Piše: Max Nettlau
- Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Bilo je neizbježno da liberalna misao osamnaestog stoljeća u drugim europskim državama utre sebi put kroz autoritarno razdoblje koje je, kako smo vidjeli, počelo godine 1789. U Njemačkoj su, kao i u Italiji, Napoleonove pobjede i njegova osvajanja poticali nacionalizam u njegovu kulturnom obliku, s povratkom nacionalnoj prošlosti, i u njegovu ekonomskom obliku, s teritorijalnim jedinicama i ujedinjenom nacionalnom državom. Iz toga se razvila i nacionalistička filozofija; filozofi s određenom moći logike, poput Hegela, nadahnuti Napoleonovim povjerenjem u moć države, postali su pobornici slične ideje o svemoćnoj državi za vlastite zemlje.
Nakon što je razmotrio nacionalne ratove drugih zemalja, Fichte, koji je ranije bio puki obožavalac države, napisao je djelo Der geschlossne Handelsstaat (Zatvorena ekonomska država) godine 1800. i objavio svoje djelo Reden an die deutsche Nation(Govori njemačkoj naciji) godine 1808. Romantični su pisci i pjesnici, koji isprva nisu propovijedali nacionalističke ideje, nego prije ideje o oslobođenju, postali u različitim prilikama nacionalistički ekstremisti i reakcionari.
Ipak, međunarodnih je kontakata postupno bilo sve više, što zbog putovanja nekih članova liberalnih tajnih udruženja u Pariz i u Berlin i njihovih osobnih kontakata s nekim talijanskim i švicarskim članovima u Švicarskoj. Deset godina poslije, velika skupina mladih njemačkih pisaca nadahnjivala se saint-simonizmom. Nakon godine 1830. rani njemački republikanci i socijalisti često su se nastanjivali u Parizu, kao i određeni pisci vođe avangarde, među njima Börne i Heine, a isto tako i prognanici te neki njemački obrtnici. Ipak, cijeli je taj pokret bio obilježen unitarnim demokratskim duhom budući da se među njima, prema izgnaniku Georgu Kombstu, na federalistička stajališta rijetko nailazilo.
Ta kolebanja između sjajnog kozmopolitanskog internacionalizma i onoga što se nije činilo manje sjajno – većeg napretka i plemenitije lokalne i nacionalne kulture – bila su prva očitovanja oštrih sukoba što su još razdirali Europu u to doba. Budući da internacionalizam nije davao jasna jamstva i budući da se ostvarenje internacionalizma pokazalo kao teška zadaća, oni su se odvratili od tog velikog cilja kako bi potražili utočište u izolaciji, u naoružanoj državi; svaka je država, kako bi se zaštitila, htjela biti najjača i htjela je zaustaviti razvitak drugih država. U sferi neovisnih država nema druge alternative; jedina stvarna alternativa jest federacija, koja svima otvara široke vidike i dopušta autonoman razvitak. S te točke, sljedeći je korak osloboditi grupu i umnogostručiti međuodnose. Ono što ljudi za sebe stvaraju u okolišu sigurnoga mira na mnogim područjima društvenoga života i opće praktične aktivnosti tih slobodnih udruga, uz dokidanje svih ograničavajućih sveza – to je anarhija.
Ipak, iz tog je miljea i od osoba u nj uključenih ranih 1840-ih godina poteklo izvorno libertersko uvjerenje. Oko braće Brune i Edgara Bauera, u Berlinu, okupljao se “Slobodni kružok”, koji je posječivao 1837. i Marx; on je bio blisko povezan s Brunom Bauerom, sve do njihova raskida krajem godina 1842. Max Stirner bio je jedan od stupova tog kružoka. Tu je Hegelova filozofija doživjela kritiku; oštro su kritizirali izvore kršćanstva, svakodnevno su kritizirali etatističke ideje i njihovu ovjenčanu diku, buržoaziju; kritizirali su i reperkusije intelektualnih i društvenih pokreta do kojih je posvuda dolazilo. Te su tendencije, posebice u braće Bauer, u Maxa Stirnera, Ludwiga Buhla i drugih, rasle i razvile se u kritički nihilizam – ukinuće svih ustanovljenih i priznatih oblika autoriteta. To je, na kraju, vodilo, između proljeća i jeseni 1842., u njihovo potpuno odbacivanje države.
