Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
Sauvinov glavni problem bio je kako da »natjera« svoje biljke da budu stalno »priključene« na njega a ne na svoju neposrednu okolinu, pogotovo kada bi morao po nekoliko dana izbivati iz laboratorija. Bilo mu je jasno da će, ako želi riješiti ovaj problem, morati smisliti postupak pomoću kojeg će neprestanu pažnju biljaka privlačiti efikasnije nego što je to postizavao time što bi im telefonirao. Budući da je otprije znao da njegove biljke najjače reagiraju na povrede koje on nanosi sam sebi, kao i na svaki poremećaj u njegovom energetskom polju, došao je na ideju da ovaj problem pokuša riješiti tako da iz daljine, pomoću teledirigiranih uređaja, od vremena do vremena ubije po nekoliko stanica svoga tijela u neposrednoj blizini biljaka. Ovaj je sistem odlično funkcionirao, ali se odmah pojavio nov problem: kako doći do takvih stanica koje će biti sposobne da prežive dulje vremena. Stanice krvi su se pokazale osobito prikladnim, stanice kose bilo je teško ubiti. Najzad se pokazalo da su ipak najprikladnije stanice sperme.
Rezultati ovih pokusa potaknuli su Sauvina da se zapita reagiraju li možda biljke i na emocije radosti ili užitka, a ne samo na boli. Na ovo ga nije natjerala samo znatiželja. Bilo mu je već dosadilo da samoga sebe drma strujom. Uskoro je otkrio da biljke doista reagiraju na radost i užitak, ali takvim valnim obrascima koji nisu bili dovoljno oštri da svaki put aktiviraju onaj prekidač. To Sauvina nije pokolebalo da pokuša izvršiti još smioniji eksperiment. Jednom je proveo vikend s nekom djevojkom, i to u svojoj vikendici koja se nalazila oko 130 kilometara daleko od laboratorija u kojem su bile biljke. Kad se poslije vikenda vratio u grad, otkrio je da su biljke veoma intenzivno reagirale izazivajući veoma visoke tonove na tonskom oscilatoru u onim trenucima kad je on imao spolni odnos s tom djevojkom i da je taj ton dostizao najveću visinu u trenutku njegova orgazma.
Bilo je to u svakom pogledu zanimljivo otkriće, ali je Sauvinu palo na pamet da bi se ono moglo i komercijalno iskoristiti, i to tako da se konstruira razmjerno jednostavan uređaj pomoću kojega bi ljubomorne žene mogle neprestano nadzirati muževe koji vole »šarati«: neprestano bi ih monitorirale posredstvom neke begonije ili bilo koje druge kućne biljke! Međutim, Sauvinu je bilo jasno da ovim otkrićem nije postigao ono do čega mu je bilo najviše stalo: nije riješio problem jednostavnog a ipak apsolutno pouzdanog sistema kojim bi se postiglo da biljke svojim reakcijama uvijek aktiviraju onaj prekidač.
Sauvinu je, naravno, bilo jasno da može djelovati na svoje biljke iz daljine, ali je morao priznati da njegov sistem još uvijek nije dovoljno usavršen da bi se mogao upotrebljavati u takvim praktičnim primjenama gdje je potrebna apsolutna pouzdanost funkcioniranja. Još uvjek je postojala mogućnost da biljka reagira na kakav sa Sauvinovog stajališta »bezvezni« podražaj u svom ambijentii, na primjer na iznenadni dolazak mačke ili na smrt kukca kojega bi pred prozorom progutala ptica. Zato je uzeo tri biljke, razmjestio ih u tri različite prostorije – dakle u tri različita ambijenta – a onda ih je sve tri spojio s istim uređajem za registriranje reakcija, koji je bio tako podešen da se aktivirao samo kad bi sve tri biljke reagirale istovremeno, sinhrono. Sauvinova ideja bila je jednostavna. Ako biljke stavi u tri zasebna ambijenta, one će sinhrono reagirati samo na one podražaje koji će dolaziti od njega, bez obzira na to gdje se on nalazi, jer će samo takvi signali stizati do njih u istom trenutku.
