When men are oppresssed, it’s a tragedy. When women are oppressed, it’s tradition.
Letty Cottin Pogrebin
Šta za žene predstavlja noćna šetnja kroz puste ulice grada? Iskustvo svojstveno samo ženama. Klizećim kadrom od lepršave ljetne haljinice, preko zabrinutog i obazrivog lica, pogleda koji gleda na strane, osvrtanja unatrag i odjeka mizoginih dobacivanja kojima se muškarci na neprimjeren način obraćaju ženama na ulicama – upravo tome pitanju, rediteljka i scenaristkinja Eleonore Pourriat, dala je odgovor na višedimenzionalan način kakvo je i ono samo strukturisano. U hijerarhijskom, muškocentričnom, mizoginom, homofobnom i nasilnom društvu brojne su žene koje osjećaju nelagodu, nesigurnost i strah kad same prolaze pustim, iako osvijetljenim ulicama. Završni kadrovi kratkog filma simboličkog naziva Majorité opprimée (Oppressed Majority) iz 2010. uvlače gledateljku/a u proces suočavanja s društvenim poretkom koji podržava i producira kažnjavanje žena samo zato što su to što jesu – žene.
Eleonore Pourriat sama je bila preneražena odnosom njenog suprugakoji nije pojmio šta ona osjeća svaki put kad izađe na ulicu, stoga je odlučilada snimi kratki film kojim će dati odgovor na pitanja šta doživljavaju žene u javnom prostoru, koliko su i na koje načine svakodnevno ugrožene i degradirane, te na koncu kako se osjećaju živeći u savremenim društvima. Film je nastao iz potrebe da se tom i takvom svijetu ukaže da su “žene napadnute čak i riječima, malim, blagim riječima, svaki dan” (Pourriat), kao i da muškarci nemaju s/a/vijest, te da ne mogu predstaviti sebi tu činjenicu jer “nisu suočeni s tim” i sa samim sobom, smatra rediteljka. Svakako da bi se dalo razmisliti zašto je to tako, da li je to isključivo pitanje hijerarhijske moći koju im obezbjeđuje društvo, te oni kao povlašteni ne vide ili ne žele da vide ili im prosto ne odgovara ta činjenica ili pak, uživaju u toj vrsti moći koju im društvena evolucija već hiljadama godina namire? S druge strane, nastanak filma je iniciralo i iskustvo lične nelagode i nesigurnosti, pa i straha od življenja u takvom društvu. Film je i/zazvao mnoge negativne komentare, logično kod strane uvrijeđenog dijela patrocentrično nastrojene publike, iako se o dimenzijama i vrstama nasilja koje svakodnevno trpe žene, a koje je prokazano metaforikom filma, nije stiglo niti raspravljati. Na sreću, takvi komentari nisu uticali na recepciju filma, ali niti na autorkin rad, koja je iz tih nasrtaja izvukla ostrašćenost kako bi stvarala novi docucomedy, parodični film, prema njenim riječima, o uklanjanju pubičnih dlaka. Kako bi postigla svoj angažovano-umjetnički cilj Pourriat je sklona korištenju različitih stilskih sredstava, kao i postupaka što od starta pokazuje i sam naziv ovog kratkog filma. Stilska sinestezičnost u nazivu više značna je, u smislu tumačenja, i kreće se od pojma opresirane većine.