U ljeto godine 1842. Engels je, u nadahnutoj radikalnoj poemi, dao dobar opis tog kružoka, koji je on često posjećivao i čiji je bio simpatizer. On je vrlo dobro sažeo Maxa Stirnera rekavši da je Stirner, dok su drugi vikali “Dolje kraljevi!”, umjesto toga vikao, “Dolje zakoni!”. Prema kraju studenoga, Marx je naglo prekinuo s tom skupinom, koja se zvala “Slobodni ljudi Berlina”.
Određene su anarhističke publikacije koje je tiskao taj kružok preživjele, među njima posebice spisi Edgara Bauera, primjerice spis Der Streit der Kritik mit Kirche und Staat (Svađa kritike s crkvom i državom) tiskan u Charlottenburgu 1843. Planirano je tiskanje časopisa (objava je datirana s 12. srpnjem 1843.) odgođeno, ali njegovi su suradnici skupili svoje članke (nepodvrgnute cenzuri) i izdali Berliner Monatsschrift (Berlinski mjesečnik), prvi anarhistički zbornik tekstova na njemačkom jeziku. Max Stirner surađivao je u tom pothvatu, a Buhl je preuzeo sve organizacijske poslove u vezi s tom publikacijom.
Tijekom tih posljednjih godina Max Stirner je napisao svoje slavno djelo, tiskano u prosincu 1844.: Der Einzige und sein Eigentum (Jedini i njegovo vlasništvo). Drugi Stirnerovi spisi kasnije su skupljeni pod naslovom Kleinere Schriften (Mali spisi), u kompilaciji J. H. Mackaya godine 1898. (prošireno izdanje pojavilo se 1914.), ali profesor Gustav Mayer i drugi pronašli su još mnogo njegovih razbacanih članaka; ta potraga još nije završena.
Istina je, ipak, da knjiga Jedini i njegovo vlasništvo sadrži dovoljno građe da stvorimo stajalište o njegovim idejama. Već sam na drugim mjestima objavio svoje bilješke kako bih potkrijepio svoje prosudbe o Maxu Stirneru. Njegovo je stajalište, u svojoj biti, bilo nadasve socijalističko. On je želio socijalnu revoluciju, no, budući da je bio uvjereni anarhist, njegov je takozvani “egoizam”predstavljao zaštitu, obranu koju je smatrao nužnom usvojiti protiv autoritarnog socijalizma i svakog etatizma koji bi autoritarci mogli ucijepiti u socijalizam. Njegov je “egoizam” bio individualna inicijativa. Njegova je zajednica, “Verein”, slobodna udruga koja ispunjava svoju svrhu, ali koja se ne pretvara u organizaciju ili u društvo. Njegova metoda napose je neposluh, individualna i kolektivna negacija autoriteta, te dobrovoljno udruživanje prema trenutačnim zahtjevima situacije. To je slobodan život naspram života koji nadziru i kojim vladaju prisvajači vlasništva i autoriteta.
Čitajući Stirnera, došao sam do zaključka da ga se ne može protumačiti drugačije osim kroz socijalističku prizmu. Tko god želi u njemu vidjeti anitsocijalističkog ili nesocijalističkog inidividualista, morao bi zanemariti (ne imajući za to neki dobar razlog) moje brojne bilješke koje sam u vezi s tim napisao, a one nisu jedine. Stanovite interpretacije Stirnera “ultraindividualističkim” ključem sada su zastarjele. Dovoljno je samo pogledati publikacije dr. Karla Schmidta, Das Verstandestum und das Individuum(Razumnost i pojedinac) i Liebesbriefe ohne Liebe (Ljubavna pisma bez ljubavi), prema kojima je sam Stirner iskazivao najveći prezir. Ne mogu misliti ništa drugačije ni o onome što se o njemu pisalo kasnije, nakon što su ga navodno ponovno otkrili. Razmotrio sam sva njegova djela, kao i njegovo glavno djelo, koje je njegov izvorni nakladnik pretiskao u drugom izdanju godine 1882. Velik dio činjenica što se tiču njegova života skupljen je u biografiji J. H. Mackaya, ali, baš i kao što se tiče sveskaKleinere Schriften, bilo bi isto tako korisno proučiti velik dio razbacane građe koji je kasnije otkriven.