Sauvin je sada zaključio kako je došlo vrijeme da publicira rezultate svojih pokusa kojima su bila potvrđena Backsterova otkrića a htio je, naravno, da i široka javnost sazna za njegov doprinos nauci, jer je smatrao da je to nešto što bi za čovječanstvo moglo biti isto tako korisno kao što je to svojevremeno bio Marconijev pronalazak radija. Međutim, ubrzo se otkrilo da u zemlji u kojoj državne i industrijske rukovodioce mogućnost komuniciranja s biljkama neusporedivo manje zanima nego izmišljanje kojekakvih rafiniranih ofenzivnih oružja i gadgeta za kontrolu ljudske volje, nije lako naći financijera, a nije čak lako naći ni ljude koji bi ga htjeli makar samo saslušati.
Kad su mu propali svi pokušaji da zainteresira sredstva masovnih komunikacija, novine i televiziju, i kad nije uspio zainteresirati konzervativne naučne časopise tipa Science i Scientific American, Sauvin je odlučio objaviti članke o rezultatima svojih istraživanja u tehničkim i populamo-tehničkim časopisima u kojima je već otprije redovno surađivao. Da izazove interes glavnog urednika nekog automobilskog časopisa, smislio je reportažu o uređaju koji bi vlasnicima automobila omogućavao da »upale« motor na daljinu, pomoću »mislenih zračenja« emitiranih nekoj biljci. Nedostatak ove ideje bio je u tome da se to isto može postići a da se ne upotrebe biljke i »valovi misli«: upotrebom minijaturnog »džepnog« radio-odašiljača. Jedini tehnički problem koji je stajao na putu praktičnog ostvarenja ove zamisli bio je kako da se konstruira takva sprava koja će, primivši radio-signal, izvršiti potreban, i to točno odmjeren, pritisak na ključ za paljenje motora, ponoviti taj pritisak ako se motor ne upali, a prestati da vrši pritisak u trenutku kad se motor upali.
Ova Sauvinova ideja morala se svidjeti običnim ljudima zato jer im je pružala perspektivu da će u hladnim zimskim jutrima moći da upale motor i grijač kabine svog automobila ležeći lijepo u svojim toplim krevetima. Mimo će doručkovati, zatim se spremiti za odlazak u ured i na kraju sjesti u zagrijani automobil s ugrijanim motorom, spremnim za polazak. Međutim, Sauvinova je priča imala s njegovog stajališta krupan nedostatak koji smo već spomenuli: ovakav se uređaj mogao konstruirati i pomoću minijaturnog radio-odašiljača i nikakva biljka nije bila potrebna za njegovo funkcioniranje. Trebalo je, drugim riječima, smisliti takav uređaj u koji će se moći uklopiti njegove ljubljene biljke. Potaknut time, Sauvin je došao na ideju da izradi takav uređaj koji bi vlasnicima automobila omogućavao da samo mišlju narede svom filodendronu da im otvori vrata kad se oni noću vrate kući. Okolnost da bi filodendron slušao samo svog gospodara imala bi za posljedicu to da bi garaža (a i sama kuća) bile potpuno sigurne od provalnika, jer bi mogle biti snabdjevene takvim bravama koje bi se mogle otvoriti samo iznutra.
Da bi pobudio zanimanje ozbiljnih učenjaka koji bi možda čak dali i novac za organiziranje pristojnog laboratorija, Sauvin je došao na ideju da pokuša dokazati kako se pomoću misli može upravljati avionom sa zemlje, posredstvom biljaka koje bi bile spojene sa senzitivnim uređajima za upravljanje u avionu. Sauvin, koji ima pilotsku diplomu, godinama se kao hobijem bavio gradnjom modela aviona od kojih su neki imali krila s rasponom od dva metra i kojima je upravljao sa zemlje pomoću radija. On je sada malo preradio svoj uređaj za upravljanje iz daljine. Postigao je to da je, emitirajući misaone »zapovijedi« biljci u avionu, stavljao u pogon motor i uređaje, zaustavljao ga i čak mijenjao brzine leta modela.
Došao je i na ideju da bi se senzitivnost biljaka mogla iskoristiti za otkrivanje potencijalnih otmičara aviona, i to već na aerodromu, prije nego što bi ušli u avion i ugrozili njegove putnike. Predložio je Operaciju Skyjack, to jest uvođenje sistema koji bi se zasnivao na upotrebi biljaka u kombinaciji s galvanometroin i drugim osjetljivim uređajima, a taj bi sistem hvatao turbulentne, uzbuđene emocije potencijalnih otmičara aviona.