Većinu ograničenu represijom čine žene, uronjene u realnosti svojih egzistencija, dok je u sam naslov učitana ideja izvrnute realnosti: ide ka opresiji muškaraca kao većine koja posjeduje moć do onog časa kad u matrijarhalnom poretku postanu zatočenici i žrtve vlastitih ideologija i obrazaca. Angažiranost filma ležiu naglašavanju nužne promjene svijeta. Nije riječ, kako bi se dalo pomisliti,o stvaranju matrijarhalnog (pravednijeg?!) poretka, koji također može retrogradno skliznuti i tako uzvratiti opasnom patrijarhalnom radikalizmu, već o dekonstrukciji bolesnih ideja kojima se u svakom trenutku milioni žena jednako potčinjavaju i traumatiziraju.Centralna tema ovog filma nije tijelo muškarca, već tijelo žene u prenesenom značenju. Žensko tijelo je žarišna tačka oko koje se formiraju mačo predodžbe (s posebnim akcentom na biološku sposobnost žene na reprodukciju). Žena je procesima objektifikacije svedena na svoje tijelo. Objektifikacija uključuje različite načine tretiranja žene i ženskog tijela kao objekta: instrumentalizacija, poricanje autonomije, pasivnost, podložnost razmjeni i zamjenjivosti s drugim objektima, prelazak granica, posjedovanje, poricanje subjektivnosti, svođenje na puko tijelo, na izgled, ućutkivanje. Klasifikaciju dugujemo Marthi Nussbaum i Rae Langton. Dakle, uz pomoć već vijekovno podobno razvijenih mehanizama, opstanak i afirmacija žene izvan zadatih okvira praktički su onemogućeni, narušavani, svakodnevno potiskivani, akao takvi, dakako, bolni, agresivni i nasilni. U kojem sve svjetlu tumačenja možemo shvatati ovaj film? Svakako, u dimenziji targetiranog seksizma, homofobije, mizoginije, rasizma i klasizma, a posebnu pažnju zavrjeđuju detalji filma koji su na sjajan način ukomponirani u njegov sadržaj. Uvodna scena koja otvara film jeste uobičajena slika “muškarca” (čitaj: žene) koji ulazi u zgradu s kolicima, bebom i torbom, uzima poštu iz sandučića i razgovara s komšinicom. Tu možemo regularno zamisliti razgovor dvije žene, susjede, rediteljka nas suočava sa stravičnim činom objektivizacije ućutkivanjem – “tretiranja osoba kao da su utišane, s nedostatkom sposobnosti govora” (Papadaki, 2018.).
Pri razgovoru koji se vodi na sastanku stanara zgrade, komšinicina opservacija znači gušenje njegovog glasa – on nema pravo na mišljenje: “I should really be talking to your wife…”, s čime se on mora prećutno složiti jednim razočaranim: “Okay…” Izlaskom iz haustora, Pierre susreće komšinicu – džogerku. Mada je i razgovor s njom ispunjen nelagodom, u smislu seksualne objektivizacije, čemu ću se vratiti kasnije, oku zapinje posebna pojava: džogerka je naga do struka, ili, kako bi se to izrazilo suspektnim terminom ‘toples’, provlači i podvlači ogoljelu činjenica da sužene uopšte društveno identifikovane isključivo preko svoga tijela i izgleda. Godinama se vode feminističke rasprave o tom pitanju: da li je prikazivanje ženske nagosti ili polunagosti u službi dodatne seksualizacije ili pak put oslobođenja ženskog tijela i ostvarivanja prava na raspolaganje njim. Rasprave između ‘hranjenja muških pohotnih pogleda’, time i rasta nasilja s jedne strane i, na primjer, pokreta za aseksualizaciju ženskih dojki, između ostalog, “Free the nipple”, koji promoviše tretman ženskih mliječnih žlijezda kao zasebnog, a ne kao dijela seksualnih ženskih organa. Fenomen cenzuriranja ženskih grudi jedna je od dimenzija koju nam nameće Pourriat i o kojoj valja razmišljati, druga je vezana uz funkciju filma, riječ je o oponašanju i kritici postojeće realnosti – fenomena muške nagosti do struka koji je društveno potvrđen i neupitan.
Sljedeća Pierreova stanica je odlazak u vrtić na čijem prozorskom oknu piše “Nissar paternelle”. U ovaj termin učitano je više značenja. Rediteljka sitnim detaljima sjajno razara patero-predodžbe o ustanovama koje odgajaju djecu. Naime, od primarno shvaćene uloge ispomoći majčinstvu, u obrnutoj stvarnosti ‘paternelle’ – očinska ispomoć doseže vrhunac uvođenjem tetka iz vrtića, čime se dokida i mizogina monojezičnost u tituliranju određenih profesija. Naravno, da treba primijetiti važnost poigravanja s terminom “očinski”, obzirom na autoritet i usku, ne samo jezičku skopčanost, sa sistemom društvenog porobljavanja i tlačenja – patrijarhatom.Dijalog između Pierrea koji ostavlja dijete u vrtić i tetka iz vrtića, Nissara, pun je empatije, podrške i muške solidarnosti.
Naime, Nissar se nalazi u veoma specifičnoj situaciji – njegova žena ga je prislila da nosi fantomku (uz obavezno pokrivanje tijela). Element povezivanja obrazovanja s prisilnim oblačenjem neodoljivo podsjeća na situaciju iz marta 2004. godine kada jeu Francuskoj donesena Odluka o zabrani nošenja hidžaba i drugih vjerskih simbola u obrazovnim institucijama (2010. nimalo slučajno, godina nastanka filma je također godina usvajanja parlamentarnih zakona u Francuskoj kojima se zabranjuje nošenje nikaba/burke u javnim/državnim institucijama, zadobijanje radne vize, dozvole za boravak ili francusko državljanstvo).