Popularno izdanje knjige Der Einzige und sein Eigentum, tiskano u travnju 1892., naveliko su čitali u to doba, čitali su ga i mnogi njemački anarhisti, od kojih su neki bili pod njegovim utjecajem. Zatim je ono prevedeno na francuski, talijanski, španjolski, engleski, švedski i ruski jezik, a vjerojatno i na još neke druge jezike. Ima i mnogo pamfleta i sličnog materijala koji se bave Stirnerom i njegovim djelom, a koji, prema mojem mišljenju, ne produbljuje naše znanje. Jedno je veliko djelo ipak priređeno, premda netiskano u to doba, i ono pokazuje Marxa i Engelsa kako vode sterilni rat protiv Stirnerove knjige.
Drugi, dopunski izvor liberterskih ideja u Njemačkoj bila je filozofija Ludwiga Feuerbacha, koja je zadala coup de grâce hegelovskoj mori. Premda ta filozofija (s kojom se Marx isto tako naveliko borio) nije bila anarhistička, ona je ipak ponovno obnovila pitanje čovjekove neovisnosti, dok je u hegelovskoj ideji on bio podvrgnut nadmoćnijim i apstraktnim silama koje su ga ugnjetavale, ali koje su bile istodobno i vrlo stvarne (sadašnja država, buduća država, uvijek neki bog ili neka država). Čovjek je taj koji je stvorio boga, smatrao je Feuerbach, i ta je ideja dala konačni zamah intelektualnoj emancipaciji Bakunjina. Pi y Margall je napisao u svojoj knjizi La Reacción y la Revolución (1854.): “Homo sibi deus (Čovjek je sebi bog), rekao je jedan njemački filozof; čovjek je vlastita realnost sebi, svojim pravima, svojem svijetu, svojoj svrsi, svojem bogu, svemu svojemu. On je vječna ideja, koja se utjelovila i postala je svjesna sebe; on je bitak bića, on je zakon i zakonodavac, monarh i podređeni.”
Ukratko, ako su ljudi svojom maštom stvorili bogove, nije teško zaključiti da su isto tako stvorili i vlastite filozofije, da su sve svete ustanove proizvod njihova stvaranja, i da će zbog toga, baš kao što su bili kadri stvoriti ih, biti kadri i odbaciti ih. Oni neće više biti robovi filozofija drugih ljudi, ili njihovih institucija i njihova autoriteta. Oni mogu svoje glave visoko podignuti i imati vlast nad svojim akcijama, samo ako imaju volju da to učine. Na toj je ravni Ludwig Feuerbach bio osloboditelj duha. Tako su se ljudi dobre volje dugo osjećali nemoćni pred svojim božanstvima, pred prirodom koja je uzdignuta u božanstvo, pred tvrdnjama filozofa koje su za sebe zahtijevale apsolutnu vrijednost. Feuerbach im je pokazao (oko godine 1840.) da su uhvaćeni u začarani krug koji su sami stvorili. Tada su oni počeli stvari vidjeti mnogo jasnije i osjetili su potrebu da djeluju.
