Gospode, ostani s nama jer tone Sunce! Mi ćemo ponuditi kruh večernji strancu, koji će s nama krenuti vlakom na posljednje putovanje. Šutke nas je blagoslovio i potom oči zatvorio. Vidjeli smo, da se izraz njegovog lica jasno preobražava u svjetlost Neba, u kojem je u trenu iščeznuo kao snoviđenje. To je čudo. Ponovo stojimo sami, i radosno trljamo preplanule ruke. Bješe li to pričin ili ukazanje Božje? Kao da nas je osnažio dodirom i stavio svjetlost u naše ruke. Ostani s nama, o Gospode, jer tone Sunce!
FELIX TIMMERMANS (Pjesmu preveo M. Raguž)
O MONODRAMI „ISUS KRIST – IZBAVITELJ“ KLAUSA KINSKOG
„Jesus Christus Erlöser“ je monodrama Klausa Kinskog prvobitno izvedena 1971. godine u Berlinu (Deutschlandhalle). Klaus Kinski je jedina osoba koja je pojavljuje u komadu, uz povremene interakcije sa publikom, i izlaske ljudi na pozornicu. Sam tekst monodrame je dobrim dijelom zasnovan na Novom Zavjetu i zahvata jako širok spektar problema modernog Svijeta, koji su posmatrani izvornim očima čovjeka (čovjeka-boga) na čijim plećima se nalazi i dan danas isti taj moderni Svijet. Mnogo se bitnih problema otvara ovom monodramom. Prije svega se to tiče samoga identiteta Isusovog. Da li postoje razlike između Isusa kao stvarne osobe, jednog bosonogog dječaka-proroka, koji je hodio po ispucalnoj crvenoj zemlji Istoka – o kojem nije ostalo nikakvih audio-vizuelnih zapisa (čega, naravno, u to vrijeme nije ni bilo), niti nekih neposrednih svjedočanstava. Ostala je samo jedna glasina o njegovom životu, jedan eho koji se širio u narodu od usta do usta. A znamo da glas koji nam se vraća sa susjednog brda u obliku eha nije jednak onom koji smo uputili u eter. Tako da mitovi i glasine, koji su ostali među ljudima nakon Isusovog odlaska, može biti da nisu identični stvarnim činjenicama njegove ličnosti. Taj eho života jednog dječaka-proroka uhvaćen je u „carstvo znakova“ kroz Evanđelja u Novom Zavjetu. Klaus Kinski Isusove propovijedi koje su tamo zabilježene jednim dijelom koristi kao materijal za svoju recitaciju. Međutim, vidimo da je sam put do Novog Zavjeta prošao jednu igru između originala i kopije, između stvarnog lica i odraza u ogledalu, između glasa i njegovog eha. Je li bilo ovako ili onako, osobni sud ovdje ne vrijedi puno. Treba osluškivati legende, kao što negdje zapisa F. Goja, te tragove ljudskog postojanja kroz stoljeća i uz njih odgonetati (onoliko koliko se može) smisao naše sudbine. Oko svega što nam je važno, kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama se stvaraju legende. Zbunjen onim što se dešavalo oko mene, dalje pojašnjava F. Goja, ja sam u drugoj polovini svoga života došao do zaključka da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego ga treba tražiti u onim naslagama koje stoljeća stvaraju oko nekoliko bitnih legendi čovječanstva. Te naslage stalno, iako sve manje vjerno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoljeća. U bajkama je prva historija čovječanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti njen smisao. Posebno treba istaknuti legendu o prvom grijehu, legendu o potopu, te legendu o sinu Božjem raspetom za spasenje Svijeta. Pobrojane legende su suštinski važne jer su bacale svjetlo na putu koji smo prevalili kroz stoljeća. Ali to je samo početak. To je tek početak egzistencije jednog života, koji je pretvoren u mit. Mit o Isusu je u ove 2000 godina prošao jedan čudesan, trnovit put. Mutno vrijeme rađanja ljudske civilizacije pratila su razna božanstva. Međutim, nijedna pojava nije ostavila tako snažan pečat, nije se održala tako dugo, kao što je to pojava Isusova. Tako da je bio nužan jedan proces transformacije mita. Svaki ljudski naraštaj je dodavao jedan novi sloj boje. Svaki ljudski naraštaj je na jedan novi način vidio Isusa. Naši djedovi su imali jednu predstavu o Isusu, naši očevi jednu sasvim novu, dok mi imamo svoju predstavu, a taj lanac ide daleko u prošlost, kroz procese primo-predaje. Prema tome, mi preuzimamo jednu predstavu o mitu od svojih predaka, ali vrijeme našeg života nabaci jedan sasvim novi sloj, što proizvede preobražaj istog tog mita. Tako se mitovi prenose i preobražavaju kroz Vrijeme. Samim time se ne može kazati da je Mit podložan promjenama, već se mijenja samo Vrijeme, kroz vječito obnavljanje lanca života upisanog u DNK kod ljudske vrste.