Iako,bi se o ovoj temi dalo naširoko raspredati i argumentirati važno je, barem usvjetlu tog konteksta, napomenuti nekoliko bitnih stvari: da pokrivanje ženske kose i tijela ima predislamsko porijeklo, da je praktičke prirode zaklanjanja od sunca, pijeska i vjetra, da šerijatski zakoni idu u pravcu radikalizacije (potekle iz glave muških vjerskih vođa), te da nemaju veze s Kur’anskim propisima koji zagovaraju “skromnost” i pristojnost odjevanja. S druge strane, skandali oko uvođenja odredbi i zakona ovakvog tipa u evropskim (kršćanskim) zemljama nisu jak argument, obzirom da na propise tog tipa nalazimo u zemljama poput Turske, Egipta i Tunisa. Svjesno ili nesvjesno, prisila nanošenje bilo kojeg odjevnog predmeta za ženu je nasilje i kontrola njenog ponašanja.U nastavku razgovora među dvojicom muškaraca, nimalo slučajno o vrućini, na vidjelo izlazi da je razlog i moranje Nissarove pokrivenosti u stvari naredba njegove žene.: “Is it your wife that wants you…? – Yes.” U tajnosti razgovora, za što se pobrinuo Pierre, utvrdivši da Nissarova žena nije u vrtiću, iskazuje brigu za njegovo stanje potčinjenosti, potvrđeno obrijanom bradom i brkovima, nalik na dijete – aseksualizirani muškarac – ne dječak, već dijete, izražavajući znanu stvar – “I mean We are men. You don’t belong to anyone, do you understand?”, a koja bi, u tom hipotetičnom kontekstu, trebala da znači ohrabrivanje, prihvatanje vlastitog sebe, svoje slobode, autonomije i, u skladu s tim, zahtjev za određenim pravima. Način na koji se Nissar objektivizira (u podtekstualnom značenju žena) jeste poricanje prava na autonomiju što jeste čisto obespravljivanje.
Nissar, ubjeđen u božanski poredak, prihvata nametnuti zakon i računa na božju milost i odobravanje svog krotkog ponašanja što zapravo krasi slijepu religijsku poslušnost. Nissar je sklon inertnom samo/tretiranju, s očitim nedostatkom otpora, miri se s postojećim, nametnutim pravilima. Pierre potom nastavlja vožnju biciklom gdje akcentovano njegovo odijevanje: japanke, bermude, raskopčana majica. Ono što izgleda kao bezbrižna vožnja, ubrzo se pretvara u noćnu moru. Sada se On susreće s dobacivanjemna ulici. Fenomen i kultura catcalls-a je u suštini street harassment (uznemiravanje na ulici), jer nema pozitivnog dobacivanja – davanja komplimenta koje tobože, kako se muškarci brane, može ženama da uljepša dan i da stoga žena treba da se osjeća srećnom. U startu važno je naglasiti da žene ne i/zazivaju dobacivanje. Dobacivanje je nedostatak poštovanja jer je uglavnom vulgarno i pogrdno. Razlog zašto muškarci dobacuju ženama je isključivo seksualno perverzne naravi. Međutim, dobacivanje ženama izaziva nelagodu, čini ih povrijeđenima, kod nekih izaziva otpor i svađu. Kultura dobacivanja prožima cijeli film Oppressed Majority.
U mizoginom kontekstu junak filma se suočava s nizom različitih dobacivanja. Konkretno, u filmu možemo razlikovati korištenje moći koju ima komšinica (dobrosusjedski odnosi) ili klasičan oblik moći koju koristi policajka (narednica/inspektorka), za razliku od agresije beskućnice i girl ganga.