Socijalisti, čiji je autoritarizam razorila Proudhonova kritika, i filozofi, koje je Feuerbach humanizirao, otkrili su sintezu, liberterski i humanizirani socijalizam, i te su se ideje približile anarhokomunizmu. Takve je ideje izrazio Moses Hess u dvama ogledima,“Socialismus und Kommunismus” (“Socijalizam i komunizam”) i “Philosophie der Tat” (“Filozofija djelovanja”) u zborniku (koji je zamijenio planirani časopis) tiskanom u Zürichu godine 1843. Drugi mislilac koji je došao do sličnih zaključaka bio je Karl Grün, godine 1844. Te su ideje tada (1843.-45.) postale dio revolucionarne socijalističke propagande koju su provodili neki njemački radnici u Švicarskoj, posebice Wilhelm Marr i list Blätter der Gegenwart für Soziales Leben (Suvremeni bilten za socijalni život) iz Lausanne, što je izlazio od prosinca 1844. do srpnja 1845. i bio prvi organ njemačke anarhističke propagande među radnicima.
No, njihovi su napori naišli na razorne poteškoće. Ti su njemački radnici bili emigranti, izbjeglice ili su, u svojem lutanju Europom, neko vrijeme živjeli u inozemstvu, posebice u Švicarskoj, u Parizu i u Bruxelessu, te su, kad su se vratili u svoju domovinu, nastavili s tajnom propagandom u svojim tajnim udruženjima. Oni su bili pod utjecajem autoritarnih komunista poput Weitlinga, i vrlo su brzo došli pod utjecaj intelektualaca apsolutnog socijalističkog uvjerenja, takvih poput Marxa i Engelsa. Anarhističku su propagandu, posebice onu u francuskom i talijanskom kantonu, ugušile kantonalne vlasti mučenjem i progonom; kad je ona malo oživjela, kao u Parizu 1847., gdje je Grün podupirao Proudhonove ideje, Engels je smatrao svojom dužnošću izravno je napasti. Na isti je način, među intelektualcima, Marx dominirao Hessom te je Hess postao, premda nije prihvatio Marxove ideje, ništa drugo do obična brojka što se tiče liberterskih ideja. Grün je u drugu ruku, zbog silovitog Marxova napada, našao utočište u ortodoksnom proudhonizmu i tako je žrtvovao svoju početnu izvornost, koja je bila vrlo kratkog vijeka. Znana je činjenica da su se i Marx i njegov akolit Engels, koji se, prije nego što je upoznao Marxa, zanimao za socijalizam i poznavao je sve od Godwina, preko Roberta Owena do Maxa Stirnera, posvetili od godine 1844. zadaći da unište ili, bolje rečeno, da pokušaju diskvalificirati političkim iskrivljavanjem apsolutno sve socijaliste koji su u to doba bili imalo važni. Njihova kontinuirana polemička kampanja protiv libertera pokazala je, ipso facto, da su bili vrlo svjesni intelektualne premoći tih ideja.
Ta je premoć, zapravo, bila jaka u razdoblju prije 1848., posebice među onima koji su dobro poznavali Maxa Stirnera i Proudhona. Bila je oštro naglašena propašću sviju nada u uspjeh u njemačkoj i francuskoj političkoj revoluciji godine 1848.-49. i posebice nakon očite demonstracije nesposobnosti i nemoći liberalnog i demokratskog parlamentarizma. U Francuskoj je razdoblje od godine 1848. do 1851., do coup d`étata 2. prosinca 1851. koji je uveo razdoblje opće represije, još bilo razdoblje retrospektivne kritike koja se bavila počinjenim pogreškama. I u Francuskoj, kao i u Njemačkoj, nije manjkalo liberterskih glasova. Čujemo samog Karla Vogta, znanstvenika i političara, koji je dobro poznavao Bakunjina i Proudhona, kako izjavljuje (u prosincu, 1849.): “Dođi, o dođi, slatka, izbavljujuća anarhijo… i oslobodi nas zla koje nosi ime država”. Te riječi odjekuju u riječima poput onih Césara de Paepe: “Anarhijo, snu onih koji vole potpunu slobodu, idolu istinskih revolucionara: neka tvoje kraljevstvo dođe, anarhijo”. (Tiskano 1864.)
