propada. Za roman je ključna, prema Bahtinu, polifonija, sukob i dijalog ravnopravnih glasova različitih svjetonazora. U romanu ne može postojati povlašten glas, pa ni nekog autora “antibuntovnika”, koji bi imao privilegiju izricanja istine u odnosu na druge glasove. U tom je kontekstu, Infinite Jest, s radnjom ispripovjedanom iz perspektive desetina likova s raznim klasnim i društvenim pozadinama, sa svojim zasebnim žargonima i jezicima, suprostavljenim pogledima na svijet iz čijih sukoba nitko ne izlazi kao definitivni pobjednik, klasičan roman. On je u odnosu na ono što Wallace zaziva nesupjeh jer bi u slučaju uspjeha prestao biti roman. Doba nevinosti, nepomućenih ideala, jasnosti ciljeva i odsustva sumnje u romanu nikad nije postojalo.
Ono što razlikuje postmodernu književnost, u odnosu na ranija razdoblja nisu njezina stilska obilježja, ironija, cinizam ili referencijalnost; njih se može naći već u Don Quijoteu, Tristramu Shandyu ili Bouvardu i Pecuchetu, već društvena stvarnost u kojoj ta književnost postoji. To je stvarnost u kojoj je, kako to kažu Žižek, Fisher, Jameson i Margaret Thatcher, lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. A beskrajna se šala u nekom trenutku pretvara u noćnu moru. Ako je čitatelj nekada mogao podnijeti polifoniju u romanima Dostojevskog u kojima sukobi raznih glasova podjednako završavaju bez pobjednika, bilo je to zato što je razrješenje tih sukoba mogao zamisliti u stvarnosti. Suvremeni čitatelj i pisac, nakon malo postmodernističke zabave, žude za sigurnošću u tekstu, za idealima, za pobjedom jednog glasa, jer im je razrješenje sukoba nezamislivo u samoj stvarnosti. Štoviše, sami sukob postaje im nezamisliv. Ta žudnja je objektivna, ona nije posljedica slabosti pojedinca ili njegovog nerazumijevanja svijeta. Nju se u suvremenoj književnosti ne može izbjeći jer proizlazi iz stvarnosti. Pitanje je samo hoće li pisac problematizirati tu žudnju ili će pokušati dati jednostavno rješenje.
Wallace se ne razlikuje od primjerice Bartha ili Borgesa po tome što uspijeva pisati bez ironije ili što zastupa nedvosmislene stavove, već po tome što žali što takva književnost nije moguća. Za njih je književnost igra, za njih se beskrajna šala ne mora pretvoriti u pakao, sukobi glasova koji se u njoj odvijaju su proizvoljni, vrijedni ne po tome koliko koreliraju s antagonizmima koji razdiru našu stvarnost već po tome koliko zadovoljavaju intelektualnu radoznalost. Njihova je književnost stoga nužno konzervativna. Književnost je za Wallacea pak pitanje života i smrti, ona je visceralna, opipljiva, bliža kemiji ili biologiji nego metafizici. Često mu je bila i jedino oružje u borbi protiv depresije koja je jedna od glavnih tema romana. Istovremeno, Wallace se od primjerice Dostojevskog, Balzaca ili Flauberta (kojima više duguje) razlikuje po tome što mu odnos njegovih likova, svjetonazora koje izražavaju i stvarnosti iz koje bi ti svjetonazori trebali nastajati zapravo ostaje nespoznatljiv. Kao što je rekao u citiranom intervjuu, za suvremeni život karakteristična je tuga koja dolazi iz želuca, iz tame, i nema veze s fizičkim zdravljem ili ekonomijom. Iz te nespoznatljivosti nužno proizlazi da se problemi njegovih likova ne daju objasniti niti riješiti nečim izvanjskim. Ti likovi teže zajednici, djelovanju za viši cilj, uspostavljanju smislenih odnosa s drugim bićima, no ne znaju na čemu bi to zajedništvo izgradili.
Infinite Jest je tužna knjiga. Taj dojam samo pojačava činjenica da se Wallace ubio 2008., u osvit financijske krize. Teško je ne čitati Inifnite Jest kao enciklopediju njegovih muka i dvojbi, ali i čitavog modernog društva. Teško je i reći kako bi se Wallace dalje razvijao. On sam je u svojim stavovima oscilirao od staromodnog konzervativima do socijalizma. Možda bi završio kao pristaša Bernieja Sansdersa, a možda bi ga pronašli i u kampu Donalda Trumpa i jeftinih pouka Jordana Petersona. Problemi o kojima je pisao mogli su uopće biti sustavno artikulirani tek nakon financijske krize iz 2008. i spoznaje da suvremenom kapitalizmu kozmetičke promjene neće biti dovoljne. Rješenje tih problema još čekamo, a donekle i njihovu literarnu artikulaciju.
Marin Ivančić
