„Uvijek možeš izaći odavde, kad god poželiš.“-rekao je sjedeći za stolom: gledao je u čašu ispred sebe i neodređeno pokazao rukom okolo. To „odavde“ se moglo odnositi na njihovu malu sivu kuću pored pruge iznad koje se uz brdo uzdizala borova šuma sve do oblaka… Moglo je značiti njihov zajednički život… Ili život uopšte…
„Postoji mnogo načina i ti ćeš znati izabrati najbezbolniji za tebe.“- tupi, monotoni, razarajući glas nabijen nesrećom i potisnutim bijesom.
Nije ga gledala, gledala je kroz prozor na dobro znani sumorni pejzaž pred vratima kuće večeras preliven mjesečinom: glatka asfaltna trka, pijesak i rijeka i brda u daljini. Nije ni morala da ga gleda, zna ona svaku dlačicu i poricu na njegovom licu, zna svaki izraz očiju, i zna da su sad naizgled prazne, hladne i daleke (kao beskrajna cesta tu ispred njihovog doma), a u suštini su tu negdje: na ivici suza, bijesa i nemoći.
Sve to ona zna jer oni su isti u suštini: ogledalo i lik u njemu – nesreća i traženje „nečega“ kao temelj života. Ne zna ona motive svojih padova – kad su jutra tako blizu samoubistva dok se, ponekad, budi pored neke tuđe gomile kostiju i mišića i sjeti se njega i ovih istih očiju. A možda je motiv taj strah od buđenja.
„Znam, ali strah me je.“- osjeti da je zadrhtao tamo u tami sobe i pogleda ga. Gledao je u nju.
***
Glas joj je bio topao, o kako topao, sa blagom nijansom promuklosti: čak i kada su joj riječi bile nabijene zlobom i otrovom – boja glasa je ostajala ista. Zbunjivalo ga je to toliko puta (i isto toliko puta je zvuk toga glasa smirivao njegove bolesne nerve). I izvježbao se kako da sluša samo taj zvuk i boju – a da ne sluša riječi.
Ovoga puta ih je čuo. Te riječi. I razumio. I zadrhtao.
„Ti znaš da te ja neću ostaviti samu.“- promrmlja i pripali novu cigaretu drhtavim prstima.
Gledala je u plamen šibice i nije shvatala šta hoće da kaže. Nije shvatala ni smisao svojih riječi. Bile su izgovorene tek tako.
Ponekad tako izgovoriš riječi po inerciji misli (iz podsvijesti) – kao da određene sekunde traže odgovarajuće riječi, i te sekunde, i te riječi se uklope kao predodređene jedne za druge. I kasnije, ne možeš da ih razdvojiš, a postupci koji proisteknu iz njih često su nerazumni (i obično nerazumljivi) za posmatrača sa strane (pa i za same učesnike): ali, za njih je obično prekasno i da pokušaju da ih razumiju.
Osvjetljavati mračne tunele podsvijesti opasno je koliko i svjetlošću zapaljene šibice provjeravati nivo goriva u rezervoaru auta. Eksplozija je neminovna.
I negdje u dnu tunela moždanoga ona osjeti da je pripalila šibicu. I vrućina je obuze i užasna žeđ za životom i hiljadu iskričavih mogućnosti zasvjetlucaše u tami „mogli bi, možda, ako bi…“, bilo kako bilo, bilo sa kim i bilo gdje, samo ostati… samo biti… i ustade i otvori prozor i u sobu pokulja noćni zrak i obgrli je svojim hladnim rukama.
Iz tame sobe začu se zvuk zveketa stakla o staklo, drhtava ruka je nasipala još jednu čašu zaborava. I vrati je u stvarnost. Sve mogučnosti se postiđene razbježaše i čelični konopci sudbine je opet privukoše ka stolu, ka njemu.
„Zašto piješ toliko?-pitanje hiljadu puta postavljeno na koje se (kao i na većinu drugih) i ne očekuje odgovor. Natoči i sebi čašu – ponekad je stvarno pomagalo, možda će i ovoga puta, i, možda je tu odgovor.
Možda se nadaš da ćeš vječno ostati vazdušast i bez problema, da se nikad nećeš vratiti u stvarnost. I zato su sigurno vraćanja tako bolna.
Kao njena buđenja… Kao jutro proteklog dana od kojega je i počela ova beskrajna noć…
***
Čula je zvuke djece po kuhinji i disanje pored sebe i onaj bljutavi osjećaj sramote i razočarenja. Tamna masa kombinacija gdje skloniti djecu dok izađe ova dahtava spodoba raspršena je njegovim glasom i uzvikom male Ivane:
„Tata!“
„Majka još spava pa je moja curica domaćica…“-riječi, i zvonki poljupci…
Čovjek pored nje je i dalje spavao, zdravim snom pobjednika: a onda su se vrata otvorila i bio je to prizor star hiljadama godina: mužjak je stajao na vratima posmatrajući svoj krevet i svoju ženku i tuđeg čovjeka pored nje. Mala je stajala pored njega: razrogačenih očiju punih preklinjanja gledali su njih dvoje – a onda su se vrata lagano zatvorila.
Kao grobna ploča.