Richard Wagner, u svojim spisima, Die Kunst und die Revolution (Umjetnost i revolucija, Leipzig, 1849.) i Das Kunstwerk der Zukunft (Remekdjelo budućnosti, 1850.), pokazuje i izražava puno razumijevanje, duboku sklonost za “slobodne udruge u budućnosti”, a i on je mogao godine 1849. doći u dodir s Bakunjinovim idejama. Na lokalnoj sceni u to doba nalazimo: Wilhelma Marra (Amarchie oder Autorität? [Anarhizam ili autoritet?], 1852., u Hamburgu; profesora K. R. Th. Bayrhoffera u Hesseu (u časopisu Die Hornise [Stršeni] iz Kassela); prijevode Proudhona, kojega je simpatizirao Friedrich Mann, tiskane u Freie Zeitungu(Slobodne novine) u Wiesbadenu i u Triersche Zeitungu (Trirske novine), listu koji je bio pod Grünovim utjecajem. Berlinski dnevnik Abendpost (Večernji list) bio je godine 1850. u načelu antietatistički (istu je tendenciju predstavljao Bellegarrigue u Francuskoj); taj je list zastupao neintervenciju bilo kakva kolektiva, što je u prevladavajućem sustavu značilo dati carte blanche buržoaziji da izrabljuje mase. Drugim riječima, on je formalno zastupao antietatizam bez socijalnog sadržaja. Arnold Ruge, jedan od Proudhonovih prevodilaca i stari Bakunjinov prijatelj, izjasnio se, u članku iz 1849., za “samoupravu naroda”, to jest, “za ukinuće svake vladavine, za društveni poredak koji je zapravo organizirana anarhija, budući da ona ne poznaje archona, nego samo osobe kojima je povjereno da obave poslove… za slobodnu zajednicu i suradnju ljudi koji donose vlastite odluke i koji su u svakom pogledu ravnopravni drugovi”. Slično Edgar Bauer, u svojem kratkom pregledu, Die Partaien (Stranke), otkriva sebe kao umjerenog antiautoritarista. Te su ideje imale određena odjeka u Sjedinjenim Državama, u široko rasprostranjenom tisku izbjeglica i emigranata na njemačkom jeziku, ali nisam uspio izravnim istraživanjem doći do tih publikacija.
Marx i Engels su tijekom ponovnog egzila u Engleskoj u drugoj polovici 1849. godine imali malo utjecaja na militante u Njemačkoj, osim na Lassallea; drugi revolucionarni komunisti, izdanak blankista, imali su još i manje. Liberterska je ideja, kako su to pokazali kasniji izvještaji, koji su svakako bili nepotpuni, bila živa u mnogim središtima u to doba. No, reakcija iz 1852. uništila je sva ta središta slobodarske misli. Kad je sedam godina poslije taj prisilni mir narušen, dogodilo se to zato što su nacionalistički pokreti zbog svoje sudbonosne povezanosti s ratom – koju su podupirale i stimulirale etatističke ambicije u Italiji, Francuskoj i u Njemačkoj – smatrali potrebnim da se države izmire s narodom, nakon godina reakcije, kako bi pridobile potporu naroda i potporu autoritarnih političara svih vrsta mišljenja, uključujući tu i demokrate i socijaliste, za ratove koji se pripremaju. Libertersko mišljenje nije se propagiralo, osim što je to činio Proudhon, a budući da se on suprotstavljao nacionalističkom domoljublju koje se kao vatra širilo od 1859. do 1862., ostao je, takoreći, na margini liberalnog javnog mnijenja.
Možemo zapaziti da je Marx razboritije gledao na te događaje, nego li vrlo ambiciozni Lassalle, koji je nesmotreno uronio u nacionalizam i inzistirao na čvrstom kursu odvojeno od Marxa, te osnovao posebno autoritarnu Socijalnu demokraciju s kojom su se, nakon dvanaest godina nevjerojatnih sukoba, ujedinili marksistički socijalni demokrati. U to je vrijeme Internacionala bila već utemeljena i nepobitna je činjenica da je, unutar te organizacije, tisak marksističkih socijalnih demokrata prikrivao postojanje liberterskog pokreta ili ga predstavljao kao pokret koji izražava neprijateljstvo i prezir prema marksističkim socijalnim demokratima; Bakunjina je taj tisak posebice napadao i progonio. Sljedbenici Lassallea uzdržavali su se od takvih klevetničkih napada, ali nisu mogli privući Internacionalu na svoju stranu ili u njoj pridobiti većinu.