„Jesus Christus Erlöser“ je monodrama koja pokušava da skloni naslage, taloge lažnih slojeva, koje nanese vrijeme, ali prije svega ljudsko zlo. To je problem ponora koji postoji između Svijeta ideja i stvarnog Svijeta. Svijet ideja je čist. Poruke Isusove izviru iz tog bistrog bunara ideja; to je jedna vizija Svemira, koja je čista dok teče metafizičkim koritom, kojim teku ideje. Crkva je prenošenje jednog čistog Svijeta ideja u same životne procese na Zemlji – dakle u praksu. Upravo tog odnosa se dotakao Dostojevski u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gdje se suočava ideja kršćanstva oličena u Isusu, sa onim do čega je dovelo spuštanje ideje u stvarnost, što u ovom slučaju oličava Veliki Inkvizitor. U tom smislu monodrama Klausa Kinskog zahvata jedan jako star problem. Ukoliko bi Isus mogao da uskrsne danas i da oživi onakav kakav je bio kada je napustio ovaj Svijet, i da se sam susretne sa Mitom o Isusu, koji danas egzistira na Zemlji, sasvim jasno, on se u tom Mitu ne bi mogao prepoznati. Stvarni lik ne bi odgovarao odrazu u ogledalu. Upravo u taj procijep ulazi ova monodrama Klausa Kinskog. Ona nas vraća na nultu poziciju, skida sve okamenjene, lažne slojeve. Stvarnost posmatra nevinim očima pra-početka. Moderna Crkva je jedno veliko preduzeće. Pokušava sačuvati čistotu duha, prenijeti baklju duha u nove naraštaje. Ali šta raditi umeđuvremenu? Ono što radi najveći dio savremenog Svijeta; a to je komercijalizacija života u svakom njegovom aspektu. To je jedan savez sa kapitalizmom. Bez obzira što je kapitalizam zasnovan na nepravdi. Što nepravdu umnogostručuje, i unosi deformaciju u ljudske odnose. Moderna Crkva ne može da izađe na kraj sa tim bezdušnim kapitalizmom, radi čega mu se priklanja. Tako dolazi do toga da je katolička Crkva jedna od najbogatijih institucija na Svijetu, da se u pozadini svih velikih priča o ljudskosti, dobroti i praštanju nalazi jedna trgovina nekretninama, i tajni kanali novca. Svi ti crkveni velikodostojnici u raskošnim rezidencijama nemaju nikakve veze sa subverzivnom pojavom samoga Isusa. Upravo nas na to podseća Klaus Kinski u svojoj monodrami. Ukoliko bi Isus živio danas, on se ne bi nalazio na propovjedaonici u Vatikanu, nego bi provodio svoje dane sa poniženim i uvrijeđenim ljudima ovog svijeta: kako kaže Kinski, sa narkomanima, prostitutkama, beskućnicima, raznim buntovnicima i revolucionarima i drugim ojađenim ljudima, koji žive na obodima društva. U podzemlju, na stanicama podzemne željeznice, u napuštenim halama, ispod mostova. Mit o Isusu je u modernom Svijetu komercijaliziran. Na neki način je Isus postao „super star“ – jedan nedostižni uzor, kojem teže svi muzičari, glumci, pisci… bez mogućnosti da dosegnu njegovu razinu i konture slave. Međutim, to je došlo sa 20 stoljećem, sa televizijom i masovnim medijima. Baš kao što show biznis nije postojao prije televizije, i drugih medija, tako ni Isus kao „super star“ nije postojao u tom obliku ranije. Na tom primjeru vidimo kako se Mit preobražava, kako živi kroz Vrijeme, kako se prilagođava tehnološkom napretku i novim trendovima. Međutim, sve te deformacije simptomi su starosti. Čovjek se u starosti često pita u šta se to pretvorio, kakav je bio nekada i kako je moguće da su stvari krenule takvim tokom. Oči kojima se posmatra Svijet – iste su oči. Ali je na te oči došlo nekoliko slojeva, nekoliko leća životnih etapa. Premda su iste oči u pitanju, one ne gledaju jednako u vremenu ranog djetinjstva i u vremenu duboke starosti. Prema tome, deformacije su obilježje starosti. To se tiče i starosti „ideja“. Neke su u početku „svježe“, revolucionarne, jer su obilježile epohu koja traje 2000 godina. Međutim, sva božanstva, sva carstva prije ili kasnije dožive sumrak, i budu zamijenjena. Ma kolika svetinja da su bili ljudima. Prema tome, potreba da se kroz umjetnost vrijeme vrati na početak, samo po sebi govori o jednoj starosti idejnih stubova civilizacije. Crkva pokušava da produži život, da se prilagodi novom vremenu, da se preobrazi i transformira, da drži korak se razvojem duha novih generacija. Međutim, prije ili kasnije će se ta veza između Tradicije i Modernosti, između Prošlosti i Budućnosti prekinuti. Sumrak će prekriti jednu epohu, a Vrijeme će se u novoj djeci obnoviti, ali sada na jedan sasvim novi način. To se u prošlosti dešavalo jako često. Ta sudbina je zadesila staro-grčku olimpsku mitologiju, sva ta silna božanstva starog Egipta, Indije. Nestala su božanstva Inka i Maja – skupa sa njihovom civilizacijom.
„GOSPODE, OSTANI S NAMA JER TONE SUNCE“
Mislim da našu suvremenu civilizaciju ništa ne može spasiti od sumraka, jer se simptomi starosti javljaju na svakom polju. Ali sve dok postoje umjetnička djela kao što je ova monodrama Klausa Kinskog, koja nas prisjeća vremena mladosti i početka, koja se opire svim tim demonskim deformacijama, koje sa sobom donosi starost i odumiranje, još uvijek postoji nada da Vremena još ima, da se pred nama još uvijek nije otvorio ponor. Upravo to vraćanje na početak kroz umjetnost (ali i na druge načine) govori o idejnoj vitalnosti civilizacije, koja traje jako dugo, ali koja je sada izuzetno dotrajala. A taj dječak-prorok, dječak-bog je obilježio epohu od 2000 godina i više. Vrlo je teško priču o Isusu staviti u neke okvire, jer je ona jako razgranata, kao bršljan na oronulom zidu pra-stare kuće.
Tekst i foto: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, ljeto 2023.
