VI. poglavlje
Kako čas pregovaranja može biti pogibeljan
Pa ipak, nema tome dugo, vidio sam u svojoj blizini u Mussidanu1 kako se oni koje je vojska silom istjerala iz njihovih kuća iz sveg grla bune govoreći o izdaji, jer su ih dok su pregovori o primirju još trajali, na prijevaru iznenadili i mnoge pobili. Takvo što bi se u drugim vremenima i moglo smatrati izdajom, ali, kako rekoh, mi se ponašamo na način koji je vrlo daleko od tih pravila i ne smije se očekivati povjerenje jednih u druge sve dok ugovor nije konačno zapečaćen, pa čak će i tada osvajač imati dosta muke da održi svoje obećanje.
Uvijek je bilo opasno uzdati se da će pobjednička vojska poštovati riječ što ju je dala jednom gradu koji se upravo predao pod prihvatljivim i povoljnim uvjetima, a još je opasnije dopustiti vojnicima slobodan ulazak dok je još sve u žaru borbe. Kad je L. Amilius Regillus,2 pretor rimski, izgubio i previše vremena u pokušajima da silom zauzme grad Focej3, i to zbog izvanredne hrabrosti građana koji su se zdušno branili, sklopi s njima sporazum da će ih priznati za prijatelje naroda rimskoga i da će u grad ući kao da je Rimu pridruženo mjesto, uvjeravajući ih da se ne moraju bojati od bilo kakva neprijateljskog čina. No, kad je na najsvečaniji način u grad ušao sa svojim četama, koliko god da se trudio više nije bilo u njegovoj moći da obuzda svoje vojnike. Pred njegovim su očima opljačkali dobar dio i tako su prava pohlepe i osvete nadvladala snagu njegova dostojanstva i same vojničke stege.
Kleomen je znao reći da sve zlo što ga ljudi mogu nanijeti neprijatelju u ratu nadilazi pravdu i da njoj nije podložno bilo prema božanskim bilo ljudskim zakonima.4 I, nakon što je ugovorio sedmodnevno primirje s Argejcima, već ih je treće noći usred sna napao i porazio, navodeći da u sporazumu nije bilo govora o noćima nego samo o danima. No, bogovi su kaznili tu vjerolomnu opakost.
Za vijeme pregovora i dok su se natezali oko pitanja sigurnosti, grad je Kazilin5 na prepad osvojen6, a to se dogodilo u vrijeme najznamenitijih vođa i kad je rimska vojska bila savršeno uređena. Jer, nije rečeno da nam ne bi bilo dopušteno okoristiti se glupošću svojih neprijatelja kao što se koristimo i njihovom malodušnošću. Naravno, rat ima mnogo razumnih povlastica koje idu na štetu razumu i ovdje mora vrijediti pravilo: “neminem it agere ut ex alterius pradetur inscitia”7. No, čudim se slobodi koju Ksenofont dopušta i riječima i djelima svog savršenog vladara,8 a on je sâm i pisac i te kako velikog ugleda i kao vođa i kao mislilac među prvim Sokratovim učenicima. Ja se ipak ne slažem s tolikom mjerom slobode koju on dopušta u svim stvarima i na svim mjestima.
Kad je gospodin d’Aubigny opsjedao Kapuu9 i izložio je strahovitoj vatri, a gospodin Fabrizio Colonna, kapetan gradski, s jedne kule započeo pregovarati, njegovim je vojnicima malo popustila pozornost, što su naši iskoristili, zauzeli grad i do temelja ga razrušili. I, u novije doba, u gradu Yvoyu10, gospodin Jullian Rommero učinio je taj nepromišljen korak kako bi započeo pregovore s vrhovnim zapovjednikom, a vrativši se u grad vidje da ga je neprijatelj zauzeo.11 No, da ne bismo na tome završili, recimo da je markiz de Pesquaire12, kod opsade Genove,13 gdje je vojvoda Octavian Fregosa vodio vojsku pod našim vrhovnim poglavarstvom, bio toliko daleko dopro u pregovorima da se držalo kako je sporazum gotovo sklopljen. Međutim, Španjolci su se ušuljali u grad i iskoristili to lukavstvo kao da su u otvorenoj borbi pobijedili. Sličnih je stvari bilo i poslije, primjerice u Lignyju u pokrajini Barrois, gdje je zapovjednik bio grof de Brienne.