No, te su ideje ipak imale odjeka u Njemačkoj u to doba; one su tvorile osnovcu ideja Eugena Dühringa, onako kako ih je on razložio, poglavito godine 1872., u svojem djelu Cursus der National-und Sozialökonomie (Tečaj nacionalne i socijalne ekonomije). Njegove ideje, zvane “socijalitarne” i također “antikratske”, bile su temeljno ideje anarhističkog kolektivizma tih godina, koji su podržavale skupine slobodno ujedinjenih proizvođača (gospodarske komune). Dühring je silno isticao slobodu udruživanja proizvođača u te skupine, tako da čak ni kolektivisti Internacionale nisu tome mogli prigovoriti, budući da nisu httjeli stvoriti zatvorene korporacije koje bi dovele do kolektivnih monopola. No, nisam uspio utvrditi do koje su mjere Dühringove ideje izvorne. U svakom su slučaju njegove ideje iz 1872. i one koje su otvoreno propovijedli kolektivisti iz Internacionale od godine 1868. bile praktički identične.
Takve ideje nisu nimalo ljutile njemačke socijaliste koji su imali priliku upoznati se s njima i koji su bili sretni upoznati luč liberalnog socijalizma koji se razlikuje od krutih doktrina Marxa i Lassallea. Privlačile su ih u toj mjeri da su oformili oporbeni pokret, neku vrstu fronde, koja je uključivala i takve članove poput Eduarda Bernsteina i Johanna Mosta. Prilike su se činile prilično opasne za Marxa i Engelsa, te se posljednji poduhvatio silovitog napada kojim je opovrgavao Dühringa – što je samo još jedna od njegovih kampanja protiv liberterskih tendencija u socijalizmu. Ni Dühring, kojemu je manjkao liberterski duh, ni njegovi njemački socijalistički simpatizeri, koji su se, ipak, borili unutar svoje stranke, nisu poveli pravu agitaciju uime “antikratskog socijalitarnog” sustava, a budući da su uskoro nakon 1876. njemački kolektivistički anarhistički radnici nakon svojeg dolaska iz Švicarske pokrenuli izravnu agitaciju, Dühringove su ideje pale u zaborav sve do otprilike godine 1889.
Kasnije su ih preuzeli, s jedne strane, liberalni ekonomisti, dr. Theodor Hertzka, po rođenju Madžar, koji je napisao utopijuFreiland – Ein soziales Zukunftbild (Slobodna zemlja – slika društva budućnosti), i s druge strane, mladi socijalisti u Berlinu, od kojih je najpoznatiji bio Benedict Friedlaender, autor dobro dokumentiranog pamfleta Der freiheitliche Sozializmus in Gegensatz zum Staatsknechtstum der Marxisten (Slobodarski socijalizam nasuprot marksističkom robovanju državi) koji je izlagao Dühringove ideje iz godine 1872.
Utopija Theodora Hertzke predstavljena je u obliku suvremenog projekta za eksperimentalnu koloniju velikih omjera. U to je doba postojalo opće zanimanje za socijalizam i prvi put je pojava slavne utopije Edwarda Bellamyija Pogled unatrag (Looking backward) potaknula gotovo u svim zemljama interes za socijalizam i izvan radničkih krugova. Zato je i velik dio općinstva pokazao stvarno zanimanje za utopiju Freiland (Slobodna zemlja) i bio je zapravo spreman krenuti naprijed u praktičnu provedbu projekta na teritoriju koji je Hertzka opisao – u visokoj i plodnoj regiji u Keniji i na Kilimandžaru, u istočnoj centralnoj Africi. Slobodnim će se pristupom proizvođačkim skupinama, prema Hertzki, održavati ravnoteža između različitih skupina koje će kolonija privući; tako će se, s pomoću raznih drugih praktičnih i pravednih ugovora, svesti vlast u novoj koloniji na najmanju moguću mjeru – nužnu samo zbog tehničkih potreba – i njoj će se svi doborovoljno pokoravati.