Da se vratimo na sekvencu razgovora džogerke i Pierrea. U finom maniru, pitanja za pomoć (kao da ženi uvijek treba pomoć?!), davanja komplimenta za izgled, indirektno obraćanjem malenom dječaku u kolicima, dobacivanje izgleda ovako: “Lucky you are to have such a cute daddy!” No nastavlja i nakon Pierreova žurna odlaska: “Keep smiling honey!” U policijskoj stanici, u epizodi uzimanja izjave, narednica koristi priliku da mladiću, kako ga oslovljava ‘slatkišu’, koji dolazi da prenese obavijest, da naredbu da joj donese kafu uz opasku da li može da zapamti i prateći komentar: “Looking good in those jeans.” Sve su to načini, dakle, u kojima prepoznaje ono na šta nas upućuje Papadaki, bit “identificiranja osobe s tijelom ili dijelom tijela. I za vrijeme vožnje beskućnica na ulici dobacuje protagonisti filma, tretirajući ga kao alat za njene namjere i ciljeve – oralni seks. Teče to nuđenje oralnog seksa muškim prolaznicima kao na traci uz ulično žicanje i pogrdno preimenovanje “Dana muškaraca” u “Prick’s-day”. Čim je prekinuo beskućnica odgovara: “Tink I don’t see you, sitting there shaking your ass in my face! With your nice little blue bermudas! (…) I need hot guys, men!”, kao prateći obrazac lascivnog komentiranja njegova (njena) izgleda što jeste prečica do direktnog nasilja. Svjedoči to Pierrov sukob sa ženskom bandom ispred ureda. Razgovarajući na telefon on kaže kako djevojka piša u prolazu između zgrada. Dok čekaju svoju drugaricu Samiu koja obavlja nuždu na javnom mjestu, ostale djevojke Pierreu dobacuju “zgodne komplimente”, “hvaleći” mu dobro dupe. Izrevoltiran seksistički krcatim danom kaže im da odjebu, dok one sipaju uvrede nazivajući ga onanistom i debeljucom. Odvraćajući im da su samo “dumbbitches” i “twats” (vulgaran naziv za ženske genitalije, u prenesenom značenju glupa ili odvratna), one ga prate i napadaju nožem, psujući i prijeteći. “Say you’re sorry or I’ll cut off your precious stuff”. Potom cijepaju odjeću s njega i huškaju jedna drugu da uživaju, nazivajući ga napaljenom svinjom: “Your nipples are hard! (…) Tell me your nob is tiny.” On se opire moleći ih da ga puste, da je “Dan muškaraca”. Gluhe na njegove molbe i nastavljaju s maltretiranjem.
Podsjetimo: seksualni napad je pokušaj seksualnog čina s drugom osobom bez njenog pristanka. Akteri seksualnog napada, nasilja i silovanjakao krajnjeg ishoda i posljedice uličnog uznemiravanja, obrazloženje i uporište nalaze u kulturi silovanja koja podržava i reproducira ideju “izazivanja”. Kultura silovanja ne podrazumijeva samo okolinu u kojoj je napad i nasilje konvencionalizirano i normalizovano kroz kulturne sisteme, već uključujei hiperseksualizaciju ženskih tijela, sve aspekte objektivizacije, okrivljavanježrtve i dalju afirmaciju seksizma u jeziku. U policijskoj stanici pomenuta narednica ispituje silovanog muškarca, citirajući detalje iz njegove izjave. Muškarac osjeća nelagodu i navlači bermude na svoje noge do koljena. Način na koji je Pierre objektificiran je potpuno poricanje subjektivnosti: “tretiranje osobe kao nekoga čija iskustva i osjećaji (bilo koji) se ne uzimaju u obzir” (Papadaki, 2018.). Iskazujući sumnju da je silovan narednica sugeriše kako se događaj odvio u sred bijelog dana i bez svjedoka. Rediteljka potom prikazuje načine na koje se žene žrtve seksualnog napada suočavaju s nepovjerenjem zvaničnih institucija i kodom krivljenja žrtve, koji nije usmjeren samo na institucije, već i na rodne odnose kao i samokrivnju. Suočene s tim žene reagiraju pobunom i tako rizikuju da budu dodatno sankcionisane zbog svoje tobožnje agresivnosti i uvrede službenih lica. Bez obzira na koji način, kada i kako se desio seksualni napad koji je kriminalan čin, žrtva nikada nije kriva i ne treba je osuđivati i primoravati da ponovo ponižavajuće prolazi kroz proživljenu traumu. Osuda i učitavanje krivice osobi koja je pretrpjela seksualno i ulično nasilje i napad, ili od strane bračnog partnera, nije nova pojava, nego podrazumijevano i normalno shvaćanje jer u patrijarhalno-mizoginom društvu nepodučavamo muškarce da ne siluju žene, već učimo žene da tolerišu nasilnike u braku ili na ulici i njihovo dobacivanje, da mijenjaju životne stilove i izbore,da ne nose odjeću koju žele i kako žele i da izbjegavaju potencijalne situacije silovanja (na primjer da se ne kreću noću same etc.) U filmu, Pierreova supruga dolazi po njega u policijsku stanicu. Iz razgovora o događaju koji jeprethodio rediteljka otkriva još jedan sloj predrasuda, a koje se tiču partnerskog odnosa i razlika među spolovima u načinu komunikacije. Žena muškarcu, (u realnom patero-svijetu muškarac ženi) obraća se tepanjem – “matroniziranom”, podjetinjenom Pierreu supruga se obraća nadimkom “tikvice”, atežište interesa brzo prebacuje na sebe i svoje potrebe. Marion se hvali uspjehom na poslovnom sastanku, očekuje potvrdu, Pierre je ponosan na njenuspjeh. Zgrožena je njegovim izgledom: “You look like hell”, kaže Marion kad vidi u kakvom je stanju njen suprug nakon preživljenog seksualnog nasilja. Pierre je objektiviziran svođenjem na izgled.