Kad mu je Car osobno opsjeo grad, Bertheuille, namjesnik spomenutog grofa, izišao je pregovarati i dok su pregovori vođeni – grad je osvojen.14
Zato i kažu
Fu il vincer sempre mai laudabil cosa,
Vincasi o per fortuna o per ingegno.15
Međutim, filozof Hrizip16 nije bio tog mišljenja, a nisam ni ja: jer, govoraše, oni koji se utrkuju moraju sve svoje snage uložiti u brzinu i nikako im nije dopušteno staviti ruku na svog suparnika kako bi ga zaustavili niti podmetnuti mu nogu da padne.
Još plemenitiji bijaše veliki Aleksandar kad je Poliperkonu17, kad ga je ovaj svjetovao da se posluži noćnom tminom u napadu na Darija, odvratio: “Ne priliči meni da pobjedu ukradem”: “malo me fortuna poeniteat, quam victoria pudeat” 18;
Atque idem fugientem haud est digntus Orodem
Sternere, nec jacta cacum dare cuspide vulnus:
Obvius, adversoque occurrit, seque viro vir
Contulit, haud furto melior, sed fortibus armis.19
* * * * *
1 Do opsade malog mjesta Mussidana u Périgordu, šest milja udaljenog od Montaignea, došlo je u travnju 1569.
2 Primjer je uzet od Tita Livija (XXXVII, 32).
3 Phocaea (Fvkaia), grad u Joniji, odakle se naselila Massilia.
4 Preuzeto iz Plutarha (Mudre izreke Lacedemonjana, članak KleomneV).
5 Casilinum, grad u Kampaniji.
6 Prema Titu Liviju (XXIV, 19).
7 “Nek nitko svoju korist ne traži u neznanju drugoga.” Ciceron, De officiis, III, 17.
8 Na ovom mjestu u tekstu stoji de son parfaict e mp e r e u r , no, tu Montaigne uzima riječ empereur s apsolutnom vrijednošću lat. Imperator i misli na idealnog suverena u Kirovoj anabazi.
9 Capua je talijanski grad kod Caserte. Primjer se navodi prema Guicciardiniju (Histoire d’Italie, V, 2).
10 Yvoy, današnji Carignan, mali grad u Ardenima. Ovdje ga je Montaigne pogrešno uzeo za Dinan, koji je bio pod opsadom 1554. i u kojem se zbio opisani događaj.
11 Paradin, Continuation de l’histoire de notre temps, 1568, fol. 228, vo.
12 Gospodar Pescare na Jadranu.
13 Navedeno prema Memoires braće Du Bellay iz 1569, I, 138. Isti događaj opisuje i tal. povjesničar Guicciardini (Histoire d’Italie, XIV, 5).
14 Iz istog izvora (IX, 328).
15 “Uvijek je bilo slavno pobijediti, pa pobijedio ti srećom ili vještinom.” Ludovico Ariosto, Orlando furioso, XV, 1.
16 Chrysippus (CrύsippoV), stoički filozof (oko 220. pr. Kr.). Montaigneov navod je prema Ciceronu (De officiis, III, 10).
17 Polyperchon, macedonski ratnik i vojskovođa (oko 380-301. pr. Kr). Služio je pod Filipom, a Aleksandra je slijedio u Aziji.
18 “Radije ću se žaliti na svoju sreću nego sramiti se sa svoje pobjede.” Rufo Kvint Kurcije, IV, 13.
19 “Jošte Mezencije spazi gdje – kao da bježanje hini – / leđima okrenut njemu junačina Orod se bori, / al ga ne napadne s leđa, jer to mu se kukavnim čini, / već ga obleti u trku i pred njim se nenadno stvori, / [junak s junakom se skobi, a dvoboj Mezencije dobi].” Vergilije, Eneida, X, 372 i s. (prijevod B. Klaića).
Mišel de Montenj