Nije manjkalo novca i bujno stanje plantaža u tom dijelu Afrike, u jednoj od najeuropeiziranijih i najbogatijih afričkih pokrajina, osiguravalo je da će ta kolonizacija počivati na temelju koji je daleko od toga da bude himeričan. Ali britanska je vlada spriječila ostvarenje tog projekta. Zanos je ishlapio i raspršio se u drugim smjerovima. Taj je projekt potaknuo dr. Franza Oppenheimera da u Njemačkoj predloži i osnuje takozvane “Siedlungen”. Michael Fluerscheim je dugo pokušavao osnovati socijalne kolonije u dalekim zemljama; dr. Wilhelm, član skupine Freiland, koji je već bio u Africi, uvijek je branio svoj ideal iz tih vremena. Moje je mišljenje da je okupljanje Židova na neovisnom području, koje je zastupao dr. Theodor Herzl, što je kulminiralo, nakon raznih faza, u modernoj cionističkoj kolonizaciji Palestine, bilo neizravno posljedica Hertzkina projekta da utemelji Freiland u Keniji. Na isti način, liberterska uvjerenja današnjih palestinskih proizvođačkih udruga, od kojih neke imaju želju da žive u okruženju znatne osobne slobode, rezultat su tog snažnog poticaja što se u prijašnjim vremenima bio usredotočio na osnivanje Freilanda.
Među članovima skupine Freiland bio je i mladi Gustav Landauer, mladi student koji je došao u Berlin, pun znatiželje i željan da uči o socijalizmu. Ubrzo je shvatio da je socijalizam ipak nešto različito od razmetljive socijalne demokracije koja je, samo zato što je raspolagala člancima, pamfletima i knjigama koje su protiv gotovo svih drugih socijalista pisali Marx i Engels, smatrala da je svaki tip drugačijeg socijalizma zauvijek uništen ili ga je sagledavala kao slabost i glupost. Landauer je poznavao Dühringove ideje i vrlo brzo je upoznao sve anarhističke ideje; ipak, u svojem je bavljenju socijalizmom i anarhizmom bio sam svoj gospodar. Silno ga je zanimala “Die neue Gemeinschaft” (Nova zajednica), vrsta slobodne etičke skupine osnovane na berlinskom području godine 1900.-1902., kojoj je, ipak, manjkala koherentna socijalna osnova. Tu se socijalnu osnovu Landauer potrudio utemeljiti nakon godine 1907. za slobodnu skupinu “Sozialistische Bund” (Socijalistička liga), koja je godine 1908. osnovala svoje centre na temelju slobodnog udruživanja. Drugi anarhisti i simpatizeri posvetili su se slobodnoj kooperaciji, koju je Landauer isto tako branio godine 1895., i posvetili su se, od otprilike godine 1902., osnivanju “Garden Cityja” (Grada u zelenilu) slijedeći inicijativu koju je u Engleskoj godine 1898. pokrenuo Ebenezer Howard u svojoj knjizi Sutra; miran put u društveni preobražaj, nakon čega je uslijedilo osnivanje “Udruge gradova u zelenilu”.
U svojem posjedu imam sažete zapise o počecima anarhizma u Njemačkoj koji se, kao i u svim drugim zemljama svijeta, morao boriti s neprijateljstvom autoritarnih socijalista i s pomanjkanjem snošljivosti onih anarhističkih radnika koji su vjerovali jedino u jedno viđenje anarhije te su zato bili neprijateljski raspoloženi prema svojim najbližim drugovima koji su slijedili drugu tendenciju. Tako su se “štirnerovci” razdvojili od “kropotkinovaca”. A Landauera su, bilo da je sva ta strujanja ujedinio ili potvrdio svoje vlastito osobito gledište, odgurnuli oni koji su priznavali valjanost samo jedne anarhističke doktrine – svoje vlastite i nijedne druge.
Nastaviće se