„Je li to on došao?“- ništa se ne može uporediti sa strahom koji je kuljao iz tog pitanja te strahotom buđenja: nakon noći slatke pobjede odjedanput se naći oči u oči sa užasom života. On koji je prije samo par časova u samozadovoljnim mislima bio simbol neke daleke budalaste spodobe koja je omogućila svo ovo uživanje, neka sitna, bijedna, beznačajna mogućnost buđenjem narasta u ogromnu gromadu kazne i osvete. Panično oblačenje…
„Bože šta da radim, ubiće me, on je ionako polulud, hajde izađi ti prva, uradi nešto…“-tihi drhtavi glas koji je natjerava da se sva sklupča ispod jorgana i sakrije se od svega, bezbjedna od života i budućnosti…
***
Sjediš za stolom, znojiš se ispod smrdljive uniforme, AK-47 okačen o naslon stolice. Umoran od duga puta, od rata. Sipaš sebi vino i osluškuješ glasove djece koja se igraju u dvorištu. Otresaš pepeo sa cigarete „pa da znao sam ja to“ i čista panika kola venama: daj da toga ne bude, daj da nije istina, ali šum sobnih vrata govori drugačije i bijedni glas pun straha i glupe riječi:
„Dobro jutro.“
„Nekome, možda.“-ne dižeš pogled, nije važno ko je, samo bol od istine, samo on, i vrata se zatvaraju iza sramote. Ali ona ostaje.
I tako dugo sjediš i znaš da te čeka dug dan, beskrajan.
Toliko vina, toliko otrovne magle u kojoj se izobličuje sve, i njene oči, ruke, kosa i usne koje izgovaraju riječi, bestidno gole od zlobe, i slušati svoj urlajući glas kako vraća iste takve riječi i znati da opet nijesu sve izgovorene i te neizgovorene najviše bole… I udarati po tom tijelu, snažno, da se nanese što više bola… Bičevati sebe…
***
„Vodim djecu iz ovog legla kurvarluka i pijanstva!“- rekao je njen otac negdje oko tri poslije podne odlazeći sa djecom koja tiho jecahu. Njih dvoje ostadoše sami, mada su bili sami svo vrijeme – samo njegov bol i njena nesreća, ništa drugo nije postojalo za njih.
Riječi ništa ne kažu i ništa ne objasne a opet ih izgovaramo pokušavajući sa njima da riješimo tajne.
I noć donese smirenje. I ponoć otkuca. A onda je ona rekla:
„Ja ne mogu više ovako.“
„Uvijek možeš izaći odavde, kad god poželiš“.
Sjedjeli su jedno naspram drugoga.
Preveliki lomovi emocionalni imaju moć da u kratkom periodu pobrišu pamćenje. Nijedno od njih skoro da se nije sjećalo uzroka ovoga razgovora. Ali su obadvoje pouzdano znali da je vrijeme isteklo, da je odluka donešena. I tuga ogromna, bez kraja, u trenu prože njihovo zajedničko biće i sve što je bilo lijepo i što je još moglo biti bilo je tu sa njima. I, umjesto da ih vrati, sve to ih je guralo naprijed.
Bili su prešli granicu.
„Užasno je što sam nakon sedam godina shvatila da nam je sve ovo bilo zapisano: i svađe i prevare, i nesporazumi, sve je predodređeno.“
„Ako je tako onda i sve što dolazi je napisano već.“
„Sigurno, ali mi se čini glupo i nepravedno. Baš sad…“
„Glupo bi bilo pokvariti ovo znanje, a život bi ga neminovno pokvario.“
I opet tišina, tišina koju njihovi glasovi nijesu remetili – činili su je britkijom…
***
Tišina predzornih časova. I zapjevaše prvi pijetli ti simboli rađanja novoga dana, dana nade moguće i opet se pokoleba njena svijest, pomisli da je odluka donijeta u njenoj glavi ali da su je donijeli panika i rastrojenost i natjera sebe da okrene oči od provalije. Blijedo. Bez snage i volje.
A on se sjeti koliko puta ju je optužio – bez razloga… I onda, onda se to stvarno dogodi.
“Previše boli“-pomisli,- „baš previše da bi se moglo živjeti sa tim.“
„Jesi li vidjela, naši bagremovi su procvetali?
„Nijesam poodavno prošla tom stazom.“
„Mogli bi sad prošetati.“
I,, dok se oblačila, posmatrao je mali, tamni predmet na svom dlanu „taj prokleti rat da nije njega sve bi možda bilo drugačije, i zašto sam dobrovoljno otišao i mjesecima bio tamo i branio nekoga od nekoga, i da nije njega,toga gadnoga rata ja ne bih imao ovu ukroćenu vječnost u šaci…“ a onda, stavi smrt u džep.
Majska noć pred svitanje – mjesečina pod nogama, i miris bagrema, i hiljadu razloga za život, a samo jedan više za kraj. „Kao u jeftinim romanima.“ – pomisli on, dok su se oboje sjećali nestvarno dalekog dana prije sedam godina kad ju je zaprosio pod istim tim bagremima. Bijahu i tada bijeli – ali od snijega. Tada je mislio samo jedno: kada je bude imao na papiru sve će biti u redu i sve sumnje će nestati. Biće samo njegova. I njoj je tada vjenčanje predstavljalo rješenje, potvrda njene vjernosti i želje za zajedničkim životom.
Ne bi tako, kao što rijetko šta u životu bude onako kako ljudi žele. Sve se izvitoperi, valjda mlad život a teško živovanje pa iskrivi sve: kao što sjever sa planina iskrivi mladice jasena na kamenitim brdima.
„Hoćeš li cigaretu?“
„Pripali nam“ -odgovori kao da se budi.
Mirisali su bagremi. Opojno. I trenuci su tekli. Tako dugi. Stajali su zagrljeni. Nikada duže cigarete i nikada im nije tako godila. Dogorijevaše polako.
I ona osjeti pokrete njegovih ruku koje se odvojiše od nje.
A njegovi prsti napipaše metalni prsten i duh pakleni bi pušten iz boce smrti.
I obomotaše smrt svojim tijelima.
A prije velikog bljeska i bola obadvoje pomisliše:
„A djeca?“
Bato Perović
Šestoga juna dvije hiljade devedeset druge
Sjenima Sloba i Zorice Kalezić