Slijedi razgovor između Pierrea i Marion: “I can’t take this fucking feminist society anymore. It feels like our brothers fought for nothing. – I can’t stand your masculinst nonsen-se. Look at the way you dress! Short-sleeve shirt, flip-floops, up-to-the-knee bermudas! – I dress the way I want! – Don’t you dare complain then! – Do you want me to wear a balaclava? – Look I’m exausted…”, čime se prokazuju sve dimenzije u posjedovanju moći među spolovima, kako onih u vezi tako i onih van nje.
Marion smatra da su maskulinističke gluposti njegovi problemi, otpor i težnja za borbom s ugroženom braćom, upravo kakvom feminističkom gluposti društveno se proglašava, tretira i rezimira pokret za oslobođenje i prava žena. Marion odlazi po auto, Pierre je ispraća: “Bitch!” i tim epitetom film se “otriježnjuje” stropštavajući se u realnost patrijarhalnog svijeta. U posljednoj sceni koja ledi krv u žilama, prisjećamo se pjesme sa samog početka filma, gdje opakost žene koja oponaša muškarca p/ostaje pitanje njene potrebe za zaštitom kao još jednom vješto izmanipulisanom patero-percepcijom. Marion ide ulicom sama u noći, što je osjećaj samo poznat ženama. Njeni pokreti opreza, straha, disanje, njena haljina, sve je praćeno pozadinskom muzikom i uznemiravajućim komentarima koje žena može čuti na ulici: “You make me horny, baby! You’re so hot! Tight ass! Stupid cunt! Keep smiling, honey!”
U filmu Ugnjetavana većina nema ništa smiješno, nerealno niti dramatično. Naprotiv, osjećaj nesigurnosti, ranjivosti i straha koji žene imaju na javnim mjestima je fenomen dobro poznat svim ženama. Iz svega navedenog lako je zaključiti da nama ženama tek predstoji snažna i kontinuirana borba za autonomiju, osnaživanje, tehnike samozaštite, mijenjanje predodžbi o strahu, deviktimizaciji i borbi za sigurnost i konformnost na javnimmjestima, u svakom trenutku
Merima Omeragić
Zabilješke uz vrsni kratki film Majorité opprimée iz 2010. rediteljke Eleonore Pourriat
Mockumentary (docucomedy) jeste parodija dokumentarnog žanra koji tobože slika stvarni život.Film je sastavljen od niza fikcionalnih događaja. Parodično preuzimanje forme dokumentarnogfilma cilja na subverzivni, satirično-kritički prikaz te nedopustive stvarnosti
2Posmatranje žene kao objekta. Primarno, fokus je na seksualnoj objektivizaciji koja se odvija napolju seksualnog.
3 Papadaki, Evangelia. 2014. “Feminist Perspectives on Objectification.” Stanford Encyclopedia ofPhilosophy. Stanford University: Metaphysics Research Lab, Center for the Study of Language andInformation. Dostupno na web stranici: https://plato.stanford.edu/entries/feminism-objectification / (Pristup: 24. 07. 2018.).
Više o pokretu za ravnopravnost, jednakost, osnaživanje i slobodu svih ljudskih bića; pogledati na web stranici: http://freethenipple.com/ (Pristup: 24. 07. 2018.).5 Fenomen muške nagosti, pišanja na javnim mjestima ili, recimo, manspreading-a društveno je prihvaćen i ne podliježe kritici i propitivanju. Na sreću, situacija se mjenja konstantnim radom aktivistkinja i skretanjem pažnje te dekonstukcijom postojećih praksi.
+2014. godine Francuska je dobila spor na Evropskom sudu za ljudska prava u slučaju zabrane nošenja nikaba, koji je pokrenula mlada žena, smatrajući da je time ugroženo njeno pravo na slobodumišljenja.
Zeničke sveske
