FANTAZMIČKI EROS I ZADOVOLJENJE ŽELJE
Gdje je Eros, tu je i želja. Gdje je želja, tu je i njezino zadovoljenje.
Tako drži dr. Freud kao i srednjovjekovni i renesansni teoretičari „ljubavi, uz jednu iznimku: potonji, katkada otkrivajući zapanjujuće znanje, sudeći po njihovoj slobodi i iskrenosti u pogledu ljudske seksualnosti, priznaju i druge oblike zadovoljenja želje. Uistinu, Eros, čija je narav duhovna, a lociran je na razini između duše i tijela, inteligencijskoga i osjetilnoga svijeta, može se prikloniti jednome ili drugome kozmičkom predjelu. No, budući da je želja lov na fantazmu, a da fantazma pripada svijetu, imaginarnome svijetu – mundus imaginalis čija je prostranstva lijepo opisao Henry Corbin ne Luditur hic ludus; sed non pueriliter, at sic Lusit ut orbe novo sancta sophia deo… Sic omnes lusere pii: Dionysus et qui Increpuit magno mystica verba sono.
Ludus globi je vrhunska mistična igra, igra koju su Titani nametnuli Dionizu kako bi ga zarobili i ubili.3Ć Iz pepela Titanâ pogođenih Zeusovom munjom izdignulo se čovječanstvo, potomci bogoubojica, rasa grješnih bez grijeha. No, Titani su utjelovili dio boga, stoga su i ljudi također naslijedili iskru ubijena djeteta, božanskoga djeteta čija je igra metafora eona: “Aion je dijete koje igra dame: neovisnost djeteta!”37 zadirući u njegovu penumbru – postoji i treća mogućnost, naime, da Eros sagorijeva u fantazmičkoj sferi,
Duhovni Eros funkcionira anagogijski: tako drži Dante, kao što pokazuje R. Klein;38 prirodna ljubav koja silazi u tijelo: to je iskustvo mnogih pisaca Boccacçiove škole, preporođene u Freudovoj psihoanalizi koja bezbrojne manifestacije Erosa tvrdoglavo nastoji svesti na jedan jedini čimbenik. Izlišno je kazati da te dvije tradicije imaju jedno zajedničko: priznanje ako ne naravi Erosa, onda barem njegovih fantazmičkih tehnika. Za želju je preliminarno, i to vrijedi za sve strane, ustanoviti fantazmu unutar subjekta. Za neke će ta fantazma biti sposobna probuditi zajedničku želju, potaknuti i pratiti ih na njihovu putovanju kroz inteligencijski kozmos. To će postati herojska strast koja okončava u ekstatičnoj fuziji lovca i lovine – prema slici kojom se služio Ficino, a poslije ju je oživio Giordano Bruno. Za druge fantazma tek ukazuje na bolnu i akutnu potrebu za tjelesnim olakšanjem koja se pojačava proporcionalno odgađanju njezina zadovoljenja.
U tome slučaju postojat će temeljno protuslovlje između medicinske koncepcije fantazmičkoga Erosa koji remeti ravnotežu organizma i zahtijeva brzo uta-ženje kako bi se ona povratila, i koncepcije “vjernoga”, posvemašnjega odreknuća od prvoga Erosa koje svoj izraz pronalazi u semantičkoj inverziji koja vrednuje neravnotežu u smislu osebujnoga duhovnog iskustva. Ta volja za izopačenjem, koja se isprva vezivala uz medicinske probleme, poslije je izazvala neprijateljstva spram vjernika mistične ljubavi čije su ideje, plod bezumlja, postale sinonimima erotske strategije u kojoj čisto verbalna idealizacija žene ima za cilj što brže slomiti njezin otpor.
Sukob između dviju važnih tradicija također označava njihovu relativnu međuovisnost. Erotski misticizam postaje još razlučiviji nasuprot naturalističkoga trenda koji je eksplicitno ili implicitno oprečan idealizmu i intelektualizmu vjernika.
Treći trend, toliko krotak i opskuran koliko su drugi bili razvikani i prodorni, prošao je gotovo neprimijećeno ili na rubu asimilacije od druga dva trenda. Doista mogu postojati fantazme nevezane za zbiljski objekt, no, radi kvalitete njihovih slika fantazme ne mogu postojati bez fizičke podrške ove ili one vrste. Upravo je stoga priča o fantazmama uvijek podložna interpretaciji: možemo je razmatrati kao simbol pustolovina u inteligencijskome kozmosu, ili kao alegoriju o stvarnim događajima.
Nažalost, premda ima mnogo teoretičara fantazmičkoga Erosa, broj pisaca koji su pokušali opisati fantazme na djelu krajnje je ograničen. Jedan od njih je svakako ugledni redovnik iz Trevisa, Francesco Colonna, sakristan samostana sv. Ivana i sv. Pavla u Padovi, koji je umro 1527. u dobi od devedeset godina.39 On je autor jedinstvenoga djela, Hypnerotomachia Poliphili koje je, kao što sam ističe u uvodu, završeno 1. svibnja 1467., no tek ga je 1499. objavio Aldo Manuzio. Sponzorirao ga je veroneški sudac Leonardo Crasso.40
Sadržaj Hypnerotomachiae poklapa se s vremenom njegova nastanka, 1467. godine. Doista, djelo je izvana u skladu s idejama Marsilija Ficina koje su bile u optjecaju od 1463.41 S našega je gledišta od male važnosti činjenica da je ono izbjeglo Ficinovu utjecaju. Čak i kada izražavaju osobne stavove spram ljubavi, što je rijetko, Pico della Mirandola, Pietro Bembo, Baldesar Castiglione, Lav Hebrej i Melanchthon obilježeni su Ficinovom mišlju. Naprotiv, Colonna (premda se i on bavi fanta-zmičkim Erosom) ostaje izvoran i neponovljiv, ne toliko po svojim idejama – zajedničkome naslijeđu toga doba, koje je Ficino sistematizirao – koliko po literarnoj i didaktičkoj kvaliteti svojih djela.