Za Sauvinova istraživanja zanima se već i američka vojska. Fort Belvoir, baza kopnene vojske u
saveznoj državi Virginiji, dobila je novac za financiranje stanovitih istraživanja biljaka. Američku vojsku zanima mogućnost da se izmisle takvi postupci mjerenja ljudskih emocionalnih reakcija preko biljaka koji bi se mogli praktički iskorištavati a da prije toga ne bi bilo potrebno senzitivitirati biljku na određenu osobu.
I američka ratna mornarica pokazuje interes za ova istraživanja. F.ldon Byrd, analizator operacija u Odjeljenju za perspektivno planiranje, Laboratorija intendantske službe mornarice u Silver Springsu (država Maryland) ponovio je s prilično velikim uspjehom nek Beksterove pokuse. Byrd, koji je član američkog društva kibernctičara i viši suradnik Instituta elektrotehničkih i elektronskih inženjera, u jednom je pokusu pričvrstio elektrode poligrafa na listove neke biljke i onda imao priliku da vidi i promatra posve odredene i nesumnjive fluktuacije kazaljke, igle poligrafa koje su nastajale kad bi biljka reagirala na razne podražaje. Byrd je, upravo kao ranije Backster, otkrio kako je dovoljno da samo zamisli da će oštetiti list biljke da već u istom trenutku naglo poskoči kazaljka poligrafa. U seriji pokusa on je monitorirao reakcije biljke na podražaje izazvane vodom, infra crvenim i ultraljubičastim zrakama, fizičkim stresom i čupanjem listova.
Byrd smatra da galvanometrijski efekti koje izaziva biljka nisu uzrokovani promjenama u električnoj otpornosti lista već promjenama u bioelektričnom potencijalu biljnih stanica, to jest promjenama u razlikama između električnih naboja iznad i ispod stanične opne. Ovu je pojavu otkrio još prije švedski učenjak dr L. Karlson i dokazao da skupine biljnih stanica mogu promijeniti svoj polaritet, ali ni on ni drugi učenjaci nisu uspjeli razotkriti energiju koja izaziva polarizaciju. Byrd smatra da ono što registrira poligraf nije promjena električne otpornosti lista već da se tu zapravo radi o promjenama voltaža u samim stanicama i da je »mehanizam svijesti« ono što izaziva promjene potencijala.
Rezultati Byrdovih istraživanja govore u prilog Backsterovom zaključku, zasnovanom na rezultatima njegovih istraživanja, da biljke posjeduju svijest o postojanju drugih živih organizama i empatiju prema njima i da na njih djeluju ako se ti organizmi podražuju u njegovoj blizini i »prisutnosti«. Kao ranije Backster i Sauvin, tako je i Byrd otkrio da je jedan od krupnih problema sklonost biljaka da se »onesvijeste« ako se izlože previše jakom stresu i da to njihovo onesvještavanje dolazi do izražaja tako da iznenada prestanu reagirati čak i na najbazičnije podražaje kao što su podražaji svjetlosti ili topline. Kao Backsteru i Sauvinu, tako je i Byrdu pošlo za rukom da u jednoj televizijskoj emisiji zorno prikaže reakcije neke biljke na razne podražaje, pa čak i na njegovu namjeru da je spali. Byrd je postigao pred televizijskim kamerama da je neka njegova biljka žestoko reagirala kad je on tresao jednog pauka u maloj kutiji od papira i tako mu zadavao bol. Počela je reagirati sekundu nakon što je on tresao pauka i ta je reakcija trajala čitavu minutu.
Byrd ne zna objasniti kako dolazi do toga da biljke reagiraju na ljudsku misao, pa je zato spreman da uzima u obzir kao moguća razna objašnjenja koja se jedno od drugog veoma razlikuju i čak jedno drugom proturječe: djelovanje promjena u Zemljinom elektromagnetskom polju, djelovanje nadnaravnih i spiritističkih pojava, djelovanje tajanstvenog mehanizma bioplazme. U naučnom predavanju, što ga je 1972. godine održao za članove Američkog društva za kibernetiku, Byrd je prikazao brojne sovjetske pokuse i istraživanja na polju prenošenja misli preko »bioplazme« (za koju neki sovjetski učenjaci tvrde da je novi, dosad nepoznati izvor energije).
Nastaviće se