FLCINOVA DUBINSKA PSIHOLOGIJA
Silazak duše
Duše silaze u tijela Mliječnoga Puta kroz zviježđe Raka, zaodijevajući se u nebeske i svjetlosne koprene kako bi ušle u zemaljska tijela. Jer, priroda nalaže da se čiste duše sjedinjuju s nečistim tijelima isključivo posredstvom čiste koprene koju, budući da je manje čista od duše, a čišća od tijela, platonisti drže prikladnim sredstvom sjedinjavanja duše sa zemaljskim ti-jelom. Tim silaskom duše i tijela Planeta u našim dušama i tijelima potvrđuju i osnažuju sedam izvornih grijeha koje nam je podario Bog. Istu funkciju imaju [sedam] kategorija demona, posrednika između nebeskih bogova i ljudi. Dar kontemplacije podržava Saturn pomoću Saturnovih demona. Vladarske i kraljevske moći podržava Jupiter pomoću Jupiterovih demona. Slično tome, putem Marsovaca Mars snaži hrabrost duše. S pomoću solarnih demona Sunce održava jasnoću osjetila i mišljenja, što omogućuje divinaciju; s pomoću Venerijanaca Venera potiče ljubav. Posredstvom Merkurijanaca Merkur potiče sposobnost tumačenja i izražavanja. Naposljetku, posredstvom lunarnih demona Mjesec potiče rađanje.
POVIJEST FANTAZIJE
(I) O UNUTARNJEM SMISLU
Sve se, naposljetku, svodi na pitanje komunikacije: tijelo i duša govore dva jezika koji nisu samo različiti i nedosljedni, nego i međusobno nečujni. Sâm unutarnji smisao sposoban je čuti i razumjeti oba te prevesti jedan jezik na drugi. No, s obzirom na to da su riječi dušina jezika fantazme, sve što do nje dopire iz tijela – uključujući specifične riječi – mora biti preneseno u fantazmički niz. Osim toga – treba li naglašavati? – duša ima apsolutno prvenstvo pred tijelom. Iz toga slijedi da fantazma ima apsolutno prvenstvo pred riječju, da ona prethodi go-voru i razumijevanju svake jezične poruke. Odatle dvije odvojene i različite gramatike, od kojih prva nipošto nije manje značajna od druge: gramatika govornoga je-zika i gramatika fantazmičkoga jezika. Izvirući iz duše, i same fantazmičke u svojoj biti, intelekt uživa povlasticu razumijevanja fantazmičke gramatike. On stvara priručnike, čak i organizira krajnje ozbiljne igre fantazmi. No, sve mu je to korisno ponajprije za razumijevanje duše i istraživanje njezinih skrivenih mogućnosti. Takvo razumijevanje, koje je prije umjetnost nego znanost poradi umijeća potrebnog za otkrivanje tajni nepoznate zemlje u koju intelekt putuje, uključuje uzdizanje svih fantazmičkih procesa renesanse: eros, umijeće pamćenja, teorijsku magiju, alkemiju i praktičnu magiju.
(…)
Izvornost nekoga doba ne mjeri se sadržajem njegovih ideoloških sustava, nego njegovom “selektivnom voljom”, odnosno, ona se, prema interpretacijskom filteru, postavlja između predpostojećih sadržaja i njihove “moderne” obrade.23 Prolazak poruke kroz hermeneutički filter jednoga doba ima dvije posljedice semantičke naravi. Prva se posljedica sastoji u tome da se poruka, ciljajući na samu organizaciju kulturne strukture vremena, što znači da se nalazi izvan nje, pojavljuje
kao složen i istančan mehanizam isticanja ili, naprotiv, potiskivanja stanovitih ideoloških sadržaja. Druga posljedica, koja utječe na unutrašnjost kulturne strukture, sastoji se u sustavnom iskrivljavanju, pa čak i semantičkoj inverziji ideja koje prolaze kroz interpretacijski filter vremena.
Sve to znači da povjesničar ne bi trebao težiti određivanju ideoloških sadržaja danoga razdoblja, čija je narav temeljno rekurzivna, nego zaviriti u njegov hermeneutički filter, njegovu “selektivnu volju” koja je, istodobno, i volja za iskrivljavanjem.
Ideologija se može opisati, no, sustav tumačenja – koji je jedini uistinu važan, jer samo on može pokazati za što je sposobna izvornost nekog kulturnog trenutka u odnosu na sve druge – nezamjetan je. Implicitna, ako ne i skrivena prisutnost, no također i objektivna i neminovna, otkriva se krišom u cijeloj svojoj složenosti, i tek što se otkrije, smjesta izmiče promatraču. Kako bi se promatrač mogao baviti poviješću ideja, pozvan je da vidi ne samo ono što je očito, naime, same ideje, nego i ono što nije otkriveno, drugim riječima, skrivene niti koje povezuju ideje s nevidljivom voljom vremena, njihova stvoritelja. Ideje su svakome vidljive: povjesničar ideja bi trebao gledati dublje, promišljati drugi vid kazališta, pozornicu iznutra.
Ioan Culianu
